O ČETVRTOJ KNJIZI TUGOMERIKE

 

U ovoj, četvrtoj knjizi dvanaestoknjižja Tugomerika što smo je naslovili Čančarijama donosimo izbor od devedesetak „bapskih“ priča s otoka Krka. To su davno zapisana kazivanja mještana, uglavnom Punta na otoku Krku i okolnih naselja, koja govore o nadnaravnim bićima ljudske mašte što su nekoć obitavala na njihovu otoku, u okolnom akvatoriju i na Kiriji (obližnji dio Primorja), u poljima, šumama, gorama, brdima i planinskim visovima, u lokvama, jezerima, rijekama i morskim dubinama, o stvorenjima poput vila, sirena, krsnika, malika, vještica, vještaca i sl. Tu su još priče o zmajevima, gomarima i gomazima koje, Krčani kažu, poznajemo još iz starih domovina u kojima smo nekad živjeli, ali i o stvorenjima koja žive s onu stranu Malponta[1] (hrvatska rijeka Styx), kamo Kuturožac (?) odvozi duše umrlih. Zbirka donosi i nekoliko, uglavnom bašćanskih priča o starohrvatskom čakavskom zvjezdoslovlju i stvorenjima koja od iona obitavaju na modrome svodu što se prostire iznad prostranstava Tumana i Sinjmora, Črnmora, Mićamora, Mejumora, Velmora i Valmora[2] i svih drugih mora i oceana širom Mira[3]kojima su nekoć plovili hrvatski naute (mornari) i efuri (oni koji plove slatkim vodama) s otoka Krka. Slična stvorenja iz čovječje mašte te naših pravih, praznih i krivih vjerovanja[4] nalazimo u gotovo svim krajevima gdje su živjeli ili žive Hrvati, no brojnost ovih pedantno zapisanih i istinski autentičnih kazivanja koja dolaze s jednog geografski malenog ali vrlo starog, etnički očuvanog hrvatskog prostora tu predaju čini još vrjednijom i zanimljivijom.

Zbirka se sadržajem nadovezuje na prethodnu knjigu Tugomerike naslova Stari bozi nas Hrvata, s kojom se djelomično prožima, a u koju smo smjestili više od osamdeset priča o starohrvatskim bogovima. Građa Čančarija je važna i za detaljno razumijevanje cjelovita opusa Tugomerike i ispravno tumačenje pojedinih detalja iz hrvatske nacionalne sage o dolasku Hrvata, priče što ju je u Puntu 1951. prema kazivanju djeda Antona, zapisao Rado Žic Mikulin, a koju donosimo u prvoj knjizi Tugomerike, pod naslovom CRVENI BOJOVNICI.

U predgovoru knjige, nalazi se priča Rada Žica Mikulina naslova „Pravjat“, jednog od najvažnijih zapisivača hrvatskog tradicijskog kulturnog blaga uopće i vještog pripovjedača, gdje on tumači kako se predajom s naraštaja na naraštaj nije prenosila samo riječ (informacija, sadržaj), već i umijeće (tehnika) pričanja priča. Tu je i njegov osvrt na brutalnu poslijeratnu štokavizaciju koju je doživio plemeniti kraljevski hrvatski jezik otočkih čakavaca kojim, još od vremena narodnih vladara hrvatske krvi (Zvonimir; Baščanska ploča) govore Krčani.

Naslov zbirke ČANČARIJE kazuje kako se ovdje radi o pučkim praznovjerjima, bedastoćama, tričarijama, jednom riječju – (dragocjenim) bapskim pričama. Vrlo heterogena građa zbirke svrstana je prema prilično elastičnom kriteriju u nekoliko tematskih podskupina, pa su tako nastala poglavlja Čančarije, Babarije, Barbarije, Zmajarije i Žvezdarije.

U poglavlje 1. Čančarije svrstano je preko trideset priča i pjesama o vilenjacima, običnim, slatkovodnim i morskim vilama, krsnicima, krstuljama, kurentima, suđenicama, malicima, malićima, bijesovima, vješticama, vještcima, štrigama, štrigunima, vrazima, črtima, demonima i drugim stvorenjima koja su u prošlosti okruživala Krčane, njihove gradove, sela, boravila u njihovim poljima, šumama, gorskim visovima i stoljećima živjela u vjerovanjima, mašti i strahovima žitelja Bodulije[5]. Iako žanrom ne spadaju među čančarije, u ovo poglavlje uvrštene su i „obične“ ljubavne pjesme uz koje se tancalo, upoznavalo i ljubovalo, u kojima pjevači vilama nazivaju prelijepe djevojke i žene za kojima čeznu njihova srca. Tu su jer su lijepe i vrijedne, jer ne znamo kamo bi s njima, i da se ne zaborave.

Poglavlje 2. Babarije (bapske priče) donosi dvadesetak priča o bićima iz ljudske mašte, poput Lokvače, Jezeračine, Marača, Burca, Buresa, Ognjače, Babaua ili Baubaua, koja su čuvala djecu i ljude od ozljeda i pogibelji. Tu su još i dragocjene priče o Veloj babi, Banbaruši, o prizivu kiše i drugim prastarim običajima i vjerovanjima.

Poglavlje 3. Barbarije, jer barbarat znači dizati buku i njome istjerivati duhove, donosi petnaestak priča o zagrobnom životu, dušama umrlih, duhovima, utvarama, običajima dušnog dana, te razne anegdote i pošalice. Tu je i jedna priča o obredima lokalnih krčkih šamana i šamanića, te neprocjenjiva priča o putu na drugi (zagrobni) svijet iz vremena hrvatskoga poganstva te još pokoja duhovita anegdota.

U poglavlju 4. Zmajarije donosimo desetak bodulskih priča o zmajevima. Oni se u Puntu pretežito nazivaju gomarlima i požgajima dok se u Baškoj strašni mnogoglavi zmaj zvao mantrača. Krilatog zmaja nalazimo opjevanoga u grbu Žica Mikulina[6] gdje je on jednom gomarl (zmaj), a drugi put juta (otrovna) kaška. Neki čak i u imenu slavnoga Dragoslava dobrinjskoga vide draguna, dakle zmaja[7]. Gdje su Zmajevi, tu je i sv. Juraj ili Jure, a on je na Krku je ubio hudoga gomarlina sedmoglava i tako puk oslobodio ognjene pošasti. Zbog sličnosti puntarskog govora i jezika kojim je pisana najstarija zapisana hrvatska pjesma o zmaju iz jezera pokraj kraljevskog grada Solina, u ovu smo knjigu uvrstili „Pesan svetago Jurja“ iz glagoljske Pariške pjesmarice (1380.) Jurja Slovinca s prijevodom na naš moderni standardni jezik. To smo učinili i zato jer su oči i duh i srce puntarskih kazivača stoljećima okrenuti hrvatskim prijestolnicama, bili to Nin, Solin, Knin ili (danas) Zagreb.

Poglavlje 5. Poglavlje Žvezdarije donosi desetak neobičnih otočkih priča i pjesama različita sadržaja koje čvrsto povezuje astralna pozadina junaka što se u njima pojavljuju, u naravi planeta i njihovih satelita, zvijezda, zviježđa, kometa, maglica te Sunca i Mjeseca, zvijezde Danice, Haleyeve komete i sl. Žvezdarijama je pridružen vrlo složen (posuđeni) pogovor na kraju knjige, koji donosi čudesni baščanski zviezdopis, ključ za razumijevanje ovakvih predaja. Žvezdarije donose nekoliko (od ukupno deset) priča iz okolice Baške koje je pod imenom Vejske legende zapisao i objavio Mihovil Lovrić (xxx), te objasnio njihovo astralno značenje, što je autorima ove knjige pomoglo pri tumačenju dviju starih „zvjezdanih“ pjesama koje je 2021. objavila Krčanka Biserka Radivoj Schneider.

Sve pjesme i priče prevedene su na standardni jezik, no njihova istinska vrijednost nalazi se u čakavskom izvorniku, kraljevskom jeziku hrvatskog iskona, jeziku koji bi trebao biti stalna referenca, vrelo, nadahnuće i smjerokaz za oblikovanje štokavskog standarda budućnosti.

Priređivači su u fusnote smjestili svoje komentare, diskusije, dvojenja i zapažanja, za koja im se učinilo da mogu pomoći u razumijevanju jezika, duha i običaja otočke sredine iz onih vremena kad su se ove priče pripovijedale. Sve što su ovdje sabrali i priredili ostavljaju mlađima i pametnijima na uživanje, tumačenje i čuđenje.

Leonard Eleršek

 


[1] Malpont, mal, od lat. malus loše i lat. pont most ili most u loše. To je zapravo prijelaz ili pličina, arh. hrv. brod (kao u nazivu Broda na Savi), kojim duša, kolima ili čamcem, odlazi na onaj svijet, u život koji ju čeka nakon smrti.

[2] Tumana je Kvarner s Kvarnerićem, Sinjmore je Jadransko, a Črnmore Crno More, Velmore je Sredozemno more, a Valmore je Atlantik, ocean s onu stranu Tarikovih stupova (Gibraltar).

[3] Staroslav; starohrv. i rus.: planeta Zemlja,

[4] Pravovjerja, praznovjerja i krivovjerja.

[5] Bodulija (od grč. bodos: otok) je naziv za otok Krk. Tako ga zovu Boduli (Krčani).

[6]Primjerice, pjesmu „Mikulakov lov“ pjevao je P. Novak u Senju 1899.: „...na plećih jin branac ocvitani / i na njemu juta kaška bila / ka se kolo meča je savila, / kolo njih su kocke ocvitane, / slebrn ocvit črjenoga križe, / jista štema se vijori dviže. / To je štema kniza Mikulaka / ku štimaju (štuju) po Kuruku ovuda / i hrvaskoj zemji sve posvuda.“

[7] Kod Hrvata zmajevi se javljaju pod mnogim imenima, kao pozoji, pazoji, pozojci, pojzije, požgaji, draguni, drakoni, draki, drokuni, ždrokuni (Dubrovnik), gomarli, gomari, gomazi, kačci, bazilišci, oždaje, aždaje, vilozmajevi, vojasi, vojaši, mulavari (Vinodol), šarkaji (Mađarska), smuki, uži, vilozmaji, krilate zmije, zmiji, žmiji, mantrače i t. d. Živjeli su u jamama, špiljama i pećinama i jezerima, gdje se ponekad mogu otkriti po mjehurićima. U mladosti su zmije, odnosno kaške i kače, a kod podravskih Hrvata čak i somovi. Nakon određenog broja godina dobiju ptičja krila, udove i ponekad više glava. Redovito bljuju oganj i sposobni su užgati (spaliti) neprijatelja, zbog čega se zovu požgajima. Ondje gdje ih zovu pozojima, vele da ih tako zovu jer proždiru životinje (pozijati = progutati), a ponekad i ljude. Po nekima su personifikacija poganskih hrvatskih slavenskih bogova koji žive u podzemlju, Veliša (Veles) i Mraka (ukr. Morok), a u doba kršćanstva zla i Zloga. U Zmajevoj špilji na otoku Braču, podno Vidove gore, a nedaleko Zmajeve luke (Dračeva luka) gdje su glagoljaški redovnici pustinjaci imali kapelu posvećenu Blaženoj djevici Mariji, živio je zmaj Dragonja (Dragonjina špilja) čiji je impozantni reljefni lik uklesan u stijenu gdje pokušava proždrijeti mladi Mjesec. Zmajevi nisu uvijek zli, ali su redovito strašni, pa ih često nalazimo u nazivima hrvatskih velikaša. Zmajeva je bilo u svim krajevima u kojima su nekad živjeli Hrvati, a nadaleko su poznati zmaj krakovski, gradišćanski i kijevski, pa se čini se da su zmajevi u krajeve gdje danas živimo doselili zajedno s nama. Na Krku j živio batomaljski prazmaj, žminj Mantrača, iskonsko zlo sa stotinu životinjskih glava što nas vodi u doba stvaranja svijeta. Zmajevi se oduvijek nalaze u neposrednoj blizini hrvatskih vladara, a jedan, kninski što stajaše u crkvi hrvatskog biskupa (Crkva sv. Marije u Biskupiji 9. - 11.st.) uz Krešimirovu i Zvonimirovu rezidenciju, bljuvao je kamenu vatru u obliku hrvatskog pletera (vidjeti naslovnicu ove zbirke). Zmajeve nalazimo u prezimenima plemenitih Zmajevića, Pozojevića, Kačića, te inih Zmajića, Požgaja, Draguna i drugih.