Pripovijedalo više kazivačica. Zapisao Rado Žic Mikulin[1] u Puntu 1954. Preveo 2021. Leonard Eleršek
BABAU ILI BAU-BAU (ŠTO)
Djeci su bake, jer one su ih najviše čuvale, oduvijek pričale o Bau-bauu. To je bio stvor koji je imao jednu veliku glavetinu, s velikim ušima koje su se mogle micati na sve strane, pa je tako mogao vidjeti odakle mu tko prilazi. Imao je mali nosić, obrnut nagore i velika, velika usta, u kojima su bili veliki zubi, oštri poput sjekira. Imao je kratki debeli vrat i duge, duge, velike i grube ručetine, na kojima su bili dugi nokti, malo savijeni prema dlanu, koji su se mogli zabiti u meso onoga koga bi uhvatio. Imao je kratko tijelo s veelikim trbuhom. Tijelo je bilo nasađeno na kratke noge, koje su ga jedva nosile. Govorili su: „Pazi ga se, jer on pojede djetetu ruku, nogu ili mu odgrize prstić na ruci ili nozi, a ako je jako gladan pojede čitavo dijete. Taj stvor je bio uvijek ondje gdje se dijete moglo udariti ili pasti. Noću je bio u tami, a danju iza vrata, na balkonu ili ispred stepenica. Bio je kod ognja i kraj peći. Djeca su ga se bojala i čim bi im rekli: „Ne tamo, jer tamo je Babau“, dijete bi malo zastalo i vratilo se. Taj stvor iz ljudske mašte sačuvao je puno djece od pada, ozljeda i opekotina.
BABAU ALI BAU-BAU (ČA)
Dicin su babe, aš one su jih najviše čuvale, od vavik, pravjale o Bau-bauu. To je bil stvor ki je jimil jenu velu glavinu, zi velimi uši, ke su se mogle migat na sve bande, tako je vaje mogal vit od kuda, ki gre. Jimil je mali nosić, ki je bil obrnjen zgoru i jene vele vele usta, va kis su bile vele zubi, oštre kako sikira. Jimil je kratki debeli vrat i jene dlge, dlge vele, greze ručine, na kih su bile dlge nohti, ke su bile malo savijene kuntra dlanu i ke bi se bile zabile va meso, od onoga koga je ćapal, jimil je kratko tulo, zi jenin velin velin trbuhon. Tulo je bilo nasajeno na kratkih nogah, ke su ga jedva nosile. Govorili su pazi ga se aš on poji ditetu ruku, nogu ali mu odgrize prstić na ruki ali nogi, a ako je jako lačan poji ciloga utruka. Ta stvor je bil vavik tamo, kadi se je utruk moglo udrit ali pas. Po noći je bil va škuravini, a po dnevi zvanjske bande vrat, Na balaturi, ali kuntra skalinan. Bil je kol ognja i kraj foguna. Utruci su se ga bojali i čin bi se bilo reklo, ne tamo, aš tamo je Babau. Bi bil utruk malo zastal i se fermal. Ta stvor od juske domišjije /mašte/ je očuval čudo dice, da nisu pali, se udrili ali opekli na oganj.
[1] Pravjale na hladu Ante Harabajić Luskićeva, Ana Maračić Jelinčika i moja baba Ante. Začarkal, po spominu Rado Žic Mikulin 1953.”