Pripovijedalo više kazivačica. Zapisao Rado Žic Mikulin[1] u Puntu 1954. Preveo 2021. Leonard Eleršek
OGNJAČA (ŠTO)
Ognjača je stvorenje s dugim crvenim jezikom. Kad je jako ljuta, jezik joj postane plavkast, narančast i žut. Nema stvari koju ona ne može rastopiti. Ona i najtvrđu stvar može pretvoriti u grudu. Puše poput zmije u procjepu. Oči su joj crvena žeravica, a obrve ugasli ugljen. Usta su joj velika i crvena. Sve što im priđe, prožderu. Voli se pretvarati da je draga i umiljata. Grije cijelu kuću i svu čeljad u njoj. Ali, ne daj bože, da ju netko pusti s okova, jer tada bi brzo uništila sve što smo mi i ljudi koji su živjeli prije nas, napravili. Ona je jako dobar sluga. Govore da smo s njom postali bogatiji i da bi bez nje svi pomrli. Sve je to lijepo, ali svi dobro upamtite: „Kad se ognjača otrgne s lanca, sve razori!“ Djecu uvijek učite da se drže što dalje od nje, jer čega se ona dotakne, naših ruku, nogu, tijela ili glave, jako ih opeče.
OGNJAČA (ČA)
Ognjača je stvor zi dugin crjenin zajikon, ki kada je jako jadna diventa plavast, rumen i žut. Ni stvari ku ona ne more rastopit i od tvrdjan stvari učinit grudinu. Puše kako kaška va procipu. Oči su njoj črjena žeravica, a obrve, zadušen ujen. Usta su njoj vele, črjene i se ča njoj pride v usta pohrusta. Voli se pokazat kako draga i umijata, Tepli cilu kuću i su čejad van joj. Ma nedaj bože, kako bi se ju pustilo zi verug, brzo, jako brzo bi dešvala se ča su judi prije nas i mi udelali. Ona je jako dobar sluga, govore, kako smo šnju diventali bogatiji i kako bimo brez nje bili si pomrli.
Se je to lipo, ma si zapametite: „Kada se Oganjača zi veruge mola, se dešva!“ Dicu vavik učite, neka gre ča daje more od nje, aš kadi se dotakne, ruke, noge, tula ali glave, se opeče.
[1] Pravjale na hladu Ante Harabajić Luskićeva, Ana Maračić Jelinčika i moja baba Ante. Začarkal, po spominu Rado Žic Mikulin 1953.”