Priču “Burac”pričali su 1950. Anton Mrakovčić Pavlić Roža i Anton Jaković. Zapisao Rado Žic Mikulin[1]. Preveo 2021. Leonard Eleršek.
BURAC (ŠTO)
U ono staro doba kad su na otoku zajedno živjeli Kelti, Heleni, Hrvati i Vejoti, kada su Žici i Brauti plovili morem svojim ormanicama, sagenama i kundurama, otočić Mostir je bio tek jedna velika hridina koja je stršala visoko iz mora. U pećinama na sjevernoj (trmuntanskoj) strani hridi živjela je jedna strašna životinja koju su zvali Burac. Ona je imala osam nogu, veliku glavetinu i oči kao dva velika pladnja, koje su vidjele noću bolje nego danju. Uvijek je sopla i puhala za vrijeme žoldana. Svi koji su je čuli, upišali bi se od straha i naježili, a kose bi im se nakostriješile. Svakog punog Mjeseca, kada je bio Žoldan (mjesečev dan), za kojega se noću vidjelo kao danju, stavili bi ljudi na te hridi vola, ovna i pijevca i još je za sreću morao svaki mornar baciti kamen ili šaku zemlje. Tko to ne bi napravio, njega je sreća napustila. Svi su se bojali te strašne životinje i svi su joj davali što je tražila. Kad su jednom Brauti iz Kornića morali dati blago, pokušali su tu zvijerinu prevariti. Dali su joj staru kravetinu, pijevca i staroga jarca. Zvijer je, druge večeri kad se u moru kupala jedna od Brautovih djevojaka, prišla obali i uzela ju. To je bila djevojka koja se nedugo udala za jednog kapetana od Žicova roda. Mladić je druge večeri, ništa ne znajući, došao na sijelo[2] na Kornić. Mati njegove žene mu je rekla što se dogodilo, ispričala mu da se nesretnica otišla okupati i da ju je odnio strašni Burac. Mladić je otišao kući, okupio braću i objasnio im što se dogodilo. Uzeli su dvije ormanice, vezali ih mostom u duplačicu[3], uzeli oružje i otišli potražiti djevojku. Za njima su pošli svi od Žicova i Brautova roda. Došli su do hridine i počeli tražiti gdje bi mogla biti djevojka. Burac je došao pogledati što se događa, puhao je zviždao i urlikao. Kad su ga vidjeli, oni s ormanica su počeli bacati koplja, kamenje i naoštrene grede. More oko hridina je postalo crveno. Čitav su se dan i noć tukli s životinjom. Poginulo je puno mladića iz Brautova i Mikulinova (Žicova) roda. Na kraju su svladali zvijer, a ona je pobjegla u rupu na sjevernoj strani hridi. S ormanica su bacali i bacali kamenje i zemlju na rupu. Dovozili su je iz Valdižuna, Prnibe i solina oko Kanajta. Zatrpavali su je tako dva tjedna. Zvijer je još uvijek puhala, dahtala[4] i grebla. Oni su bacali i bacali, jer su se bojali da ne izađe van. Kada više nisu čuli puhanje, grebanje i zviždanje, prestali su bacati kamenje i zemlju. Tek kad su prestali bacati, mogli su malo odmoriti. Tada su vidjeli kako je ondje gdje je dotad bila hrid i podvodna špilja one zvijeri, nastao otok. Postavili su stražu i izmjenjivali na njoj još čitavu godinu. Kako se zvijer više nije pojavljivala, utvrdili su da je dobro zakopana i samo ih je njen zvižduk upozoravao kako je još uvijek živa. Zato su ljudi, uvijek kada bi išli na otočić, na sjevernoj strani otoka bacali kamenje. U spomen na poginule mladiće i djevojku, sa sjeverne strane otoka sazidali su hram na stupovima, a poslije i crkvu, koja i danas ondje stoji. Na vrhu crkve je i dan danas dio jednoga od stupova na kojima je stajao hram, a na njemu je križ. Za spomen na taj događaj mornari su prije svakog putovanja bacali kamenje i zemlju na sjevernoj strani otoka, jer su vjerovali da ondje Burac najviše grebe. Svi mornari i svi ljudi koji odlazili na plovidbe to su činili za sreću. Kad smo mi odlazili u vojsku, isto smo otišli onamo baciti kamen za sreću. To je učinila cijela družba i svi smo imali sreću da smo se iz vojske vratili kući živi i zdravi. Kad smo otišli u Prvi svjetski rat ili vojsku, skoro svi smo to učinili, samo Mali Anton i Keko Pavlić su rekli da je to bedastoća, da su to, kako je otac Dane rekao, čančarije[5]. Oba su poginuli. Miko Bonifačić Jivac[6] je rekao „Kada smo išli u vojsku i poslije u Amerike, također smo svi bacali kamenje na sjevernoj strani Mostira, za sreću.“ Nasmijao se i dodao da bismo to opet morali raditi, jer ako se Burac ponovo pojavi i počne tražiti meso, nećemo mu imati što dati, jer su danas volovi i bikovi jako rijetki. Rekao je još, kako nam sreće nikada nije dosta i da će prvi put kada bude otišao na Mostir na trmuntansku stranu otoka baciti kamen, za sreću. Ante Jurčika[7] je govorila da su ljudi, koji su odlazili u Ameriku, mladići što su išli u vojsku, u rat ili na plovidbu, a i drugi koji su dolazili u Mostir[8] na misu i proštenje, uvijek su sobom nosili kamen ili vrećicu zemlje, koju bi bacili na sjevernoj strani otočića. To su činili za sreću. Kad je njezin brat odlazio u Kanadu, ponio je cijelu vreću zemlje iz vrta i bacio je na sjevernu stranu. Taj običaj se izgubio poslije Prvoga svjetskog rata. Rekla je da još i danas neki nose kamenje ili zemlju kad idu u Mostir, ali kriomice, jer se srame nositi javno. Običaj je ostao još od vremena kada su se po otoku miješali Grki, Hrvati i Vejoti i to zato jer su jednom, neki mornari koji to nisu učinili jer nisu imali vremena, za lijepa vremena potonuli. Potopili su se na Tranjevu[9] sa svim drvima koja su vozili i nitko se nije spasio. Drugi, koji su za to znali, to su uvijek činili za sreću.”
BURAC (ČA)
Kada su po bodu skupa živili Kelti, Jileni, Hrvati i Vejoti, a Žici i Brauti vozili po moru zi svojimi ormanicami, šajetami i kundurami je bil mostir jedan veli om ki je štrlil visoko zi mora. Va pećinah na urinjskoj strani je živila jena strašna beštija ku su zvali Burac. Ona je jimila osan nog, velu glavinu, oči kako dva vele pladnja, ke su vidile boje po noći leh po dnevu. Kada je bil pun misec je sopla i puhala. Svin ki su ju čuli je ušal piš, svi su bili nasrhnjeni i vlasi su jin stale vajeri. Svaku užbu, kada je bil žoldan, misečev dan, kada se po noći vidi kako i po dnevu, bi bili klali na te grote vola, praza i peteha i još za sriću je moral svaki mornar hitit kamik ali pešćicu zemje. Ki to ni udelal ga je srića zapustila. Svi su se bojali te štrašne beštije. Svi su njoj davali ča je jiskala. Jedan put kada su morali dat živo Brauti zi Kornića, su beštiju otili prevarit. Dali su njoj staru kravinu, petešinu i staroga praza. Beštija je drugu večer, kada se je kupala mori jena od brautovih divojak, prišla i ju zela. To je bila divojka ka se je ženila za jenoga korbana Žica. Mladić je drugu večer, niš ne znajuć, prišal na sido na Kornić. Mat od divčice mu je rekla ča se je dogodilo, kako se je šla divojka večer kupat i kako ju je zel Burac. Mladić je šal doma zbral braću i rekal jin ča se je dogodilo. Zeli su dvi omanice, jih vezali skupa zi punton, zeli armu i šli jiskat divojku. Za njimi su šli svi od žicovoga i brautovoga roda. Prišli su kol oma i pričeli jiskat kadi bi bila divčica.. Burac je prišal vidit ča se dogaja, puhal je švikal, šopal i urlikal. Kada su ga vidili su zi ormanic pričeli hitat sulice, kamenje i naoštrene murali. More je kolo grot postalo črjeno. Zi beštiju su se tukli dan i noć, Poginulo je fanj mladići od brautovoga i mikulinovoga roda. Na kraju su zvir premogli i ona je ušla va škuju na trmuntanskoj strani oma. Zi ormanic su hitali i hitali kamenje i zemjinu na škuju. Vozili su ju zi Valdižuna, Prnibe i solin kolo Kanajta. Zamunjivali su tako dvi šetimane. Zvir je još vavik puhala, sopla i grebla. Oni su hitali i hitali, aš su se bojali, kako bi mogla prit van. Kada više nisu čuli, puhanje, grebenje i švik u fermali hitat kamenje i zemju. Tek kada su fermali hitat i malo počinuli su vidili škojić ki je divental tamo kadi je bil prije veli om i škuja od beštije. Stražili su još cilo lito napromin i kako zvir ni više prišla, su stabelili, kako je zvir zakopana i samo nje švik jih je avizival, kako je još vavik živa. Zato su još vavik kada su šli na škojić hitali na trmuntansku stran kamenje. Svi skupa su za spomin kadi su poginuli mladići i divčica zazidali hramac na pilaštrih a potlik crikvu, ka i danas stoji. Na vrh crikve je i dan danas del jenoga od pilaštri, na kih je stal hramac i na njen je križ. Za spomin su vavik prije svakoga vijaja i kada su hodili na škojić hitali kamenje i tež na trmuntansku stran, aš su virovali, kako tamo burac najviše grebe. Svi mornari i svi judi ki su hodili na vijaj su to delali za sriću. Kada smo mi hodili va šrvicij smo istešo šli hitit kamik za sriću. Cila kumpanija je to udelala. Svi smo jimili sriću i svi smo zi šrvicija prišli doma živi i zdravi. Kada smo šli va prvi svitski rat ali vojnu smo skoro svi to udelali samo Mali Anton i Keko Pavlić su rekli, kako je to bedastoća, boj kako je otac Dane rekal, kako su to čančarije. Oba su poginuli. Miko Bonifačić Jivac je rekal: „Kada smo šli va šervicij i potlik va Merike smo istešo svi hitali kamenje na trmuntnsku stran Mostira, za sriću.Nasmel se je i rekal, kako bimo to poznova morali delat, aš ako se burac poznova pojavi i prične pitat meso mu nećemo jimit ča dat, aš kako su voli i baki jako retke. Rekal je još, kako nan sriće nikada ni dosti i kako će prvi put kada bude šal Mostir hitit kamik na trmuntansku stran za sriću. Ante Jurčika je pravjala kako judi, ki su šli va Meriku, mladići va vojsku, va rat, na vijaj a i drugi, ki su hodili va Mostir na misu i prošćenje, su vavik sobu nosili kamik ali škartoc zemje, ku bi bili hitili na trmuntanskoj strani škojića. To su delali za sriću. Kada je šal nje brat va Kanadu je ponesal celu vriću zemje zi vrta i ju hitil na trmuntansku stran. Ta navada se je zgubila potlik prvoga svitskoga rata. Rekla je, kako istešo još i seda niki nose kamenje ali zemju kada gredu va Mostir, ma šoto man, aš jih je sran nosit očito. Ta navada je ustala još od vrimena, kada su se po jižuli mišali Grki, Hrvati i Vejoti i to zato, aš su, ki to nisu udelali, boj jin je bila fuga, po lipon vrimenu na Tranjevu fundali zi svin lenjamon koga su vozili i nijedan se ni škapulal. Drugi ki su za to znali i su hotili jimit sriću su to potlik vavik delali.
[1] Leonard Eleršek: „Kad je to zapisano?” Rado Žic Mikulin: „To su pravjali Anton Mrakovčić Pavlić Roža i Anton Jaković va kućici od Kalabrinja. Bio sam s djedom, špricali smo vinograd. Pobjegli smo pred neverom. U pojati je bilo puno ljudi.“
[2] Sido ili sjelo, domjenak.
[3] Spojili su dvije ormanice daskama u dvotrupac. Tako su ormanice mogle jedriti. To je poznat detalj iz predaje; vidjeti knjigu L. S. A. N. E.
[4] Sopla ili puhala; sope se (puše) u sopele (roženice), a sapa je dah.
[5] Praznovjerja.
[6] Pravjal je va kućici kol Kalabrinja kada smo se jatili od naliva (ljetnja kiša).
[7] Odlomak pričala Ante Jurčika, vjerojatno drugom prilikom. Zapisao Rado Žic, preveo Leonard Eleršek.
[8] Otočić Košjun ili Mostir u Puntarskoj vali na kome se nalazi Mostir (samostan)
[9] Rt Črnike, ulaz u Puntarsku valu.