Priču „Vila Malinarka“ kazivala je 1952 Vlada Gajanjić u Puntu u svome domu, a zapisao ju je Rado Žic Mikulin[1]. Preveo 2020. Leonard Eleršek.
VILA MLINARICA (ŠTO)
Na Rabu postoji jedna rijeka na kojoj se nalazi mlin. Ljeti je rijeka suha, s pokojim mirnacem u kom se zadržala voda. Na proljeće rijeka nabuja od zimskih kiša, a tada se melje žito. Jednog jutra neki je momak nakrcao tri magarca vrećama prosa, heljde, ječma i pšenice. Lijepo ih je vezao pletenim konopcem. Sedla magaraca povezao je jedno za drugo i uputio se prema mlinu. Nasred rijeke blizu mlina, nalazila se velika stijena. Kada je mladić prišao bliže vidio je da je na njoj neka djevojka. Nešto mu je govorila i mahala rukama. Od buke rijeke i šušura nije ju čuo. Voda je rasla, a djevojčine noge već su bile u vodi. Mladić je razmišljao brzo. Vreće s magaraca bacio je na tlo. Konopac[2] kojim su bile vezane vreće, privezao je jednim krajem za sedla magaraca, a drugi je kraj sebi oko pasa. Zagazio je u rijeku koja ga je je silno nosila. Voda je bila jako hladna. Krenuo je naprijed prema kamenu na kom se nalazila djevojka. Voda mu je bila do vrata. Uhvatio je djevojku u naručje i zavikao magarcima: „Ajde!“ Magarci su krenuli i izvukli ih na obalu. Oboje su bili mokri kao supovi. Mladić je otišao do prvog magarca na kojemu je bio njegov kaban i dao ga djevojci. Rekao joj je da se ode preobući u grm, da ovako mokra ne uhvati upalu pluća. Uzeo je iz sedla ognjilo[3] i zapalio oganj. Djevojka mu je dala svoju lijepu odjeću, satkanu od čiste svile, koja je šuštala iako je bila mokra. Cipelice su joj bile zlatne, kao i prsluk. Sve je raširio po granama da se što prije osuši. Skinuo je s jednoga magarca podsedlicu i umotao se u nju, a svoju odjeću je također stavio na sušenje. Prolazilo je vrijeme. Djevojka je rasplela svoju pletenicu i osušila kose. Imala toliko gustu i dugu kosu da joj je pokrivala bedra. Odjeća se sporo sušila. On je ložio vatru koja zbog vlage nije htjela gorjeti. Predvečer mu je djevojka rekla da legne pored nje na kaban. Počela se privijati uz njega poput zmije oko suhe grane. Ukipio se. Čim bi ga dotaknula prošli bi ga trnci čitavim tijelom. Ljubili su se dugo i na koncu zaspali. Ujutro se ona probudila i šapnula mu nešto u uho, a iz njenog lijevog kažiprsta na njegova je prsa poletio plavkasti ognjić. Djevojka je potom u trenu nestala i izgubila se.
Ujutro su ga našli težaci, koji su kao i on nosili urod na meljavu. Bio je umotan u kaban i ležao kraj ugašene vatre. Magarci su bili vezani i jeli travu. Vreće su još uvijek bile ondje gdje ih je momak na brzinu bacio kad je spašavao onu lijepu djevojku. Pitali su ga što se dogodilo. Rekao im je „Ne znam ništa. Znam samo da sam išao spasiti jednu lijepu djevojku, koja je bila na onoj stijeni.“ Pomogli su mu staviti vreće na magarce i svi su zajedno krenuli prema mlinu. Nakon nekoliko dana momak je počeo graditi veliku pojatu. Težaci koji su ga obilazili, pitali su zašto gradi pojatu kad ima malo životinja. Odgovorio je: „Kad bude završena pojata, doći će i blago.“ Završio ju je, a već drugog jutra bila je puna ovaca. Vila koju je spasio, darovala ga je pa je postao najbogatiji težak na Rabu. Kupio je puno zemlje i tamo izgradio selo koje se i danas zove Žici[4]. Na prsima ispod lijeve sise imao je znak, jednu zvjezdicu koja mu je ostala od onog plavkastog plamena iz vilina prsta.
VILA MALINARKA (ČA)
Na Rabu je jena rika na koj je malin. Rika je po litnjen vrimenu suha zi kin, kin mirnacen va kon se voda drži. Na protuliće rika diventa vela od zimskih dažji i tada se meje intrada. Jeno jutro je jedan mladić nakrcal tri tovori zi vrićami prosa, hajde, žita i šenice. Lipo ih je vezal zi trnelu, za čiveja i jenoga tovora vezal za drugoga i šal kuntra malinu. Blizu malina je bila jena vela sten va sredini rike. Kada je prišal bliže je vidil, kako je na groti jena divojka. Niš mu je govorila i mahala zi rukami. Od bučanja rike i šušura ju ni čul. Voda je rasla i divojka je jimila noge va vodi. Mladić je brzo mislil. Hitil je vriće zi tovori. Trnelu zi ku su bile vežene vriće vezal jenu za drugu i jedan kraj vezal za čiveje od tovora, a drugi sebi kolo pasa. Zagazil je va riku, ka je fanj nosila. Voda je bila fanj mrzla. Šal je naprid i kol kamika na kon je bila divojka mu je bila voda do vrata. Ćapal je divojku va naručaj i zablil na tovora, ajdi!. Tovori su šli naprid, potegnule i obih dvih pripejale na brižinu. Oba dva su bili mokri, kako supi. Mladić je šal do prvoga tovora, na kon je jimil kaban i ga dal divojki. Rekal njoj je neka gre za grm se problić, da nebi ćapala ovako mokra, puntu. Zel je ognjilo zi čivej i udelal oganj. Divojka mu je dala svoju robu. Roba je bila jako lipa od čiste svile, šuškala je i ako je bila mokra. Postolići su bile od zlata, isto kako i njidrac. Sve je raširil po kitinah, kako bi se ča brže osušila. Znel je postijak od jenoga tovora i se savil va njega, i svoju robu istešo klal sušit. Pasivalo je vrime. Divojka je otplela svoju kiku i osušila vlasi. Ona je jimila tako guste i duge vlasi, da su ju pokrivale do bedar. Roba se je slabo sušila. On je potikal oganj, ki ni vero jimil voje gorit radi umidece. Predvečer je divojka rekla neka se legne kraj nje na Kaban. Pričela se je savijat kolo njega kako kaška kolo suhora. Divental je sa tvrd i samo ko ga je taknula su ga pokrile srhi po cilon tulu. Jubili su se dugo vrimena i na koncu zaspali. Jutrin se je ona zbudila, niš mu šapnula va uho i zi livoga kazalca na njegove prsa je potekal jedan modrasti ognjić. Ona je prhnula i se zgubila. Jutrin su njega našli težaci, ki su istešo otili mlit intradu. Bil je savijen va kabanu. Oganj je bil zadušen. Tovori su vežene jile travinu. Vriće su bile ondi kadi jih je na fugu klal, kada je šal spasit onu lipu divojku. Pitali su ga ča se je dogodilo, rekal je ne vin niš. Znan samo, kako san šal spasit jenu lipu divojku, ka je bila na onoj groti. Pomogli su mu klas vriće na tovori i si skupa su šli va malin. Nakon nikoliko dan je on pričel gradit jedan veli margar. Težaci ki su hodili tamo su ga pitali zač gradi margar kada jima malo živa. Odgovoril je kada bude finjen margar će prit i živo. Finil je margar, drugo jutro je bil pun ovac. Vila ku je spasil ga je nadarila i divental je najbogatiji težek na Rabu. Kupil je fanj zemje i tamo zgradil selo, ko se i danas zove Žic-i. Spod live sise na prsih je jimil bileh, jenu zvizdicu, ka mu je ustala od onoga modrastoga ognjića z vilinoga prsta.
[1] Pravjala 1952. Vlada Gajanjić u njih va kuhinji. Začarkal Rado Žic Mikulin.
[2] Trnela, konop ispleten od brnistre i vune
[3] Ognjilo se sastoji od kremena i čeličnog veružnika (lanac) i gube za paljenje ognja.
[4] Zaseok Žici na otoku Rabu. Rado Žic Mikulin: „Prema prijimku (prezimenu) je dobilo jime! Vajda su tamo kupili zemlju, koji su obrađivali i gradili kuće. Tamo je bila odkupna postaja. Kupivali su sir; od živa ovaca, koza, janjadi, kozlića i zeci; med, halanu (soljenu) ribu i suho meso. Svako misec dan je brod to vozil va Trst, Vneci i druge gradi! Isto je bilo na Cresu i Lošinju i po Istri! Brodi su kružno doticale svaku postaju!“