Priču „Krtača“ kazivao je Miko Plahi[1] 1961. u Puntu na Krku. Priču je zapisao Rado Žic Mikulin. Preveo 2020. Leonard Eleršek.
KRTAČA (ŠTO)
Kada se ide putom od Galijice prema Valu[2], ili usponom od Maraše, nakon jedno pola sata hoda nalazi se jedna jako velika lokva. Na nju se može izbiti i uzbrdicom od Kanajta, jer se nalazi baš nad Kanajtom. Ljudi nisu voljeli prolaziti rano ujutro pokraj lokava jer se govorilo da oko njih ima malika, vila, štrige i štriguna. Jedan je čovjek imao blago u Valu i netko ga je te večeri upozorio kako mu je bura razvalila dio suhozida. Bojao se da bi životinje mogle pobjeći i načiniti mu štetu pa je rano ustao i otišao pogledati šumu. Kad je došao blizu lokve uzeo je u ruku pastirsku sjekiricu[3] misleći: „Ako me nešto presretne, neka bude spremna.“ Ispred lokve je čuo neko stenjanje, zastao i poslušao odakle to dolazi. Stenjanje je prešlo u cviljenje. Pomislio je da mu se to malik ruga. Stisnuo je čvrsto sjekiru i slušao. Cviljenje se pretvorilo u cik i onda u jedan krik, koji mu je umalo oduzeo svu hrabrost. Rekao je u sebi: „Vražji malik, misli da će me prestrašiti!“ Držeči sjekiricu krenuo je pogledati što je to iza gromače. Imao je što vidjeti. Tamo su se dvojica ljubili i krtačili (milovali). Bili su toliko zauzeti svojim poslom da ga nisu opazili. Čovjek se tiho vratio nazad i pošao svojim putem. Kada je došao kući ispričao je što mu se dogodilo. Nikada nikome nije rekao koja su dvojica bila ondje, jer „grijeh se smije imenovati, al grešnika ne!“ Kasnije su djeca po ulicama i trgovima pjevala: „Na Krtači za gromačom dvojica se naskakala i po travi navaljalala, jedan drugoga ljubili i lijepo se krtačili…“ Od tada su tu lokvu počeli zvati Krtača, a to ime joj je ostalo do dana današnjega.
KRTAČA (ČA)
Kada se gre po putu od Galijice kuntra Valu, ali po klancu od Maraše, je nakon jeno pol ure hoda, jedna fanj vela lokva. Na nju se more prit i po klancu od Kanajta, aš je jušto nad Kanajton. Kako su vavik govorili i pravjali kako su kolo lokav maliki, vile, štrige i štriguni, judi nisu baš volili poć rano na lokvnu. Jedan čovik je jimil živo va Valu i niki ga je avizal večer, kako mu je bura razvalila jedan kus gromače. Bojal se je kako bi živo moglo poć van i udelat škodu, je šal rano pogjedat drmun. Kada je prišal blizu lokve je težicu klal v ruku, misleć, „Ko me ča preseneti je promta.“ Sprida lokve je čul jeno skucanje. Fermal se je i pohabal od kuda to gre. Skucanje je šlo va cviljenje. Pomislil je kako mu se malik ruga. Još boje je stisnul težicu i habal. Cvijenje se je prominilo va cik i ontrat va jedan krik, ki mu je skoro zel kuraj. Rekal je va sebi: „Vražji malik, misli kako će me prestrašit.“ Još boje stisnul težicu i šal pogjedat za gromaču. Jimil je ča i vidit. Tamo su se dva jubili i krtačili. Toliko su bili zabavjeni zi svojin delon, da ga nisu nunkis avertili. Šišno je šal nazad i za svojin deštinon. Kada je prišal doma je pravjal ča mu se je dogodilo. Nikada ni nijenomu rekal, ki su bili, aš „grih se reče ,a grišnika ne!“ Nakon malo vrimena su dica po kalah i placah kantali: „Na krtači za gromači, dva su se naskakali, i po travi navajali, jedan drugoga jubili i se lipo krtačili…“ Od tada su tu lokvu pričeli zvat Krtača. Jime njoj je ustalo do dana današnjega.
[1] Miko Plahi su ga zvali. Bil je prilično nepredvidljiv. Telepat. Pomogao je ljudima tražiti izgubljeno blago, magarce, krave, ovce i koze. Liječenjem se nije bavio. Bio je Maračić.
[2] Val je prijelaz, pereval, Ono pre se je zgubilo i ustal je samo val, to je prijelaz iz jedne relativno ravne ceste preko klančine (strmine), ponovno na relativno ravni put.
[3] Težica, pastirska sjekirica koja je služila kao vrijedno oruđe, te kao oružje za samoobranu.