Priču „Bisi“ kazivala je Katica Žic Mikulin 1946. ili 1947. Zapisao po sjećanju 2020. Rado Žic Mikulin. Preveo 2021. Leonard Eleršek.
BIJESI (ŠTO)
Jednog sam dana, s mojom tetom Katicom[1], vodio na pašu koze i dvije ovce. Jutro je bilo lijepo, a nebo čisto. Sunce je baš počelo slati svoje zlatne strijele po Prnibi. Ptići su zviždukali, a melodije su letjele zrakom. Na neke se uvijek čuo odgovor, a na druge ne. Teta i ja smo vodili svaki svoju kozu na lancu, a ovce su hodale za nama. Svako toliko bi zastale i pojele malo trave, a onda bi trčale da nas sustignu. Došli smo u Krasnjale. Ovce su počele pasti travu, koja je bila lijepa, mlada i zelena. Dva velika grma kršula[2] što su, zajedno s jednim glogom, rasli na gomili, bijahu puni mladog lišća, a na nekim grančicama bili su lijepi cvjetovi i zeleni pupovi. Na glogu je bilo crvenih bobica još od lani, koje su bile pomiješane sa zelenim lišćem i pupovima novih cvjetova. Koze smo vezali i pustili da jedu glog i kršul jer smo znali da ih one rado brste. Teta je imala neku knjižicu i počela ju čitati, a ja sam džepnim nožićem počeo tesati jednu ravnu jasenovu granu. Svak se zabavljao na svoj način. Svako malo bi pogledali na životinje, a onda nastavili svojim poslom. Malo kasnije sam opet pogledao i opazio da su se koze zaplele. To sam rekao teti. Probao sam ih otplesti, ali nije išlo. Teta Kate je došla upomoć. Morali smo s puno strpljenja odvezati lance i odriješiti, najprije jednu, pa onda drugu kozu. Teta je rekla: „Bijes vas odnio! Kako ste se mogle tako zaplesti.“ Kada smo ih otpleli, ponovno smo ih vezali jednu dalje od druge na udaljene grmove gloga pune brsta. Svatko je sjeo na svoju torbicu. Pitao sam tetu, zašto je rekla: „Bis te zel.“ Rekla je: „To su babarije. Pričat ću ti što mi je ispričala majka. Bijes, to ti je jedno stvorenje s velikim krilima, koje može preletjeti kamo god hoće. Kada ga se zazove, može pomoći, a može i napraviti veliku štetu.“ Pitao sam: „Zar je i nama pomogao otplesti lance, kad su nam se koze zeplele?“ Teta je rekla „Ne znam ja, ali bile su jako zapletene. Jesi li vidio koliko vremena nam je bilo potrebno za razmrsiti. Znaš, kada se zazove toga Bijesa, nikada se ne smije reći „Bijes te pojeo“, već samo „Bijes te odnio.“ Pitao sam zašto? Rekla mi je: „Kada se kaže „Bijes te odnio.“ to se može povući i nema opasnosti da se to stvarno dogodi, ali kad se veli „Bijes te pojeo“, to više ne možeš sam poništiti i onda Bijes radi svoje. Da bi se poništilo to što si rekao: „Bijes te pojeo!“, može pomoći samo jedno. Moraš naći Krstulju. To ti je žena koja skida uroke. Moraš joj donijeti vrećicu žita i lijepo ju zamoliti da skine urok s onoga kome si ga poslao. Krstulja treba izreči jednu pjesmicu, koju ti ne smiješ čuti pa ti onda ti opere ruke sapunom, a ti sam trebaš oprati svoj jezik. Tada moraš čistim jezikom za njom govoriti riječi: „Bijesu, ono što sam rekao u ljutnji za…“, pa onda izgovori ime onoga kome si rekao da ga pojede bijes, „…vrati nazad i ne muči ne muči ga više!“ Kod kuće tri večeri za redom treba izmoliti po tri Očenaša i trećeg dana je, ono što si izgovorio poništeno. Ako si rekao samo „Bijes te odnio!“, onda izmoliš tri Očenaša i kažeš: „Niš, ne!“, pa onda više nema opasnosti. Pitao sam: „Hoćemo li i sada izmoliti tri Očenaša za ono što ste rekli, kad su se koze zaplele?“ Rekla je: „Ne, ne. To sam ja rekla samo tako.“ Teta je nastavila čitati knjižicu, a ja tesati moj štap. Prije podneva smo nabrali pašu za životinje i otišli doma. Toga dana poslije večere, dok smo svi zajedno sjedili oko komina, pitao sam: „Što je to Bijes i što to on može učiniti. Otac me upitao: „Tko ti je govorio o toj bedastoći?“ Rekao sam „Teta Kate“. Otac je rekao da je to i mislio, jer njegova sestra vjeruje u te bakule. Rekao sam da mi je rekla kako su to babarije (krivovjerja) i da joj je to izletjelo kad smo rasplitali zapletene lance. Neko je rekao: „To se dogodi. Svi više puta nehotice kažemo 'Vrag te odnio!', a onda se ugrizemo za jezik. Iako su me svi uvjeravali da su to babarije, prije počinka sam izmolio tri Očenaša i rekao „Niš ne!“, ne bi li se Bijes povukao od našega blaga.
BISI (ČA)
Jedan dan smo šli, teta Katica i ja pas koze i dvi ofce. Jutro je bilo lipo. Nebo ćaro. Sunce je jušto pričelo slat svoje zlatne strile po Prnibi. Tići su švikale. Švikulance su letile po ariji. Na nike se je vaje čul otvit na druge ne. Teta i ja smo pejali saki svoju kozu na verugi, a ovce su hodile za nami. Sako toliko bi bile zastale i pojile malo trave, a ontrat tekle, kako bi nas ćapale. Prišli smo va Krasnjale. Ovce su pričele pas travu, ka je bila lipa, mlada zelena. Dva vele busa od kršula na gomili, i glog su bile pune mladih per i na nikih kiticah su bile lipe rožice pomišane zi zelenimi pupići. Na glogu su bile črjene bobice od lanjskoga leta, pomišane zi zelenimi peri i pupići novih rožic. Koze smo vezali i je pustili neka jidu glog i kršul. Vili smo, kako koze vole jis brst. Teta je jimila niki librić i pričela štit, a ja san pričel tesat, zi tenperinon, jenu ravnu kitu od jesena. Saki se je zabavjal na svoj fin. Sako toliko smo pogjedali živo i nastavili saki svoje delo. Nakon nikoga vrimena san pogjedal i akoržil kako su se koze zaplele. Rekal san teti. Proval san je odples, ma ni šlo. Teta Kate je prišla pomoć, Morali smo molat veruge i zi velu pacijencu, molat najprije jenu, pa ontrat drugu kozu. Teta je rekla: „Bis vas zel!“, kako ste se mogle tako zaples. Kada smo je odpleli i poznova vezali, daje jenu od druge, na druge grmi od gloga, ke su bile pune brsta. Seli smo se saki na svoju torbicu. Pital san tetu, zač je rekla: „ bis te zel“. Rekla je: „To su babarije. Pravit ću ti ča je meni rekla mat. Bis, to ti je jeno stvorenje, zi velimi krili, ko more priletit, kamo god oće. Kada ga se zazove, more pomoć, a more i udelat velu škodu.“ Pital san: „Ča je i nan pomogal odples kadine, kada su nan se koze zeplele?“ „Ne vin ja ne“, je rekla teta, „ma bile su jako zapletene i si vidil, koliko vrimena nan je rabilo za je odples. Znaš kada se ga zazove, toga Bisa, nikada se nesmi reć „Bis te pojil.“, leh samo „Bis te zel.“ Pital san zač? Rekla mi je“ Kada se reče „bis te zel“, se to more potegnut nazad i više ni pirikula, da bi se to dogodilo. Kada rečeš „Bis te pojil!“, to više ne moreš sam potegnut nazad i ontra Bis dela svoje. Za ponišćit ono ča si rekal „Bis te pojil“ je samo jedan remedij. Moraš nać Krstuju. To je ženska ka znimje uroki. Moraš njoj prnest škartoc žita i ju lipo molit neka zeme urok zi onoga komu si ga poslal. Krstuja reče jenu pismicu, ku ti nesmiš čut i ontrat ti opere ruke zi pinilon. Ti moraš san oprat svoj zajik! Zi čistin zajikon moraž za nju govorit beside: „Bisu, ono ča san rekal va jadu za..“, jime komu si rekal, „…da neka ga Bis poji, tornaj nazad i ne muči ga!“ Doma se more tri dni, večer zmolit tri očenaši i tretji dan je ono ča si izgovoril ponišćeno. Kada rečeš samo „Bis te zel“, zmoliš tri očenaši i rečeš, „Niš ne“, i ontrat ni više pirikula. Pital san: „Ča ćemo mi seda zmolit tri Očenaši za ono ča ste rekli, kada su se koze zaplele.“ Rekla je „Ne, ne. To san ja rekla samo tako.“ Ona je šla štit librić, a ja tesat moj šćap. Prije polne smo nabrali paše za živo i šli doma. Večer, kada smo si po vičeri sidili kolo komina, san pital: „Ča je to Bis i ča on more učinit?“ Moj otac je pital: „Ki ti je rekal o toj bedastoći ?“ Rekal san „Teta Kate.“ Otac je rekal, kako je to i mislil, kako njegova sestra viruje va te bakuli. Rekal san, kako mi je rekla, kako su to babarije i kako njoj je to ušlo, kada smo molivali zapleti verug. Niki je rekal: „To se dogodi. Si više puti ne hote rečemo: „Vrag te zel!“ i ontrat se ugrizemo za zajik.“ Zi sin tin, ča su mi si rekli, kako su to babarije, san prije leh san zaspal, zmoli tri očenaši, rekal „Niš ne“, kako bi se Bis potegnul od našega živa.