VRAŽJA ŠTANJADICA, Punat 1954.

 

Kazivale u Puntu 1954. Kate Jivešova, Marija Žorika i susjeda Marija iz donje ulice. Zapisao Rado Žic Mikulin[1]. Preveo 2022. Leonard Eleršek.

 

VRAŽJI KOTLIĆ (ŠTO)

Rođakinja mi je pričala što joj se dogodilo. Rano ujutro je odvela magarca i ovce u pašnjak. Išli su stazom i odjednom je ovca skočila preko nečega, onda druga pa za njom i magarac. „Ja sam išla za njima ne misleći zašto su životinje skakale. Najednom me je nešto ošinulo. Postalo mi je jako toplo, srce mi je počelo brzo kucati, a onda sam i ja poskočila. Bilo mi je loše. Sjela sam. Životinje su se zaustavile i čekale. Nakon nekih četvrt sata sam ustala i odvela životinje u pašnjak. Vratila sam se domu drugom stazom. Tri-četiri dana mi je bilo loše i bila sam za ništa. Jedva sam kuhala za moju obitelj. Susjeda mi je rekla da odem krstulji i kažem joj što mi se dogodilo. Uzela sam dva kila žita i otišla k njoj. Ispričala sam joj što mi se dogodilo. Odmah mi je rekla: 'Ajme, imala si sreću da si išla natrag drugom stazom, jer da si išla po istim putem umrla bi. Stala si u vražji kotlić!'“ Tako je počela svoju priču Kate Jivešova. Susjeda Žorika je na to rekla, kako su o tome naši ljudi nekad znali govoriti, ali da se danas više o tom vražjem kotliću ne priča. Neka je pitala što je to? Susjeda Marija iz donje ulice je na to rekla, da je to jedno mjesto na stazi, u koje ako ugaziš, bude ti loše. „Čim te ugrije moraš iskočiti van i odmah počinuti. Tko to ne učini može umrijeti, a i onima koji brzo iskoče i odmore, znade biti loše. Nekima se vrti, neki ne mogu govoriti ni hodati, neki imaju oduzetu ruku ili nogu, a neki više ne mogu govoriti normalno, već govore pjevajući. Krstulje ili krsnici im kažu da miruju tri dana, izgovore neke čudne riječi te im daju piti vodu iz boćata izvora. Neki se nakon desetak dana oporave, a neki nikad ne dođu k sebi. Žene, ako vam se to dogodi, zapamtite: iskočite van, počinite i ne vraćajte se istim putom nazad da ne bi i drugi put zagazile u vražji kotlić. Sada znate što je to vražji kotlić i znate što vam je činiti.

A sad dosta o čarima. Muž mi je rekao da o tim babarijama nikome ne govorim.“ Marija je tim riječima završila svoju priču i uhvatila se krpanja pete na muževoj čarapi.

 

VRAŽJA ŠTANJADICA (ČA)

Zormana mi je pravila ča njoj se je dogodilo. Šla je popejat va drmun jutrin rano, tovora i ofce. Šli su po stazi i najedan put je ofca skočila priko ničesa, nato druga i ontrat tovor. „Ja san šla za njimi ne misleć zač je živo skakalo. Najedan put me je nič oplazilo, diventalo mi je teplo teplo, žart mi je pričel brzo žartat i ontrat san i ja skočila. Slabo mi je postalo. Sela san. Živo se je fermalo i me čekalo. Nakon jeno kvarat ure san se stala i šla popejat živo. Tornala san se doma po drugoj stazi. Tri-četire dni mi je bilo slabo, bila san za niš. Jedva san skuhala za mojih. Suseda mi je rekla, neka gren krstuji, i njoj pravin ča mi se je dogodilo. Zela san dva kila žita i šla. Pravila san njoj ča mi se je dogodilo. Šubito rekla: 'Amamo, jimila si sriću, kako si šla po drugoj stazi doma, kada biš bila šla po istoj biš bila umrla. Stala si va vražju štanjadicu!'“ Tako je pričela svoju štoriju Kate Jivešova. Suseda Žorika je na to rekla, kako su o tomu naši judi govorili, ma seda se više o toj vražjoj štanjadici ne čuje. Nika je pitala ča je to? Suseda Marija z dolinje kale je na to rekla, kako je to jeno misto na stazi, va koga, ako staneš, ti diventa slabo. „Čin te stepli moraš skočit van i ontrat počinut. Ki to ne udela bi mogal umrit. Oni ki brzo skoče i počinu, nisu si vaje vero dobri. Nikin se vrti, niki ne moru govorit i hodit, niki jimaju zemenu ruku ali nogu, a niki više ne moru govorit, normalno, leh govore va kantu. Krstuje ali krsniki jin reču neka miruju tri dni, govore nike čudne besede i jin daju pit vodu zi krušije. Niki se nakon desetak dan uporave, a niki nikada ne pridu na inšenj. Ženske, ako van se to dogodi, zapametite: skočite van, počinite i ne tornjujte se po iston putu nazad, kako ne bite drugi put zagazile va vražju štanjadicu. Seda viste ča je to vražja štanjadica i viste ča van je delat. Ferma o čarami! Moj muž mi je rekal, neka o tih babarijah nikomu ne govorin.“ Marija je s tin finila i se ćapala podpletat petnu žilu na muževoj kalceti.

 



[1] Rado Žic Mikulin: „Preštij, kada budeš jimil vrimena. Ovo je babarija. Štanjadica je posuda u kojoj se kuhalo na otvorenoj vatri i zbog toga je bila oštanjana (crna od čadje). Pozdrav.“