Kazivao kapetan Frane Žic Dunižaric Miloš negdje 1954. Zapisao Rado Žic Mikulin[1]. Preveo 2020. Leonard Eleršek.
MORSKE VILE (ČA)
Tri puntarska broda puna naranača isplovila su s Levanta na put prema Krku. Vjetar je bio dobar. Razvili su sva jedra i jedrili prema Jadranu kao da ih nose krila. Prvog su dana prešli veliki put. Vrijeme je bilo kao stvoreno za putovanje. Vjetar je bio stalan, a jedra nova, pa se nisu parala. Noću su na straži bili kormilar i dva mlađa mornara. Gledali su zvijezde i mjesečinu, a jedan od mornara je zaspao. Kormilar je bio za kormilom, a drugi mornar gledao je u more. Njemu se učinilo mu se da nešto vidi ispred pramca. Otišao je bliže i vidio lijepu djevojku crne kose poput čađi, očiju poput ugljena i rumenih obraza. Nasmiješila mu se i rekla: „Baci mi naranču.“ Mornar je otišao u svoju kabinicu gdje je imao nekoliko naranači za svoje nećake i donio joj dvije. Djevojka ih je uzela, nasmiješila mu se i nestala. Straža se smijenila, došli su drugi mornari, a prethodna smjena je zaspala. Vani je bio pun Mjesec. Brodovi su jedrili, more je valovilo po bokovima, a svakoga sata bivali su sve bliže i bliže domu. U svitanje su prošli Otrant i ušli u Jadran, a onda je svanulo i razdanilo se. Brodovi su još uvijek bili skupa i jedrili brzo, poput strijela. U visini Visa se more promijenilo. Nad kopnom su se počeli dizati oblaci. Počela je puhati bura. Brodovi su skrenuli prema zavjetrini otoka Visa. Kada su došli iza Visa gdje je bura manje udarala, bacili su sidra ispod grota, vrlo blizu obali i čekali dok bura ne prestane. Sva tri broda su se vezala jedan iza drugoga, a mornari su se okupili, šalili se, smijali i zafrkavali. Kapetani su ih podučavali kako ploviti na vjetrovitu moru, a jedan je rekao „Kada je jugo drži se daleko od obale, a po buri drži se špalandura[2], a po tramuntani budi podalje od grota.“ Vrijeme je prolazilo. Pala je noć. Bilo je mračno kao u rogu. Upalili su svjetiljke i poduplali sidra. Vani su ostali samo stražari, a svi ostali otišli su na počinak. Mornari na straži su razgovarali tiho. Bura je pala, a kad se straža promijenila potpuno je utihnula. Bila je utiha i čekalo se koji će vjetar zapuhati. Čekali su jedan dan, dva dana i treći dan. Utiha, utiha, ni daška vjetra ni od kud. Svi su bili nervozni. Trećeg dana je zapuhalo jugo. Digli su jedra i zajedrili velikom brrzinom. Negdje oko Dugog otoka ušli su u maglu. Magla je bila sve gušća i gušća. Brodovi su trubili u trublje i tako dozivali jedan drugoga gdje su. Od jednom je brod na komu je bio mornar iz prve straže udario u nešto. Počela se lomiti oplata bokova i rebrilje. Padali su jarboli i križevi, a u trup je počelo prodirati more. Mornari su se stisnuli na krmu, a onda je kapetan rekao: „Pregledajte čamce, bacite ih u more i napustite brod. Ja ću ostati s brodom" Kapetana se moralo slušati jer je on znao najviše od svih. Čamac se malo odmaknuo od broda i čekao što će se dogoditi. Čulo se tužno trumbetanje drugih dvaju brodova. Trubljenje je trajalo vrlo dugo. Mornari su u čamcu počeli drhtati i polako su svi zaspali, od zime, straha i gladi. Ujutro su se probudili i pogledali oko sebe. More je bilo mirno. Brod je stajao nasukan na hridi, a stari kapetan bio je na krmi i ondje nešto popravljao. Približili su se i popeli na brod. Kapetan je nato rekao: „Ne znam kako to da brod s tako velikom rupom nije potonuo! Sanjao sam da nas je čuvala morska vila. Čini mi se da sam ju i vidio, ali nisam siguran.“ Tijekom dana su zakrpali rupu jedrenim platnom, iscrpli vodu iz broda i pomalo krenuli doma. Te je noći, prije nego su došli na Buku[3], na straži bio onaj mornar koji je onoj djevojci dao naranče. Ponovo mu se javila i rekla mu: „Da mi nisi dao naranče vi biste potonuli, jer je bog mora Posejdon, tako htio, ali ja sam ga toliko molila da vam se smiluje, pa je brod ipak ostao na površini". Onda je vila nestala plešući po površini mora.
MORSKE VILE (ČA)
Tri puntarske brodi su zi Levanta partile kuntra domi pune naranač. Vitar je bil dobar. Dvigli su sve jadra i kako da jih nose krila jidrili kuntra Adriatiku. Prvi dan su fanj pasali. Vrime je bilo kako stvoreno za vijaj. Vitar je bil stalan i jadra nove, ke se nisu parale. Po noći su bili na gvardiji ojac i dva mlaja mornara. Gjedali su zvizde i misečinu. Jedan od mornari je zaspal. Ojac je bil za ojen, a drugi mornar je gjedal va more. Učinilo mu se je da niš vidi sprida prove. Šal je bliže i vidil jenu lipu divojku zi črnimi vlasi kako saja, zi oči kako ujen i rumenin obrazon. Nasmela mu se je i rekla hiti mi naranču. Mornar je šal va svoju kamaricu kadi je jimil niš naranač za svojih netjaci i njoj prnesal dvi naranče. Divojka jih je zela, mu se nasmihnula i nestala. Straža se je kanbijala. Prišli su drugi mornari a prvi su brzo zaspali. Vani je bil žoldan. Brodi su jidrile. More je bračalo va boki. svaku uru su bili sve bliže i bliže domi. Kada su pasali Otrant i prišli va Jadran je pričel svitlac i ondat je zazorilo i razdanilo se je. Brodi su još uvik bile skupa i jadrile kako strile. Va višini Visa se je more kambijalo. Zi kraja su se pričele dvizat oblaci i pričela je puhat bura. Brodi su obrnule kuntra Visu va jatu. Kada su prišli za Vis je bura manje burala i brodi su hitile sidro pod grotami skoro blizu kraja i čekale da bura ferma. Sve tri brodi su se vezale jedan za drugoga i mornari su prišli skupa. Šalili su se smeli i škrcali. Korbani su jih učili kako se mora brod držat va vitru. Jedan je rekal: „Kada je jugo drž se od kraja dugo, po buri se drži špalanduri, a po trmuntani drž se od grot vani. Vrime je pasivalo i pala je noć. Škuro je bilo kako va rogu. Važgali su lanterne duplali sidra, gvardija je ustala vani a drugi su šli spat.Mornari na straži su ćakolali mej sobu šotovoće. Bura je pala, ko se je gvardija minjala, je krepala. Diventala je bonaca. Čekali su ča će zapuhat. Čekali su jedan pa dva pa tri dni. Bonaca i bonaca ni ćuha vitra od nikuda. Svi su bili nervozni. Treći dan je pričel puhat jugo. Dvigli su jidra i fanj brzo jidrili. Nigdi kol Dugoga otoka su prišli va maglinu. Nebula je bila sve gušća i gušća. brodi su sople va trunbete i tako avizivale jedan drugoga kadi su. Najedan put je brod na kon je bil mornar zi prve straže va niš lupnul. Pričele su se lomit madiri, korbe, padat jarbuli i križi. Brod je pričel prijimat more. Mornari su se stisnuli na krmu i ondat je korban rekal: „Pogjedajte kajići. Hitite jih more i napustite brod. Ja ću ustat zi brodon!" Korbana se je moralo habat aš on je vil najviše od svih. kajić se je malo deštakal od brada i tamo čekal ča će se dogodit. Čulo se je tužno trunbitanje drugih dvih brodi. Trumbitanje je bilo jako dugo. Mornari su va kajiću pričeli drhtat i pomalo su svi od zime, straha a i glada zaspali. Drugo jutro su se zbudili i pogjedali kolo sebe. More je bilo mirno. Brod je bil nasegal na groti. Stari korban je bil na krmi i niš popravjal. Koštali su se i prišli na brod. Stari korban je nato rekal: „Nevin kako to da brod zi takovu štafu ni potonul. Sanjalo mi se je da nas je čuvala morska vila. Pari mi se, da san ju i vidil, ma nisan sigur.“ Po dnevi su zakrpali škuju zi jadrovinu, zičrpali vodu zi broda i pomalo prišli doma. Po noći prije leh su prišli na buku je bil na straži on mornar ki je dal onoj divojki naranče. Poznova mu se je pokazala i rekla: „Da mi nisi dal naranče bite bili fundali, aš je bog mora Posejdun, tako otil, ma san ga toliko molila neka se smiluje, pa je brod istešo ustal plavat." Nato se je zgubila tancajuć po škorupu mora.