Priču „Krstuja“ pripovjedile su Kate Žic Mičetić i Ante Mrakovčić Pavlić Zapisao u Puntu 1956. Rado Žic Mikulin[1]. Preveo 2021. Leonard Eleršek.
KRSTULJA (ŠTO)
Krstulja je žena koja je mogla skidati uroke i čini koje su na ljude, životinje ili usjeve bacile štrige ili vještice. Za te žene se dobro znalo u svakom selu i svakome gradu. To su bile jake žene koje se nisu udavale. Same su obrađivale polja, a najčešće su imale dvije-tri kobile. Muzle su ih tri-četiri puta na dan i koristile su njihovo mlijeko. Ždrijepci i ždrjebice koje su prodavale bile su najljepše na čitavom otoku. Krstulje su uvijek nosile mušku pastirsku sjekiru[2] i njome, kada je trebalo, sjekle zrak. Crtale bi sjekirom križeve po zraku i govorile neke riječi koje su samo one znale. Kada bi došlo nevrijeme, otišle bi iz kuće, okrenule se prema neveri i prijetile joj sjekirom, križale i ljutile se i tako pokušavale odagnati nevrijeme što dalje od usjeva, onamo gdje nije mogla napravit puno štete. Kad bi blago izgubilo mlijeko ili je pobacilo plod, one bi križale nad glavom životinje nastojeći da počne jesti. Kozama su davale kruh namočenu toplu vodu u kojoj je bilo soli i na vrhu ulja. Kravama su davale jesti lok. Kada su konji šepali ovijale su im noge u krpe namočene u rakiju ili modru galicu, križale i prijetile svim nečistim silama sjekiricom. Znale su glavati[3] životinjske rane, kad bi rana bila zaglavana na nju su polagale ruke kako bi brže zarasla. Neke, koje su imale mirnu ruku, glavale su rane i ljudima. To se radilo ovako. Ranu bi očistili vinom, razvodnjenim octom ili rakijom, a onda bi netko, s dvije žičane kukice koje su se čuvale u rakiji, povukao kožu i sljubio ranu. Krstulja bi uzela velikog mrava, koji su imali svoje mravinjake oko stabala topola, stavila mu glavu na ranu, a mrav bi zagrizao. Kada je zagrizao, noktima bi mu odvojila glavu od tijela, tijelo bacila, a glava je ostala na rani. Tako bi, glavu po glavu, zaglavala čitavu ranu. Onda bi ranu omotala i držala je dva dana pokrivenom, a potom bi je odmotala i izložila Suncu, prvi dan deset minuta, drugi dan četvrt sata, a treći pola sata. Nakon toga bi se rana mogla izlagati Suncu koliko je kome pasalo. Nakon drugoga dana rana je morala biti sve vrijeme na zraku. Velike rane i oguljotine koje se nije moglo glavati, jer je nedostajalo puno kože i mekih dijelova, pokrili bi suhim kozjim, svinjskim ili ovčjim mjehurom i ostavili pokrivenim dva dana. Onda bi maknuli mjehur i bamor, kako su zvali velike rane, i izložili ih zraku. Kad nisu imali mjehur, stavljali bi suhe uporine[4]koje su također bile jako dobre. Krstulje su polagale ruke svako dva tri dana i zato su rane i ožiljci brzo zarastali. Više puta kad bi se uhvatile u koštac s vješticama koje su izazivale nevere, iz sjekire bi izbijao modrasti plamen, koji je ju je ponekad svu obasjavao. Tada bi krstulju podiglo više od metra u zrak i sve bi oko nje svjetlilo. Nakon nekoliko minuta bi se opet polako spustila na tlo, a nevera bi oslabila ili bi promijenila smjer. Kad su mornari i ribari bili na moru i kad bi dolazilo nevrijeme, njihove su žene i djeca odlazili krstulji i molili je neka spasi njihove. Ona bi tada križala, svađala se i vikala i sjekla sjekirom po zraku šapćući nerazumljive besjede koje su trebale udobrovoljiti ili prestrašiti nečiste sile. Svojta je za to vrijeme morala moliti i zavjetovati se svetomu Mikuli (Nikola), Roku ili Djevici Mariji za spas njihovih. Te žene su obično imale jedno ili dvoje vanbračne djece, za čijega se oca nikada nije znalo. Ljudi su govorili kako je zanijela s Kurentom. Kurent je bila sila ili bog koji je pomagao pijancima, ženama u potrebi i djeci. Pomoćnici su mu bili krsnici i krstulje, koji su na Kurentovu zapovijed čuvali sve kojima je trebala pomoć[5]. Krstulje su bile dobre s vilama i samo one su ih mogle vidjeti na lokvama, potocima i zdencima. Krstulje su ih pitale za pomoć onda kada same nisu mogle pomoći. Krstulje se nisu nikoga bojale i uvijek su, kad je trebalo, bile voljne pomoći ljudima. Ljudi su im donosili što je tko imao, a kad je zatrebalo odlazili bi im pomagati žeti pšenicu, pobirati kukuruz i brati grožđe za Miholju. Krstulje bi masirale ljude kad bi dobili prehladu ili upalu pluća. Nikada nisu išle za sprovodom jer su govorile da bi im mrtvi mogli oduzeti moć. Odlazile su u crkvu kao i drugi ljudi i nisu se bojale križa ili zvonjave. Kada bi nekoga ili neku opsjeo vrag, morali su ga brzo dovesti krstulji, a ona bi nad njim sama molila, križala i trljala ga po glavi, trbuhu ili dijelu tijela gdje je bio vrag. Svojta je vani morala moliti Boga i u rukama držati zapaljene svijeće, a najmlađe dijete križ načinjen od grana loze. Na stolu je morao biti vrč vina i načeti hljeb kruha. Kad bi rekla da je izgnala vraga iz opsjednutoga, svi nazočni bi zagrizli hjepčić i popili gutljaj vina iz vrča. Uvijek je u vrču moralo ostati malo vina i na pladnju malo kruha za dobre sile, koje su nadvladale nečiste, koje su zaposjele čovjeka. Svijeće bi poredale ukrug oko kruha i vrča, a neke bi postavile tako da su tvorile slovo Salamunovo. Ovo su pričale teta Kate i moja baka. Teta kate je imala strinu koja je bila krstulja. Ona je naučila tetu Katu i Mata Mocića glavati i liječiti rane, ali joj je reklada ju ne može naučiti skidati uroke i sve drugo što ona zna, jer je udana i više nema moć za takve stvari, a rane se mogu liječiti i bez tih moći. Još su mi rekle kako nijedan naš brod nije bio bez kutije u kojoj su veliki mravi imali svoj mravinjak. Mravi su čistili brod od prljavštine, mrvica, brašna i drugoga, a kad je neki mornar bio ranjen, koristili su mravlje glave za glavanje kože, opni, crijeva i uporina. Obje su znale puno toga o liječenju travama i to su znanje koristile uvijek kad je nekome trebala pomoć. Rekle su još da od tih žena potječe prezime Krstulja[6].
KRSTUJA (ČA)
Krstuja je ženska ka je mogla znimat uroki i čini, ke su na čovika, živo ali kampanju hitile štrige ali vištice. Za te žene se je va svakon selu i mistu znalo. One su bile jake žene, ke se nisu udavale. Same su obdelovale kampanju, običajno su jimile dvi tri kobile, ke su mlzle tri- četire puti na dan i rabile njihovo mliko. Ždribci i ždribice, ke su one prodavale i su bile lipjan na cilon škoju. One su vavik nosile mušku težicu i šnju kada je bilo potriba sikle ariju. Delale šnjimi križi po zraku i govorile nike beside, ke su samo one znale. Kada bi bila prišla nevira bi bile šle van zi kuće i pritile kuntra neviri zi sikiru, križale, se jadile i tako nastojale neviru spravit daje od kampanje, tamo kadi ni mogla udelat čudo škode. Kada je živo zgubilo mliko ali kada bi živo zvrglo one bi bile križale nad glavu od živa i nastojale, kako bi živo pričelo jis. Kozan su davale kruh namočen va teplu vodu va koj je bilo soli i na vrhu uje. Kravan su davale isti lok. Kada su konji bile zbrerglave su jin savijale noge va krpe namočene va rakiju ali vidrijol i križale i pritile svin nečistin silan zi težicu. Znale su glavat ako je na živu bila rana i polagale su ruke nad zglavanu ranu, kako bi brže zarasla. Nike, ke su jimile trankvilu ruku su glavale i rane na juden. To se je delalo ovako. Ranu bi se bilo očistilo zi vinon, razvodnjenin oston ali rakiju i ondat bi bil niki zi dvi kukice od žice, ke su čuvale va rakiji, potegnul ranu skupa. Krstuja bi bila ćapala veloga mrava, ke su jimile mravinjaki kolo topoli, mu klala glavu na ranu i mrav bi bil zagrizal. Kada je zagrizal mu je ona zi nohti odšćipnula glavu od tula i glava je ustala na mestu. Tako se je glavu do glave zaglavalo cilu ranu. Ondat se ju je infašalo za dva dni i nato odfašalo i izložilo Slncu, prvi dan deset minuti, drugi dan kvarat ure a treći dan pol ure. Nakon toga se je ranu moglo jimit na Slncu koliko je komu pasalo. Nakon drugoga dneva je rana morala bit na ariji cilo vrime. Vele rane i oguljotine ke se ni moglo glavat, aš se je zgubilo čudo kože i mehkih deli se je pokrilo zi suhin mihuron od koze ovce ali prašca i pustlo pokrijenu dva dni. Nato se je mihur maknul i bamor, kako su zvali takove vele rane, pustilo na zraku. Ko nisu jimili mihura se je kladalo suhe uporine, ke su istešo bile jako dobre. Krstuje su vavik polagale ruke svako dva tri dni i zato su rane i žgala brzo zarašćale. Više puti kada bi se bile ćapale va koštac zi višticami, ke su delale neviru bi bil zi težice izbijal modrast plamen, a više puti je i cila krstuja bila sva ošajnana, dviglo bi ju bilo vajer i više od metra i sve kolo nje je svitilo. Nakon nikoliko minut bi bila pomalo poznova prišla na tla i nevira bi bila skarsala ali kanbijala rotu. Kada su bili mornari i ribari na mori i bi bila prišla nevira, su njihove žene i dica hodili krstuji i ju molili neka spasi njihovih. Ona bi bila križala, se karala, blila i sikla zi težicu po ajiru i šapćala nerazumjive beside, ke bi bile morale umilijat ali prestrašit nečiste sile. Svojta je za to vrime morala molit i dat zavet, svetomu Mikuli, Roku ali Divici Mariji neka spasi njihovih. Te ženske su običajno jimile jeno ali dva mulca za ko se nikada ni znalo za oca. Judi bi bili rekli, kako je zanosila zi Kurenton. Kurent je bila sila ali bog, ki je pomagal pijancen, ženan va potribi, i utrukon. Ajutanti su mu bili krsniki i Krstuje. Oni su na Kurentovu zapovid čuvali svih, ki su bili potribni pomoći.
Krstuje su bile dobre zi vilami i samo one su jih mogle vidit na lokvah, potočinah i zdencih. Krstuje su jih pitale za pomoć, kada same nisu mogle učinit dobro. Krstuje se nisu nikoga bojale i vavik su bile vojne pomoć, kada je bila potriba. Judi su jin nosili, ča je ki jimil a bili bi jin šli i pomoć kada je njin rabilo, žet šenicu, pobirat framentun i trgat grozje va mihoji. Krstuje bi bile trle judi, kada su jimili freduru ali puntu. Nikada nisu hodile za sprovodon, aš su govorile, kako bi njin mrtvi bili zeli moć. Hodile su crikvu, kako i drugi judi i nisu se bojale križa ali zvonjenja. Kada bi bil koga ali ku zasegal vrag, su ga morali brzo pripejat knjoj i ona je nad njin sama molila, križala i ga trla po glavi, trbuhu ali dilu tila kadi je bil vrag. Svojci su morali vani molit Boga i držat zapajene kandele a najmlaje dite Križ va rukah udelan od rozak od trsa. Na stolu je morala bit bukaleta vina, i načet hjib kruha. Kada bi bila rekla, kako je zignala vraga zi opsedenoga, bi bili svi zagrizli va hjib i popili gut vina zi bukalete. Vavik je moralo ustat va bukaleti vina i na pladnju malo kruha za dobre sile, ke su premogle nečiste sile, ke su bile zasedle čovika. Kandele bi se bilo poredalo va jir kolo kruha i bukalete a nike bi jih bile klale tako, da su delale slovo Salamunovo. To su pravjale Teta Kate i moja Baba. Teta kate je jimila strinu, ka je bila krstuja. Ona je naučila tetu Katu i Mata Mocića, glavat i ličit rane, ma njoj je rekla, kako ju ne more učit znimat čini i drugo ča ona vi, aš ona je oženjena i nima više moći za to delat a ličit rane more i brez tih moći. Još su mi rekle, kako nijedan naš brod ni bil brez škatule va koj su jimili veli mravi mravinjak. Mravi su drivo čistile od šporkica, mrvic, muke i drugoga a kada su mornari bili ranjeni ondat su rabile mravje glava za glavat, kožu, mezdre, olita i uporine. Obe su znale čudo toga o ličenju zi travami i to su rabile kada god je tribilo komu. Rekle su još kako je prijimak Krstuja izvira od tih krstuj.
[1] Rado Žic Mikulin: „Teta Kate je bila zormana od moga deda! Kate Žic Mičetić! Ante Mrakovčić. Pavlić. Va staroj kuci su živile vrata do vrat! Mičetići su rod od Mikulini! Teta Kate je bila jako spretna i smata (pametna) ženska. Kada san ja bil dite je bila fanj stara (zitruka)! Vavik nas je svitovala. Gledal san ju kada je glavala vime na kozi, koga je rasparala na bodečoj žici! Koza je preživila i drugo leto jimila tri kozlići! Površne rane je mazala zi medon! Leo, na. Krku prije I. rata je bio samo jedan lijecnik, poslije rata su na Puntu bila tri. Unatoč tome su se liječili kako su znali i mogli. Liječničke tarife su bile visoke, a ljudi siromašni i pomalo škrti! Bila je uzrečica: „Bolje se dobro oprdit, leh šoldi dohtoru nosit“. Dobar prdac vridi fijorin, a za fijorin zaslužit se je kopalo tjedan dana.“ Leonard Eleršek: „Kad je to zapisano?“ Rado Žic Mikulin: „To san ti ja zapisao nakon razgovara sa mojom bakom negdje 1956. na početku studija.“
[2] Na Krku je korištena veća i teža muška i mnogo lakša ženska težica (sjekira). Ona je bila istodobno i alat i oružje.
[3] Tehnika šivanja rana mravljim glavama, o tome postoji pjesma i detaljan opis u nekoliko priča.
[4] Peritoneum.
[5] O bogu Kurentu više u knjizi Stari bozi nas Hrvata.
[6] Krstulje u Hrvatskoj su Hrvati (s otoka Krka). U prošlom stoljeću relativno najviše hrvatskih stanovnika s ovim prezimenom rođeno je u Gradu Rijeci i na otoku Krku (preuzeto s Acta Croatica https://actacroatica.com/hr/surname/Krstulja/)