Zapisao po sjećanju Rado Žic Mikulin u Puntu 2014. Preveo 2022. Leonard Eleršek.
KOMOŠTRARI (ŠTO)
Sva djeca su jedva čekala Badnjak. Ujutro bi svi rano ustali, a bake i majke bi iz dimnjaka uzele komoštra[1], vezale ih na konopac, za brunčaru[2] i dala ih djeci. Djeca iz kvarta bi se okupila i vukla ih po putu. Na badnjak je trebalo usjajiti komoštra kako štrige ne bi mogle ući u kuću kroz dimnjak i nauditi ljudima. Komoštra su morala biti jako sjajna, pa su se djeca međusobno natjecala, čija će biti sjajnija. S komoštrama se trčalo do Susa ili do Tri križa, a onda bi ondje zamijenili kuku, pa bi tako i drugi kraj komoštra, stružući po tul, postao sjajan. Komoštra su dvije kuke povezane lancem. Manja se zvala brunjača i na njoj je bila zakačka, a veća i dulja dimnjača. Dimnjača se kačila na željeznjaču[3]. Željeznjača je šipka u dimnjaku na čijoj sredini je utor koji služi da dimnjača ne bi šetala lijevo desno. Između brunčare i dimnjače bio je lanac koji se mogao prilagoditi zakačkom na brunjači. Svaka se karika se mogla zakačiti pa su se tako komoštra podizala ili spuštala nad vatrom, toliko koliko je trebalo za kuhanje. Kada bi komoštra bila sjajna, djeca bi se vratila kući. Majka ili baka bi pregledale komoštra, a ako su bila lijepa i sjajna, objesili bi ih u dimnjak govoreći „Dođi, ali ćeš se pokliznuti i u oganj pasti!“, misleći vajda na štrigu koja se ne može spustiti u kuću po glatkim i sjajnim komoštrama. Maloj djeci bi na konopčić vezali kliješta za ognjište ili žarač, a oni bi ih ponosno vukla po putu. Kad bi sve bilo gotovo, majke ili bake, koje su pekle fritule, dale bi djeci jednu ili dvije i tako ih nagradile za to što su usjajili komoštra. Taj običaj postoji u Puntu oduvijek, ali i po cijelom otoku. Zatrla ga je moderna tehnika kuhanja na plin i struju, a i to što su se ceste i putovi betonirali i asfaltirali, pa više nije bilo puta na kojem bi se dalo vući i usjajiti komoštra. A i štrige su nekamo nestale, a moguće je kako su preselile u neki drugi kraj.
KOMOŠTRARI (ČA)
Sva djeca su jedva čekala, kada će doći Badnjak. Ujutro bi svi rano ustali i babe i matere bi im donijele komoštra iz dimnjaka, vezale je na trnelu, za brunčaru i ontrat bi se bili dica od kuntrade našli skupa i pričeli potezat komoštra po putu. Na badnje se je moralo oluštrat komoštra, kako nebi štrige mogle prit skrozi dimjak i naudit juden. Komoštra su morale bil jako luštre i dica su mej sobu natjecali, čijee su sjajnije. Iz komoštri se je teklo do Susa, ili do Tri križa i onda bi ondje zamijenili kuku, pa bi tako i drugi kraj komoštre, stružući, postao sjajan. Komoštra, to su bile dvi kuke jena manja zi zakučkon, a druga veća, duja zi kuku ka se je kladala na ležeznjaču, ka je bila va zidu od dimjaka, na koj je bil utor, kako se dimjača nebi šetala po lezežnjači. Va sredini je bila veruga ka se je mogla ranjat zi kučicu, ka je bila na brunjači. Saki veružnik se je mogal ćapat zi kučicu i tako dvignut ali kalat komoštra, koliko je rabilo za kuhat. Kada su komoštra bile luštre, ontrat se je prišlo doma, mat ali baba su pregjedale komoštra i ako su bile lipo luštre bi je bile obisile va dimjak i rekle „Pridi, ma ćeš se pošujat i va oganj past!“ misleć vajda na štrigu, ka ne more prit kuću po glatkih i oluštranih komoštrih. Malin dicin bi bili vezali na konopčić kljišća od ognja ali požežaj i oni bi ga bili ponosno potezali po putu. Kada bi sve bilo finjeno bi bile babe ali matere, ke su frigale frite, dale dicin fritu ali dvi i tako jih nagradile za ono ča su oluštrali komoštra. Ta običaj je bil po Puntu, ma i po cilon bodu od vavik. Zatrla ga je moderna tehnika kuhanja na plin i letriku a i to, kako su se česte i puti cimentale i asfaltirale i ni bilo više kadi potezat i luštrat komoštar, a i štrige su se nikako zgubile, a moguće su se i premistili va niki drugi kraj.