Priču „Vertača na Hlamu“ pričalo je u Puntu 1950. nekoliko žena u hladu, a zapisao Rado Žic Mikulin. Priču je 2021. preveo Leonard Eleršek.
VERTAČA NA HLAMU (ŠTO)
Naše žene su za velikih ljetnih vrućina, imale navadu nakon objeda i nakon što bi uredile suđe, poći u hladovinu. U hladu bi provele oko dva tri sata, a kad bi vrućine prošle, vratile bi se domu i svojim poslovima. Ja bi znao sjesti na jedan zidić, nagnuti se na zid i praviti se da spavam. Toga su dana došle susjede Marija, Ante, Ana, Kate[1], Kate Uliva[2] i moja baka Ante[3] i još puno drugih. Neka je rekla „Ajme, pa Rado spava!”, a moja baka je odgovorila „Umoran je. Bio je s ocem za blagom.” Niti jedna više nije marila za mene, a ja sam naćulio uši i pravio se da spavam. Svaka je sobom donijela svoju stoličicu ili klupčicu na koju je sjela. Počele su govoriti što su kuhale i kako je danas teško kuhati jer se ništa ne može kupiti. To su bila teška vremena nakon rata kada nije bilo hrane i jedva se spajao kraj s krajem. Kad su završile razgovor o kuhanju, počele su pričati o kozama i ovcama, koliko koja daje mlijeka i koliko koja okozli kozlića. Mlijeko je bilo najvažnije, zbog hranjivosti. Neka je rekla da joj koza ima svaki dan sve manje mlijeka i kako nema svojima što dati za doručak. Moja baka je na to rekla da joj treba davati više hrane. Dobila je odgovor: „Aa, ima, ima hrane. Dajem joj i lok[4] svakoga dana. Ali urekla ju je vještica i bojim se kako će joj biti samo gore.“ Svaka je imala svoju preslicu kojom bi prela vunu, jer ni u hladu nisu gubile vrijeme. Vretena su šumila, a žbice pletiva lupale i zveckale, udarajući jedna u drugu. „Kada ste spomenuli vještice moram vam ispričati što je o vješticama pričala moja baka. Ona je bila Vrbanka[5] i zato je to znala. Vrbančani bi svake dvije-tri sedmice navečer viđali neku čudnu svjetlost na glavici Hlama[6]. To je bila neka modrasto-žućkasta, a ponekad i ljubičasta svjetlost koja je treperila poput marine[7], čas je bila jača, a čas slabija. Kada bi se ta svjetlost pojavila, onaj tko je imao bolji sluh čuo bi neku glazbu i pjesmu, zvuke sopile i marade[8]. To svjetlo na Hlamu vidjelo se i s Dobrinjskog Vrha, a i ljudi s Cresa i Raba govorili su da su ga viđali. Kad su dva brata još bili momci, a bili su znatiželjni i hrabri, jedne su večeri odlučili otići vidjeti što se to tamo gore na Hlamu događa. Obukli su radnu odjeću, obuli cipele od suha[9] i dobro ih vezali kožnom uzicom. Svaki je uzeo svoj kosir[10], a majci su rekli da idu obići ovce i da će spavati u staji. Nečujno su otišli iz grada da ih netko na vidi i nešto ne upita i uputili se prema Hlamu. Došli su pod Hlam i pošli stazom prema glavici[11]. Pod nogama im je iznenada pukao suharak i prestrašio ih. Drugi put su čuli da nešto šuška, kao da netko hoda po suhom lišću. Zastali su. Kad je šuštanje prestalo krenuli su dalje. Došli su pod samu glavicu i ondje došli pred nekakav zid sazdan od vlage, magle i naoblake. Zid je bio odignut od tla dvije ili tri stope, kako gdje. Legli su i puzali ispod toga zida. Kad su došli do kraja zida, sakrili su se pod jednu smrču[12]. Dobro su otvorili oči, jer su imali što vidjeti. Zid je okruživao čistinu koja je bila ravna poput pladnja. Svuda uokolo, pokraj zida, stajala su velika zrcala od kojih se odbijala svjetlost svijeća srebrnih svijećnjaka. Svijećnjaci su stajali na velikim stolovima koji su se nalazili na sredini čistine. Stolovi su bili prepuni hrane. Na njima bijahu servirani tanjuri, srebrni noževi, žlice, vilice, grabilice i pajačice[13]. Oko stolova su stajale poslagane stolice, naslonjači i fotelje, a naokolo uza zid kauči. U zraku su visjeli lusteri puni svijeća. Svjetlost se odbijala od uljanica, kuglica i stakalaca što su visjeli s njih. Sve je blistalo od svijeća, koje su im nalikovale na zvijezde. Svako malo bi na taj proplanak doletio svežanj granja koji su oni zvali fašin[14]. Neke crne spodobe s velikim očima, crvenim roščićima na glavi i repom ovijenim nekoliko puta oko pasa došle bi do fašina i nešto rekle. Tada bi od tog fašina nastala lijepa naga žena. To su bili črti[15]. Uhvatili bi ju pod ruku i odveli je prema kadi punoj kobiljeg mlijeka. Tamo bi je okupali, a kad bi izišla iz kade vrazi bi je dugim crvenim jezicima svu polizali od glave do pete, obukli joj lijepu, bijelu haljinu, počešljali vlasi kako je željela, obuli joj crvene čarapice i zlatne cipelice i doveli za stol. Žena se smijala i pošla tražiti prijateljice.
Ti su fašini jedno vrijeme dolijetali, a onda su prestali. Čitav prostor bio je pun lijepih žena i vragova. Neki su sjedili, drugi šetali, smijali se šalili i slušali umilnu glazbu i lascivne pjesmice, koje je netko odnekuda pjevao. Vrazi su imali crnu kožu i dug rep, dva, tri ili četiri puta omotan oko pasa. Na kraju repa bio je crveni trn, a na glavi crveni roščići. Imali su velike crne oči i tanke noge s papcima. Odjednom je odnekud došao jedan črt koji je imao pet puta ovijen rep oko pasa[16], velike crvene rogove na glavi i dug jezik kojim je pleo kad je govorio, no braća ga nisu razumjela. Počeo je udarati u veliki bubanj i lupati o činele. Tada je zastao i nešto izgovorio. Nastao je mir. Svi su sjeli za stol i počelo je slavlje. Ona dvojica momaka su se upišali od straha i još se bolje stisnuli pod smrču. Da su mogli, pobjegli bi. Gledali su ne usuđujući se niti udahnuti. Od straha su se skamenili. Vrazi i žene su jeli pečeno meso janjadi, praščića, kozlića, zečeva i kokoši i pečeni krumpir, kuhanu heljdu, zelje na pladnju, kuhanu ribu, rakove i školjke. Bijeloga kruha bilo je koliko ti srce želi. Na svim pladnjevima bilo je voća svih vrsta: jabuka, naranči, krušaka, šljiva, trešanja i marelica. Pio se rožoj[17], prošek, bijelo i poput krvi gusto crno vino i voćni sok. Cijelo vrijeme je svirala glazba, a kad su završili s jelom, počeli su plesati. Vrtjeli su se po plesištu i lobzali se. Znate li što je to? To vam znači - ljubili se. Vrazi su počeli ženama skidati rupce i šijaletone[18], otkopčavati im haljine, da bi ih na kraju potpuno svukli. One su onako nage i dalje plesale i stiskale uz njih. Neke su stavile vrazima noge oko kukova, a vrazi su ih hvatali rukama oko pasa i pod pleća. Vrazi i žene su nastavili ples, a one su puhale, stenjale, pocikivale i smijale se. Onda su i vragovi počeli stenjati, puhati i hropsti, a kad bi se umorili, legli bi na kauče, nastavili milovanje i nakratko zaspali. Kada bi se probudili prišli bi stolu i pojeli malo bajama, oraha, mandulata, žlicu meda, suhih breskvi, koju jabuku, naranču ili grožđe. Onda bi se opet ljubili. Te prasice hvatale su vragove za onu mušku stvar, koja je u vragova bila velika, i lizale ju kao bombon. Vrazi su svojim dugim jezicima lizali njihova bedra, sise i ženskost pa bi se onda opet milovali. To je trajalo jako dugo. Odjednom je zvijezda Zornica svojom modrastom, oštrom sabljom zasjekla i rasparala tamu. Bog Mrak je ušao u najveću rupu u koju se skrio bojeći se strijela boga Hora. Vještice su se popele svaka na svoj fašin, zajahale ga i počele letjeti ukrug. Vrazi su se pomiješali s njima. Tri puta su zaokružile oko Vretača, kako su one zvale vrh Hlama i slavlja koje su se na njemu događala, i počele odlijetati iz vrtloga. Svaka je leteći na fašinu otišla na svoju stranu. I vragovi su napravili po tri kruga, a onda su jedan za drugim otišli prema paklu. Kada su svi otišli, na nebu je nastala velika crna pijavica koja je pomela čitav Vretač i sve je bilo čisto kao i ranije. Zid i zrcala su nestali, kao i stolovi i sve pokućstvo. Glavica je opet bila pokrivena kamenjem i grotama, a ponegdje je bio kakav kržljavi grm, smrča i kakvo stabalce. Došla je zora, a onda i bog Hor. Potjerao je svojim zlatnim strijelama boga Mraka i njegove pomoćnike na zapad. Momci su se vratili kućama baš kad su prvi pijetli zakukurikali. Legli su odmah zaspali. Spavali su čitav dan, a kad su se probudili, jedan je drugome obećao da neće nikome reći što su vidjeli. Jedan od tih mladića bio je djed moje bake. On je njoj to ispričao puno kasnije, vjerujući da su sve vještice koje bi mu mogle nauditi već pomrle.“ Nato je neka od žena rekla kako joj je njezina baka rekla da djeca koja su začeta s črtom nakon petnaeste godine postanu i sama vještice i vješci. „Nemojte misliti da vještica više nema. Samo su se pritajile jer se boje križeva koji su sada oko grada[19] i tamjana kojim se kadi na misama svake nedjelje.“
VERTAČA NA HLAMU (ČA)
Naše žene su jimile navadu, kada je bila vela teplina i kada su uredile okruti po obidu poć na hlad. Na hladu su bile kolo dvi tri ure i kada je teplina pasala su šle opeta doma delat, za svojin deštinon. Ja bin se bil sel na jedan zičić i nagnul na zid i se delal kako da spin. Prišle su suside Marija, Ante, Ana, Kate, Kate, uliva i moja baba Ante i još čudo drugih ke su bile blizu. Nika je rekla: „Amamo ma Rado spi!”, a moja baba je rekla: „Trudan je, bil je zi ocen za živon”. Više nijedna ni badala zamene. Ja san naćulil uši i se delal kako da spin. One su prnesle svaka svoju katridicu ali stolčić i sele. Pričele su govorit ča su kuhale i kako je danas teško kuhat, aš se niš ne more kupit. To su bile slabe vrimena po ratu. Jis ni bilo. Jedva se je spravjalo kraj z krajen. Kada su finile zi kuhanjen su pričele govorit o kozah i ovcah, i koliko jima ka mlika i koliko okozli ka kozlići. Mliko je bilo glavno za šuštancu. Nika je rekla kako njoj koza jima svaki dan manje mlika i kako nima ča dat za jutrak. Moja baba je na to rekla neka njoj da više jis. Nato je bil odgovor: „A jima jima jis, a i lok njoj dan svaki dan, ma urekla ju je ona vištica i bojin se kako će bit samo gore.“ Svaka je jimila svoju preslicu i prela vunu, aš se niti na hladu ni zgubjalo vrime. Vretena su šumele, a zbice od pletiva lupale i cinglale, tukuć jena va drugu. „Kada ste spomenuli vištice Van moran niš pravit, ča je meni pravila moja baba o višticah, a ona je bila Vrbanka i zato je ovo znala. Judi va Vrbniku su svako dvi tri šetimane vidili, večer niku čudnu svitljavnu na glavici od Hlama. To je bila nika modrikasto-žutasta, a ki god i njadasta svitlost, ka je migala kako marina, čas je bila jača, a čas slabija. Kada je bila ta svitlost, ki je jimil finije uši, bi bil čul i niku mužiku, niki kanat, sopile i marade. To svitlo na Hlamu se je vidilo i zi Vrha i Dobrinskoga, a govorili su i judi zi Cresa i Raba kako ga vide. Dva brata, kada su bili mladići su bili kuriozi, a bili su i kurajni, su jenu večer stabelili poć vidit, ča se to tamo gori na Hlamu dogaja. Obukli su trliši, obuli stupanje od suha i jih dobro vezali zi gremikon. Zeli svaki svoj rankun. Materi rekli kako gredu obać ofce i kako ćeju spat va Mošuni. Šišno su šli zi grada van kako jih nebi ki vidil i ča pital, i se uputili kuntra Hlamu. Prišli su pod Hlam i šli kuntra glavici po stazi. Pod nogami jin je šempre puknul suhor i jih prestrašil. Drugi put su čuli kako niš škrta i hodi po suhih perih. Zastali su i kada je opeta bil mir, šli naprid. Prišli su pod samu glavicu i sprid njih je bil nikakov zid od mokrine, magline i oblačine. Zid je bil dvignjen od tla dvi ali tri noge kako kadi. Legli su i se šujali pod tin zidon. Kada su prišli do kraja zida su se hranili pod jenu šmrikuju. Dobro su otvorili oči, aš su jimili ča i vidit. Svuda kolo zida su bile jene vele zrcala od kih se je odbijala svitlost od svić ke su bile va slebrnih kandelarih na jenon velon stolu ki je bil na sredini kako pladanj čistoga prostora. Stoli su se kršile pod jistvinu. Na stolu su bile zlatne pijati, slebrne noži, žlice, piruni zajimalke i pajačice. Kolo stoli su bile kadride, sidije i poltrone, a kolo zida su bile kanapa. Vajeri su bile ćoke pune kandel i svitjavina se je odbijala od ujenci, balic i staklic ke su zi njih visile. Sve je šajnalo od tih svić, parelo njin se je kako da su zvizde. Svako toliko bi bil priletil na ta pladanj fašin. Jene podobe črne zi velimi oči, črjenimi roškići na glavi i repon savijen više puti kolo pasa, bi bile prišle do fašina, niš rekle i zi fašina bi bila prišla lipa naga ženska. Ti čorti bi bili žensku ćapali pod ruke i ju pejali kuntra jenoj banji, ka je bila puna mlika od kobile. Tamo bi ju bili okupali. Kada je šla van zi kade bi ju bili vragi su dugimi črjenimi zajiki svu polizali od glave do pete, obukli bi njoj bili lipu veštu, počešali vlasi kako je ona otila, obuli črjene kalcete i zlatne postoliće i bi ju bili pejali za stol. Ženska se je smela i šla jiskat kunpanjice. Te fašini su prilećivale niko vrime, a ondat su fermale. Cili prostor jer bil pun lipih žensk i vragi. Niki su sidili, drugi šetali, smeli se šalili i habali umilnu mužiku i lascivne pismice, ke je niki nigdi kantal. Vragi su jimili črnu kožu, dlgi dva, tri ali četire puti savijen rep kolo pasa, na kon je bil na kraju črvjeni trn, črjene rožići na glavi vele črne oči i tanke noge zi pačenki. Najedan put je prišal od nikuda jedan čort, ki je jimil pet puti ovijen rep kolo pasa, vele črjene rogi na glavi i dlg zajik, zi kin je opletal kada je niš govoril, ča brati nisu razumili. Pričel je tlić veli bubanj i barbarat pijati. On je niš rekal, nastal je mir. Svi su seli za stol i pričela se je fešta. Naši mladići su se pocurali od straha i da su mogli bi bili ušli, još boje su se stisnuli pod šmriku, gjedali, i nisu se ufali nunkis dihat. Od straha su se kako skamenili. Vragi i ženske su jili pečeno meso od janci, prašćići, kozlići, zeci i kokoš. Pečen kunpir, kuhana hajda, zeje na padelu. Riba alešo, raki i kapice. Biloga kruha je bilo koliko ti je srce zaželilo. Na svih gvantijerah je bilo svakakovoga frutja jabuk, naranač, krušav, sliv, črišanj i marelic. Pilo se je rožoj, prošek, bilo i črno vino,ko je bilo gusto kako krv, i pašareta. Cilo vrime je sopla mužika. Kada su finili zi jilon su šli tancat. Vrtili su se po tancišću, lobzali ča znate ča je to? To van je kuševali se, ljubili se. Vragi su pričeli ženan znimat rupci, šijaletoni. Odbotunivat veštei na kraju su jih sukli. One su onako nage naprid tancale i se stiskale šnjimi. Nike su klale vragon noge kolo klci, a vragi su jih ćapali kolo pasa i pod škinu zi rukami. Vragi su šnjimi naprid tancali, a one su puhale, skucale, pocikivale i se smele. Nato su i vragi pričeli skucat, puhat i hros. Kada su se strudili su legli na kanapa i nastavili milovanje. Malo bi bili zaspali. Kada su se zbudili bi bili šli stolu i pojili niš mendul, orihi, mendulate, žlicu meda, suhe praskve ali ku jabuku, naranču ali grozje. Ondat bi se bili poznova kuševali. Te prasice su ćapivale vragi za onu mušku sprav, ka je bila u vragi fanjska i ju lizale kako bunbon. Vragi su zi svojimi dlgimi zajiki lizali njihove bedre, sise i ženskost i opet bi se bili milovali. To je trajalo cilo vrime. Najedan put je Zvizda Zornica zi svoju modrikastu, joštru ćordu zasikla i rasparala škuravinu. Bog Mrak je ušal va najveću škuju i se tamo hranil, bojeć se strilic Boga Hora. Vištice su se spravile svaka na svoj fašin, ga zajizdile i pričele letit va jir. Vragi su se pomišali žnjimi. Tri puti su zajirali kolo Vretača kako su one zvale tu feštu i vrh Hlama. Ondat su se pričele zi vretice trkat van i svaka je šla na svoju stran. Vragi su udelali još tri jiri i ondat su šli jedan za drugin nutar va kolo i partili kuntra paklu. Kada su šli kuntra nebu je nastala vela črna trunba, ka je pometla cili vretač i sve je diventalo kako i prije. Zida i zrcal je nestalo, stoli i sve pokućstvo je zginulo. Glavica je bila kako i prije pokrijena zi kamici i grotami, kadi, kadi je bil ki god kržjav grm, šmrika i ko god stabliće. Prišla je zora i na to je prišal bog Hor. Potiral zi svojimi zlatnimi strilami, Mrak i njegovih ajutanti, kuntra zahoju. Mladići su prišli doma jušto kada su prve petehi kukurikale. Legli sui spali cili dan. Kada su se zbudili, su jedan drugomu obećeli kako nećeju nijenomu reć ča su vidili. Jedan od tih mladići je bil od moje babe did i njoj je jedan put ovo povidal, misleć kako su sve vištice, ke bi mu bile mogle naudit, već mrtve. Nato je nika od žen rekla kako njoj je baba rekla, da dica, ki su začeti zi čerton nakon petnajstoga lita postanu i sami vištice i višci. „Ne mislite kako više vištic ni, samo su se potuhnule, aš se boje križi ke su seda kolo mista i tamijana zi kin se kadi svaku nediju na misah.“
[1] Kate Maračić Katušić
[2] Uliva Maračić Katušić
[3] Ante Mrakovčić Pavlić r. Maračić Jelenić
[4] Pomije s vodom.
[5] Vrbničanka.
[6] Brdo kraj Punta, negdašnji Vidohlam.
[7] Rado Žic Mikulin: „Marina, riba koja okreće očima amo-tamo. Inaće, je to sinonom za namigušu, žensku koja voli biti u središtu pozornosti!”
[8] Mješčić ili čakav. mišćić.
[9] Postole napravljene od neštavljene volovske kože. Kad bi se smočile, one bi se razmočile. Kad bi počela kiša, trčalo se u pojatu ili hodalo dalje bos!
[10] Rankun.
[11] Glavica je obli vrh brijega.
[12] Šmrika, brinj.
[13] Grabilica s rupicama
[14] Fašin je snop ili svežanj granja. Drugdje vještice pretežito lete na metlama.
[15] Vrazi.
[16] Duljina repa, odnosno broj namota repa oko pasa, odgovara položaju črta (vraga) u hijerarhiji.
[17] Rožoj, piće od trava i civjetova (roža je cvijet).
[18] Šijaleton, veliki vuneni ili svileni rubac za pokrivanje leđa zimi, veliki ženski šal.
[19] Misli se na tri kamena križa na brdu iznad Punta.