Pjesmu „Sveti Lovrinac“ pjevao je Mate Žic Mikulin 1902. u Puntu, a zapisao Anton Mrakovčić Pavlić[1]. Pjesmu je sačuvao Rado Žic Mikulin, a 2020. preveo L. Eleršek[2].
SVETI LOVRIJENAC (ŠTO)
Blažen sveti Lovrijenac,
koji je služio sedam ljeta
i jedanaest dana,
On je počeo misliti
da bi htio do doma,
vidjet svoju majčicu,
vidjet svoga oca
i mlađahnu sestricu
po imenu Anicu.
Kad je doš'o do doma
i vidio je oca,
i vidio je majčicu,
pa zapita za sestricu
po imenu Anicu.
Mati njemu govori:
„Ajme meni sine moj,
ja san ti je proklela,
mladu nedjelju kvatrenu.
Volila se češljati,
ruse kose spletati,
neg po vodu šetati.
Još sam tužna izrekla,
ribom se je stvorila
i po vodi plivala.“
„Specite mi pečenje,
ja ću poći iskati
sestru moju u goru,
po potocima i moru.“
Lutajući po gori
Lovrijenac se umori,
došo je do potoka
i sjeo kraj mirnaca[3],
pojeo malo je kruha,
htio vode se napiti,
Doplivala ribica
zamutila vodicu,
Sveti Lovrijenac
steže sabljicu
da presiječe ribicu.
Riba njemu govori:
"Ne sijeci me brate moj,
ja sam od mesa koga i ti,
ja sam od krvi koje i ti,
ja sam tvoja sestrica
po imenu Anica.
Mati me je proklela,
mladu nedjelju kvatrenu[4].
Voljela sam se češljati,
ruse kose plesti
neg po vodu šetati.
Još je tužna izrekla,
ribom sam se stvorila
i po vodi plivala.“
„Ajme sestro sestrice,
bil se dalo
od toga stanja izbavit?“
„Ne, brate, ne
sve do dana sudnjega,
a po sudu ja ne znam.
Ono moje ruho
koje sam ja nosila
vi darujte trima
ubogim sirotama,
onu moju kolajnu
vi darujte Majki Božjoj
na Trsat,
kada budu fratri
misili na Trsatu,
neka se spomenu i mene,
Amen!"
SVETI LOVRINAC (ČA)
Blažen svet Lovrinac,
ki je služil sedan let
i deset i jedan dan,
on je pričel misliti
da bi njemu do domi
da bi vidil majčicu,
da bi vidil joca,
i mlajahnu sestricu
po jimenu Anicu.
Kad je prišal do domi
i vidil je oca
i vidil je majčicu,
pa zapita za sestricu
po jimenu Anicu.
Mati njemu govori:
„Ava meni, sine moj,
ja san ti ju prokjela
mladu nediju kvatrenu.
Volila se češati,
ruse kose spletati,
leh po vodu šetati.
Leh san tužna izrekla,
ribun se je stvorila
i po vodi plavala.“
„Specite mi bražance,
ja ću poći jiskat
sestru va goru,
po potokih i moru,"
Jekupetareć po gori
Lovrinac se utrudi,
prišal je do potoka
i sel kraj mirnaca
pojil malo je kruha
otil se vode napiti.
Priplavala ribica,
zamutila vodicu,
Sveti Lovrinac
steže sabjicu
da presiče ribicu.
Riba njemu govori:
„Ne siči me brate moj,
ja san od mesa koga i ti,
ja san od krvi ke i ti,
ja san tvoja sestrica
po jimenu Anica.
Mati me je prokjela
mladu nediju kvatrenu.
Volila san se češati,
ruse kose spletati
leh po vodu šetati.
Leh je tužna izrekla,
ribun san se stvorila
i po vodi plavala.“
"Ava sestro sestrice,
bi se dalo
od toga stanja izbavit?“
"Ne, brate, ne
sve do dana sudnjega,
a po sudu ja neznan.
Ono moje ruho
ko san ja nosila
vi darujte trin
ubogin sirotan,
ono moje kolajno
vi darujte Majki Božjoj
na Trsat,
kada budu fratri
mašili na Trsatu,
neka se spomenu i mene,
Amin!"
[1] Kantal Mate Žic Mikulin 1902. lita na Puntu. Zapisal Anton Mrakovčić Pavlić
[2] Leonard Eleršek: „Rado, o čemu pjeva ova pjesma?“ Rado Žic Mikulin: „Vjerojatno govori o čaranju i čarolijama koje su bile onda, a i danas su jako utkane u mozgove ljudi. Prokletstvo je bilo itekako aktualno u prošlosti, a i danas još uvijek imaš ljudi koji proklinju i bacaju čari. To se pričalo i pjevalo po čitavom Primorju. Ja sam je čuo jednom u Vrbniku. Kad sam na razgonu bio s ocem, pjevao ju je pastir. Nisam je zapisao, ali je znam na pamet!“ Leonard Eleršek: „Našao sam je u slovenskoj knjizi kao priču. Ovdje je vidljivo da je hrvatska priča završila u današnjem slovenskom primorju. Još puno je priča sličnih onima koje je Vaš djed zapisao oko 1900. godine, Črni kal, Čići, Brkini i sl. Ta se priča zove „Pupa ki je na ribu ratala“ (Nada Kerševan 2016. Vəkuli riti v garžet. Zgodbe s Kraškega roba do Brkinov, Sežane in Razdrtega, Inštitut za slovensko narodopisje.) i ide ovako: Tu je bilo na dan kvartrne nedelje. Mati je slala hćer pu vodo. Ta pupa se rejši česala, ku ubidila mater. Mati se je zjezila ino rekla: „Da biš riba ratala inu po murji plavala.” I tako se je zgudilo. Pride doma njen brat Lovre, ki je tu sestricu strašno štemau. Prašal je mater: “Ći je moja sestrica Anica?” Mati je rekla: „Ma uno nedeljo, kvatrno, son jo proklela, ki se je rajši česala, ku po vodo šla.” Ta brat Lovro je šu pu sveti jeskat tu sestru Anicu. Vse vode je ubašu inu je našu. Je paršu h animi škidenkići en ton je našu enu zlatni ribicu inu je prašu: “Kaj si lahku ti moja sestra Anica?” “Ja, jas sem toja sestra Anica.” “Kaj ne biš ti mogla s manom poć?” „Brejne brate moj, jas ne moren s tabo poć. Reci mojoj dragi mamici, nej da une lepe rahice sirotan inu moje zlatu Materi Božjoj Trsat, da kader buju frati mašili, buju zame Boga molili.” Rado Žic Mikulin: „Leo, to nikada nije bilo slovensko. Horvatini su zadnje naselje do Talijanske granice. Ovo je po govoru istarsko. Mi smo se odrekli čakavskog i kajkavskog jezika. Vidmar, slovenski akademik je rekao: 'Zgubili su svoj jezik kako bi bili bliže onima koji ih ne vole.'“ L. Eleršek: „Hoću li to staviti u knjigu?“ Rado Žic Mikulin: „Začarkaj. Ča se začarka to ustane, drugo bura pomete! Nestane! Tako je meni rekal ded.“
[3] Mirni dio vode tekućice, tolmun.
[4] Četvrta nedjelja došašća.