ČANČARIJE, Punat 1952.
Priču „Čančarije pripovjedili su Anton Mrakovčić Pavlić – Roža i njegov rođak Anton Mrakovčić Pavlić[1] na Antonju u domu Rada Žica Mikulina. Zapisao u Puntu 1952. Rado Žic Mikulin. Preveo 2020. leonard Eleršek.
KRIVOVJERSTVA (ŠTO)
U staro su vrijeme svuda oko voda i lokava obitavale vile, vilenjaci, kurenti i malici. Nekih se trebalo bojati, dok su neki pomagali ljudima. Vile bi plesale oko lokava, jezera, potoka i rijeka, a najviše ih je bilo oko Ponikve i Luga kraj Omišlja. To su bila jezera koja nisu nikad presušivala. Ljudi su vilama nadijevali imena po imenima lokava. Neke su se uvijek držale jedne te iste lokve, a druge su letjele od lokve do lokve i družile se s drugim vilama. Tih je vila bilo i po drugim otocima, na Rabu, Cresu, Lošinju, u Istri i Dalmaciji. Na Učkoj su živjele vile Učkarice, a na Velebitu (Beleviću), vile Belevice. Sve su se vile, kao i štrige, kurenti i malici, često okupljale na skrovitim mjestima, gdje bi priredili veliku zabavu i slavlje. Ljudi bi ponekad čuli umilne melodije koje su dolazile s takvih mjesta. Kad bi se oni odvažniji približili uvijek bi sve zamrlo, a vile bi odletjele i nestale. Ljudi su viđali tek maglice koje su se poput mlijeka u vjedru[2] valjale i vukle nad vodom. Te maglice bi valovile na jutarnjem dašku vjetra, ovijale se oko razgranatih hrastova i brijestova što su rasli oko lokava. Prve zrake sunca bi ih raspršile, a onda bi posve nestale. Tamo gdje je te noći bila fešta, ujutro ne bi ostalo ništa. Ljudi su se bojali odlaziti na mjesta gdje su se ta veselja održavala, jer nikad nisu znali tko ima feštu, vile, štrige ili vještice. Samo su se najhrabriji usudili odlaziti na takva mjesta, a tada bi se morali dobro skriti kako ih vile, štrige ili vještice ne bi vidjele. Najviše su se bojali kurenata, a i malici bi znali činiti velike nepodopštine kad bi otkrili ljude koji su ih kriomice promatrali. Kada su, jednom, kurenti i malici našli nekog čovjeka kako ispod nekog grma promatra vještice, vezali su ga za stablo, namazali katranom i ostavili neka ga prži sunce. Srećom, to su vidjeli krsnici, koji su čovjeka odriješili, brzo ga oprali i tako spasili od sigurne smrti. Krsnici su uvijek bili blizu ljudi i štitili ih od zlih malika i kurenata. Na našem otoku najviše je vila bilo oko Ponikava i Luga kraj Omišlja. Vile Ponikvarke i vile Lugarke bi negdje oko Antonje imale fešte oko tih jezera. Kasno noću počeli bi kurenti svirati u svoje dvojkinje[3]. Vile Ponikvarke bi počele svoj ples najprije polako, a onda sve brže i brže, a na kraju bi izgledalo kao da su poludjele. Skakale su visoko, jedna su drugu vrtjele, razdvajale se i ponovo združivale. Tanke čipke u koje su bile obučene, mijenjale su boje i nijanse. Sve bi oko njih žarilo, odbijalo se od zrcalne površine vode, što je prizor činilo još ljepšim. Na kraju bi se voda nad kojom su plesale od silnoga tanca zapjenila. Površina bi zavalovila, a valovi bi udarali o obale jezera. Drugog jutra bi velika bi bura pomela sve što su vile noću zaprljale, a velika kiša što dolazi nakon bure, oprala bi sve tragove i ništa ne bi ostalo što bi kazivalo kako je tamo bila velika, velika zabava. Tako je priroda uvijek bila čista i nije bilo prljavštine. Ljudi su po selima počeli isto za sobom čistiti. Na Ivanju bi na jednome brežuljku[4] načinili oganj, na kom bi spalili sav ostatak hrane i izmeta koji bi stoka ostavila iza sebe. Veliki se oganj nakon toga palio na Petrovo. Njime bi spalili sve što im je slučajno negdje ostalo. Preko tih vatri su skakali momčići i cure, koji su od tog dana postajali mladići i djevojke, koji su se onda mogli upoznavati i pripremati za ženidbu i obitelj. Neki od naših djedova bili su jako hrabri, pa su nekoliko puta sve to skriveni gledali. Bilo je to u ono doba kad je rod živio u Ponikvama[5]. Oni su to poslije pričali svim drugima, navečer, pokraj komina, uz vrč vina i pečene ugore koje bi hvatali u potocima što su utjecali u jezero. Oko tih ugora brzo je nastala svađa. Vejani[6] su branili, drugima loviti ugore, kojih je u tim potocima bilo jako puno. Ali naši djedovi nisu za to marili i nije je ih bilo briga. Oni su ih često znali naloviti, a onda bi se cijelo selo gostilo. Nabadali bi ih na duge šibe i pekli na gradelama. Ti ugori su bili jako velike ribe. Neki su bili debeli kao muška ruka i skoro paš[7] dugi. Onaj tko ih je pekao morao je biti veliki majstor, jer ih je trebalo stalno okretati i mazati uljem. Da bi ljepše mirisali u očišćen trbuh stavljali su lišće ružmarina, a neki metvicu i lovor. U osmom bi mjesecu po sjenokošama i u šumama oko jezera cvali cvjetići trave ive i gospine trave, koje su svi koristili za liječenje rana na koži i od njih pili čaj za astmu[8] i upale trbuha[9]. Krčke gospođe i gospođice su sakupljale njihovo sjeme. Krčani su bili kovrčavi i crnoputi, niži ljudi a Mrakovčići su bili visoki, svijetle puti i crvenokosi. Nakon nekoga vremena su se i u Krku počela rađati djeca svijetle puti i crvenih vlasi. Krčani su počeli sumnjati, kako njihove gospođe ne skupljaju samo sjeme trava, nego i nešto drugo, što rađa čudne plodove. Neke gospođe su se radi prigovaranja i stalnih optužbi svojih i bacile u more s kamenom oko vrata, ili su ih utopili njihovi i rekli, kako su se same utopile. Mati od jedne, koju su našli utopljenu sa šupljim kamenom oko vrata, ujutro na rivi plačljivim glasom rekla: „A, nije se moja kći ne sama bacila more, pomogli su joj!“ Štrige i vještice, su imale slične fešte na Hlamu[10] iznad Vrbnika. Tamo bi se našle sve štrige i vještice s vragovima. Tamo bi došle na fašinima[11], snopovima grana. Vragovi bi je dočekali, okupali u mlijeku, omotali svojim dugim crvenim repovima nekoliko puta oko pasa i vodili do stolova, koji su se krivili od pića, hrane i slatkiša. S njima su se svu noć ljubili i ujutro prije svitanja bi svi vragovi odletjeli, vežući se jedan za drugoga s crvenim repovima, u pakao, a štrige, vještice i kurenti, na snopovima, tamo od kuda su došli. Kada bi vještice koga urekle onda bi pomogli krsnici i krstulje koje su znale skidati uroke mračnih sila. Sinko, to su ti sve čančarije, ali moguće je da se ponešto od toga zaista dogodilo. Neki su govorili da je Pere Kuš[12] - Pupu naučio svirati u dvojkinje od jenog kurenta koji je već bio jako star i nije imao snage svirati u dvojkinje. Kad je Pere došao prije zore u Šipi, a to ti je naša lokva na Runtelama, naletio je na kurenta koji je svu noć svirao vilama Runtelkama, koje su plesale i feštale oko lokve. Kurent je bio jako star i jedva je stajao na svojim kozjim nogama, pa je bio toliko umoran da nije mogao pobjeći od čovjeka. Pere mu je pomogao doći do jednog gustoga grma gdje je u hladu mirno mogao počinuti i zaspati. Kurent mu je, kako bi mu se zahvalio na pomoći, poklonio svoje dvojkinje i naučio ga sve melodije koje je znao svirati. Pere je otad svirao cijeli život i njegove su melodije razveseljavale i hrabrile naše ljude gdje god je bilo potrebno. Svirao je u mlinovima u kojima su se mljele masline, kad se krčilo po šumama i poslije, kada se duboko kopalo za sadnju trsja, oralo po njivama i kopalo na parcelama. Pere je iz svojih dvojkinja izvlačio najljepše melodije bi razveseljavale svakoga tko ih je slušao.
ČANČARIJE (ČA)
Va staro vrime su po svuda kolo vod i lokav bile vile, vilenjaci, kurenti i maliki. Nikih se je moralo bojat, a drugi su pomogli juden. Vile su tancale kolo lokav, jezer, potočin i rik. Najviše vil je bilo kolo Ponikve i Luga kraj Omišja. To su bile jezera ke nisu nikada presušile. Po jimenih lokav su zvali i vile. Nike su se vavik držale jedne te iste lokve a druge su letile od lokve do lokve i se družile zi drugimi vilami. Te vile su bile i po drugih bodih, na Rabu, Cresu, Lošinju Istri i Delmaciji. Na Uški su bile vile Uškarice a na Beleviću Vile Belevice. Više puti su se sve vile, kako i štrige, kurenti i maliki, našle skupa na jenon mistu i tada su bile tamo vele gange i fešte. Judi bi bili čuli umilne švikulance ke su prihodile zi jenoga mista, ma kada su se koštali, oni ki su bili brez straha, bi bilo sve zamrlo i vile bi bile prhnule i nestale. Judi bi bili vidili samo maglice, ke su se kako mliko va burici vajale i potezale nad vodu. Te maglice bi bile valovile va jutarnjen ćuhu vitra, savijale se kolo raskitanih dubci i bresti, ke su rasle kolo lokav. Prve zraki sunca su je raspršile i ontrat su zginule. Tamo kadi je bila fešta nebi bilo ustalo niš. Judi su se bojali poć tamo kadi su bile te fešte, aš nikada nisu znali, ko jimaju feštu, vile, štrige ali vištice. Samo judi brez straha su mogli provat poć tamo, ma su se morali hranjat, da jih vile, štrige ali vištice ne vide. Najviše su se bojali kurenti, a i maliki su znali udelat vele falope, ako su našli judi, ki su jih gjedali. Nikoga su kurenti i maliki skupa, kada su ga našli, kako spod jenoga grma špija vištice, vezali za drivo, namazali zi katramon i ga pustili neka ga Sunce peče. Srića kako su to vidili krsniki i brzo oprali čovika i ga škapulali sigure smrti. Srića kako su bili vavik blizu i krsniki, ki su se ontrat tukli zi kurenti i maliki i ki su šćitili judi od toga zla. Na našoj jižuli je bilo najviše vil kolo ponikav i Luga kraj Omišja. Te vile ponikvarke i vile lugarke, kolo Antonje su jimile fešte kolo tih jezer. Kasno po noći bi bili pričeli kurenti sos va svoje dvojkinje. Vile Ponikvarke bi bile pričele svoj tanac, najprije pomalo, destezo a ontrat se brže i brže na kraju bi to zgjedalo, kako da su poludele, skakale su visoko, jedna drugu vrtile, razdvajale se i poznova združevale. Veli va ke su bile obučene bi bile minjale cviti i ocviti. Sve bi bilo žarilo, kolo njih, odbijalo se od gladca vode i još više pojačalo cilu sliku. Na kraju bi se bila voda nad ku su tancale od njihovoga silnoga tanca sva zapinila, zavalovila i vali su bračale va kraji jezera, kadi se je to dogajalo. Vela bura drugo jutro bi bila se pomela, ča su po noći šporkale a veli daž nakon bure bi bil opral se i niš ni ustalo ča bi kazalo, kako je tamo bila vela, vela fešta. Tako je narava vavik bila čista i ni bilo šporkica. Judi su po selih pričeli istešo za sobu čistit. Na Jivanju bi bili na jenon bošcu udelali oganj, na kon bi bili spalili sa pahor, ostatak hrane, i izmeta ča bi ga bil muš pustila iza sebe. De rešto se je još jimilo veli oganj na Petrovu, ki je zgoril se ča je slučajno kadi ustalo. Priko tih ognji su skakali falaši i falašuje, ki su od toga dneva diventali mladići i divojke, ki su se ontrat mogli kunjošit i pripravjat za ženitvu i fameju. Niki od naših dedi ki su bili jako kurajni su par puti se to hranjeni gjedali, kada su živili va Ponikvah. Oni su potlik pravjali sin drugin, večer, kraj komina uz bukaletu vina i pečene ugori, ke bi bili ćapali va potočinah ke su tekle va jezero. Kolo tih ugori je šenpre bil tora. Vejani su branili, da bi ki lovil te ugori, kih je va tih potočinah bilo jako čudo. Ma naši didi nisu za to badali. Oni su sako toliko lovili ugori i ontrat se je sve selo gostilo. Nabadali bi jih bili na duge šibe i ontrat pekli na gradelah. Te ugori su bile jako vele ribe, nike su bile debele, kako muška ruka a duge skoro paš. On ki jih je pekal je moral bit veli meštar i stalno jih je moral obraćat i mazat zi ujen. Va očišćen trbuh bi bili klali pera od lusmarina, a niki su kladali metvicu i jagoriku, da su lipje dišali. Va osmon misecu bi bile po sinokošah i va gvozdih kolo jezera cvale rožice trave jive i gospine trave, ke su si rabili za ličit rane na koži i od njih pili čaj za zadušinu i matrun. Vejske gospe i gospodične su hodile pobirat njihovo sime. Vejani su bili frunćelavi i črnoputi, basiji judi a Mrakovčići su bili visoki, svitle puti i rusih vlasi. Nakon nikoga vrimena su se i va Veji pričeli rajat utruci svitle puti i rusih vlasi. Vejani su pričeli sumjat kako njihove gospe ne pobiraju samo sime od trave, leh i niš drugo, ča raja čudne fruti. Nike gospe su se zaradi grndanja i najidanja svojih i hitile more zi kamikon kolo vrata ali su jih utopili njihovi i rekli, kako su se same utopile. Mat od jene, ku su našli utopjenu zi šupjin kamikon kolo vrata, jutrin rano na rivi, zi plačjivin glason rekla: „A, ni se moja hći, ne, sama hitila more, pomogli su njoj.“ Štrige i vištice, su jimile slične fešte na Hlamu ozgora Verbnika. Tamo bi se bile našle se štrige i vištice zi vragi. One bi bile tamo prišle na fašinih. Vragi bi je bili dočekali, okupali va mliku, savili zi svojimi dlgimi crjenimi repi nikoliko puti kolo pasa i je pejali do stoli, ke su se krivile, od pića, jizbine i slatkarij. Lobzali su se š njimi svu noć i jutrin prije svitlaca bi bili si prhnuli, vragi vežuć se jedan za drugoga zi črvjenimi repi va pakal, a štrige, vištice i kurenti, na fašinih, tamo od kuda su prišli. Kada su vištice koga urekle ontrat su pomogli krsniki i krstuje ke su znale znimat čini od mračnih sil. Sinko, to su se čančarije, ma moguće je ča god od toga i bilo. Niki su rekli, kako je Pere Kuš - Pupu naučil sos va dvojkinje od jenoga kurenta, ki je bil već jako star i ni jimil rešpira za sos va dvojkinje. Kada je Pere prišal va Šipi, lokvu va Runtelah prije zore, je naletil na kurenta, ki je svu noć sopal vilan runtelkan ke su tancale i jimile feštu kolo lokve. Kurent je bili jako star, jedva je stal na svojih kozjih nogah, i tako trudan, da ni mogal uć od čovika. Pere mu je pomogal do jenoga kaučinastoga grma, kadi je va hladu mirno mogal počinut i zaspat. Kurent mu je dal, kako bi mu se zahvalil na pomoći, svoje dvojkinje i ga naučil sve švikulije ke je on švikulal. Pere je ontrat sopal cilo živjenje i njegove švikulance su razvesejivale i kurajile naših judi, kadi god je bilo potriba, va toših, kada se je mlilo ulike, kada se je kungutalo po drmunih i potlik kavalo za posadit trsje, oralo po mekotah i kopalo po particelah. Pere je zi svojih dvojkin potegnjival najlipje švikulance ke su razvesejivale sakoga ki jih je čul.
[1] Anton Mrakovčić Pavlić je djed Rada Žica Mikulina: „Oba Antona su bili zanjimci (potomci) onih ki su prišli zi Ponikve, najprije na Kornić, a potlik na Punat. Obojica su toga dana slavili imendan.“
[2] Burica, posuda za mužnju sa širokim otvorom.
[3] Dvije frule spojene u jednu, diple.
[4] Božac: žrtvenik ili oltar. Brježuljak (božac) na kojemu se u pogansko doba nalazilo svetište bogovima.
[5] Rado Žic Mikulin: „To su mi pravjali Anton Mrakovčić Pavlić Roža i njegov zorman Anton Mrakovčić Pavlić na Antonju u nas na balaturi 1952. Oba dva su bili zanjimci (potomci) onih ki su prišli zi Ponikve, najprije na Kornić, a potlik na Punat. Puntarski Mrakovčići su potekli s Kornića, a na Kornić su prišli z jezera Ponikve. Tamo su jimeli dobro stanje aš su bili race nobelite (plemenite). Kraj jezera su skopali dunboki zdenac, komu se je do dna hodelo priko sto skalin. Za jene vele suše, kad su sve lokve bile usahle i na jezeru voda, judi su grnuli na zdenac, da ne umru od žaje. Gospodari od zdenca, kad su videli, da mu se na dnu voda muti, počeli su juden branit pit, da za njih ostane. Za to su jih žajni kleli, da bi njin voda prisela., a bili su se oni svadili z vejskimi Ćozoti (Ćoza kraj Venecije), ki su njin za dešpet hitili va zdenac tikvu z glavujići od malarije. I kad je opet pričelo dažjit, jezero se je napunilo z vodu, da je se naokolo oplivalo, a z vode se je počel dizat niki slabi zrak, da su judi padali od nemoći. Da bi se spasili od malarije, Mrakovčići su napustili svoj kaštel i šli na Kornić stat." Mislin kako mi je to pravjala meštrica (učiteljica) Lucija Mrakovčić Pavlika. Mislin kako ju je začarkal i Miko Rožin (Puntarske glagolske matice). Ja san ju čul, ma kako je bila već začarkana ju nisan začarkal.“
[6] Stanovnici Veje, grada Krka.
[7] Oko 180 cm.
[8] Zadušinu.
[9] Matrun.
[10] Hlam, planinski vrh blizu Vrbnika, iznad Vrbanskog polja.
[11] Rado Žic Mikulin: „Leo, Fašin je snop tankih grana, koje su se rabile za potpalu na ognjištu, to su naramci i zavežljaji tankih okljaštrenih grančica. Oganj se je radilo ovako: dva deblja drva na njih suhi slamu ili magriž (smilje) onda usuški iz fašina i na vrh deblje drvce faš. Sa strane se je stavilo cok (panj) koji ke držao oganj. Oganj se čuval ovako: Žeravica se je zakutala (pokrila pepelom) uvečer. Ujutro se ju je raspuhalo i stavilo suhi magriž i onda sve ono što sam ti napisao o ognju. Šibice su bile skupe.”
[12] Rado Žic Mikulin: „Pere Kuš je bio svirač koji je uvijek bio tamo gdje se je radilo i svojim švikulancama (melodijama) podizao moral.”