GROMAČA, Punat 1955. ili 1956.
Priču „Gromača[1]“ kazivali su u Puntu na Krku 1955. ili 1956. Ive i Vićenco Petranić sa ženom, Kate i Jakov Žic Dorčić, te bračni par Vitezić. Zapisao Rado Žic Mikulin[2], preveo 2021. Leonard Eleršek.
GROMAČA
Kada je Bog delal svit, je sedan dan delal kako na paragun, udelal je ovo i ono i ontrat mu se ni pijažalo i udelal je još boje. Sve to ga je strašno umorilo, divental je trudan i odlučil se je počinut. Vidil je jenu velu hlminu, ka mu se je učinila pogodna za počitak. Prije leh je legal se je dobro zicural kako ga pišaka nebi stiskala i budila kada bude spal. Legal se je i brzo zahrhnjal. Kako je jimil otvorene usta ga je ćapal va grlu suhor i pričel je hrakat. Hrakci su letile dugo od hlmine i nikamo padale i delale hlop, hlop. Drugi dan se je zbudil, čil i oran za delo. Udelal je zvizde i Misec i nato još Sunce, ko je udelal za to kako bi Zemja jimila teplinu i svitlost. Misleć kako je udelal šabu kada se je zicural po Zemji se je jako razjadil i je zavrtil i pogjedal ča je to mokro ča se vaja po Zemji. Njegova pišaka je pokrila , almeno dva dila Zemje. Pogjedal je z dajega Mir i vidil, kako je na promin pol mira škuro, a pol svitlo. Rekal je va sebi :«ovo je dobro, aš će sunce pol mira teplit i ta će bit rasvitjen, a pol će se hladit i ta polovica će bit škura. Tako je nastal dan i noć. Noć za počivat, a dan za rićat. Va toj pišaki ka je valovila su bile krpe zemje, na kih je bilo čudo čudo kamenja. To su bile one hrakci ke je pjuval dokjek je spal. Kako se je Zemja vrtila su zi one vode va kraj bračale vali. Tako je nastala i naša jižula. Na ton braču, aš saki otok je brač, ča pomini nadvodna stina, grota, su se naselili judi, potomci Adama i Eve kada je bog zignal zi raja, aš su grišili. Kako se je va potu obraza svoga morali jis kruh svoj, su ti judi pričeli delat. Kopali su tamo kadi je bilo niš zemje, ma to je bilo sve malo, Kako ne bi bili lačni su pričeli kavat kamenje i ga slagat okolo onoga ča su skopali. Tako su nastale prve gromače, ke nisu samo čuvale zemju od dažja i vitra leh i od beštij ke su kolo njih pasle. Kako je bilo čudo čudo kamenja i čudo ust ke su rabile kruh i jizbinu, se je sve više kavalo i znimalo kamenja. Pričeli su delat unjile gromače ontrat se je niki domislil i pričel je delat duplice , to su bile gromače ke su tekle jena uz drugu, a mej nje se je hitalo gruh, škaje i koguli. Niki su se domislili i pričeli zagrajevat gromače va kolo ko je moglo bit tri četire ali pet paši široko i nutar nahićevat veće bovuni, koguli, škaje, gruh i veće pešćaci. Tako je nastala gomila. Kako je kamenja bilo se više i više su pričeli delat particele ke su zi vrbakani dilil na škatule. Ondi kadi se ni moglo znet sve kamici, aš je bil tamo kamik živac, su na njega kladali veće kamici, a ne te kamici malo manje i tako su udelali ćokulini. Ako je živac bil duži su na njega nagradili gromačice, ke su branile buri nosit zemju.
Va te škatule i patricele su sadili trsje po sredini, a ulike, smokve, praskve kolo vrbakani i gomilin. Kada se je sadili uliku, se je kolo mlade ulike klalo četire vele ploče od kamika, kako bi ulika bila stabela i kako bi te ploče držale umidecu, kada je suša. Judi su vidili kako gromače brane živu prit va particele i su pričeli tekat. Kako bi se moglo to delat je rabilo saki kamik klas na pravo misto i ga položit tako, da ne pade kada zabura prva bura. Kamik se je i tri četire puti obrnulo, dokjek ni pal na pravo misto. Ozdola su bile najveće kamici, a ontrat kuntra vrhu su bile se manje. Gromače su morale bil almeno četire noge visoke. Oni kadi je jako buralo se je tekalo duplice. Saki kamik se je obrnulo, dviglo, kalalo i ako je rabilo poznova obrnulo. Kada je legal se je našlo drugi kamik ki mu je bil sličan i koga se je poznova obraćalo i vrtilo, dokjek ni sel. Onin ki su tekali su manovali dodavali odgovarajuće kamenje, ke su do njih nosil drugi manovali. Tekanje gromače ni bil lahki posal i on ki je tekal je moral bit jako priručan i inžinjoz. Moral se je prilagajat terenu ki je bil čas viši, a čas basiji , Kadi je bil više se je delalo manju, a kadi je bil niži višju gromaču. Zi gromaču se je oblagalo i zdenci i hladenci. Jeni su to delali, tako, da bi bili skopali podugovatu kvadratastu jamu ku bi bili obložili zi gromaču od jenoga kraja do drugoga i od vode do ravnoga terena udelali skale od škril, a drugi fin je bil Okrugli zdenac koga se je obložilo zi gromaču, Na dno zdenca se je klalo gruh i škaje, ke su propušćale vodu i pokrivale blato ko bi se bilo pomalo nabiralo na dno. Gromaču se je rabilo za delat muli i poduprit kraj kadi ju je more pojidalo.
Od kamika su se gradile Komarde, vajda prva obitavališća, ke je čovik san gradil va ovih naših kantrih, kadi ni bilo driva na pretek i rabilo ga se je samo za ono ča je bili naj nužnije. Komarda se je gradilo va dvih fožah. Jene su bile okrugle i ontrat se je zi vijačnicu hodilo zgoru i na vrhu klalo šćiku, ka je zašćikala cilu konstrukciju krova i ju utvrdila. Sprida se je udelalo vrata i na suprotnoj bandi fineštrinić za rešpir. Udelat sebi prostor za živit brez alata slažuć kamik na kamik i finit zi krovon je siguro bil podhvat ki se more mirit seda zi gradnju katedral, crikav i palaci. Saki kamik se je moralo ćapat v ruke ga lipo složit i klas na odgovarajuće misto. Ploče za krov klas jednu na trećinu druge i tako nastavit kako bi jena drugu čuvala, da sve ne pade i sve ploče fermat zi zagvozdu je rabilo znat.
Te naše komarde su dil kulture živjenja Velmora i moremo jih nać pod diferentnin jimenon bunje, kažuni, čimari i zidaki. To tekanje brez melte ali morta je tipično za našu pastirsko-težašku tradiciju. zi gromačami su se delali podzidi na slizenicah, ke su bile vežene zi stupi ke su istešo dil naše kulture živjenja. Zemja se je lašvivala od kamika, dihala, bila izložena Suncu na prisoju i mogla je hranit onih ki su ju štentali.
GROMAČA
Kada je Bog stvarao svijet, sedam dana je radio svom silinom[3], napravio ovo i ono, a sve što mu se nije dopalo, popravio je i učinio boljim. Strašno se umorio, pa je odlučio počinuti. Vidio je jednu veliku planinu, koja mu se učinila pogodnom za počinak. Prije nego je legao, dobro se pomokrio, da ga ne bi smetalo i budilo u snu. Legao je i brzo zahrkao. Kako je imao otvorena usta, osušilo mu se grlo pa je počeo hračkati. Hračci su letjeli daleko od planine i tamo gdje su pali, radili hlop, hlop. Drugoga dana se probudio čio i oran za posao. Napravio je zvijezde i Mjesec pa onda još i Sunce. Sunce je napravio zato da bi Zemlja imala toplinu i svjetlost. Misleći da je pogriješio kad se pomokrio po Zemlji, razljutio se i zavrtio ju. Pogledao je onda što se to mokro valja po Zemlji. Njegova mokraća je pokrila barem dvije trećine Zemlje. Pogledao ju je izdaleka i vidio kako je naizmjence pola Zemlje u mraku, a pola na svjetlu. Rekao je u sebi: „Ovo je dobro jer će Sunce grijati pola Zemlje i ta će polovica biti osvjetljena, a druga će se polovica hladiti i biti u tami. Tako su nastali dan i noć: noć za počinak i odmor, a dan za skrbljenje za život. U toj mokraći što je valovila bijahu krpe zemlje s puno kamenja. To su bili oni hračci, koje je ispljunuo Bog dok je spavao. Kako se Zemlja vrtjela, iz one su vode o obale udarali valovi. Tako je nastao i naš otok. Na tom braču, jer svaki je otok brač, što znači nadvodna stijena ili hrid, naselili su se ljudi, potomci Adama i Eve još u ono vrijeme kad ih je zbog grijeha Bog izgnao iz raja. Kako su u znoju obraza svoga morali jesti kruh svoj, ti su ljudi počeli raditi. Kopali su tamo gdje je bilo malo zemlje, no to nije bilo dovoljno za prehraniti se. Kako ne bi bili gladni, počeli su vaditi kamenje iz zemlje i slagati ga oko onoga što su okopali. Tako su nastale prve gromače[4], koje nisu samo čuvale zemlju od kiše i vjetra, već i od životinja koje su pasle uokolo. Kako je bilo puno, puno kamenja i puno usta koja su trebala kruha, iskapalo se sve više i više kamena. Počeli su graditi jednoredne[5] gromače, a onda se netko dosjetio i počeo graditi duplice[6]. To su bile gromače građene jedna uz drugu, između kojih bi se nabacao sitan kamen, šljunak i veće kamenje. Neki su se domislili i počeli graditi kružne gromače promjera promjeru tri-četiri paša i unutra nabacivati kamenje, stijene[7], kamenčine, šljunak[8], gruh i veće pešćace. Tako je nastajala gomila. Kako je kamenja bilo sve više i više, počeli su graditi parcele, koje su vrbakanima dijelili na škatule[9]. Ondje gdje se nije moglo izvaditi sav kamen, jer je tamo bio živi kamen, na njega se stavljalo veće kamenje, a na to kamenje malo manje i tako bi napravili ćokuline[10]. Ako je živac bio duži, na njemu bi nadogradili gromačice, koje su priječile da bura odnosi zemlju.
U te škatule i parcele po sredini su sadili trsje, a masline, smokve i breskve oko vrbakana i gomila. Kad su sadili maslinu, oko mladog stabla bi stavili četiri velike ploče od kamena, kako bi sadnica bila stabilna i da bi te ploče držale vlagu za sušnih vremena. Ljudi su shvatili da gromače uspješno brane prilaz životinjama u parcele, pa su ih počeli slagati[11]. Da bi ih dobro složili, trebalo je svaki kamen staviti na pravo mjesto i položiti ga tako da ne padne kad zabura prva bura. Kamen bi okrenuli u rukama i tri-četiri puta, dok ne bi sjeo na pravo mjesto. Odozdo je bilo najveće kamenje, a prema vrhu sve manje i manje. Gromače su morale biti visoke barem četiri noge[12]. Tamo gdje je jako burilo, duplice su slagane s najvećom pažnjom. Svaki bi kamen okrenuli, podigli i spustili, a ako je trebalo ponovo bi ga okrenuli. Kad bi legao, našli bi drugi kamen koji mu je sličan pa bi i njega vrtjeli i upasivali dok ne bi sjeo. Onima koji su slagali, pomoćnici su dodavali odgovarajuće kamenje, koje su do njih donosili drugi pomoćnici. Slaganje gromače nije bio lak posao, a majstor je morao biti jako spretan i dovitljiv. Morao se prilagođavati terenu koji je bio čas viši, a čas niži. Gdje je bio viši, gradila se manja, a gdje je bio niži, viša gromača. Gromačom su se oblagali još i zdenci i hladenci. Jedni su to radili tako da bi iskopali duguljastu kvadratnu jamu koju bi obložili gromačom, a od razine vode, pa sve do površine sagradili bi stube od pločastoga kamena. Na vrhu je bio okrugli zdenac, kojega bi opet obložili gromačom. Na dno zdenca se stavljao gruh i šljunak, sloj kamena koji je propuštao vodu i pokrivao blato koje bi se s vremenom nakupljalo na dnu. Gromaču su koristili za gradnju molova i podupiranje obale kad bi je more podlokavalo.
Od kamena su se gradile komarde, valjda prva obitavališta koja je čovjek sam gradio u ovim našim krajevima, gdje nije bilo dovoljno drva, pa se ono koristilo samo za ono što je bilo najnužnije. Komarde su gradili u dva oblika. Prve su bile okrugle. Pri vrhu su završavale kupolom[13] i zaglavnim kamenom koji bi uglavio i učvrstio cijelu konstrukciju. Sprijeda bi im napravili vrata, a na suprotnoj strani prozorčić za zrak. Napraviti svoj prostor za život bez alata, slažući kamen na kamen i završiti ga krovom, bio je zasigurno pothvat koji se može mjeriti s današnjom gradnjom katedrala, crkava i palača. Svaki kamen je trebalo uzeti u ruke, lijepo ga položiti i ugraditi na odgovarajuće mjesto, ploče za krov preklopiti jednom trećinom površine i tako nastaviti kako bi jedna drugu držala, da sve ne padne. Sve to je još trebalo učvrstiti zagvozdom, a za to je bome trebalo puno znanja.
Te naše komarde su dio kulture života na Sredozemlju i možemo ih naći pod različitim imenima: bunje, kažuni, čimari i zidaki. To slaganje bez maltera ili morta tipično je za našu pastirsko - težačku tradiciju. Gromačama su se gradili podzidi na terasama, koje su bile vezane stubama, koje su isto dio naše kulture življenja. Zemlja se tako oslobađala kamena, disala, bivala izložena Suncu na prisojnim stranama, gdje je mogla hraniti one koji su ju obrađivali.
[1] Gromača ili suhozid.
[2] Pravjali braća Jive i Vicenco Petranić zi ženu, teta i tetac Kate i Jakov Žic Dorčić i Vitezić i njegova žena, na baraturi jenoga teploga litnjega večera. Začarkal Rado Žic Mikulin.
[3] Parangun, svom snagom, neumorno, bez odmora.
[4] Suhozid.
[5] Unjile ili jednoredne gromače za razliku od duplica, dvorednih gromača. Dvoredne su izm u prostoru između zidova ispunjene ilovačom, zemljom, manjim kamenjem i odpadnim kamenom, skaljom.
[6] Dvostruke usporedne gromače između kojih je nabacan kamen drobljenac.
[7] Bovun je kamen veći od dvije noge (stope).
[8] Šljunak.
[9] Škatula, obrađeni dio parcele, obično zasađen lozom.
[10] Ćokulin, na živi kamen naslagano kamenje kao zaštita od vjetra.
[11] Tekati, graditi slaganjem bez maltera „kamik na kamik.“
[12] Noga ili stopa je približno 33 cm. Tri noge idu u jedan metar.
[13] Leonard Eleršek: “U priči stoji „…ontrat se je zi vijačnicu hodilo zgoru i na vrhu klalo šćiku”, što je vijačnica, a što šćika?“ Rado Žic Mikulin: „Vijkom išlo se gore i na vrhu stavilo zagvozdu. Vijačnica je i zavojita cesta, Arhimedov vijak. Odakle ti to?“ Leonard Eleršek: „Iz priče 'Gromača'. Vijačnica se može se prevesti kao kupola? Jer ovdje se radi o slaganju škrila (ploča) i gore je stavljen zaglavni kamen. To je kupolasto slagana pločevina. Ako je ščika ili zagvozd zaglavni kamen, onda mjesto Zagvozd možda nije naselje iza šume (gvozda) već zaglavni (zagvožđeni) kamen…“ Vijačnica dakle nije šablona za zidanje kupole?“ Rado Žic Mikulin: „I to je! To sa Zagvozdom može biti, iako mi je ono sa šumom boje.“