ŠKURAVINA I MOĆ, Punat 1958. ili 1959.
Priču ispričala Marija Orlić, Jurićeva, udana Franolić u Puntu ljeta 1958. ili 1959. godine. Zapisao Rado Žic Mikulin[1]. Preveo 2020. Leonard Eleršek.
TAMA I MOĆ (ŠTO)
U prastaro vrijeme[2] svuda je bila velika tama u kojoj se nalazila jedna velika usnula Moć.[3] S vremena na vrijeme bi se probudila, okrenula na drugu stranu, malo hraknula[4] i ponovo zaspala na drugom boku. Jednom kad se probudila vidjela je svijetlu točku koja je nastala od njezina hračka. Promatrala ju je, a ona se vrtjela, plesala i skakala naokolo. Točkica joj se učinila zanimljivom. I dok ju je gledala, pročistila je grlo i opet hraknula jedan pošteni hračak. Hračak se zaustavio na jednome mjestu i počeo svijetliti, najprije pomalo, a onda sve jače i jače. Štiteći se od svjetlosti na koju nije bila navikla, Moć je rukama, koje su joj bile iznad očiju, pokrila oči i kroz raširene prste gledala prema onome svjetlu. Vidjela je kako ona manja točkica pleše, vrti se sama oko sebe i oko one velike svijetleće točke. Hraknula je još nekoliko puta i ponovo su se stvorile točke, od kojih su se neke združile s onom velikom svjetlećom točkom i još je više osvjetlile, a druge su plesale u daljini i vrtjele se oko one veće svjetlosti. Moć se smijala i na glas vikala od sreće, jer joj više neće biti dosadno u onoj tami. Kako se smijala, tako su kapljice sline letjele iz njezinih usta i pravile oblačiće koji su sjali u tmini. Ona prva točkica koja je zasvijetlila, najviše joj se sviđala. Gledala ju je kako pleše i vrti se sama oko sebe, naginje čas na jednu, a čas na drugu stranu, kruži oko one svjetlosti i svako toliko puše i razbacuje oko sebe svjetlo. Rekla joj je „Mir!“ („Zemlja!“)i točkica se malo zaustavila. Moć ju je uzela u ruke i rekla „Uji!“ („Peče!“) i pustila je. Ponovo je počela s plesom i vrtnjom. Onoj većoj točki, čija ju je svjetlost bola u oči, rekla je „Sunce!“ („Svijetli!“; „Bode u oči!“) Ponovo je Moć hraknula jer ju je pekla suhoća u grlu. Hračak nije bio tako gust i sav se raspršio u tisuće kapljica i tako je nastao Svemir. Tisuće i tisuće zvijezda treptalo je u toj tami u kojoj je Moć dotad bila sama. Veselila se tomu što je učinila. Ona točkica koju je nazvala Mir (Zemlja) još uvijek joj se najviše sviđala. Gledala ju je, a njen ples ju je svu očarao. Točkica je to shvatila i vrtjela se još i jače. Okretala se čas na jednu stranu i na trenutak joj pokazala svoju osvijetljenu i sjajnu stranu, a onda na drugu otkrivajući joj tamu. Moći nije bilo više dosadno i sve više je netremice gledala u Mir. Kad je Moć ogladnjela, okrijepila se, a odgriske je bacila. Jedan odgrizak se počeo vrtjeti oko Mira i tako je nastao Mjesec. Počelo ju je pritiskati u mjehuru, pomokrila se po Miru i ohladila ga. U početku, dok je mokraća bila topla, Mir se još više vrtio, a onda, kako se mokraća hladila, vrtnja se usporila. Sunce, kome se nije sviđalo što se Mir hladi slalo je sve više i više topline prema Miru. Ona silna mokraća, je zakipjela i para je pokrila skoro sav Mir. Nastali su oblaci, koji su čuvali Mir od Sunčeve topline. Sve je to gledala Moć koju mi ljudi danas nazivamo Bogom, bog je puno toga napravio na Miru. Stvorio je zrak, koji se na jednoj strani Mira grijao toplinom Sunca, a na drugoj hladio, pa su zapuhali vjetrovi. Vjetrovi su onu silnu mokraću koju su nazvali morem, gonili s jedne obale na drugu. Silni valovi valjali su se po čitavom Miru i još više zabavljali Boga. Jednoga dana Bog se dosjetio i nasred mora stavio veliku hrid. Valovi su počeli valoviti, udarati u hrid i razbijati se u tisuće i tisuće kapljica. Kapljice su na Sunčevoj svjetlosti sjale u puno boja i nijansi, a to ga je još više veselilo. Jednom je u to silno more stavio ribice. One su plivale morem, tražeći što bi mogle naći za jelo. Bog se dosjetio i u more stavio travu. Ribe su je odmah počele jesti, a trava je, da se riješi riba, pobjegla na onu veliku hridinu po kojoj se proširila. Malo, pomalo pokrila je svu hrid. Neke ribe su za travom počele izlaziti na hridinu, jer trave je na njoj bilo u izobilju, a u moru sve manje. Bog je to gledao i zabavljao se. Tako su nastale životinje koje su jele travu. Kako je životinja bilo sve više, a trave sve manje, Bog se domislio i stvorio zvijeri, koje su jele životinje, pa je životinja bilo manje i trava je mogla ponovo rasti. Neke su trave, da ih životinje ne pojedu, počele rasti uvis i nastala su stabla. Neka stabla su imala voće. U voću je bilo sjemenje kako bi se ono moglo umnožiti. Bog je sada stvorio ptice, koje su jele sjemenje i raznosile ga po čitavom Miru. Jednoga dana Bog je stvorio čovjeka. To je bio stvor na sliku i priliku samoga Boga. Dao mu je slobodnu volju i rekao mu: „Možeš raditi što god hoćeš samo nikad ne pomisli da bi mogao postati ravan meni Bogu!“ Posudio mu je besmrtnu dušu – komadić one svoje Moći i stavio ga u raj zemaljski. Čovjeku je bilo dosadno, a Bog je znao što znači dosada, pa mu je zato od njegova rebra, dok je ovaj spavao, stvorio družicu – ženu. Kad se probudio čovjek je pokraj sebe vidio jedno biće koje je imalo duge vlasi, lijepo lice, dug vrat, sise i obraslu ženskost među dugim nogama. Smijala mu se i umilno ga gledala. Zajedno su išli rajem, jeli kad bi ogladnjeli, pili kada su bili žedni i veselili se svemu što bi vidjeli. A bilo je na Miru što za vidjeti jer je Bog svako malo stvorio nešto novo. Jedne večeri se žena privila uz njega i milovala ga. Bilo im je obama jako lijepo. To se Bogu nije svidjelo. Rekao je čovjeku „Adame, to ne smijete raditi!“. Ali navečer, kad su vjerovali da ih Bog ne gleda, opet su počeli jedno drugo milovati, ona više njega nego on nju. Ljubili su se i milovali i odjednom se združili, stenjali, skakali i došli do sladostrašća koje više nisu nikad mogli zaboraviti. Bog je zažmirio na jedno oko i rekao: „Prvi put, svako pogriješi. Vajda se to neće ponoviti!“ Ali druge noći jedva su čekali suton, pa su na suhoj travi iza jednoga grma opet počeli s milovanjem, ljubljenjem i grljenjem koje je trajalo jako, jako dugo. Krici Eve su probudili Boga. Rekao je u sebi „Aaa, neće toga više biti. Ne mogu oni više uživati od mene!“ Drugog dana Bog je ljutit pozvao Adama i rekao mu kako ga nije slušao i zbog toga će ih izgnati iz raja zemaljskoga i od sad će morati svoj kruh zaslužiti u znoju obraza svojega. Otišli su iz raja plačući. Tražili su što bi jeli. Noću su ponovo jedno drugo tješili, ljubili se i milovali. Ujutro su bili još gladniji. Ona je otišla brati bobice s grmlja, koje su ostale nakon ptica i životinja, a on je otišao u šumu, uhvatio zeca i donio ga. Nasitili su se. Bog je ponovo bio jako ljutit. Želio ih je prestrašiti i poslao je munju. Munja je glasno zagrmjela i zapalila jedno stablo. Adam je otišao pogledati što to proždire onako veliko drvo. Približio se i opekao. Srećom, u blizini je bio potok u kom je ohladio opekotinu. Eva je rekla: „Ovo bi nam moglo zatrebati.“ i stavila nekoliko gorućih grana jednu na drugu gledajući kako nestaju u plamenu. Puž koji je tuda prolazio previše se približio ognju i zacvrčao. Uzela ga je i kušala. Bio je ukusniji nego sirov. Dala je polovicu Adamu. Adamu se okus svidio pa je rekao „Drugi put ćemo ispeći zeca, pa će biti ukusniji.“ Žeravicu su pokrili lugom koji je ostao od drva što su izgorjela. Tako su uvijek imali oganj, na kom su mogli peći sve što bi uhvatili. Svaki dan bi razgrnuli pepeo i ponovo zapalili vatru. Od onih milovanja rodila su se djeca. Kada je Eva rađala, jako ju je boljelo, pa je stako saznala da je istina što joj je Bog rekao: „Rađati ćeš svoju djecu u muci i boli.“ To ju nije opametilo. Nakon nekog vremena opet se privila uz Adama i ponovo je došlo do sladostrašća koje ju je jako radovalo. Njihovih potomaka svake je godine bivalo sve više i više. Svi su se voljeli i svaka žena koja nije mogla roditi, pa makar i u mukama, bila je nezadovoljna. Ljudi su s vremenom postali oholi. Radili su i stjecali mnogo dobara, pa su počeli težiti za uživanjem i sladostrašćem. Pokvarenost je s vremenom uhvatila takvoga maha da je to počelo brinuti i samoga Boga. Čuvao ih je i preko proroka pokušao dovesti u red i vratiti ih na pravi put, no ljudi nisu više nikoga slušali. Krali su, lagali, tukli se, ubijali i gledali u zlatnoga telca, koji im je postao važniji od Boga. Bog je odabrao jednoga pravednoga čovjeka, njegovu ženu i djecu koji su se bojali Boga i rekao mu neka izgradi veliki brod u koji će staviti po jedan par od svih životinja koje su živjele na Miru. Rekao je tome pravedniku neka dobro zatvori sva vrata na brodu i čeka. Došao je taj dan. Zatvorili su se u brod i čekali. Počele su padati, najprije kapljice, onda kaplje i na kraju kapljetine, koje su tukle po brodu kao štap po bubnju. Tuklo je bum, bum, bum. Brod se počeo pomicati i zaplovio. Bubnjanje je bilo sve jače i jače. Tako je padala kiša četrdeset dana. Nakon četrdesetog dana kiša je stala. Brod je plovio i plovio, a svi su se molili Bogu i slavili ga, jer ih je spasio od sigurne smrti. Nakon nekog vremena, brod je udario o jednu hrid i zaustavio se. Otvorili su poklopac na palubi i vidjeli Sunce. Zahvalili su Bogu. Noa je, a tako se zvao taj pravednik, pustio jednoga gavrana. Nije se vratio, Imao je toliko hrane od onih što su se utopili pa se i nije trebao vraćati. Onda je pustio grlicu. Ona je obletjela nekoliko krugova nad brodom i nestala. Vratila se s grančicom masline. To je bio znak, da se voda pomalo, ali sigurno vraća u svoja korita i kako će se ponovo pojaviti zemlja. Pustili su sve životinje iz broda. Još su neko vrijeme živjeli u brodu, a onda su izgradili kuću i nastavili živjeti u njoj. Ponovo se rađalo puno djece, a Mir se napučio. Ljudi su ponovo bili gramzivi, svakoga dana su htjeli više. Kako im je Bog darovao djelić svoje moći koju zovemo energija, rekao im je da će ih ta duša, taj komadić Božje energije tjerati na rad i kako će sve učiti na svojim pogreškama, a pogrešaka će s naraštajima biti sve manje, jer duh ide od roda rodu, i što više koljena prođe to pametniji postaje, a tijelo koje je tvar i neuništivo je kao i duša, no s vremenom postane sve slabije i više ne bude dovoljno dobro za besmrtnu dušu. Duša ga zato napusti i odleti onamo odakle je došla i združi se s Bogom, a tvar ostane na Miru i od nje se nadalje gradi trava, drveće, životinje i ponovno čovjek. Njemu onda dragi Bog opet udahne besmrtnu dušu i tako sve krene iz početka.“ Kuća je bila puna žena koje su došle čestitati mojoj baki. Šjora Marija je cijelo vrijeme imala propovijed. Kad je završila, jedna ju je žena pitala „Marija, ma tko vam je to pričao? Odakle vi sve to znate i kako znate da je bilo sve baš tako kako ste rekli?“ Marija je na to rekla „To sam ja čula od očeva šogora, a on od svojih. Jedan njegov stric je bio u velikim školama u Veneciji i tamo su ih tako učili. On je bio prvi kapetan duge plovidbe (Corso Longo). Plovio je po svim morima svijeta. Rekao je ljudima da se izgubi jedan dan kad se iz Pacifika (Tihoga oceana) uplovi u Indijski ocean, a kada se vrate nazad onda se taj dan vrati. Neka je pitala „A kako može dan nestati?“ Marija je rekla „Aa, može, može! Pitajte naše kapetane. Oni to znaju jer to uče u školama.“ Netko je rekao: „Marija, zar to nije grijeh što govorite?“ „Ma koji grijeh. Zar sam rekla nešto loše protiv Boga? Aa, nisam, ne! Rekla sam kako je od tame načinio svjetlost, kako je uredio Mir i posijao po njemu sjeme života, kako je stvorenjima posudio jedan djelić svoje energije. Svima je dao slobodnu volju neka se razvijaju. Uredio je da se ta Moć, kad završi svoju zadaću vrati k njemu, jer duša je vječna i ne može nestati. Tvar ostane na Miru, a ni ona se ne može uništiti. To je tvorivo od kojega se onda dalje stvara. Svako stvorenje ima svoju zadaću. Tako je bilo u najstarije doba, tako je sada i tako će biti ubuduće. Božje nakane nitko ne zna, ali On zna, čuje i uređuje sve na Miru i Svemiru.“
Bilo je već jako kasno i svi su se pokupili kućama. Vani je jedna na glas rekla „Ajme, koliko zvijezda oko nas! Noćas je nebo bez mjesečine i Kumovska slama se lijepo vidi. Mogli bi je dohvatiti rukom.“ Druga je rekla „To je sve stvorio Bog da mu ne bi bilo dosadno. Nastala je od kapljica koje su mu letjele iz usta kad je pucao od smijeha.“ Ja sam puno, puno razmišljao o ovome što je pričala gospođa Marija. Neke stvari su mi bile jasne, a neke ne, i sve do danas ih nisam potpuno razumio. Valjda je to Božja volja da ljudi malo, pomalo, otkrivaju Božje nakane.“
ŠKURAVINA I MOĆ (ČA)
Va ion je bila po svuda jena vela škuravina va koj je bila jena vela Moć, ka je spala. Od vrimena do vrimena bi se bila zbudila, se obrnula na drugu stran, malo se odćarala i poznova zaspala na drugon boku. Jedan put kada se je zbudila je vidila jednu svitlu paku ka je nastala od hrkca. Gjedala ju je. Ona pakica se je vrtila, tancala i skakala naokolo. Učinila mu se je interesantna. Dokjek ju je gjedala je poznova rasćarala grlo i hrknula jedan pošteni hrkac. On se je fermal na jenon mistu i najprije pomalo, a ontrat se jače i jače pričel svitlilt. Od svitjavine na ku ni bila navajena je Moć pokrila zi rukami, kih je jimila više oči i skrozi raširene prsti gjedala kuntra onomu svitlu. Vidila je kako ona manja pakica tanca, vrti se sama kolo sebe i ontrat kolo one vele svitliće pake. Hrknula je još nikoliko puti i poznova su se udelale pake, ke s u se nike združile z ionu velu svitleću paku i ju još više osvitlile, a druge su largo tancale i se vrtile kolo one veće svitjavine. Moć se je smela i na glas blela od sriće, kako ji više neće bit štufo va onoj škuravini. Kako je blila i se smela, su kapjice sline letile zi njenih ust i delale oblačići ke su šajnale va onoj škuravini. Ona prva pakica ka je zasvitila se joj se je najviše pijažala. Gjedala ju je kako tanca i se obraća sama kolo sebe, nagnjuje čas na jenu, a čas na drugu bandu kola i sako toliko puše i rashićuje svitjavinu kolo sebe. Rekla njoj je „Mir!“ Malo se je fermala. Moć ju je zela v ruke i rekla „Uji “. Pustila ju je. Poznova je pričela zi tancon i obraćanjen. Onoj većoj paki, od ke svitlos ga je badala va oči, je rekla „Sunce (svitli, bada oči)“. Poznova je pjunula aš ju je suhor va grlu pekal i se rasćarala. Hrak ni bil tako gust i se je razhital va tisuće kapjic i tako je nastal Svemir. Mijari i tisuće zvizd je migalo po svoj škuravini va koj je Moć prije bila. Veselila se je tomu ča je udelala. Ona pakica, ku je nazvala Mir mu se je još vavik najviše pijažala. Gjedal ju je i nje tanac ga je sega očaral. Ona je to vidila i još jače se vrtila, obraćala na jednu bandu, jadan čas ji kazala osvitjenu i šajnu bandu, a drugi čas škuravinu. Ni joj bilo više štufo i se više je fišo gjedala va Mir. Diventala je lačna i pojila malo jizbine, a hlošćinu hitila. Hlošćina se je pričela vrtit kolo Mira i tako je nastal Misec. Pričelo ju je stiskat va mihuru, pocurala se je po Miru i ga ohladila. Spričela, kako je pišaka bila tepla, se je Mir još više vrtil, a ontrat, kako se je pišaka hladila se je i Mir pomanje vrtil. Sunce, komu se ni pijažalo, kako se Mir hladi je slalo se više i više tepline kuntra Miru. Ona silna pišaka, je zakipila i para je pokrila skoro sa Mir. Diventale su oblaci, ke su branile Mir od tepline Sunca. Moć, koga mi seda zovemo Bog, je to gjedal i san čudo toga udelal na miru. Dodal mu je zrak, koga je teplina Sunca na jenoj strani teplila, a na drugoj se je hladil, pričele su puhat vitri i gonit onu silnu pišaku ku su nazvali more, od jenoga kraja va drugi. Silne vali su valale po svon Miru i zabavjale Boga. Jedan dan se je domislil i va srid mora klal jedan veli om. Vali su pričele bračat va om i se razbijat va tisuće i tisuće kapjic, Na svitlosti Sunca su se šajnale va čudo cviti i ocviti ke su ga još više zabavjale. Jedan put je va to silno more klal ribice. One su plavale po njen i gjedale ča bi pojile. Domislil se je i more klal travu. Ribe su ju šubito pričele jis. Trava, kako bi se škapulala rib je ušla na on veli omina. Tamo se raširila i pomalo, pomalo pokrila sva om. Nike ribe su pričele hodit za travu, ke je tamo bilo, koliko si otil, a mori je je bilo se manje zgoru na ominu. Bog je to gjedal i to ga je zabavjalo. Tako su nastale beštije ke su jile travu. Kako je bilo beštij se više, a trave se manje se je Bog domislil i udelal zviri, ke su jile beštije i tako je beštij bilo manje i trava je poznova mogla ras. Nike trave su, kako jih beštije nebi pojile pričele ras vajer. Nastale su stabla. Nike stabla su jimila frutje, va kon su bile simena. Kako bi se to frutje moglo simenit daje je bog udelal tići, ki su jile te simena i jih raznašale po Miru. Jedan dan je Bog udelal čovika, to je bil stvor na sliku i priliku samoga Boga. Dal mu je lašvanu voju i rekal mu je „Moreš delat ča ćeš, samo nikada ne pomisli, kako biš mogal diventat ravan meni, Bogu!“ Posudil mu je besmrtnu dušu, bokunić one svoje moći. Klal ga je va raj zemajski. Čoviku je bilo štufo. Bog je znal ča pomini štufeca i zato mu je od lebra, dokjek je čovik spal, udelal družicu, žensku. Kada se je zbudil čovik je blizu sebe pogjedal i vidil jeno bitje, ko je jimilo dlge vlasi, lipi obraz, dugi vrat, sise i porašćenu ženskost mej dugimi nogami. Smela mu se je i ga umilno gjedala. Skupa su hodili po raju i jili kada su bili lačni i pili kada su bili žajni, veselili se semu ča su vidili, a bilo je ča za vidit, aš je bog sako toliko stvoril niš novoga. Jednu večer se je ona savijala kolo njega i ga milovala. Bilo jin je obidvin jako lipo. To se Bogu ni pijažalo. Rekal je čoviku: „Adame, to ne smite delat!“ Ma večer, kada su mislili, kako jih Bog ne gjeda su poznova pričeli jedan drugoga milovat, ona više njega leh on nju. Kušivali su se i gladili i najedan put su se združili, skucali, skakali i prišli do micula koga više nisu mogli nikada pozabit. Bog je stisnul jedno oko i rekal: „Za prvi put, saki fali. Vajda se to neće ponovit.“ Ma drugu noć, su jedva čekali, da se zaškuri i za jenin grmon na suhoj travi pričeli milovanje, kuševanje i glajenje ko je trajalo jako, jako dlgo. Kriki od Eve su Boga zbudili. Rekal je va sebi: „A neće toga više bit, ne moru oni više uživat od mene.“ Drugi dan je Bog jadan pozval Adama i mu rekal, kako ga ni habal i zaradi toga, će jih zignat zi raja zemajskoga i od seda ćeju morat kruh svoj zaslužit va potu obraza svoga. Šli su zi raja plačuć. Jiskali su ča bi jili. Po noći su poznova jedan drugoga tišili, se jubili i milovali. Jutri dan su bili još više lačni, ona je šla nabirat bobice, po grmih ke su ustale od tic i beštij, a on je šal va muntanju, ćapal jenoga zeca i ga prinesal. Nasitili su se. Bog je bil poznova jako jadan. Otil jih je prestrašit i poslal stril, ka je jako zagrmila i važgala jedno drvo. On je šal pogjedat ča to požira onako velo drvo. Prišal je blizu i se opekal, srića, kako je blizu bil potok va kon je ohladil opeklinu. Ona je rekla: „To bi nan moglo rabit.“ Par kit ke su gorile je klala jenu na drugu i gjedala kako gore. Jedan puž, ki je tuda pasival se je koštal pre blizu ognju i začrčal. Ona ga je zela i ga provala pojis. Bil je ukusniji, leg presan. Dala je pol Adamu. Rekal je: „Drugoč ćemo zeca speć, pa će bit boji.“ Žeravicu su zakutali zi lugon ki je ustal, kada su drva zgorile. Tako su jimili oganj, na kon su mogli peć ono ča su ćapali. Saki dan su ga otkutali i poznova zapalili oganj. Od onih milovanj su se rodili dica! Kada je rajala ju je jako bolilo, tako je vidila kako je bila jistina ono ča je Bog rekal: „Rajat ćeš svojih dicu va muki i boli.“, ma ni to ju ni opametilo. Nakon nikoliko vrimene se je poznova stiskala Adamu i poznova je prihajalo do micula, ko ju je jako pijažalo. Njihovih potomci je bilo sako godišće se više i više. Si su se volili i saka ženska ka ni mogla rodit, pa makar va mukah, je bila nezadovojna. Judi su diventali oholi, delali su, jimili su i pričeli su hlapit za uživanjen i za miculon. Pokvarenost je ćapala takov zalit, da je to pričelo skrbit i samoga Boga. Gjedal jih je i priko proroci proval uredit i tornat judi na pravi put, ma nisu više habali nijenoga. Krali, su, lagali, se tukli, ubijali i gjedali va zlatnoga telca, ki jin je postal, važniji od Boga. Bog je zbral jenoga pravednoga čovika, njegovu ženu i dicu, ki su se Boga bojali i mu naručil neka udela jenu velu plav, va ku će klas se živo na Zemji va parih i kada mu reče neka dobro zatvori se vrata na brodu i neka čeka. Prišal je ta dan. Zatvorili su se va plav i čekali. Pričele su padat, najprije kapjice, ontrat kapje i na kraju kapljine, ke su batile po plavu, kako šćap bo bubnju. Tuklo je bum, bum, bum. Plav se je pričela micat i zaplavala. Bubnjanje je bilo se jače i jače. Tako je padal daž četrdeset dni. Nakon četrdeset dni je daž fermal. Plav je plavala i plavala, si su se molili bogu, i ga slavili, aš jih je škapulal od sigure smrti. Nakon nikoga vrimena je plav lupnula va jednu grotu. Fermala se je. Otvorili su kunkuratu na kuverti i vidili Sunce. Zahvalil su Bogu. Noja, tako se je zval pravednik, je pustil jenoga kavrana. Ni se tornal, Jimil je toliko jizbine od onih ki su se utopili, i ni mu bilo potriba prit nazad. Nato je pustil grlicu. Ona je udelala nikoliko jiri nad plavon i ontrat zginula. Tornala se je nazad zi kiticu uličine. To je bil znak, kako se voda pomalo ma siguro tornjuje nazad va svoje strugi i kako će se poznova pojavit zemja. Pustili su se beštije van zi plavi. Oni su još niko vrime živili va plavu, a ontrat zgradili kuću i naprid živil va njoj. Poznova se je rajalo čudo dice i Mir se je napučil. Judi su poznova bili gramzjivi, saki dan su hotili već. Kako jin je Bog donal delić svoje moći, ku zovemo energija i jin rekal, kako će jih ta duša, bokunić te Božje energije, tirat na delo i kako će ju se učit na svojih šabah, kih će od roda va rod bit se manje, aš duh gre od roda va rod, ča više rodi pasuje, to pametniji diventuje, ma tulo ko je materija i isto se ne more unišćit, kako ni duša, z vrimenon diventa se slabije i ni više dobro za besmrtnu dušu, ka ga napusti i odleti, tamo, od kuda je i prišla. Združi se zi Bogon, a materija ustane na Zemji i od nje se naprid gradi, trava, drvo, živo i poznova čovik, komu ontrat dragi Bog poznova udahne bezsmrtnu dušu, ka prične se poznova, od samoga pričela. Puna kuća je bila žen, ke su prišle mojoj babi kongratulat. Šjora Marija je cilo vrime jimila propovid. Kada je finila ju je jena ženska pitala: „Marija, ma ki Van je to se pravil, od kuda viste kako je bilo vero tako kako ste vi pravjala.“ Marija je na to rekla: „To san ja čula od moga kunjada oca, a on od svojih. Jedan njegov stric je bil va velih školah va Vnecih i tamo su tako učili. On je bil prvi korban od corso longo. Navigal je po sih morih svita. Rekal je juden kako se jedan dan zgubi, kada se pasuje od Paćifika va Indijski ocean i kada se torna nazad ontrat se ga poznova najde. Nika je pitala: „A kako se more dan zgubit.“ Marija je rekla: „A more, more. Pitajte noših korbani, oni to viju, aš to uče va školah.“ Niki je rekal: „Marija ča to ni grih ča govorite?“ „Ma ki grih, ča san rekla ča slaboga kuntra Bogu? Aaa, nisan ne! Rekla san kako je od škuravine udelal svitlost, kako je uredil Mir i posijal po njen sime života, kako je stvoron posudil jedan bokunić svoje energije. Sin je pustil slobodnu voju, za se razvijat. Uredil je, kako se ta moć, kada fini svoju zadaću torna k njemu, aš duša je vična i ne more se zgubit. Materija ustane na miru i ona se ne more unišćit. To je material od koga se ontrat stvara naprid. Saki stvor jima svoju zadaću. Tako je bilo va ion, seda je i bit će va buduće. Božje nakane nijedan ne vi, a On vi, čuje i reguluje sve va Miru i svemiru!“
Bilo je već fanj kasno i si su se pobrali doma. Vani je jena na glas rekla: „Amamo, koliko zvizd je kolo nas,! Noćas je nebo brez misečine i Kumovska slama se lipo vidi. Moglo bi se ju ćapat zi ruku.“ Druga je rekla:“ To je se Bog udelal kako mu nebi bilo štufo! Nastala je od kapjic ke su mu letile z ust, kada je pucal od smiha.“ Ja san čudo, čudo puti mislil o ovomu ča je pravjala Šjora Marija. Nike stvari su mi bile ćare, a nike ne i se do seda jih nisan dokučil do kraja. Vajda je to Božja voja, da judi pomalo, pomalo, otkrivaju božje nakane!“
[1] Leonard. Eleršek: „Tko je pričao ovu priču?“ Rado Žic Mikulin „Tu štoriju „Škuravina i Moć“ je pravjala Marija Orlić Jurićeva, udana Franolić, Mikica. Našal san va bilježnici. To je ontrat bila mlaja ženska, tapetarica. Nje muž i ona su delali i popravjali se ča je rabilo, postije, otomani, šedije i poltrone. To san zapisao negdje oko 1958. ili 59. na dan 15. 10., a 16. je mojoj baki bio rođendan.“
[2] Va ion.
[3] Moć je u čakavskom govoru snaga, sila no misli se na Stvoritelja, odnosno Svetoga Duha. Kasnije kazivačica sve češće koristi izraz Bog.
[4] Odćarala, očistila grlo od sluzi.