Priču „Plitvice“ kazivala je Marija Mrakovčić Matovac, Žorika. Zapisao ju je Rado Žic Mikulin srpnja 1954. u Puntu na otoku Krku[1].
PLITVICE (HR)
Susjeda Marija je došla u hlad malo prije drugih žena. Sjela je na stolčić, stavila ispred sebe košaricu s pletivom i izvadila već navrnutu čarapu. Ruke su počele raditi. Igle bi svako malo zazvoncale, kad god bi dotaknule jedna drugu. Čarapa je počela rasti. Kad su došle druge žene, čarapa je bila skoro za dva prsta dulja nego onda kad ju je sinoć pletaćom iglom zataknula na klupko vune, kako joj se pletivo ne bi pokvarilo i igle ispale iz pletiva. Svaka žena koja je došla nešto bi rekla. Jedna je rekla: „Marija ti si danas rana.“ Druga: „Zar vam je bilo tako vruće doma, kad ste već ovdje?“ Treća: „Ajme, kako lijepo ovdje hladi, jer se zrak giba!“ Četvrta je rekla: „Har danas nema milosti, grije kao mahnit, tuče strijelama po svuda!“ Marija je odgovarala: „Da, da.“ i plela dalje. Čarapa je pod njezinim vrijednim rukama brzo rasla. Začas je počela plesti petu i onda nastavila prema potplatu. Jedna joj je rekla: „Marija, ti ćeš danas završiti tu čarapu!“ Odgovorila je: „Ja se nadam, a moguće kako ću navrnuti i drugu. Moj muž puno hoda i brzo uništi čarape. Moram imati uvijek spremna makar dva para novih. Svaki tjedan popravim po jednu rupu na njegovim čarapama. Krpanje nas drži.“ Neka je spomenula da joj je sin jučer pričao kako je bilo u ratu po Lici. Spomenuo je Plitvice. Rekao je da je to jako lijep kraj i da će poći jednom kada bude imao slobodnog vremena ponovno pogledati tu ljepotu, jer kad su tamo bojevali, nije bilo vremena za divljenje. Marija je na to dodala da joj je o tome otac pričao jednu priču koju je čuo kada je tamo u nekoj velikoj šumi sjekao drva. On je tamo išao zaraditi koji šold. Išao bi po berbi[2] uvijek kad bi bio slobodan. Uzeo bi desetak boca rakije i preko Senja otišao s desetak naših ljudi. Tamo su bile velike pilane, koje su pilile daske od trupaca, koje su oni sjekli. Kad bi posjekli drvo, trupac bi ispilili na duljinu od četiri metra i onda su ga konjima vukli do jedne rijeke, u koju bi ga bacili. Voda bi ga nosila do pilane, gdje bi ga ljudi iz pilane dohvatili, izvukli iz vode i ispilili u daske ili fuske. Jedna je pitala: „Kakva je razlika između daske i fuske?“ Druga je rekla kako je fuska debela četiri, a daska dva prsta. Ona koja je pitala je zaključila: ‘„Onda su to tavaluni!“ Marija je rekla na to: „Da, da. Naši su tamo spavali u barakama. U barakama je bilo lijepo ognjište na kom su mogli nešto skuhati ili ispeći i osušiti mokru odjeću. Tamo su velike magle, a ujutro velike mrazovi i slana, pa odjeća brzo postane vlažna. Navečer bi svi zajedno sjedili na posteljama, održavali oganj i pričali priče. Jedne večeri je jedan stariji Ličanin, Jure Babić, koga su zvali Kecman, a koji je bio glavni kada se trupac vadio iz rijeke i stavljao na pilu, pričao jednu priču o tome kako su nastale te Plitvice.
U staro vrijeme bi bog Hor svakog jutra tjerao boga Veliša s istoka prema zapadu. Hor ga je gađao zlatnim strijelama. Veliš je imao pomoćnike, mrazove i magle, u koje bi se umatao kako ga Hor ne bi vidio. Hor je bio jako dobar strijelac. Pogodio je Veliša u lijevu nogu. Veliš se umotao u maglu i skakao na jednoj nozi prema zapadu. Kad je skočio, a bio je jako velik, što mu i ime govori, ostali su za njim veliki otisci. U te otiske, koji nisu bili nimalo plitki, ušla je voda iz rijeke. Voda uvijek nađe put. Kad je napunila jednu stopu, voda je preko vodopada punila drugu. Napunila je i nju i onda ponovno padala u treću. Tako su nastale te Plitvice, u kojima je uvijek puno vode, koja teče preko vodopada iz jednog jezerca u drugo.
Moj otac, koji je puno godina tamo odlazio na rad, rekao je kako su Plitvice lijepe u proljeće, kad mlado lišće pozeleni, a u vodi se zrcali drveće, grmlje i okolni brežuljci. U ljetno vrijeme sve je zeleno. Voda šumi i šum vode spaja se šumom lišća, koje burica, tramuntana ili jugo njiše na stablima. Pred zimu se sva šuma oboji svim bojama i nijansama. Sve te boje zrcale se u Plitvicama. Otac je rekao kako mu se činilo da je tako morao izgledati raj na zemlji, prije nego što je Bog potjerao Adama i Evu iz njega. Najprije je lišće na nekom drveću požutjelo, onda pomalo posmeđilo, druga stabla su postala crvenkasta, treća su postala crvena, poput krvi. Jele, smreke i borovi su ostali zeleni i izgledali kao ruke koje su pokazivale prema nebesima. Sve se je to zrcalilo u vodi tih jezera, u kojima je bilo puno ribe, svih vrsta. Kad su došli prvi mrazovi, sve se umotalo u inje. Sunce je zasjalo i sve je bliještalo, kao zlato i srebro. Jači mraz bi stisnuo najprije krajeve oko jezera. U sredini su plivale patke, guske i labudovi, a oko obale su hodale čaplje. To su bile nekakve ptice slične rodama i lovile ili skupljale ribice koje bi krepale od mraza. Kad bi hladnoća stisnula malo jače, onda bi na površini jezera bile plohe leda, koji je kao staklo pokrivao velik dio tih jezera. Vodopadi bi se zaledili i kako je voda nadirala, još više su se smrzavali i postajali kao grude, krpe i stupovi od stakla, u koje je blještalo sunce i od njih činilo goruće baklje, plamenice i od kojih je sjala cijela obala i jezera. Vodopadi su postajali se veći i veći i onda su se od težine lomili i plivali po dijelovima jezera koji nisu bili zaleđeni. Tamo su plivale patke, guske i labudovi, i križarile po toj vodi, hranile se i držale tu vodu da se ne zaledi. Kad bi zapuhalo jugo, sav bi taj rajski vrt u nekoliko dana nestao. Ponovno su vode zažuborile, potekle, zabučale i zašumjele. Čekalo se proljeće.
Kao što vidite, ta jezera su nastala od bȍja između boga Hora koji je nemilosrdno proganjao boga Veliša, koji je bježeći od straha pred njegovim strijelama skačući na jednoj nozi načinio jame od kojih su nastala jezera. Svako zlo ne mora biti samo zlo, može donijeti i nešto dobro.“ Jedna je rekla: „E“ i upitala: „Ma zar su jezera tako nastala?“ Druga je odgovorila: „Ja znam još jednu takovu priču, ali danas je kasno. Pričat ću vam je ujutro, kada budemo u hladu.“Pokupile su svaka svoju stolicu i košarice i išle doma, skuhati večeru za obitelj.
PLITVICE (ČA)
Susida Marija je prišla malo prije leh druge žene na hlad. Sela se je na stolčić, klala sprid sebe koficu zi pleton i znela van več navrženu kalcetu. Ruke su pričele delat. Jigle su sako toliko zazvoncale. Kada su dotaknule jedna drugu, kalceta je pričela ras. Kada su prišle druge žene je kalceta bila skoro za dva prsta duja, leh ontrat, kadu ju je čera zi zbicu zataknula na klupko vune, kako njoj se nebi razvrgla i zbice pale si pleta. Saka žena ka je prišla je niš rekla. Jena je rekla: „Marija ti si danas rana“. Druga: „Ča van je bilo jako teplo doma, da ste već ovdi?“. Tretj,:“Amamo ma lipo ovdi hladi, aš poteže arija.“ Četrta, je rekla: „Har danas nima milosti, tepli kako manen, tuče zi strilame po svuda “. Marija je odgovarala zi „da, da“ i plela naprid. Kalceta je pod nje vridnimi rukami brzo krešila. Za čas je pričela ples petni dil i ontrat nastavila kuntra poplatu. Nika je rekla: „Marija ti ćeš danas finit tu kalcetu.“ Odgovorila je: „Ja se nadijan, a moguće ću navrist i drugu. Moj muž čudo hodi i brzo dešva kalcete. Ja moran jimit vavik, pronte almeno dva para novih. Saku šetimanu podpletan po jenu petnu žilu na njegovih kalcetah. Krpež nas drži.“ Jena je rekla, kako njoj je sin, čera pravjal, kako je bilo va ratu po Liki. Spomenul je Plitvice. Rekal je kako je to jako lipi kraj i kako će poć jedan put, kada bude jimil lazno, poznova pogjedat tu lipotu, aš kada su tamo bojevali, ni bilo vrimena za se toj lipoti divit. Marija je na to dodala, kako njoj je o tomu otac, pravjal jenu štoriju, ku je čul, kada je tamo va jenoj veloj muntanji sikal drva. On je hodil tamo za zaslužit niki šold. Šal bi bil po Mihoji (berbi), ma hodil je kada god je jimil lazno. On bi bil zel desetak butij rakije i priko Senja, šal tamo zi desetak naših judi. Tamo su bile jene vele pilane, ke su pilile daske od trupci, ke su oni sikli. Kada bi bili posikli drivo, su trupac pilili na četire metri i ontrat su ga zi konji potezali do jene rike, va ku su ga hitili. Voda ga je nosila do pilane, kadi su ga oni zi pilane ćapali, potegnuli van i spilili na daske ali fuske. Nika je pitala: „Kakova je razlika mej dasku i fusku?“ Jena drugaje rekla, kako je fuska debela četire, a daska dva prsta. Ona ke je pitala je rekla: „Ontrat su to tavuloni.“ Marija je rekla na to: „Da, da. Naši su tamo spali va barakah. Va barakah je bilo i lipo udelano ognjišće, na kon su mogli niš skuhat ali speć i osušit umidnu robu. Tamo su vele magline, a jutrin vele siverine i bršine, pa je roba brzo umidna. Večer bi bili si skupa sideli na postijah, tendili oganj i pravjali štorije. Jednu večer je jedan stariji Ličanin, Jure Babić, koga su zvali Kecman, ki je bil glavni kada se je trupac znimalo zi rike i kladalo na pilu, pravjal jednu štoriju, kako su nastale te Plitvice.
Va staro vrime, je bog Har sako jutro tiral boga Veliša zi ishoja kuntra zahoju. Hor je turgal va Veliša zi zlatnimi strilami. Veliš je jimil ajutanti, bršine i magline va ke bi se bil savijal, kako ga Har nebi vidil. Har je bil jako dobar turgač. Zadinul je Veliša va livu nogu. Veliš, se je savil va maglinu i skakal na jenoj nogi kuntra zahojnoj bandi. Kada je skočil, a bil je jako veli, ča mu i jime govori, su ustale za njim vele copate. Va te copate, ke nisu bile nunkis tako plitke, je prišla voda zi rike. Voda vavik najde put. Kada je napunila jenu copatu, je priko šjapa tekla va drugu. Napunila je i nju i ontrat poznova padala va tretju. Tako su nastale te Plitvice, va kih je vavik čudo vode, ka krka priko šjapi zi jenoga jezerca va drugi.
Moj otac, ki je čudo let hodil tamo delat je rekal kako su lipe na protuliće, kada mlade pera zazelini i va vodi se zrcale driva, grmi i brigi i se kolo njih. Va litnjen vrimenu je se zeleno. Voda šumi i šum se spaja zi šumon per, ke burica, trmuntana ali južin premiče na stablih. Pred zimu se sa gvozd ocvita zi svimi cviti i ocviti. Se te koluri se zrcaliju va Plitvicah. Moj otac je rekal, kako mu se je parilo, kako je tako moral zjedat raj zemajski, prije leh je Bog potiral Adama i Evu z njega. Najprije su pera na nikih drivh ožutila, ontrat pomalo šle na kolur kafe, druge driva su diventale črjenkaste, tretje su diventale črjene, kako krv. Jelve, šmrike i brin su ustale zelene i bile kako ruke ke su kazale kuntra nebesih. Se se je to zrcalilo va vodi tih jezer, va kih je bilo čudo ribe, sakakove šorte. Kada su prišle prve bršine, se je se savilo va blin. Sunce je se to ošajnalo i se, se je blišćilo, kako zlato i slebro. Jači mraz je stisnul najprije kraj kolo jezer, va sredini su plavale patke, race i lebedi, a kolo kraja su hodile, čapje, to su bile nikakove tice slične štakjan i lovile ali pobirale ribice, ke su krepale od mraza. Kada je stid malo više stisnula ontrat su na škorupu jezer bile ravanice leda, ki je kako staklo pokrival čudo tih jezer. Šjapi bi se bile zaledenile, i kako je voda nadirala su se još više ledenile i diventale kako grude, štrace i stupi od stakla, va ke je blišćilo Slnce i od njih je delalo goruće bakje plamenice i od kih je bil va šajnu sa kraj i jezera. Šjapi su diventivale se veće i veće i ontrat su se od peze lomile i plavale po delu jezer ki ni bil zalejen. Tamo su se držale i patke, race i lebedi i križarile po toj vodi, hranile se i držale tu vodu da se ni zaledila. Kada bi bilo zajugalo bi bil sa ta rajski vrt, va nikoliko dan pobralo. Poznova se vode zakrkale, potekle zabučale i zašumele. Čekalo se je protuliće.
Ča vidite, te jezera su nastale od bataje mej bogon Haron, ki je nemilosrdno preganjal boga Veliša, ki je bižeć od straha pred njegovimi strilami skačuć na jenoj nogi udelal jame od kih su nastale jezera. Sako zlo ne mora bit samo zlo, more prnes i ča god dobro. Nika je rekla „E“ i pitala: „ma ča se jezera su nastale tako“? Nika je odgovorila: „Ja znan još jenu takovu štoriju, ma danas je kasno. Pravit ću van ju jutro, kada budemo na hladu.“ Pobrale su saka svoju šidiju i kofice i šle doma, skuhat vičeru za fameju.