Zapisao Rado Žic Mikulin[1] srpanja 1954. U Punt una Krku[2]. Priču je kazivala Marija Mrakovčić Matovac, susjda Žorika. Priču je 2020. preveo L. Eleršek.[3]
PUT ZA VJEČNOST (ŠTO)
Kad su se susjede okupile u hladu i svaka započela svoj posao[4], susjeda Marija je zapitala „Zna li koja zašto se mrtvome stavljaju kovanice na čelo i oči?“ Prva je rekla „Zato, da mu se ne bi oči otvorile!“ Druga je rekla, kako je to ulaznica za drugi svijet. Treća je zamrmljala kako zna da se to oduvijek činilo, ali ne zna zašto. Susjeda Marija je nato rekla, „Pričat ću vam što mi je govorila moja baka. Ona je govorila da kad netko umre, onda ga se zagrebe pa po njegovu dušu dođe jedan bog koji živi pod zemljom. Njega zovu Mrjan[5]. Duša mora proći puno toga prije nego dođe tamo kamo bi morala doći. Najprije mora proći preko jedne rijeke koju zovu Malpas[6]. Ona je jako široka i kada je puna vode[7] moguće ju je prijeći samo čamcem. Kad je pod zemljom suša, onda se rijeka na plićini može pregaziti kolima u koja su zapregnuta četiri psa – arnubroda[8]. To su jako veliki i opasni psi koje treba nahraniti prije svakog polaska. Kad ih Kuturožac[9] nahrani, on zaviče „Huj, huj, haja huj!“ Psi onda krenu, najprije lijeno, polako pipajući nogama što je pod vodom. Kada popipaju i vide kako je dolje pijesak, počnu trčati. Kuturošcu koji vozi preko rijeke treba se platiti, jer ako se ne plati, on neće prevesti duše preko rijeke. Onda duša[10] mora čekati i mučiti se s one strane rijeke. Bog Mrjan, da Kuturošcu onu kovanicu što ju je mrtvome uzeo s čela. Kuturožac ga pogleda pa ako je zadovoljan i ako je voda niska, zapregne pse i dušu preveze preko rijeke. Ako je rijeka visoka, onda stavi dušu u čamac i čamcem je preveze preko mutne, deruće i valovite rijeke. Kad dođe na drugu stranu duša mora dati i drugi novčić kako bi Kuturožac mogao kupiti mješinu vina i povratiti snagu koju je izgubio dok je veslao od jedne obale rijeke Malpas, na drugu. Duša je sada prepuštena sama sebi i čeka da se ondje skupi puno duša. Kada ih se prikupi dovoljno onda dolazi sudac – Mirač. On stavi svaku dušu na vagu i onda gleda što je zgriješila te lošega ili dobroga učinila dok je boravila na Zemlji. Mirač, ako mu se da onu treću kovanicu, zažmiri na jedno oko i pošalje dušu tamo gdje će joj biti lijepo. Ako mu se ne da napojnica, on pošalje dušu tamo gdje će je šibati jaki vjetrovi i padati, čas snijeg, čas škropac, krupa i ledena kiša, a neku pošalje i u goruću ognjenicu. Zato svakome pokojniku treba staviti novac na oči i čelo kako bi bolje prošao u podzemnom životu koji traje puno dulje nego je trajao život na Zemlji. Neka je, nakon što je Marija završila svoju priču rekla: „Lijepo da si nam to pripovjedila, sad znamo malo bolje zašto se stavljaju kovanice mrtvome na čelo. To ćemo i dalje činiti kako bi duše lakše odlazile tamo dolje. Vrućina je opala, a Sunce se nagnulo prema zapadu. Žene su otišle svaka svojemu domu dovršavati večeru.
PUT ZA VIČNOST (ČA)
Kada su se suside zbrale va hladu i pričele saka svoje delo, susida Marija je zapitala „Ka zna zač se kladu ekuli na oči i čelo mrtvomu?“ Jedna je rekla zato, da mu se ne bi oči otvorile! Druga je rekla, kako je to pašaj za drugi svit. Tretja je zamrmjala kako zna da se to od vavik dela ma, da ne vi zač. Susida Marija je nato rekla: „Pravit ću van ča je meni rekla moja baba. Ona je rekla kada niki umre, ontrat kada ga se zagrebe, pride jedan bog ki živi pod zemju, po lovaču umrloga. Njega zovu Mrjan. Duša mora pasat čudo toga prije leh pride tamo kamo bi morala prit. Najprije mora pasat priko jene rike, ku zovu Malpas. Ona je jako široka i kada je dula, se ju more pasat samo zi kajićen. Kada je pod zemju suša, ontrat se ju more pasat na butu zi vozon va koga su zapreženi četire pasi arnubrodi. To su jako vele i hude pasi, ke se mora saki put prije leh parte, nahranit. Kada jih Kuturožac nahrani, zablije „Huj, huj, haja huj.“ Pasi parte, najprije leno, pomalo pipajuć zi nogami, ča je pod vodu. Kada popipaju i vide kako je melo, pričnu teć. Kutorošcu ki peja priko rike, se mora platit, aš ko ne, on neće pejat lovače priko. Ontrat lovača mora čekat i se mučit zi one bande rike. Bog Mrjan da Kutorošcu on ekul koga je zel mrtvomu zi čela. Kutorožac ga pogjeda i ako je zadovojan, ako je basa voda zapreže pasi i dušu popeja priko rike. Kada je rika dula, ontrat klade lovaču va kajić i ju zi kajićen pripeja priko mutne, deruće i zvalovane rike. Kada pride na drugu bandu, mu duša mora dat drugi ekul, tako Kutorošac more kupit mišinu vina i povratit forcu ku je zgubil kada je rugal od jenoga briga rike Malpas, na drugi. Duša je seda prepušćena sama sebi i čeka, da se nabere čudo duš. Kada jih je fanj ontrat pride sudac Mirač, ki klade saku dušu na bilanču i ontrat gjeda ča je se zgrišila, zišabajala i slaboga ali dobroga udelala, dokjek je bila na Miru. Mirač, ako mu se da on treći ekul, zažmiri na jeno oko i pošaje dušu tamo, kadi njoj je lipo. Ako mu se ne da manjča, ontrat pošaje dušu tamo, kadi ćeju po njoj vitrat vele vitri, padat čas snig, čas sukropac, krupa i ledeni daž, a niku pošaje i va goreću fjamaču. Zato se mora sakomu umrlomu klas dežori na oči i čelo, kako bi boje pasal va podzemnon živjenu, ko traje čudo više lej je trajalo živjenje na Miru.“ Nika je rekla, kada je Marija finila štoriju: „Lipo da si nan to pravila. Seda znamo malo više zač se kladaju Ekuli na oči i čelo umrlomu. To ćemo i naprid delat, kako bi duše zbrišo pasivale tamo doli.“ Teplina je pala. Sunce se je nagnulo kuntra zahoju. Pobrale su se. Šle su saka svomu domu prontivat vičeru.
[1] Vidjeti priču „Lovača“, u knjizi Čančarije.
[2] Začarkal Rado Žic Mikulin va Mandalinskon misecu 1954. Na braču Krškomu i žunu (naselju) Puntarskomu. Leonard Eleršek: „Tko je susjeda Marija?” Rado Žic Mikulin „Marija Mrakovčić, Matovac, suseda Žorika.“
[3] Leonard Eleršek: „Rado, slične legende imaju Grci.“ Rado Žic Mikulin: „Moguće je i ostalo od njih. Jilen ili Jelen je Helen, a to znači Grk. Na hladu su bile tri, ako ne i četiri Jelenčike. Grci su osnovali koloniju na Krku i Puntarska draga je imala njihovo ime Hopontos, a to znači mirno, zaštićeno more. U sedmom vijeku su se iseljavali u Grčku, jer na Krku sedam godina nije kišilo. Vodu su imala samo tri bunara s izvorskom vodom. Dijelili su zdjelicu po glavi. To je isto sačuvano u jednoj priči. Mislim da se priča zvala „Blago na Pili“. Jelenčići su rekli: 'Ako budu preživili Hrvati, preživit ćemo i mi Jileni.' Ustali su po bodosu (otoku) i tamo su se do seda.” Nakon što je pročitao ovu priču, arheolog dr. sc. Ante Uglešić komentirao je da je ovdje vjerojatno opisan starohrvatski poganski običaj ukopa čiji su se elementi zadržali dugo nakon pokrštenja Hrvata.
[4] Ručni rad, pletivo.
[5] Mrjan, hrvatski bog mrtvih, sličan Hadu, grčkom bogu podzemnog svijeta.
[6] Valjda mali prolaz.
[7] Čakav. dula.
[8] Leonard Eleršek: „Rado, brod je mjesto gdje je gaz rijeke nizak, gdje se voda može pregaziti pješice ili kolima. Brod kao plovilo je u puntu drivo ili korab. Rjeku se može prebroditi na brodu. Odatle ime Slavonskom i bosanskom Brodu, Brodu na Kupi i sl. Ako riješite što znači arn ili arnu onda znamo odakle ime psu arnubrodu. Rado Žic Mikulin: „Možda rub, plitki prijelaz. Ne znam i ne bih pogadjao. Rub je ant. To je možda vejota. Ne mogu do rječnika. Razmislit ću o tome.“
[9] Valjda kolar.
[10] Rado Žic Mikulin: „Lovača ili lovačina je duša. Ilovača je obično drugi ali tretji sloj ispod tla. Moguće se je mislilo, kako je i duša lovača, zakopana negdje u tijelu, kao i ilovača. Od žinte (ilovače) se može izrađivati puno toga, a tako se može i dušu prilagođavati?“