Priču „Zač se more pini?“ pričao je Pere Juštinica 1952., a zapisao ju je Rado Žic Mikulin na Jezeru (lokalitet na Susu, polje prema Staroj Baškoj). Izvorni čakavski zapis preveo je 2020. Leonard Eleršek.
ZAŠTO SE MORE PJENI (ŠTO)
„U najstarije doba“, govorio je Pere Juštinica, „čitav je Mir (planeta Zemlja) bio pod morem. More je imalo, a ima i sada, svoje ime – more[1]. Silni valovi valovili su od jedne obale do druge. Lovili su jedan drugoga, kršili se, vrtjeli u krug i ponovno valovili. Na čas bi se umirili, a onda bi ponovo počeli valoviti i lomiti se. Sve je to gledao bog Tuman[2] i nije mu se svidjelo. Rekao je moru neka se umiri. More, koje je mislilo da se to smije i da mu nitko ne može zapovijedati, nastavilo je sa svojim miješanjem, dizanjem, spuštanjem i pretakanjem s jednog dijela u drugi, računajući kako i onako ne može biti drugačije. Jednoga dana Tuman je pod morem naložio veliki oganj. Oganj je počeo grijati odozdo. U početku moru nije bilo tako vruće, ali pomalo je toplina postajala sve jača i jača. Na površinu mora su počeli dolaziti prvo mali mjehurići, onda sve veći i veći i na kraju je more na tom dijelu kuhalo. Vrutci su bili sve jači, a para je počela sukljati uvis. More je pomislilo: 'Od tog dijela koji je najvrući ću se odmaknuti i tako me više neće peći.' Kad se more povuklo, oganj koji je dolje gorio i kojega sada više ništa nije pritiskalo, uzdigao je uvis velike hridi. Hridi su se uzdigle visoko nad morem, pa ono više nije moglo slobodno valoviti kao nekad. Počelo se lomiti o te visoke stijene. Misleći kako sve može, more je svim silnim valovima htjelo uništiti hridi, ne bi li imalo ponovo čitav Mir za sebe. Vali su lupali i valovili oko hridi, ali hridi su bile čvrste i nisu popuštale. More ih je podlokalo i u njihovim grotama pravilo rupe. Jedan bi val pao, ali bi ga zamijenio drugi, koji je dolazio za njim. More je lupalo, pjenilo se i na svaki način htjelo izravnati te hridine, ali nije uspijevalo. Hridine[3] su izrasle i odupirale se moru, ne dajući mu slobodu. More je onda počelo dizati još veće valove i na sve načine pokušavalo razoriti hrid, ali svi pokušaji bili su uzaludni. Gledajte, more još i danas uvijek lupa i pjeni oko grota i nastoji ih uništiti. Kada će mu to uspjeti, ne znam, ali ono se i danas pjeni kao što se nekad pjenilo, a tako će biti sve dok bude Mira, hridina i mora.“
ZAČ SE MORE PINI (ČA)
„Va ion“, je rekal Pere Juštinica, je cili Mir bil pod moren. Ono je jimilo, a jima i seda, sobu jime – more. Silne vali su valovile od jenoga kraja do drugoga. Jedan drugoga lovile, se kršile, delale jiri i poznova valovile. Na čas bi se bile umirile i ondat poznova pričele valovit i se lomit. Bog Tuman je to gjedal i ni mu se pijažalo. Rekal je moru neka se umiri. More, ko je mislilo kako se more i kako mu nijedan ne more zapovidat, je nastavilo zi svojin mišanjen, dvizanjen i kalivanjen, pretakanjen od jenoga dela va drugi, misleć, kako i tako ne more bit drugačije. Jedan dan je Tuman naložil jedan veli oganj pod moren. Oganj je pričel teplit od šoto. Spričela moru ni bilo tako teplo, ma pomalo je teplina bila sve jača. Na škorup su pričele spričela hodit male mihurići, ondat sve veće i veće i na kraju je more na ton dilu kuhalo. Vrutki su bile sve jače i vajer je pričela hodit para. More je mislilo: 'Ta del kadi je najteplije ću obać i tako me više neće peć'. Kada se je more zi toga dela potegnula, je oganj ki je šoto goril i kada više ni niš na njega pritiskalo, dvigal vajer jene vele omi. Omi su se dvigle visoko nad more. More više ni moglo kako prije libero valovit i se je pričelo lomit va te vele grote. Misleć, kako sve more, je si silnimi vali mislilo, dešvat te hridi i jimit poznova sva Mir za sebe. Vali su lupale, bračale kolo omi, ma omi su bile tvrde i nisu popušćale. More jih je podlokalo i delalo va grotah škuje i jedan bi bil pal ma ga je drugi, ki je bil zada, kambijal. More je lupalo, se pinilo i na svaki fin otilo zravnat te omi. Ma mu ni hodilo za ruku. Omine su zrasle i se puntijale i nisu dale moru libertad. More je nato delalo još veće vali i na svaki fin provalo sve unišćit. Ni mu to šlo za ruku. Gjejte, još i danas vavik lupa i se pini kolo grot i jih nastoji dešvat. Kada će mu to uspit ja ne vin, ma ono se pini, kako ča se je pinilo i prije i tako će bit sve dokjek bude Mira, grot i mora.“