Nastojeći rastumačiti podrijetlo neobičnih krčkih poganskih bogova, poglavito glavnog boga Hrvata, boga Sunca i rata Hora (Hor, Har, Hr, Hrv) autori ove knjige došli su do radova ukrajinsko-hrvatskog znanstvenika, diplomata, filologa, povjesničara i ukrajinista Jevgenija Paščenka[1]. Paščenko je velik dio svojeg znanstvenog rada posvetio proučavanju veza Ukrainaca i Hrvata, te je tijesno povezao ukrajinskog boga Sunca Horsa s hrvatskim plemenskim i narodnim imenom, Hrvatskom bogu Horu je posvetio nekoliko poglavlja svojih knjiga i, na žalost, ostao prilično neprimijećen (s namjerom ignoriran) u domaćoj znanstvenoj javnosti. Nakon što je detaljno upoznat sadržajem Tugomerike zamoljen je da napiše prilog ovoj knjizi, na što je pristao. Na žalost, naš dragi prijatelj nas je napustio prošlog proljeća, pa tugujući, njemu u spomen, umjesto recenzije prilažemo ovaj nekrolog.
Va spomin dr. sc. Evgenu Mykolajoviču Paščenku,
ukr. Євге́н Микола́йович Па́щенко
Vorkuta, Rusija, 9. rujna 1950. – Zagreb, 8. svibnja 2021.
ANGUNIJA (ŠTO)
Angunija! [2] Mrtvaški zvon je zazvonil šloviku, ki je pasal skrozi se nedaće živjenja na ovom Miru. Rojen je va Šiberiji, va gulagu blizu Urinjskoga pola[3]. Zahvajujuć materi je uspil preživit. Dočapal se je škole, školal i divental vrhunski znastvenik. Magistriral je zi folklora va knjigah Vladimira Nazora i potlin dohtoriral. Va Kijevu je predaval kroatistiku. Začarkal je jezero knjig o hrvaskoj povisti, forkloru, mitologiji i našoj staroj dežeji. Doškal je odcipitak od Rusije, divental anbasador Ukrajine va Hrvaskoj. Mislil je kako će živjenje pasat va miru i tišini svoje Ukrajine i stalnin stikon zi Hrvasku. Ni mu bilo sujeno. Korona[4] ga je ćapala va svoje črne ručine, ožela i poslala va vične pojane. Bil je čovičina, ki je nastojal učinit boje živjenje sin kolo sebe. Volil je Hrvati i Hrvasku, govoril je kako se va ukrajinskih žilah pretače i hrvaska krv. Vil je kako su Hrvati, klatareć po Euroazijskih pustopojinah i palaveršah[5] jeno vrime živili kolo velih ukrajinskih rik i tamo jimili svoju dežeju, zi ke su, jeni preko Krpati i Danuba svojimi kosizami[6], i drugi zi poričja velih rik zi svojin plavi i plavnicon, preselili ovamo, kadi smo seda. Paščenko ni vil za naše bodulske pravje, ma je va svojih znanstvenih bukvah vil za hrvaski slid Slnca[7] i glavnoga hrvaskoga boga Slnca i gvere Hara po kom smo ćapali jime Hrvuati. Vil je kako su Hrvati samo zbog izvanredne civilne (župani) i bojne (kosizi) organizacije uspili preživit do današnjih dni, a drugi su zginuli zi lica našega Mira, brez slida. Pijažala mu se je ona naša hrvaska proverbija „Krepat, ma ne molat!“ va ku je dunboko viroval i ju ponavjal va sih svojih predavanjih. Ni stigal načarkati recenziju ove knjige. Začarkal je teškon rukon samo: „Dobio san koronu, morm mpauzirati u radu... (2.05.2021.)“ i šal. Šal je na on svit, ukrajinski patriota i hrvaski domojub Evgen Pašćenko, i lahka mu zemja. Duša je šla, ma je delo i dobrota stalo zavavik. Ma ča ćemo, niki ne vi, a to je i dobro, kada će Božji pihurić zasos i pozvat nas tamo, nigdi va Božje dvori. Brižan čovik. Bog ga pomiluj!
U spomen dr. sc. Evgenu Mykolajoviču Paščenku,
ukr. Євге́н Микола́йович Па́щенко
Vorkuta, Rusija, 9. rujna 1950. – Zagreb, 8. svibnja 2021.
ANGUNIJA (ČA)
Posmrtni zvon je zazvonio čovjeku, koji je prošao kroz sve nedaće života na ovome svijetu. Rođen je u Sibiru, u gulagu blizu Sjevernog pola. Zahvaljujući majci je uspio preživjeti. Domogao se škole, školovao i postao vrhunski znanstvenik. Magistrirao je u području folklora na knjigama Vladimira Nazora i potom doktorirao. U Kijevu je predavao kroatistiku. Napisao je mnoštvo knjiga o hrvatskoj povijesti, folkloru, mitologiji i našoj staroj državi. Dočekao je osamostaljenje od Rusije, postao ambasador Ukrajine u Hrvatskoj. Mislio je da će život proživjeti u miru i tišini svoje Ukrajine u stalnoj vezi s Hrvatskom. Nije mu bilo suđeno. Korona ga je ošinula, dohvatila svojim crnim ručetinama i poslala u vječne poljane. Bio je ljudina. Nastojao je svima oko sebe učiniti život ljepšim. Volio je Hrvate i Hrvatsku i govorio kako ukrajinskim žilama teče i hrvatska krv. Znao je kako su Hrvati, seleći se Euroazijskim pustopoljinama i visoravnima neko vrijeme živjeli oko velikih ukrajinskih rijeka i tamo imali svoju državu, iz koje su, jedni preko Karpata i Dunava svojim kosizama, a drugi iz porječja velikih rijeka svojim brodovima i mornaricom, preselili ovamo gdje danas živimo. Paščenko nije znao za naše otočke priče, ali je u svojim znanstvenim knjigama znao za hrvatski put Sunca i glavnoga hrvatskoga boga Sunca i rata Hora po kom smo dobili ime Hrvati. Znao je je kako su Hrvati samo zbog izvanredne civilne (župani) i vojne (kosizi) organizacije uspjeli preživjeti do današnjih dana, a drugi narodi su bez traga nestali s lica naše Zemlje. Sviđala mu se ona naša hrvatska poslovica „Krepat, ma ne molat![8]“ u koju je duboko vjerovao i koju je ponavljao na svim predavanjima. Nije stigao napisati recenziju ove knjige. Teškom rukom je napisao samo: „Dobio san koronu, morm mpauzirati u radu... (2.05.2021.)“ i otišao. Otišao je na onaj svijet, ukrajinski patriota i hrvatski domoljub Evgen Pašćenko, i laka mu zemlja. Duša je otišla, ali su djelo i dobrota ostali zanavijek. Ali što možemo, nitko ne zna, a to je i dobro, kad će mu zasvirati Božja svirala i pozvati nas tamo, negdje u Božje dvore. Jadan čovjek. Bog ga pomilovao!
[1] PAŠČENKO, E., 1999. Etnogeneza i mitologija Hrvata u kontekstu Ukrajine, Meditor, Zagreb.
PAŠČENKO, E., 2006. Podrijetlo Hrvata i Ukrajina, Maveda, Rijeka.
[2] Vejotski: angunija, zvonjava za mrtvoga; dva puta zvoni ako je umrla ženska osoba, a triput ako je umro muškarac.
[3] Sjeverni pol.
[4] Zarazna bolest slična gripi, izazvana coronavirusom COVID-19, što se 2020. godine proširila svijetom.
[5] Čakav. palaversa, visoravan.
[6] Vojne postrojbe.
[7] Paščenko (2006., „Mitološki aspekt“, 67-89) i (1999., „Hrvati i Hors“, 114-115).
[8] Umrijeti, ali ne popustiti!