Pjesmu Špalmej pjevao je u Puntu Anton Mrakovčić Pavlić 1951. Zapisao R. Žic Mikulin. Preveo 2019. L. ELeršek.
ŠIJUN[1] (ŠTO)
S Učke gore strašno zapuhalo,
vela stabla pred sobom čupalo,
crni oblak sa gore se valja,
munjama mu niti nema kraja.
Ka Ceršaku oblak se primiče,
pred njim more iz vala osiče[2].
Na Glavini hraste povaljalo,
munjama ih sve je popalilo,
strašna jara[3] iz ognja se širi,
a iz šuma bježe jadne zvijeri.
Ispred ognja ovce istrčale,
sa stijenja se u more bacale,
oganj prema Belomu[4] se goni,
i zvon zvona svom silinom zvoni.
Baš kad jara do Beloga stiže,
iz oblaka pljusak udariše,
u mah oganj u Glavini duši ,
silna voda sve gromače ruši.
Nevera je more preskočila,
svom silinom na Krk[5] udarila,
tamo šumu svu je uništila,
Preko mora kad je navalila,
svoju snagu opet povratila,
hrastove na zemlju sve bacila,
svim kućama krove raskrila,
sve pojate bez krova ostale
ko da nisu slamom pokrivane.
Veju[6] samo s boka ulovila,
tamo nešto streha porušila.
Prmibak ti je cijeli razrovala,
pa je prema Obzovi krenula,
U Dunižu dvorac razvalila,
još ga strijela ognjena spalila,
toranj na Galiji je sakrila,
prema Baški tad se naputila.
Crni oblak kao crna halja,
silnu vodu od sebe odvaja,
Vela rika more je postala,
ispred sebe sve je razvalila,
do Prvića snagu ne izgubi,
na Prviću jošte grote razbi.
Prema gori oblačine idu,
u kanalu crnu vunu predu,
na moru su vale napravile,
bijelom pjenom svo more pokrile.
Hrva[7] su u kočiji vidjeli,
sa šest konja sa velikim krilima,
kao ludi konji su skakali,
kočiju su po nebu tjerali,
Hrv u ruci držao strelice,
oblacima bacao svjetlice.
ŠPALMEJ (ČA)
Z Vučke gore strašno zapuhalo,
vele driva sprid sebe čupalo,
črni oblak zi gore se vaja,
svutlican mu niti nima kraja.
Kuntra Ceršaku oblak se potiče,
sprida njega more z vali siče.
Na Glavini dubci povajalo,
zi strilami sve jih je važgalo,
strašna jara zi ognja se širi,
zi drmuni biže brižne zviri.
Sprid ognja su ofce pobižale,
od grot one more se hitale,
oganj kuntra Belomu se goni,
cilo vrime zvon svu forcu zvoni.
Jušto jara do Beloga pride,
zi joblaka veli daž judride,
brzo oganj va Glavini duši,
silna voda sve gromače ruši.
Nevira je more preskočila,
zi svi forcu Kurik je udrila,
tamo je sva gvozd rujinala.
Kada je priko mora urtala,
poznova je svu brivu ćapala,
po tlohu je sve dubci hitila,
svin kućan krovi je sokrila,
sve mošune brez sloni ustale,
kako da se nisu pokrivale.
Veju samo zi krili ćapala,
tamo niš je krovi rujinala.
Prnibak je cili razrovala,
pa se kuntra Obzovi zagnala,
štanaj va Duniži razvajala,
još ga strila ognjena zognjala,
turanj na Galiji je sokrila,
kuntra Baški se je naputila.
Črni oblak kako črna haja,
silnu vodu jod sebe odvaja,
Vela rika more je postala,
Sprida sebe sve je razvajala
do Prvića brivu ni zgubila,
Još na Prviću grote je razbila.
Kuntra gori joblačine gredu,
va kanalu črnu vunu predu,
jod mora su valac jučinile,
z bilu pinu sve more pokrile.
Hrva su va karoci vidili,
zi šest konji zi velimi krili,
luši su kako munjeni skakali,
i karocu po nebi tirali,
Hrv je držal va ruki strilice,
ke su po oblakih delale svitlice.
[1] Pjesmu Špalmej pjevao je u Puntu A. Mrakovčić, zapisao R. Žic Mikulin 1951. Špalmej je olujni nalet vrtložnog vjetra, šijun, a dr. Žic Mikulin objašnjava: „Sad ga nazivaju pijavicom što je pogrešno, jer svoju riječ mijenjaju neodgovarajućom. Pijavica pije krv, a šijun lomi drveće, nosi vodu, ribe, kamenje, a ako može i ljude!“
[2] Oseka, povlači se.
[3] Vrelina.
[4] Beli na Cresu.
[5] Otok Krk.
[6] Grad Krk.
[7] Hrv je hrvatski bog Sunca i rata Hor koji se još naziva Har, a Mrakovčić navodi: „Hr zgjeda da je Sv. Ilija, aš on je on ki dela gromi.“