Priču „Božje jaje“ pričala je Ana Maračić Jelenčika, a zapisao ju je Rado Žic Mikulin srpnja 1954.[1]. Izvorni čakavski zapis preveo je Leonard Eleršek[2]. Prijevod je objavljen u zbirci Putom Sunca 2019., a ovdje je uz njega priložen izvorni čakavski zapis.
BOŽJE JAJE (ŠTO)
Ovako je u hladovini pričala svoju priču susjeda Ana, a druge su je slušale bez riječi, otvorenih usta: „U davno vrijeme bog Pirun[3] je, kada su njegovi sinovi Dažjak, Mrak, Hor, Kurent i Tuman uredili planet Zemlju i nazvali je Mir, stavio na najvišu[4] planinu jedno veliko jaje. Razgovarao je sa sinovima i pitao Dažjaka bi li on htio čuvati to jaje[5]. Dažjak se malo nećkao i rekao kako bi ga on čuvao, ali neka otac Pirun odredi jednog pomoćnika koji će ga cijelo vrijeme paziti. Pirun se zamislio i pozvao božjega pijetla i rekao mu neka čuva božje jaje i da na njemu napravi dvanaest rupica kroz koje će poteći dvanaest rijeka, koje će navodnjavati cijeli Mir i po kojima će se moći veslati i jedriti u sve dijelove Mira. Božji pijetao je bio jako lijepa životinja. Bio je jak, visok, s jakim, velikim kljunom na kom su bile dvije jamice, na glavi mu je bila crvena krunica, koja se presavijala na jednu i drugu stranu. Imao je ispod grla sa strana po dvije crvene rese, lijepo su visjele ističući jaki žuti kljun. Glava mu je bila na dugom vratu, pokrivenim crnim, sjajnim perima, koja su okruživala vrat. Tijelo mu je bilo prekriveno crno-bijelim perjem. Sa svake strane je imao krila s kojima je uvijek lupao prije nego bi počeo kukurikati. Hodao je na dvije noge, koje su imale lijepe batake pokrivene perjem, i žute duge noge s kandžama na kojima su bili kao igle oštri nokti. Najljepši na njemu bio je rep, koji je često čistio svojim kljunom. Rep je bio od pera koja su se prelijevala i sjala na suncu. Prije nego što bi počeo kukurikati, popeo bi se na vrh jajeta, istegnuo visoko vrat, digao glavu, zalupao krilima i podigao i raširio rep. Njegov kukurijek se čuo po cijelom Miru. Svojim jakim kljunom napravio je na donjem dijelu jajeta dvanaest rupica, kroz koje je potekla bistra voda, koja je načinila riječno dno i počela teći po koritima prema moru. Dažbog je oko jajeta stavio oblake, koji su ga branili od boga Hora, kako ga ne bi pregrijale njegove zlatne, tople strijele. Pijetao je imao uokolo božjeg jaja kokoši, piliće i kokošinjac i uvijek je bio blizu njih. Kao što mu je bog naredio, u zoru bi skočio na jaje, istegnuo lijepi vrat, porinuo glavu naprijed i zakukurikao: ‘Probudite se svi koji spavate, jer će brzo doći zora… probudite se i pozdravite našega blistavoga boga Hora!’ Zakukurikao je ubrzo drugi put i ponovio isti kukurijek. Po tom je zakukurikao i treći put: ‘Ustanite svi odmah, pozdravite zoru, jer će uskoro za njom doći zlatna kočija boga Hora, koja će osvijetliti Mir i u najdublje rupe baciti Mraka i njegove pomoćnike!’ Onda je pošao svojim kokošima, čuvati piliće, koji su oko njega trčali i čekali da im pronađe crviće. Ljudi su ustali, protrljali pospane oči i pošli pozdraviti boga Hora okrećući se prema istoku. Hor se u svojoj zlatnoj kočiji, u koju su bila zapregnuta četiri konja zvana komazeci[6], pojavio na obzoru. Svojim zlatnim lukom i zlatnim strelicama tjerao je zadnje pomoćnike boga Mraka, Maglu, Rosu i Vlagu, u najdublje jame, kamo se još u svitanje sakrio bog Mrak, bojeći se Hora, koji ga nije mogao vidjeti. Hor je rasvijetlio cijeli Mir i ugrijao ga. Pozdravljalo ga je sve živo, ptice su pjevale, konji rzali, magarci njakali, a krave mukale i bici rikali, koze su meketale, ovce su blejale, a ljudi su mu se veselili. Vjetri su puhali i šumili lišćem stabala, grmlja i trava. More, rijeke, jezera i sve vode tekle su i valovile nošene vjetrom na slavu bogu Horu. Kada je Hor bio u zenitu, božji je pijetao ponovno skočio na jaje, istegnuo vrat i zakukurikao na sve četiri strane Mira, na istok, zapad, sjever i jug. Ponovno je njegov kukurijek najavio boga Hora, njegovu kočiju i komazece, koji su Miru davali toplinu i svjetlost. Ljudi su išli na objed i pojeli puno toga, jer im je sve bilo pri ruci i nisu se trebali mučiti ni za što. Potom su neki otišli na počinak, drugi na igru, a treći na kupanje. Bog Hor i njegova kočija s komazecima letjela je preko vedrog neba, no u jednom trenutku vidjelo se kako je Hor postajao sve umorniji. To je primijetio bog Mrak i polako, vukući se, počeo izlaziti iz svojih jama. Njegovi pomoćnici su ga slijedili. Kada je Hor bio na zapadu, nebo je postalo tamnožuto, onda crvenkasto, pa onda tamnocrveno, te je mijenjajući svoje boje i nijanse postalo tamnomodro, a onda je kočija nestala. Pijevac je na prvi znak, a to je bilo onda kad bi nebo postalo tamnožuto, skočio na jaje, izvukao svoj dugi vrat i zakukurikao: ‘Dragi ljudi, hajte Horu diku dati za ovaj lijepi blistavi dan i onda pođite na počinak. Čitav Mir pokrit će bog Mrak, kojim će hodati pijanci i zaljubljeni, a koje će čuvati bog Kurent, i skrivati od zlog oka.’[7] Ljudi su dugo živjeli po zakonima božjeg pijetla i bilo im je lijepo. Ali u ljudi kao ljudi, uvijek se netko nađe komu smeta ovo ili ono i za sobom povuče druge. Netko je počeo govoriti: ‘Zašto bi nam pijetao zapovijedao? Zar on ima više pameti od nas? Zar mi ne znamo upravljati svojim poslovima bez njega? Jesmo li mi bedasti?’ Drugi je rekao: ‘Ulovimo ga, ubijmo i pojedimo.’ Treći je dodao: ‘Lijepo će biti kad se kukurijek ne bude čuo po cijelom Miru, pojedimo ga!’ Božji pijetao je to čuo, otišao bogu Pirunu i rekao mu što se događa i kako se boji za sebe i svoje kokoši i piliće. Bog mu je odgovorio: ‘Tebe ćemo premjestiti negdje u Svemir, gdje ćeš biti siguran, a oni neka se brinu sami o sebi.’ Pijetao je ujutro zakukurikao: ‘Ljudi, brinite se sami o sebi, ja vam više neću kukurikati. Čuvajte ono jaje kao oči u glavi, a ako se razbije, od njega će poteći mnogo voda od kojih će nastati veliko jezero u kojemu ćete svi potonuti.’ Pijetao je pokupio kokošinjac, kokoši i piliće, sve koje je mogao uhvatiti, zalepetao krilima i otišao bogu Pirunu. Oni koje nije uhvatio ostali su oko jajeta. Ljudi su nastavili živjeti po svom. Jednomu se ujutro spavalo i nije otišao pozdraviti boga Hora, drugi je bio lijen i nije mu se dalo ustati, treći se žalio kako mu je slabo od topline. Jeli su kada su htjeli, sve im je bilo pri ruci i imali su sve što su zaželjeli, nije im manjkalo ni ptičjeg mlijeka. Postali su lijeni, debeli, a neki su se više kotrljali nego hodali jer su im trbusi postali kao bačvice. ‘Objed je gori od nevolje’, govorili su stari ljudi, i ponovno je netko upitao: ‘Što je s onim jajetom? Pogledajmo što je unutra. Pijetao nas je sigurno prevario! Unutra mora biti nešto vrijedno! Hajmo ga razbiti i vidjeti što je to.’ Ponovno su jedni bili za, a drugi protiv. Jedna skupina je išla prema jajetu – koje je do tada skoro uvijek bilo pokriveno oblacima i nitko ga još nije vidio – sakrila se iza jaja i čekala. Druga skupina je išla galameći prema jajetu. Penjali su se po obroncima planine, hodali preko kamenih bregova, uništavali odjeću i obuću po grotama te su na kraju došli do jajeta. Jaje im se učinilo jako veliko. Vidjeli su kako iz jaja kroz dvanaest rupa teče voda i kako po jarcima i koritima teče prema moru. Bili su malo prestrašeni, ali nisu mogli vjerovati da je jaje bilo tako veliko. Jedan je rekao: ‘Što je, ljudi, zašto smo došli ovamo, što vam je srce palo u pete?! Uzeo je jedan kamen i bacio ga u jaje. Kamen se odbio i jaje je ostalo cijelo. Nato je drugi uzeo veći kamen i bacio ga u jaje. Ponovno ništa. Kamen se odbio i pogodio ga u glavu. Potekla je krv i zacrvenila tlo oko jajeta. Sad je više njih počelo bacati kamenje i gromade, ali ništa se nije dogodilo. Onda je neki uzeo trnokop oštrog vrha i njime udario po jajetu. Otvorila se mala rupica kroz koju je počela istjecati voda. Rekao je: ‘Ljudi, vidite li da ovdje nema opasnosti?!’ i udario drugi, treći, četvrti i peti put. Rupica je postala rupetina. Voda je počela navirati van i lomiti ljusku jaja. Vode je bilo sve više i više. Rupa je postajala sve veća i veća. Gornji dio jajeta je ostao čitav i pao na planinu. Pod njim je ostala ona mala skupina ljudi koja je prva došla do jajeta. Za treptaj oka je sav Mir bio pod vodom. Svi ljudi su se utopili. Tko je ostao pod kupolom jajeta, bio je spašen. Tu su bili oni ljudi iz prve skupine, puno životinja, stabala, grmlja, Kurentov trs, trave i ptice. Ribe, dupini i kitovi su ionako plivali u vodi, jedući sve one koji su se utopili. Vrijeme je prolazilo i nakon jedne božje ure, za koju je poznato da traje stotinu ljudskih godina, voda se povukla u korita onih dvanaest rijeka i Mir je ponovno postao suh. Kako je voda ponijela iz gora i planina puno zemlje u doline i polja, zemlja je postala crna i rodna, a natapalo ju je onih dvanaest rijeka. Po cijelom Miru su se ponovno raselile životinje, ptice, rasijala trava, izrasla stabla i grmlje. Ljudi su se razmnožili i naselili cijeli Mir. Božjeg pijetla nije bilo, ali su ostali oni pilići, od kojih su narasli pijetlovi koji su ponovno budili ljude, ali ovaj put ne zato kako bi uživali u novom lijepom danu i dali slavu bogu Horu i njegovoj zlatnoj kočiji, nego zato kako bi ljude podsjećali da moraju prionuti poslu. Čovjek je sada trebao zaslužiti svoj svagdašnji kruh velikom mukom i teškim radom. Sve što je imao, morao je sam stvoriti i sve učiniti vlastitim rukama. Nije više mogao samo ispružiti ruku, dohvatiti i koristiti. Pijetli kukuriču svakog jutra zovući na rad, a onaj tko ih ne posluša, ne može obaviti sve poslove potrebne za život. Vidite li kako naši muževi idu u polje, dva ili tri sata prije nego što pijetli zakukuriču, a vraćaju se domu satima nakon što Horova kočija nestane na zapadu. Oni samo tako mogu završiti sve poslove za uzdržavanje obitelji. To smo učinili jer smo slušali tikvane, glupane i bedake, neodgovorne ljude koji su mislili da su pametniji od boga. Sada smo u vlazi i hladnoći jer nismo htjeli suho.“ Odjednom je nekako zahladilo. Žene su trebale poći kućama, skuhati večeru svojim muževima, koji će uskoro doći iz polja, umorni i zabrinuti jer tog dana nisu dovršili sve što su sinoć zamislili. Svaka je uzela svoj stolčić ili sjedalicu, pletivo, kudjelju, preslicu, klupka i igle i otišla domu kuhati objed za obitelj.
BOŽJE JAJE (ČA)
Ovako je na hladu pričela svoju štoriju pravjat susida Ana. Druge su ju, a i ja šnjimi, habale brez besid, zi otvorenimi usti: „Va ionu je bog Pirun, kada su njegovi sini Dažjak, Mrak, Hor, Kurent i Tuman uredili Mir, na višan hlminu klal jeno velo jaje. Ganal se je zi sini i rekal Dažjaku ako će ga čuvat. Dažjak je malo mlcal i rekal, kako bi ga on čuval, ma neka otac Pirun klade jenoga pazetinu ki će bit cilo vrime kolo jaja. Pirun se je zamislil i pozval Božjega peteha i rekal mu neka čuva Božje jaje i neka na njen udela dvanajs bužic kroz ke će poteć dvanajs rik, ke ćeju močarinit cili Mir i po kih će se moć rugat i jadrit va sve dili Mira. Božji petešina je bil jako lipa beštija. Bil je jak, visok, zi jakin velin kjunon na kon su bile dvi jamice. Na glavi je bila črjena krunica, ka se je presavija na jenu i drugu stran. Pod grlci rese su bile dva zi svake bande istešo črjene i lipo su visile i još više isticale jaki žuti kjun. Glava mu je bila na dlgon vratu, ki je bil pokrijen zi črnimi, luštrimi peri ke su kolale sve naokolo vrata. Jimil je tulo ko je bilo pokrijeno zi gragorami. Zi svake strane je jimil krejuti zi kimi je vavik lupa prije leh je pričel kukurikat. Hodil je na dvih nogah ke su jimile lipe bedruni pokrijene zi peri i žute duge noge zi čaporci na kih su bile kako jigle oštre nohti. Lipjan na njemu je bil rep, koga je šempre snažil zi svojin kjunon i ki je bil od per ke su se prelivale i šajnale kuntra Slncu. Prije leh bi bil pričel kukurikat bi se bil dvignul na vrh jaja, stegnul visoko vrat, dvigal glavu, zalupnul zi krejuti i dvignul i raskošatil rep. Njegov kukurik se je čul po cilon Miru. Zi svojin jakin kjunon je udelal na spodnjen dilu jaja, dvanajs škujic, skrozi ke je potekla bistra voda ka je udelala strug i pričela teć po koritih kuntra moru. Dažbog je kolo jaja klal oblačine, ke su ga branile od boga Hara, kako ga nebi preteplile njegove zlatne teple strile. Peteh je jimil kolo Božjega jaja, kokoše i piplići i kopuneru i vavik se je držal kolo kokoš. Kako ča mu je bog naručil je na svitlac škočil na jaje, stegnul lipi vrat, rinul glavu naprid i zakukurikal „Zbudite se svi ki spite, aš će brzo bit zora! Zbudite se za pozdravit našega šajnoga boga Hora!“ Zakukurikal je nakon malo vrimena drugi put i ponovil istešu kukuriku i nato treći put „Stanite se svi na bot, pozdravite zoru, aš će vaje za nju prit zlatna karoca boga Hora, ka će Mir rasvitlit i Mraka i njegovih aujtanti, va dubjan škuje hitit.“ Nato je šal gjedat svoje kokoše i čuvat pilići, ki su kolo njega tekli i čekali da jin on najde črvići. Judi su se stali, potrli pospane oči i šli pozdravit boga Hora, ki je na svojoj zlatnoj karoci, va ku su bili zapreženi četire luši, ke su zvali komazeci, destezo dvizal glavu na ishoju. Zi svojin zlatnin lukon i zlatnimi strilicami je tiral zadnjih ajutanti boga mraka, Maglinu, Rosu i Umidecu va dubjan škuje, kamo se je već na svitlac hranil bog Mrak bojeć se Hora ki ga ni mogal vidit. Hor je rasvitlil cili Mir i ga steplil. Pozdravjalo ga je sve živo, tice su švikale, konji rzale, tovori njakale, a krave mukale i baki rukale, koze su meketale i ovce su blile i judi su ga pozdravjali i mu se veselili. Vitri su vitrale i šumile zi peri od stabal, busi i trav. More, rike, jezera i sve vode su krkale, valovile, nošene vitron i davale diku bogu Horu. Božji Petešina je kada je bil Hor va zatimiću poznova skočil na jaje, stegnul vrat i zakukurikal na sve četire bande Mira, na ishoj, zahoj, urinj i sorinj. Poznova je njegov kukurik naznanjal boga Hora, njegovu karocu i komazeci, ki su Miru davali teplinu i svitlos. Judi su šli na obid i pojili fanj toga, aš jin je bilo sve priruki. Ni se bilo potriba mučit za niš. Nato su šli niki počivat, drugi se jigrat i treći se kupat. Bog Hor i njegova karoca zi komazeci je letila priko jasnoga neba i diventivala pomalo trudna. To je općutil bog Mrak i pomalo, destezo pričel hodit van zi svojih škuj. Njegovi ajutanti su mu slidili. Kada je bog Hor bil na zahoju je nebo postalo škurožuto, nato črjenkasto pa ondat škuročrjene i kambijujuć sve ocviti diventalo škuro modro i ondat je nestalo karoce. Petešina je na prvi znak kada je nebo diventalo škurožuto skočil na jaje, stegnul svoj dlgi vrat i zakukurikal: „Dragi judi, hote Horu diku dat za ov lipi šajni dan i onda hote spat. Bog Mrak će pokrit cili Mir va kon ćeju pijanci i zajubjeni hodit, ke će bog Kurent čuvat i od zloga oka jih hranjat.“ Judi su čudo vrimena živili po regulah Božjega peteha i bilo njin je lipo. Ma judi kako judi, vavik se niki najde, komu pači ovo ali ono i za sobu potegne još više njih. Niki je pričel govorit: „Ča će nan peteh zapovidat? Ča on jima više pameti od nas? Ča mi ne vimo regulivat svoje stvari brez njeg? Ča smo mi bedasti?“ Niki je rekal: „Ćapajmo ga, ubijmo i pojijmo“. Drugi je rekal: „Fanjski mora bit aš kukurik mu se čuje po cilon Miru. Pojijmo ga!“ Božji peteh je sve to čul i šal je bogu Pirunu i mu rekal ča se dogaja i kako se boji za sebe i svoje kokoše i piplići. Bog mu je rekal „Tebe ćemo premistit nikamo va svemir kadi ćeš bit sigur, a oni neka misle sami za se.“ Peteh je jeno jutro zakukurikal „Judi mislite sami zase, ja van više neću kukurikat. Čuvajte ono jaje kako oči va glavi, aš ako se rezbije će nastat velo jezero i svi ćete fundat“. Petešina je pobral, kopuneru zi kokošami i pilići, svih kih je mogal ćapat, ma niš jih je ustalo kolo jaja, zalupnul zi krejuti i šal bogu Pirunu. Judi su pričeli živit po svoje. Jenomu se je jutrin spalo i ni prišal pozdravit boga Hora, drugi je bil lin i ni mu se dalo stat, treći se je tužil kako mu je slabo od tepline. Jili su kada su otili, sve jin je bilo pri rukah i jimili su sve ča su zaželili. Ni njin manjkalo ni tičjega mlika. Diventali su liniji, debeli i niki su se više tombali leho hodili aš su jin trbuhi diventale kako barili. „Objid je huja od nevoje.“ su ganali stari judi i poznova je niki pital: „Ča je zi onin jajen? Pogjejmo ča je nutri? Peteh nas je sigurno prevaril! Nutri mora bit niki veli valor! Homo ga razbit i vidit ča je to.“ Poznova su bili jeni za, drugi protiv. Jena skupinica je šla kuntra jaju, koga skoro do tada, aš je bilo vavik pokrijeno zi oblaci, nijedan ni nunkis vidil. Hranila se je za jaje i čekala. Druga grupa je šla bučeć kuntra jaju. Pentrali su se po pobočjih hlmine, hodili priko omi i tjusi, dešvivali robu i postole po grotah, ma su na kraju prišli do jaja. Jaje njin se je udelalo jako velo i jako. Vidili su kako zi jaja skrozi dvanajas škuj teče voda i po strugah i koritih teče kuntra moru. Bili su malo prestrašeni, aš nisu mislili kako je tako velo. Jedan je rekal „Ča je judi, zač smo prišli ovamo, ča van je žart pal va pete!“ Zel je jedan kogul i ga hitil va jaje. Kogul se je odbil i jaje je ustalo cilo. Nato je drugi zel veći huhaj i ga hitil va jaje. Poznova niš. Huhaj se je odbi i ga zadinul va glavu. Potekla je krv i začrjenila tlo kolo jaja. Više njih je pričelo hitat huhji i veće kamenje, ma niš se ni dogodilo. Nato je jedan zel majku ka jima oštri rat i šnju udril po jaju. Udelala se je mala škujica, skroz ku je pričela teć voda. Rekal je: „Judi vidite kako ovdi ni pirikula.“ i lupnul drugi, tretji, četvrti i peti put. Škujica je diventala škujina. Voda je pričela urtivat van i lomit jusku od jaja. Vode je bilo svaki čas više. Škuja je diventivala sve veća i veća. Gorinji dil jaja je ustal cil i pal na hlminu. Pod njin je ustala ona mala skupina, ka je šla prva gori jaju. Za mahnuće oka je sva Mir bil pod vodu. Svi judi su fundali. Pod jajanicu od jaja su ustali škapulani oni judi, čudo živine, drivja, busi, Kurentov trs, trave i tice. Ribe, dupini i balene su i onako plavali po vodi i jili onih ki su fundali.
Vrime je pasivalo i nakon jednoga božjega reloja (sto godina za čovjeka) se je voda scidila, potegnula va korita onih rik i Mir je poznova divental suh. Kako je voda potegnula zi gor i hlmin čudo zemje va dolci, drage i poja je tež diventala črna i rodovita, ku je močarinilo onih dvanajs rik. Po cilon Miru se je poznova raselilo živo, tići, posijala trava, zrasle drva i grmi. Judi su se razmnožili i naselili cili Mir. Božjega petešine ni bilo, ma su ustale one pilići, od kih su prišle petehi, ki su poznova zbujale judi, ma ov put ne zato, kako bi uživali va novon lipon dnevu i dali diku bogu Horu i njegovoj zlatnoj karoci, leh zato, kako bi šli delat. Čovik je moral zaslužit svagdanji kruh zi velu muku i tvrdin delon. Sve ča je jimil je moral sam stvorit i zi vlastitimi rukami učinit. Ni se više samo stegnulo ruku i sve se je moglo samo zet i rabit. Petehi kukuriču svako jutro samo kada rabi poć na rabotu, ki jih ne haba slabo pasa, aš ne more udelat svega ča bi rabil. Ča znate, kada naši muži gredu va kampanju, dvi ali tri ure prije leh ča petehi zakukuriču, a tornjuju se doma za čudo vrimena, kada Horova karoca zgine za zahojen, aš samo tako moru sve udelat za fameju zdrževat. To smo udelali kada smo habali trubile, tanburi i šišnjaki, ki su mislil, kako su pametniji od Boga. Seda držmo mokro, kada nismo otili suho.“ Teplina je bila pala, a morale su poć i kuhat za muži, ki ćeju prit zi kampanje trudni i mučni, aš ni šlo sve onako, kako su oni mislili. Svaka je pobrala svoj stolčić ali katridicu, pletivo, kudiju, preslicu, klupka i jigle i šla doma kuhat maneštru za fameju.
[1] Štoriju „Božje jaje“ pravjala je Ana Maračić Jelenčika va hladu. Začarkal (zapisao) Rado Žic Mikluin vaje (odmah) ko su šle žene doma, mandalenskoga miseca 1954.
[2] Rado Žic Mikulin: „Manestru se je kuhalo oko podne onda se ju je pustilo neka počine, zastane i gusti, a jelo se je je u večer, za vičeru!“
[3] Perun na čakavskoj ikavici.
[4] Višan ili najviši. Komparacija pridjeva visok na Krku glasi: vis (visok), visak (viši), višan (najviši). Također, istoznačnica al komparira se ovako: al (visok), alak (viši), alan (najviši). Rado Žic Mikulin: „To je stupnjevanje za koje svi naši kroatisti nisu znali od kuda je. Šimundić (Mate) je kontaktirao mnoge od njih, ništa!“ Jezikoslovac Mate Šimundić i Rado Žic Mikulin živjeli su u Mariboru, poznavali se i družili, a Šimundić je u svojim radovima obradio arhaični govor i vojno nazivlje iz puntarskih predaja.
[5] Širom (slavenskog) svijeta postoje mnoge legende o kozmičkom jajetu, a najsličnije su pričane u obližnjoj Sloveniji. Ondje je zabilježena priča u kojoj Bog šalje pijetla na Zemlju u ono doba kad je na njoj bio samo kamen. Bog se sažalio i poslao svoga pijetla da je oplodi i potom uzdigne ljudski rod. Pijetao se spustio na zemlju gdje polaže jaje iz kojega će poteći sedam rijeka koje su punile krajolik vodom. Uskoro je sva Zemlja zazelenjela, počelo je rasti cvijeće i voće. U izvorniku „Pravljica o Kurentu in Vesoljnem potopu“ glasi ovako:
Na začetku sveta je bila zemlja pusta, povsod je bilo samo kamenje. Bogu je bilo žal, zato je poslal na zemljo svojega petelina, da bi jo oplodil. Nebeški petelin se je spustil na pečine zemlje in znesel jajce, ki je imelo čudežne moči. Iz jajca je priteklo sedem rek, ki so napolnile pokrajino z vodo. Narava je začela zeleneti, vse je rastlo brez človekovega truda in prizadevanja. Ljudje so živeli v raju in delali le za razvedrilo. Visoke gore so jih varovale pred burjo in nasiljem. Na ljudi pa je pazil tudi petelin, vsak dan jim je kikirikal in jih tako opominjal kdaj morajo jesti, delati, spati... Ljudje so bili srečni, vendar so se kmalu naveličali njegovega neprestanega opominjanja. Boga so prosili, naj jih reši petelina, ta pa je uslišal njihovo željo in ga nagnal iz nebes. Preden je petelin odšel, jih je posvaril, naj se pazijo jezera. Tako ni več nihče omejeval njihove svobode. Kmalu so pa se ljudje niso več ravnali po navodilh, ni jim bilo mar za red. Začele so se pojavljati bolezni in druge nejevolje. Nebeškega petelina so hoteli nazaj, vendar je bilo za to že prepozno, saj je za vedno izginil. Spomnili so se na njegovo svarilo, vendar niso nazumeli, kaj jim je hotel s tem povedati. Okoli jezera so postavili stražo. Ljudje so postajali vse bolj leni, cele dneve so samo poležavali in uničevali naravo. Nekdo pa je na vsak način hotel vedeti, zakaj ni vode več ali pa manj. Odgovorili so mu, da je tako zaradi petelina. Med tremi lenuhi so je vnel prepir, saj je eden trdil, da je vode preveč, drugi, da je je premalo. Tretji pa je mislil, da imata oba prav in da bi morali razbiti jajce nebeškega petelina, ter napeljati toliko vode do vsakega, kolikor je potrebuje. Vsi so se strinjali s tretjim mislecem. Odpravili so se na goro in s kamnom razbili jajce. Iz jajca pa je priteklo toliko vode, da so se skoraj vsi utopili. Pred potopom se je rešil le stražar, ki je bil Kranjec po rodu. Na zadnjem nepoplavljenem vrhu se je oklenil vinske trte. Vinska trta je bila rastlina, ki jo je varoval Kurent. Usmilil se je Kranjca in povečal trto. Po njej je stražar splezal med oblake in tam čakal na konec potopa. Po devetih letih je voda odtekla in zemlja se je posušila. Za zahvalo je Kurent od Kranjca zahteval, da morajo on in njegovi potomci za vedno častiti vinsko trto ter piti njeno vino. Priča je više puta objavljivana, a kazivač je nepoznat. Preuzeto s https://www.wikiwand.com/sl/Vesoljni_potop_in_Kurent 7. ožujka 2021. gdje postoji još jedna slična priča. Leonard Eleršek [07:26, 07. 03. 2021.]: „Rado, našao san slovenskog kurenta koji govori o pivcu i jaju. To je slavensko, slovensko, a vrlo vjerojatno je izvorno hrvatsko?“ Rado Žic Mikulin: „Može biti. Mislim da je to izvorno naše!“
[6] Rado Žic Mikulin: „Komazec je konj u kolima boga Hora. Ne vin ča bi to značilo. Moguće vidjeti u ruskom, ukrajinskom, češkom, poljskom i slovačkom ima nešto slično. Gomaziti znači puziti, kretati se, puž gomazi znači puž se kreće, gmiže. Domazet je prezime, ići prema domu, kući. Harova kočija ide prema zahoju ili zapadu, doma prespavati kako bi se sutradan u zoru pojavila na ishoju t.j. istoku. Gomaz gmiže. Možda gomazec? Ne vin.” Leonard Eleršek: „Komazec je po Googlu kukac ili vrsta kukca kod nekih Slavena. Možda vretenac tj. vilin konjić, on je istodobno „konj“ i leteći kukac koji uvijek leti samo danju, od rane zore do zalaska Sunca i za kratkoga života prevaljuje goleme udaljenosti. Komazeci su naselje u sastavu grada Obrovca, u Zadarskoj županiji, u krševitom kraju Bukovice odakle potječe istoimeno endemično prezime. Danas su Komazeci pravoslavci, no taj je kraj srce rane hrvatske države u koju smo došli sa starim vjerovanjima. Znate li kako se vilin konjić ili vretenac zvao na Krku?“ Rado Žic Mikulin: „Kon, lušov krejutak ali krilatak, vilin konjic. Niki su zvali, jednu velu šortu, crjenu ali modru, božji glasnik! Njih je više vrst. Zato su bile i različite jimena za saku sortu. Za one male, tanke ženke bi bili rekli samo krilatak ali krejutak. Ja san ki god put kada san prišal napojit luši sidil kraj lokvei i koržal. Va jeno kvarat ure bi jih bilo priletilo, ali selo na paver, najmanje sto. Saki je bil drugačiji i saki je letil drugačije! Moguće! Se je zamriženo!“ Leonard Eleršek.: „Strašna mrat Tjarmal iz baščanske predaje je također kukac ćarmal, bumbar. Koturaš, pomoćnik boga mrtvih Mrjana, koji prevozi duše mrtvih preko rijeke Malpont je kotrljan, balegar, sveti skarabej. Možda se ove priče o hrvatskim bogovima oziru i u svijetu kukaca!“
[7] Zlo oko je vjerovanje rašireno u mnogim, osobito ruralnim zajednicama, u kojima se vjeruje da nečije zle misli mogu i nenamjerno naškoditi drugima.