Godine 1972. Marija Kirinčić[1] iz Risike kod Vrbnika kazivala je u Mariboru priču „Kosmačina“ Radovim sinovima Davoru i Radu. Tu dragocjenu priču čula je od svog djeda. Priču je iste godine zapisao Rado Žic Mikulin, a 2020. prevodi je na štokavski Leonard Eleršek. Lik hrvatskog vladara Kosmačine javit će se u još nekoliko krčkih priča.
KOSMAČINA (ČA)
Kosmač je bio visok i jak čovjek s velikim brkovima i bradom, koji je za pasom uvijek nosio perni bat,[2] a na plećima mač čija je ručica virila preko lijevog ramena. Kad bi ga potegao, mač bi odmah bio spreman za sječu. Bio je car jednoga velikog carstva u kojem je bilo puno brda, uskih dolina, polja, velikih i malih rijeka, potoka i jezera. Ljudi su imali puno, puno blaga, volova, krava, koza, ovaca, konja i puno, puno peradi. Dobro se živjelo i nikomu nije ničega nedostajalo. Govorilo se da nemaju samo „ptičjeg mlijeka“. Kosmač je imao dvije žene, jer je jedna došla k njemu nakon što mu je poginuo brat. To je bio stari hrvatski običaj. Imao je četiri sina i dvije kćeri. Svi su ga slušali, a njegova zapovijed bila je svetinja. Po cijeloj državi bilo je jako puno gusaka, pataka, kokoši i pijevaca. Jedan pijetao, koji je bio u dvoru cara Kosmača,[3] bio je glavni među pijetlovima.[4] On bi svakog jutra u osvit zore zalupao krilima i zakukurikao. Lepetanje njegovih krila, kao i kukurikanje, bilo je jako glasno. Čuli su ga svi drugi pijevci, koji su onda dalje kukurikali i budili sve ljude i životinje. Po kukurikanju bi najprije nastao muk, a onda su ptići počeli cvrkutati, svaki svoju melodiju. Ljudi su čekali kada će se bog Hor u svojoj zlatnoj kočiji podići iza najvišeg brijega. Kad se to dogodilo, Horove zlatne strijele počele su pogađati i grijati Zemlju, koju su, bježeći na brzinu, napustili bog Mrak i njegovi pomoćnici.[5] Ljudi su se klanjali i hvalili boga Hora i pjevali mu pjesmice. Kada bi se Hor podigao malo iznad brijega, svi bi počeli raditi. Jedni su obrađivali polja, drugi išli za životinjama, a treći su po rijekama i jezerima plovili svojim brodovima i prevozili robu i ljude kamo je trebalo. Ispred dokova su ih čekala kola, kolica i teška teretna kola, kojima su onda robu prevozili, nešto u grad, nešto po naseljima, a nešto u skladišta u kojima su se čuvale zalihe za ona teška vremena kada dolazi sedam mršavih krava, koje onda pojedu onih sedam debelih krava. Teška vremena su dolazila svakih desetak godina, a car Kosmač je to znao, i kako ne bi bilo gladi u sušnim godinama, imao je duboko pod zemljom uvijek puna skladišta kako se ono što je čuvao ne bi smrznulo. Iz tih skladišta bi s vremena na vrijeme prodavao robu susjedima kod kojih bi zbog loših vremenskih prilika došlo do gladi, ili bi je davao svojim županijama u kojima je nevrijeme izazvalo štetu. Sve je bilo dobro dok susjedi nisu postali ljubomorni. Zavist ih je izjedala, a jednog dana je u Kosmačevu državu provalila velika vojska i sa strašnim „Hura!“ navalila na granične postrojbe. Carska prijestolnica je bila na brijegu[6] pokraj jedne velike rijeke po kojoj su plovili brodovi i prevozili robu sa svih strana svijeta. Prodrli su skoro do carske prijestolnice. Momuli[7] su provalili i porobili pola države. Kosmač je pripremio vojsku i krenuo prema neprijatelju. Svojoj djeci je naložio neka se zajedno s narodom presele u druge krajeve. Sinovi ga u početku nisu htjeli slušati, a onda su rekli: „Zapovijed je zapovijed.“ Formirali su pohodnicu,[8] poslali ispred sebe uhode i pod zaštitom kosiza[9] krenuli prema novim krajevima. Jedni su plovili po velikim rijekama brodovima prema moru i onda došli do Jadrana. Iskrcali su se po otocima i kopnu i spojili se s onima koji su došli kopnom, preko Dunava. Te krajeve su otprije poznavali jer su s njima trgovali. Kćeri su se zvale Tuga i Buga, a sinovi Horvat, Čeh,[10] Leh i Meh.[11] Među sobom su izabrali jednoga koji će ih voditi. Horvat je bio najstariji i njega su izabrali za poglavara. Prešli su puno rijeka, brežuljaka i poljana. Njihove kosize su ih čuvale. Došli su do Dunava i ondje se zaustavili. Knez Horvat je ponovno organizirao državu. Počeli su živjeti i raditi. Ponovno su se klanjali i pjevali bogu Horu, Davoru i Lari, bojali se boga Veliša, Kiša i Morane te hvalili božicu Laru, Ištur i Vesnu.[12] Doznali su da je njihov otac car Kosmač poginuo u boju, ali carska vojnica je izdržala i zaustavila osvajanja momula. Od tog dijela neosvojene države nastale su države Poljska, Češka, Rusija[13] i Slovačka. Jedno vrijeme su pod knezom Horvatom dobro živjeli, a onda ih je jedan rimski car molio da prijeđu Dunav i nasele pokrajinu koja se prostirala od Dunava do mora. Kako su ih u to vrijeme počeli napadati Ugri, izgradili su na jednom brijegu grad i utvrdu Budim,[14] koji ih je štitio od Ugara. Ponovno su sazvali bojni stožer i brodovima preplovili Dunav te došli u Iliriju, koja je bila skoro prazna jer su preko nje prošle velike mase zlotvora koje su je opljačkale. Knez Horvat je sa svojim ljudima ostao na prostoru od Dunava preko Drave sve do rijeke Save. Tuga je sa svojim ljudima otišla od rijeke Save do mora. Naselili su Istru i Primorje do Zadra. Stolovala je u utvrdi u Trsatu, koji je lijepo obnovila. Buga je izgradila grad Bugojno i naselila se sa svojim plemenom do rijeke Neretve, a preko Neretve su se naselila braća Leh i Meh. Čeh se s velikom vojskom vratio preko Dunava i došao u Češku. Nakon nekog vremena pridružio mu se brat Leh, koji je dva puta potukao Ugre i izgradio naselje Žun,[15] grad okružen vodom koji su poslije počeli zvati Požun, koji nitko nije mogao osvojiti. Tako su nastali Slovaci. Leh je umro mlad. Njegovo mjesto zauzeo je jedan crn čovjek kojeg su svi zvali Črnojević. On je vladao sve do rijeke koju su zvali Bojana. Hrvati, koji su se počeli tako zvati po knezu Horvatu, a on je dobio ime po bogu Horu, obnovili su sve tvrđave, gradove i naselja, prokrčili i duboko prekopali polja, zaorali poljane i ponovno nakon nekog vremena počeli lijepo živjeti, kao što su prije živjeli u onoj velikoj državi kralja Kosmačine. Još su se neko vrijeme klanjali bogu Horu, bojali se bogova Mraka i Kiša, malika i štriga, mora i štriguna, a onda su se pokrstili i pomalo zaboravili stare bogove koje su častili njihovi preci.
KOSMAČINA (ČA)
Kosmač je bil jedan jaki, visoki čovik zi velimi mustaćami i brbucon, ki je za pason vavik jimil baticu na pera i za škinu na livoj bandi mač komu je ručica gjedala priko ramena i ki kada se je potegnul, je bil vaje pripravjen za sik. On je bil cesar jenoga veloga cesarstva va kon je bilo čudo hlmin, ušćaci, poj, velih i malih rik, potočin i jezer. Judi su jimili čudo, čudo blaga voli, krav, koz, ovac, luši i čudo, čudo pernine. Dobro se je živilo i nijenomu ni niš falilo. Govorilo se je kako nimaju samo „tičjega mlika“. Kosmač je jimil dvi žene, aš je jena prišla k njemu kada je poginul njegov brat. To je bil stari hrvaski običaj. Jimil je četirihi sini i dvi hćere. Si su ga habali i njegov urdin je bil svetinja. Po svoj državi je bilo jako čudo gusak, patak, kokoš i petehi. Jedan peteh ki je bil va dvoru od Kosmača je bil glavni. On bi bil zalupnul zi krejuti i zakukurikal kada se je pokazala zabela od svitlaca. Njegov lupur krejuti i kukurik je bil jako jak. Čule su ga se druge petehi, ke su ontrat kukurikale naprid i zbudile sih judi i živo. Po kukuriku je bil najprije muk, a ontrat su se tići pričele švikat, saka svoju švikulancu. Judi su čekali kada će se bog Hor na svojoj zlatnoj karoci dvignut zada najvišega hlmca. Kada se je to dogodilo, i Horove zlatne strile su pričele švigat i teplit Zemju, ku je na fugu bižeć zapustil bog Mrak i njegovi ajutanti. Judi su se klanjali i hvalili boga Hora i mu pojali pismice. Kada se je Har dvigal malo nad brig, su si pričeli delat. Jeni su obdelali poja, drugi su šli za živinu, a tretji su po rikah i jezerih plavali zi svojimi plavi i pejali robu i judi kamo je rabilo. Sprida pred muli su jih čekale vozi, kareti i kargaci zi vlačicami, ke su ontrat robu pejale, niš va misto, niš po žunih, a niš va skladišća va kih se je čuvalo za kada pride sedan mršavih krav, ke ontrat pojidu onih sedan debelih krav. To se je dogajalo sakih desetak godišć. Cesar Kosmač je to znal i kako ne bi bilo gladi va sušnih letih, jimil je vavik pune skladišća dunboko pod zemju kako ono ča je bilo va skladišćih ne bi smrznulo. Zi tih skladišć bi bil, od vrimena do vrimena, prodaval robu susidon, kadi bi bilo zaradi nevrimena prišlo do gladi, ali daval svojin županijan va kih je nevrime udelalo škodu. Se je to bilo dobro dokjek susedi nisu diventali nenavidni. Jeluzija jih je pojidala. Jedan dan je urtala va držaju jena vela vojska i zi strašnin „ura“ navalila na mejne jednote. Urtali su skoro do cesarovoga mesta, ki je bil na brigu kraj jene vele riki po koj su plavale plavi i prevozile robu zi sih stran svita. Momuli su urtali i porobili pol države. Kosmač je spravil bojnicu i šal kuntra suvragu. Svojin dicin je naredil neka se zi pukon presele va druge kraji. Sini ga spričela nisu otili habat, a ontrat su rekli: „Urdin je urdin.“ Udelali pohodnicu, poslali sprida sebe uhode i pod zašćitu kosiz partili kuntra novih krajih. Jeni su šli po velih rikah zi plavi kuntra moru i ontrat prišli do Sinjmora. Iskrcali se po bodih i kiriji i takali se zi onimi ki su prišli priko Danuba. Te kraji su od prije poznivali, aš su š njimi trgovali. Hćere su se zvale Tuga i Buga, a sini Horvat, Čeh, Leh i Meh. Mej sobu su zbrali jenoga ki će jih pejat. Horvat je bil najstariji i njega su zbrali za glavara. Pasali su čudo rik, hribić i pojan. Njihove kosize su jih čuvale. Prišli su do Danuba i tamo se fermali. Kniz Horvat je poznova organiziral državu. Pričeli su živit i delat. Poznova su se klanjali i pojali bogu Horu, Davoru i Lari, bojali se boga Veliša, Kiša i Morane, hvalili božicu Laru Ištur i Visnu. Doznali su kako je njihov otac cesar Kosmač poginul va boju, ma cesarska bojnica je zdržala i momuli više nisu osvojili državu. Od toga dila neosvojene države su nastale države Pojska, Češka, Rusija i Slovaška. Jedno vrime su pod knizon Horvaton dobro živili, a ontrat jih je jedan rumanski cesar molil neka pasaju Danub i neka nasele su pokrajinu od Danuba do mora. Kako su jih va to vrime pričeli napadat Ugari, su zgradili na jenon brigu grad i štanaj Budim, ki jih je šćitil od Ugari. Poznova učinili bojnu ojat i su zi plavi priko Danuba preplavali va Iliriju, ka je bila skoro prazna aš su priko nje pasale vele mase jenije ki su ju su opjaškale. Kniz Horvat zi svojimi judi je ustal od Dunava i priko Drave se do rike Save. Tuga je zi svojimi judi šla od rike Save do mora. Naselili su Istru i Primorje do Zadra. Stolovala je va štanaju Trsatu, koga je lipo obnovila. Buga je udelala grad Bugojno i se naselila zi svojin plemenon do rike Neretve, a od tamo daje su se naselili braća Leh i Meh. Čeh se je zi velu vojsku tornal priko Danuba i prišal va Češku. Nakon nikoga vrimena mu se je pridružil brat Leh, ki je dva puta putukal Ugari i udelal naseje, žun, koga su potlik pričeli zvat Požun,[16] grad ki je bil okružen zi vodu i nijedan ga ni mogal osvojit. Tako su nastali Slovaki. Leh je umrl mlad. Njegovo misto je ćapal jedan črni čovik koga su si zvali Črnojević. On je vladal se do jene rike ku su zvali Bojana. Horvati, ki su se pričeli zvat tako po knizu Horvatu, a on je dobil jime po bogu Horu, su obnovili se štanaji, gradi i žuni, skungutali i prekavali poja, zaorali pojane i poznova nakon nikoga vrimena pričeli lipo živit, kako ča su prije živili va onoj veloj državi kraja Kosmačine. Još su se niko vrime klanjali bogu Horu i bojali se Mraka i boga Kiša, malika i štrig, mor i štriguni, ma ontrat su se pokrstili i pomalo pozabili na starih bogi kih su častili njihovi prednjimci.
[1] Rado Žic Mikulin: „Marija (Mare) Kirinčić je rekla da joj je ovu priču pričao djed kraj ognjišta, a tada je njezin otac rekao kako unatoč svemu još uvijek oko nas kukuriječu pijevci i sve nas bude u osvit zore. Kada izađe sunce, kaže se 'Bog daj sreću!', ide se u polje, radi se i svatko ide za svojim poslom… Marija, kako su ju zvali dica, je bila starija ženska zi Risike. Čuvala je mojih dicu. Znala je čudo štorij i pismic, ke je saku večer pravjala dicin. Moji dica su jun jako volili, a i ona njih. Vavik jin je ugajala. Ni se nikada udala. Mladić (momak) njoj je šal va Merike i tamo poginul va mini (rudniku). Bila je pametna ženska. Dicu je učila čitat i govorit, rekla bi jin bila pismicu i ontrat jin rekla neka ponove. Tako jih je učila neka pamete stvari ke čuju. To jin je jako dobro prišlo va živjenju!“
[2] Perni buzdovan.
[3] Motiv cara Kosmačine javlja se u mnogim krčkim pričama, a samo ime Kosmačina dolazi od Kosmač ili Kosmat i označava kosatog čovjeka, a duga kosa je u stara vremena označavala vladarski status onoga koji je nosi. Porijeklo imena Kosmat objašnjava Mate Šimundić, uspoređujući ga s rimskim naslovom cezara (cara).
[4] Motiv božjeg pijetla javlja se u mnogim krčkim pričama, a povezan je s pričama o glavnom hrvatskom bogu Horu, koji se u raznim pričama pojavljuje kao Har ili Hr. Detaljno je opisan u priči „Božji peteh“, koju ćemo objaviti u zbirci Tugomerika – Naši stari bozi. Bog Hor (Hors) istočnih Slavena se u nekim predajama povezuje s pijetlom i njegovim kukurikanjem.
[5] Mrakovi pomoćnici iz krčke predaje su Magla, Mraz, Studen...
[6] Čakavska riječ brig može imati značenje brijeg ili brdo, kao u ovom slučaju, ili obala (rijeke), slično kao u modernom ruskom jeziku, gdje izrazi bereg reki ili bereg morja znače obalu rijeke odnosno mora.
[7] Čakavski izraz momuli označava svakog neprijatelja (Azijati) s istoka, a kad se piše velikim početnim slovom, odnosi se na Mongole odnosno Tatare, koji su u 13. st. prodrli do Grobničkog polja, na kojem su poraženi. U selima kraj Baške nazivaju ih pasoglavim Tatarima, gdje pridjev pasoglavi znači kosooki, mongolske rase, no pojam je jamačno izveden iz imena strašnog pasoglavca, tj. pesoglavca, mitskog bića hrvatske starine.
[8] Pohodna kolona.
[9] Velike hrvatske vojne postrojbe, kosize, po kojima se danas Kozaci zovu Kozacima.
[10] Prema narodnoj predaji Čeha, koja je zabilježena u najstarijoj kronici pisanoj na češkom jeziku, tzv. Dalimilovoj kronici (prva desetljeća 14. st.), Česi su se oko 645. doselili iz područja koje se zove Hrvatska.
[11] Prema Konstantinu Porfirogenetu. od Bijelih Hrvata odijelio se jedan rod od petero braće (Kloukas, Lobelos, Koseniz, Mouhlo, Hrobatos) i dviju sestara (Touga i Bouga), koji su došli sa svojim narodom u Dalmaciju i našli Avare kao gospodare zemlje. Budući da su jedni s drugima ratovali nekoliko godina, Hrvati su nadvladali i pobili neke od Avara, a ostale prisilili na podložnost. I tako je od tog vremena ova zemlja zaposjednuta po Hrvatima, a u Hrvatskoj (Hrobatia) još postoje potomci Avara, i njih se prepoznaje kao Avare…
[12] Kada je car Konstantin Porfirogenet opisivao Hrvate svog doba, naveo je da su Hrvati koji sada žive u predjelu Dalmacije potomci nekrštenih Hrvata, također zvanih Bijeli, koji žive iza Turaka (Mađara) i u susjedstvu Franačke… Porfirogenet ne navodi koje su bogove štovali ti Bijeli Hrvati, a odgovor je moguće potražiti u krčkim pričama poput ove.
[13] Vjerojatno Kijevska Rus, vidjeti knjigu Velika Hrvatska V. Majorova, 2006.
[14] Vidjeti priču „Budim”, koju je oko 1960. kazivao Jive Žic Jivina.
[15] Čakav. žun, naselje, od čega u Hrvata dolazi prezime Žunić.
[16] Pon je močvara.