Priču „Davor“ zapisao je Rado Žic Mikulin 2021. u Puntu po sjećanju na priče mještana koje je slušao u ranoj mladosti. Preveo 2021. Leonard Eleršek.
DAVOR (ŠTO)
Davor, bog rata, boja, pobjede i očuvanja naroda. Uvijek je uz bogove Hara i Piruna. Hrabar, postojan i čvrst. Podučava Hrvate ratnoj vještini i skrbi za mladost. Uvijek je tamo gdje dođe do bilo kakve prepirke, tučnjave ili boja. Uvijek daje hrabrost i ne popušta pred nikim. Svoj mač končar drži zabijenim u živi kamen[1] i kada ga izvuče onda ga bez časti ne vraća nazad. Uvijek skrbi za pomladak, svake subote s njima je na vježbama, ne prepušta ništa slučaju. Podučava kako napraviti strijele, koje je najbolje drvo za luk, koji luk je najbolji za jahača, a koji za pješaka, kako je najbolje kovati mač, bodež i nož. Nije mu svejedno kako se siječe mačem. Na siči[2] se trstiku treba posjeći tako da posječena ostane stajati na istom mjestu gdje je rasla. Uvijek je s efuricom, riječnom flotom koja je temelj ne samo opskrbe snaga, već i prijevoza bojovnika. U svakome boju on nastoji naći kosiza koji je ne samo jak i srčan, već i pametan, lukav i koji može nadmudriti dušmanina, a da ne izgubi svoje bojovnike. Uvijek je tamo gdje neprijatelje treba navesti na krivi potez. Oslanja se na gustiš, tjesnace i čuke[3]. Ne voli velike ravnice, a kada njegove bojne kočije i bojna kola uz pješake čiste bojno polje, čuva najhrabrije. Kad se treba povući, ako je neprijatelj jak, on u prvi red postavlja starce koji drže bojišnicu, sve dok se mladi ne prestroje i ponovo vrate u boj ondje gdje im odgovara. Starci drže bojišnicu i dušmanina iako znaju da će poći u Božje kraljevstvo. Nije mu važno drugo do očuvanja naroda. To je i dokazao time što je od toliko mnogo plemena koja su započela svoju seobu s istoka, do ovoga vremena održao samo Hrvate. Drugi su nestali, na ovaj ili onaj način. Hrvati, koji su ga častili, uvijek su mu zahvaljivali na pobjedi. Po svakome boju, u njegovu se čast tri dana slavilo, ali uvijek uz oprez, i onda tri dana žalovalo i pilo zamrlinu za sve one koji otišli u božje planine i nisu se vratili svojima, ne žaleći život, samo da bi očuvali rod i narod.
DAVOR (ČA)
Davor, bog rata, boja, premoći i očuvanja naroda. On je zi Haron i Pirunon vavik skupa. Kurajan, postojan štanj. Uči Hrvati ratnoj višćini i skrbi za mladost. Vavik je tamo kadi pride do bilo kakove prepirke, tučnjave ali boja. Vavik dava kuraj i ne popušća pred nikin. Svoj mač končar jima zabijen va din i kada ga potegne van, ontrat ga brez časti ne tornjuje nazad. Vavik skrbi za pomladak. Sake subote je šnjimi na vižbah, ne prepušća niš slučaju. Uči kako udelat strili, ko je najboje drvo za luk, ki luk je bojan za jizdica, a ki za plazuna, kako je najboje kovat mač, bodež i nož. Ni mu svejeno kako se siče zi mačen. Na siči se trstiku mora posić tako kako bi ustala na iston mistu posičena, na kon je rasla. Vavik je zi efuricu ka je temej, ne samo oskrbe, leh i prevoza bojovnici. Va sakon boju nastoji nać kosiza, ki je ne samo jak i srčan, leh i pametan, lukav i ki more inbrojat suvraga, a da ne zgubi svojih bojovnici. Vavik je tamo kadi rabi suvraga spravit va krivi potez. Nasloni se na busiju, ušćac i cuku. Ne voli vele ravnice iako njegove atalice i bojne vozi uz plazuni čiste bojno poje. Čuva najkurajnije. Kada rabi se potegnut na se, kada je suvrag jak, pušća sprida starci ki drže bojišnicu, se dokjek se mladi ne prestroje i se poznova tornaju va boj tamo kadi njin odgovara. Starci, drže bojišnicu i suvraga i ako viju kako ćeju poć va Božje krajestvo. Ni mu važno drugo leh očuvanje naroda. To je i dokazal stin, aš je od toliko plemeni ke su pričele svoj jizd zi ishoja, samo Hrvati održal. Drugi su nestali, na ov ali on fin. Hrvati, ki su ga častili, su mu vavik zahvajivali na premoći. Po svakon boju se je va njegovu čast tri dni slavilo, ma vavik uz oprez, i ontrat tri dni žalovalo i pilo zamrline za sih onih ki su šli va božje hlmine i nisu se tornali svojin, ne žaleć svoj život, samo, kako bi očuvali rod i narod.