Priču „Štajuni“ zapisao je po sjećanju na priče mještana Rado Žic Mikulin 2020. u Puntu. Preveo 2021. Leonard Eleršek.
GODIŠNJA DOBA (ŠTO)
Svako godišnje doba imalo je u staro doba svoga boga ili božicu. Za ljeto je bio odgovoran Davor. On je donosio toplinu, posao, plovidbu, nevere, kratke jake ljetne bure i rat. Jesen je bila doba Dažboga, s puno daža (kiše) i vlage. Zato je voće, začeto u godišnje doba božice Visne (proljeće), ujesen dobivalo novu silinu koju je izgubilo u doba boga Davora (ljeto), jer ga je trla žega, suša i s vremena na vrijeme nevere. Voće je, kako bi se znalo da je on i bog rata, upravo tada dozrijevalo pa ga se počinjalo brati. Njegov brat Grozdoslav uživao je u berbi, vrenju mošta, kušanju vina i rakije. Gozdoslav se poslije se u tom poslu natjecao s bogom Kurentom. Danas se sve promijenilo. Vesna ili Visla (proljeće) je zasjela na prijestolje božice Morane (zima). Kada je trebao biti snijeg, led i hladnoća, odjednom je sve počelo zelenjeti i cvasti, ne samo cvijeće i ne samo ljubičice i visibabe što su se vrlo rano pojavile. Posvud su skakali kozlići, janjčići i djeca. Ali Ištur ili Morana[1] to nije voljela. Pobunila se i odjednom su, u doba Vesne, počeli padati snijeg i led i nastala velika hladnoća. Svo cvijeće i pupovi pocrnjeli su i ostali na pol puta. Ne čudite se, jer obje su žene i dobre su, ali uvijek treba znati da su pomalo ljubomorne jedna na drugu.“
ŠTAJUNI (ČA)
Saki štajun je jimil va staro vrime svoga boga ali božicu. Za leto je bil odgovoran Davor. On je slal teplinu, delo, naviganje, nevere, kratke jake litnje bure i rat. Predzimje je bilo od Dažboga, puno je bilo dažja, umidece i zato je frutje začeto za vrime božice Visne, ćapalo novu forcu, ku je bilo zgubilo za vrime boga Davora, aš ga je trla teplina, suša i od vrimena do vrimena – nevere. Zato je frutje, kako bi se znalo kako je on i bog rata, uzrijalo i pričelo se ga je pobirat. Njegov brat Grozdoslav je užival va trgatvi, kuhanju masta, kušanju vina i rakije. Potlik se je pripećival zi bogon Kurentom, va toj raboti. Seda se je prominilo. Vesna ali Visla je zajizdila na krislo od božice Morane. Kad je moral biti snig, led i stid, je na jedan put pričelo se se zelenit, cvas, ne samo rožice i ne samo fijolice i kadalore ke su se pokazale jako rano; kozlići i jančići su skakale i utruci. Ma Ištur ali Morana ni to volila. Zarebelala se je i kada je bil štajun od Vesne je najedan put pričel padat snig, led i prišla je stid. Se cviti i pupi su počrnile i ustale na pol puta. Ne čudite se. Obe su ženske i dobre su. Ma vavik se je mora zimat onakove kakove su, malo jeloze jena na drugu.