VA NO VRIME (PUT SINJMORU), Punat 1952.

Pjesmu „Va no vrime“, koja govori o doselidbi Hrvata na Jadran, pjevali su naizmjence Anton Franolić Jurica[1] i njegova žena Marija u domu Rada Žica Mikulina u Puntu na otoku Krku1952. godine. Pjesmu je 2020. preveo L. Eleršek.

U ONO VRIJEME (ŠTO)

U to vrijeme, usred ljeta bilo,

sve se nebo bilo pomračilo,

Sunce li je crveno postalo,

više Zemlju nij' ono grijalo.

Žetvu se je brzo učinilo,

sav se ječam brzo pohranilo,

po škrinjam' sigurnim^[2] svršio.

Stoka svu travu je pojela,

pa je brzo ona ogladnjela,

nogama je korijenje kopala,

ali i s tim gladna je ostala

i od toga nije sita bila.

Oblačina na nebu visila,

ječam se je brzo je pojeo

i baš ništa hrane nije bilo.

Glavari su počeli misliti

kamo li bi mogli se seliti,

tam' gdje ječam uvijek dobro rodi,

gdje su nekad plovili sa brodim'.

Sve su ljude oni pripravili,

neki jašuć' tamo su hodili,

a drugi po rijekama plovili,

sve do mora oni su prodrli,

gdje su se i naselili bili.

Posvuda su naselja gradili

i ječam su ondje posadili,

ječam ondje dobro je rodio,

s mrkvom, repom i broskvom

štap obiteljima je on bio

Stoka se je lijepo ponajela,

pa se brzo ona ugojila,

svi su ondje zadovoljni bili,

sa susjed'ma lijepo se složili,

al' im sreća nije potrajala,

glad je druge narode prognala,

počeli dežeju^[3] napadati,

i posvud dobra uništavati.[4]

Hrvati se Sinjmoru[5] podali,

pa se ondje bjehu uredili

i zanavijek ondje nastanili,

Hrvati nisu više skitali,

nit' su više svijetom tumarali,

gdje su stali, tu su i ostali

i Hrvatsku tako su čuvali.

VA NO VRIME (ČA)

Va no vrime, va srid lita bilo,

se je nebo bilo pomrčilo

Slnce je črjeno postalo,

više Mira ni ono teplilo.

Jematvu se brzo jučinilo,

se se žito brzo se hranilo,

po škrinjah na arb finilo.

Marva je su travu pojila,

pa je brzo lačno ona bila,

zi nogun je žilice kopala,

ma je lačna zi sin tin ustala,

ma jod toga ni sita bila.

Mrčina je na nebu visila,

žito se je brzo se pojilo,

jušto ni s čin najist se bilo.

Glavari su pričeli misliti

kamo budu mogli se seliti,

tamo kadi žito dobro rodi

i kamo su plavali zi brodi.

Sih su judi oni pripravili,

niki jizdeć tamo su hodili,

a drugi po rikah plavali,

se do mora oni su urtali,

kadi su se i nasejivali.

Po suda žuni su gradili,

žito su tamo posadili,

žito tamo dobro rodilo,

mirlinon, ripu i brskvu

šćap fameji je ono bilo.

Marva se je lipo ponajila,

pa se brzo jona ugojila,

si su tamo zadovojni bili,

zi susedi su se lipo složili,

ma jin srića ni dlgo trajala,

glad je drugih narodi gnala,

pričeli na dežeju napadati,

po suda uline su rujinali.

Hrvati se Sinjmoru podali

pa se tamo bihu ulinili

i za vavik tamo su bili.

Hrvati se nisu već skitali,

ni po miru već je kuperili,

kadi stali, tu su ustali

i tako Hrvasku čuvali.

---

[1] Rado je objasnio da je Anton Franolić bio kunjado njegove bake Ante i rekao: „On i njezina sestra Marija došli su k nama na Antonju 1952. čestitati imendan djedu Antonu.“

[2] Rado Žic Mikulin: „Arb je sklonište, skrivališće ili jata.“

[3] Od riječi dežeo i dežor, što znači vrijednost, domovina, država, blago.

[4] Čakav. ruinati, uništavati, rušiti, oštećivati, činiti od nečega ruinu.

[5] Jadranu; prema krčkoj predaji nazvali su ga Sinjmore, prema starom imenu za Aralsko more, kraj kojeg su nekad živjeli. To se kasnije izokrenulo u poznatu nam ukrasnicu Sinje more. Aralsko more, odnosno ozero (prirodno jezero), na Krku se još nazivalo Obremori, što bi značilo gornje more. Krčani su drevni pomorci i imaju detaljno hrvatsko nazivlje za cijelo područje Aralskoga i Kaspijskog jezera, Sredozemlja te čitavog svijeta.