Pjesmu „Imperij“ pjevala je Mare Žic Mikinova na Jezeri[1] nedaleko od Punta 1953. „napromin“ (naizmjence jednu kiticu pjeva jedan, a drugu drugi pjevač) sa sestrom Marijom, a zapisao ju je mladi Rado Žic Mikulin[2]. Godine 2019. preveo ju je Leonard Eleršek. Objavljena je u zbirci čakavske epike Putom Sunca (L. Eleršek, R. Žic Mikulin, 2019.) s objašnjenjem o nastanku zapisa.
IMPERIJ (ŠTO)
Onorije, glavar Imperije,
na limesu[3] postavi legije,
što ih ono od zlotvora brane
koj’ bi htio mirni puk robiti,
na tuđ račun sebe napijati.
Jednu večer na Dunavu bilo
kada se je ovo dogodilo,
maglina je na Dunav padala,
od pogleda sve posakrivala,
tri zvižduka zrakom proparala,
druga tri se brzo odazvala.
Zatim nije potrajalo bilo,
na vodi je kratko zapljuskalo,
kao da se ribama skakalo,
u ritmu su veslaji slijedili,
svakim veslom sve su bliže bili.
Iz magle se lađa pojavila,
na plaži je skupina čekala,
bez riječi na obalu skočili,
ormanicu nazad odgurnuli.
Grupice se skupa pomiješale,
ka taboru tiho su hodile.
Satnik koji sve ih je vodio
svojoj straži brzo znak je dao.
Straže su ih lijepo propustile,
kopljišta su pred njim raskrižile.
U šator su došljake vodili,
gdje ih luči bjehu obasjale.
Došljaci su lijepi ljudi bili,
sedam nogu svi su viši bili,
ramena im svim' široka bila
koje koža medvjeda pokrila.[4]
Vlasi glave u kiku pletene,
kapama do uha pokrivene.
Kape njima krila ptičja rese,
pucetom su tvrdo pričvršćena,
rod im je od velika imena.[5]
Ruke su im duge, ogoljene,
njima mogli drobit’ bi i stijene.
Noge duge kožom ovijene,
u postole[6] čvrste obuvene,
za pasom im mači od čelika,
dugi noži, sjekirica mala.
U rukama im luk bijaše dugi,
kožna struna na njemu treperi,
za ramena visi im strijelnica
čije strijele spremljene čekaju
bojovnike što u cilj gađaju.
Na prsima sjajne im prsače
dušmanski se mači o njih krše,
leđa su im zadačam' pokrita,
svaka ploča od bakra izlita,
prek' ramena duge im sulice[7]
na svjetlu im sjaje se oštrice.
Štit im visi nazad preko boka,
u boju je vredniji od oka.
Romani došljake ugledali,
na njim svijetlu armu opazili,
vinom su ih smjesta ponudili
i sa njima lijepo govorili.
O svem su ih pomalo pitali
i na kraju su im ponudili
u Carstvo da bi preselili.
Kosiz veli, s njim i svi Hrvati,
prek' Dunava Baltuši[8] se vrati.
Ondje velik sabor saborili,
za i protiv tu su govorili,
i kada su oni završili,
seliti se oni odlučili.
Burut sin ga smjesta zamjenjuje,
s Kišoslavom pos'o nastavljuje.
Puno brodi oni izgradili,
puno splavi složno sastavili,
mješine su kozje napuhali,
oko splavi sve ih povezali.
Na splavi su kola nakrcali,
a u lađe nejač poredali.
Vole, krave u Dunav nagnali,
prije su ih mijehom 'sigurali.
Bojovnici ispred svih plivali,
za povodce konje su držali.
Tri mjeseca Dunav prelazili,
onda se u postrojbe sabrali,
ispred svake kosiza imali.
Svaki kosiz satnike imade,
kaniće i tekliče i žrece
koj' kosizu velom dojavljuju
što se zbiva oko njih u kraju.
Nejač svoju u kola stavili,
u sredinu živad zaklonili,
nazad, naprijed bojovnici bili,
koj' su cijelu povorku branili,
konjanici s bokova im stali,
u stremenju na noge dizali.
Jedni još su kod Dunava bili,
a drugi su Dravu prebrodili,
po cijelu se kopnu naselili
u krajeve što su opustjeli.
Drugi prema moru su hodili,
Obalu i otoke naselili,
s Grcima, Vejot'ma pomiješali,
svu su zemlju lijepo obradili,
po planinam' utvrde gradili,
od dušmana da bi se branili.
IMPERIJ (ČA)
Onorije, glavar Imperije,
na limeši klade on legije
ke no brane od zale jenije
ka bi tila mirni puk rubati,
na špale kujon se napijati.
Jenu večer na Danubi bilo
kada se je ovo dogodilo,
maglina je na Danub padala
jod pogjeda sve je pokrivala,
tri su šviki ajer proparali,
drugi tri se brzo odzivali.
Zatin ni dlgo potrajalo bilo,
na vodi je kratko zarepalo,
kako da se je riban skakalo,
va hući su zarepki slidili,
zi svakin zarepkon bliži bili.
Zi magle se lada pokazala,
na pešćini masica čekala,
brez besid su oni na kraj skočili,
ormanicu nazad su rinili.
Masice se skupa pomišale,
kuntra jati šišno su hodile.
Cinturio ki jih je sve ojal
svojoj straži brzo je sinjal dal.
Straže su jih lipo propustile,
sulice pred njimi otvorile.
Va tendu su prišlići pejali,
kadi su jih luči obsijali.
Prišlići su lipi judi bili,
sedan nog su svi više jimili,
ramena jin svin široka bila
ke je koža medvija branila.
Vlasi glave va kiku pletene,
zi kalpaču do uh pokrijene.
Kalpače jin krejut tičja resi,
zi putcen je tvrdo pritvrjena,
šorta joj je od velog pomena.
Ruke su jin dlge, ogojene,
zi njimi bi mogli drobit stene.
Noge dlge kožun ovijene,
va stupanje tvrde obujene,
za pason jin meči od jacala,
dlgi noži, sikirica mala.
Va rukah jin bogun je bil dlgi
na kon veržac od gremika sika,
za rameni klajena strilnica
va koj strile spravjene čekaju
da jih bojni va turgu turgaju.
Na prsih jin šajne su prsače
va ke meči se dušmanske krače,
škina jin zadačami pokrita,
svaka ploča je od rama lita,
prik ramena dlge jin sulice,
kin na svitlu šajnaju oštrice.
Branac visi zadaj priko boka,
va boju on vridi već od oka.
Rumani prišlići ogjedali,
njih su svitlu armu akoržali,
vinon su jih smista ponudili,
žnjimi se lipo pogovorili.
O sven su jih pomalo pitali
i na kraju su jin ponudili
da bi va Imperij preselili.
Kosiz veli, a š njin svi Hrvati,
prik Danuba se Baltuši vrati.
Tamo veli sabor saborili,
za i protiv tu su govorili,
kada su na koncu finili,
za se preselit su stabelili.
Strilotus kniz stari umrije,
Burut sin ga smista zaminjuje,
z Kišoslavon delo nastavjuje.
Čuda su oni ormanic zgradili,
čuda splavi složno sastavili,
mišine su kozje napuhali,
kolo splavi su jih povezali.
Na splavi su vozi nakrcali,
va lade su nejač poredali.
Voli, krave va Danub nagnali,
prije jih z mihi osigurali.
Bojnici su sprida svih plavali,
za povodci luših su držali.
Tri miseci Danub pasivali,
na kraju se va kosize klali,
sprid kosize kosiza jimali.
Svaki kosiz satnike jimade,
kaniće i tekliće i žrice,
ki vela kosiza avizaju
ča se zbiva kolo njih i kraju.
Nejač lipo vozin poredali,
va sridicu su živinu klali,
zada su i sprid bojnici bili,
ki su cilu kolonu branili,
jizdici su zi boci jin stali,
va strimincih na noge dvigali.
Jeni još su kol Danuba bili,
a drugi su Dravu prebrodili,
po cilu se kraju naselili,
ti su kraji vesi pusti bili.
Drugi kuntra moru su hodili,
obvalu i bodi naselili,
Grki, Vejoti se pomišali,
svu su zemju lipo obdelali,
po hlmih fortice učinili
od suvragi da bi se branili.
[1] Jezero je toponim, no jezera ondje danas nema, a Rado kazuje da je ono nekad postojalo: „Moji su ga zabacali i stvorili od njega njivu, no naziv je ostao. Iznad njega je hladenac, bunar sa živom vodom.“ Ova nevjerojatna pjesma o dolasku Hrvata pronađena je na Krku te je naraštajima pjevana u Radovu rodu, pa je treba promatrati kao pučku predaju Žicova/Mikulinova roda.
[2] Rado Žic Mikulin (zapis uz pjesmu): „Ova je pučka pisma nastala va jako staro vrime, moguće va ono vrime kada su se Hrvati pojavili va naših krajih aš je jako teško virovat kako bi se ki potlik mogal sitit jimen i kraji ke se spominjaju. Govori o skoro o svih časih naše povisti i va njoj se lipo vidi ustroj va Hrvati za vrime kada su se selili. Govori o tomu kako to nisu bile mase brez glave i repa ke nisu znale ni kamo gredu ni od kuda su prišle leh organizirane postrojbe ke su jimile i glavu i rep ke su mej sobu bile dobro povezane zi kanići i teklići i čije su jizdice (konjica) i te kako brzo mogle prit na svako misto kadi bi bil suvrag napal. Ča više ovdi se spominja strimenac (stremen) na kon su se jizdici dvizali va sedlu kako bi mogli vidit naokolo. Baš ta strimenac ali stremen je omogućil sigurno vojskanje na lušu kako ovdi zove konja. Izgleda da su baš Hrvati prvi videli ča znači strimen i kako je on strašno važan za siguran jizd na konju i kako se zi strimena puno boje more turgat va turgu (cilj), to znači va neprijateja.“
[3] Limeš je limes, utvrđena rimska granica, a ovdje se radi o panonskom limesu (limes panonicus), sjevernom dijelu dunavskog limesa.
[4] Rado Žic Mikulin (zapis uz pjesmu): „Zanimjiv je i opis prišlići (došljaka), to znači Hrvati. Govori kako su sedan nog više, a to znači višinu od, va današnjih merah, kolo dva metra i deset ali čak i niš više centimetri. Orisani su kako srašno veli i jaki judi za ono vrime dobro obučeni i dobro naoružani a i jako dobro organizirani. Lahko da su baš te osobine bile presudne da su jih Rimljani pozvali va Inperij aš su misleli da ćeju ga oni moć branit, odnosno da ćeju moć branit on kus zemje ki nasele. Ako je to točno onda smo zapravo svoju ulogu i ispunili aš ovo ča smo mi naselili ni do dan danas niki nan ni zel. Ustali smo svoji na svojen i ako su nas tukle sve vitri i nevire i svi su otili prit baš na ov kus naše zemje, ma jin nismo dali. Čovika najviše inpresionira to da se je to očuvalo do današnjih dni, boje rečeno da su to od matere, ka je to šempre (uvijek) zi dicu kantala, naučile nje hćere. Po moje je to jedina pisma, ne samo va Hrvaskoj, leh i na cilon svitu, ka govori o seljenju i kako se je selilo. Sličan ustroj su sigurno jimili i drugi narodi ki su se selili va to vrime.“
[5] Izvorno čakav.: šorta joj je od velog pomena, t. j. plemenita su roda i visoka ugleda.
[6] Cipela ili postola, čakav. stupanja. Stupanje imaju potplat od goveđe, a naplat od ovčje ili kozje kože. Vezao se za nogu kožnim remenom, gremikom.
[7] Koplja.
[8] Baltuša, Blatuša, Balaton ili Blatno jezero u današnjoj Mađarskoj, na čijim su obalama prema krčkoj predaji živjeli Hrvati.