Prema priči djeda Antona Mrakovčića Pavlića[1] zapisao 1951. u Puntu Rado Žic Mikulin. Preveo 2021. Leonard Eleršek.
KRAVATA (ŠTO)
Hrvati su od najstarijih vremena nosili rubac oko vrata. To nije bio samo znak pripadnosti narodu, već i oznaka položaja. Položaj su označavale različite boje na rubcima. Isto je bilo i s perjem ptica[2] koje su nosili na svojim kapama[3]. Rubac, koji su poslije nazvali kravatom, u staro su vrijeme nosili hrvatski bojovnici kao vojnički čin. Svaki je čin imao kravatu na kvadratiće druge boje. Kravata na zlatne i srebrne kvadratiće bila je znak kosiza. [4] Kad su išli u Kastilju, gdje su bili plaćenici kralja Ferdinanda i Izabele[5], tu su tradiciju prenijeli u Španjolsku gdje su sudjelovali u rekonkvisti[6]. Hrvatski bojovnici, koji su više puta bili plaćenici dviju strana, kako se ne bi borili jedan protiv drugoga, nosili su rubce[7] koje su vezivali na Krešimira, valjda po hrvatskom kralju Krešimiru.[8] U svakom boju se nastoji ubiti generala, a ovako ne znaš koji je. Kada su ih ljudi vidjeli na konjima u lijepim odorama, ulaštenih sablji, noževa i dugih puški sa rupcem oko vrata, govorili su Crovat. Nakon nekoga vremena počeli su rubac zvati kravata. Taj komad krpe koji je bio oznaka za raspoznavanje hrvatskih bojovnika, svidio se Kralju Ferdinandu pa ga je i on počeo nositi. To su preuzeli i njegovi dvorjani. Kasnije je to počeo nositi i jedan od francuskih kraljeva. Onda su je počeli nositi, najprije plemići, onda činovnici, a po Francuskoj revoluciji i svi viđeniji i istaknuti ljudi. Danas se kravata nosi po cijelom svijetu, a svaki čovjek koji imalo drži do sebe ima oko vrata kravatu ove ili one boje. S kravatom smo, bez sablje i puške, pokorili čitav svijet. Svaki političar koji donekle drži do sebe ima na sebi, uz sako, košulju, ulaštene cipele, duge hlače i kravatu, koja ga svrstava među viđenije ljude. S kravatom si „komad čovjeka“. Moj djed Anton koji je o tome pričao, bio je ponosan kako se Hrvati, iako su bili više puta na dvije strane, nisu međusobno ubijali zahvaljujući kravati koju su nosili oko vrata, po kojoj su se lako prepoznavali.
ŠARPICA (ČA)
Hvati su va ion nosili šarpicu kolo vrata. To ni bil samo znak pripadnosti narodu leh i znak šarže. Saka šarpica je jimila druge cviti ke su to kazale. Istešo je bilo i zi peri od tic ke su jimili na svojih kalpačah. Šarpicu, ku su potlik nazvali crovata, su nosili hrvaski bojovnici i to je bil znak šarže. Saka šarža je jimila kravatu na kvadrići drugoga cvita. Kravata na zlatne i slebrne kvadrići je bil znak kosiza. Kad su šli va Kastiju, kadi su bili plaćenici Kraja Ferdinanda i Izabele, su tu tradiciju prnesli i va Španju, kadi su sudilovali va rekonkvisti. Hrvaski bojovniki, ki su više puti bili plaćenici dvih stran, kako se nebi borili jedan proti drugomu su nosili šarpice ke su veživali na Krešimira, vajda po hrvaskon kraju Krešimiru. U svakom boju se nastoji ubiti generala, a ovako ne viš ki je.[9] Kada su jih judi vidili, na luših, va lipih odorah, zluštranih sabjah, nožih i dugih puškah zi šarpicu kolo vrata, su govorili Crovat. Nakon nikoga vrimena su pričeli šarpicu zvat cravata. Ti kus krpe ki je bil bilih za raspoznivanje hrvaskih bojovniki, se je pijažal Kraju Fedinandu i ga je pričel nosit. To su ćapali i njegovi dvorjani. Kašnje je to pričel nosit i jedan od francuskih kraji. Ontrat su ju pričeli nosit, najprije plemići, nato inpijegati, a po Francuskoj revoluciji i si judi ki su se pritendili i ki su bili prižentozi. Danas se kravata nosi po cilon miru i saki čovik ki niš drži do sebe jima kolo vrata kravatu ovoga ali onoga cvita. Zi kravatu smo, brez sabje i puške, pokorili cili svit. Saki pulitičar ki niš drži do sebe jima na sebi, uz vištid, košuju, oluštrane postole, duge brageše i kravatu, ka ga uvršća mej prižentoze judi. Zi kravatu si „kus čovika“. Moj ded Anton ki je o tomu pravjal, bil je ponosan kako se Hrvati, iako su bili više puti na dvi bande, nisu mej sobu ubijali zahvajujuć kravati ku su nosili kolo vrata i tako jedan drugoga poznali.
[1] Začarkal Dr. Rado žic Mikulin, na bodu Krškomu oko 1951. Priču o kravati su svi znali, a ovo mi je pričao djed Anton (Mrakovčić Pavlić).
[2] Anton Harabajić (1953.): „Naš pradid Harabajić je nosil črjenu beritu (kapu) zi krejuton (krilom) od kraguja. Kolo vrata je nosil, kada je šal crikvu, fino tkanu šarpu (šal) na bele i črjene kvadrići. Kada bi ga bili pitali zač nosi tu šarpu, bi bil rekal kako je to znak hrvaskoga satnika i kako su od njegovoga roda svi to nosili.“
[3] O kalpačama je dr. Radu pričao Jive Kremenić 1954., objasnivši da su u stara vremena naši ljudi ovdje nosili kape koje su po obodu bile načinjene od crvenog sukna, a odozgo su bile bijele s crvenim kvadratićima. „Sprijeda su imale krila sokola, pričvršćena gumbom načinjenim od školjke, bisera ili kovine, u bogatijih od srebra i zlata. Sprijeda su bile razrezane, sa stranicama koje su se mogle spustiti na uši. Te kape su imale na lijevoj strani cuf ili resice, a kad sam bio mali, još smo ih nosili na mesopust.“
[4] Prema krčkim predajama hrvatski vojnici oko vrata nose šalove, čakav. šarpe (od tal. sciarpa), u naravi marame različitih boja i uzoraka koje odgovaraju osobnom činu, a koje su kasnije od nehrvata, a zato što su ih viđali na Hrvatima, nazvane kravatama. Činovi (kravate) su se razlikovali prema dvobojnoj kombinaciji kvadratića. Hijerarhiju činova i pripadajuće boje zabilježio je u narodnoj predaji otoka Krka M. Šimundić (1991.) na temelju razgovora s Puntarom Ivanom Harabajićem (1953.) i njegovih zapisa: veli kosiz = zlatno-srebrno, vijorni kosiz = zlatno-crveno, kosiz = zlatno-bijelo, vijorni trobojnik = srebrno-crveno, trobojnik = srebrno-bijelo, bojnik = crveno-crno, vijorni bojnik = crveno-bijelo, vijorni trosatnik = crveno-modro, trosatnik = crveno-zeleno, vijorni trosatnik = modro-žuto, satnik = modro-zeleno, podsatnik = modro-plavo ili samo sinje, vijorni trejsetač (tridesetnik) = zelenožuto, trejsetač (tridesetnik) = zeleno-crno, desetač (desetnik) = zeleno-bijelo. Kod pomorske bratovštine iz Punta na Krku čin, odnosno status, odavala je crna, crvena ili zelena boja kravate o čemu Miko Dumić kazuje: „Plovbani su oko vrata imali crveni rubac izvezen zlatnom žicom vezan „na Krešimira“, kako se i danas vezuje kravata. Četiri zamjenika su imala zeleni rubac izvezen srebrnom žicom, a svi drugi crni, izvezen žutim koncem.“ Najstariji poznati prikaz kravate kao vojnog čina vidljiv je na figuri vojnog odličnika s tranzene crkve sv. Marije iz Biskupije kod Knina iz 11. st. (Eleršek i Žic Mikulin, 2019.).
[5] Godine 1492. katolički monarsi Ferdinand II. Aragonski i Izabela I. Kastiljska osvojili su maursko kraljevstvo Granadu, posljednje arapsko uporište na Pirenejskom poluotoku. Njihovim vjenčanjem 1469. ujedinjena su kraljevstva Aragona i Kastilje čime je de facto stvorena jedinstvena španjolska država koja postaje velesilom. U njihovoj službi Kristofor Kolumbo kreće na svoju prvu ekspediciju i otkriva Ameriku.
[6] Rekonkista, rekonkvista (španj. reconquista: ponovno osvajanje), razdoblje u povijesti Pirenejskoga poluotoka od VIII. do XV. st. u kojem su Španjolci i Portugalci ponovno osvojili svoje zemlje, koje su od 711. zauzeli Arapi. R. je u Španjolskoj trajala do osvojenja Granade 1492. (Hrvatska enciklopedija)
[7] Šarpa, šarpica, od tal. sciarpa: šal, u naravi kravata.
[8] Vezivanje „na Krešimira“, dva puta oko duljega kraka, a onaj kraći kraj između zavijenih dijelova unutra.
[9] Rado Žic Mikulin: „Va boju se kravata okrenula prema ledjima, tako neprijatelj nije mogao vidjeti tko vodi boj, dok su su bojovnici to vidjeli na ledjima predvodnika!“