Priča „Sabor“ izvadak je iz pučke sage „Po slidu Slnca – Črjeni bojovnici zi Harezma“ (Eleršek, Žic Mikulin 2019.) koju je 1951. u Puntu kazivao Anton Mrakovčić Pavlić svome unuku Radu Žicu Mikulinu. Tu je od strane pučkog kazivača opisan izbor bana nakon doseljenja Hrvata u Europu, prostor koji ruski znanstvenici nazivaju Velikom Hrvatskom 3. - 6. st. (A. Mayorov 2006.).
SABOR (ŠTO)
Kada su Hrvati došli u zemlju između Volge i planine Karpata[1], veliki kosiz je sazvao sabor, dogovorio se s pukom i njihovim županima. Odlučili su da će se dogovoriti s ljudima koji ovdje žive i pitati ih bi li se mogli naseliti. Poslali su glasnike na konjima poglavarima Rusjana, Skita, Anta, Sarmata i drugih. Nakon nekoliko dana, kada su se kanići[2] vratili, kosiz je obišao s darovima svakog poglavara i s njim se nagodio gdje bi se mogli naseliti. Kako je zemlje bilo napretek, a bila je crna, rodna, ravna, bez kamena i puna trave, brzo su se sporazumjeli. Hrvati su se, obitelj po obitelj, rod po rod i pleme za plemenom, naselili jedan kraj drugoga. Cijeli rodovi su bili blizu. Izgradili su kuće[3], bune[4] i štale[5] od onoga što su ondje našli, kamena, suhe trave i ilovače i od drva. Sve kuće su bile po starom običaju okrenute vratima prema jugu, a zadnjim dijelom prema sjeveru. Ispred kuće su bile strehe na visokim sohama pod kojima su spavali psi i sušili se sirak, metlač i tikve. Na južnoj strani je bilo sunce, toplina, svjetlost i ugoda, a na sjevernoj bura, hlad, tamno i ružno vrijeme od kojeg su se čuvali. Počeli su orati zemlju, sijati žito, repu, proso, sirak i heljdu. Nastavili su gojiti konje, krave, magarce, koze i ovce. Veliki kosiz je zadržao svoju bojnicu, koja je obilazila naokolo naselja i čuvala dom u kojem su se naselili. Brzo se pokazala potreba za sigurnijom i jačom državom. Kanići su odjahali u sve krajeve, dok su tekliči trčali od naselja do naselja i pozvali sve na sabor. Na saboru je bilo postavljeno samo jedno pitanje: „Što mislite, treba li nam država ili ne?“ Obiteljski, rodovski i plemenski glavari su govorili i raspravljali o državi, vojsci, glavaru države, porezima i načinu izbora glavara. Odlučili su ustrojiti državu i da će se na idući puni Mjesec naći svi glavari i balotanjem[6] odlučiti koga će izabrati za poglavara države, a on će poslije sam izabrati svog zamjenika. U isto vrijeme će izabrati i velike župane, župane, velike kosize i kosize[7]. Glavari su se počeli okupljati tri-četiri dana prije sabora. Dolazili su s pratnjom jašući ili vozeći se na bojnim kolima. Svi su bili lijepo urešeni. Konji su im bili počešljani, kopita ulaštena i potkovana. Svaki je došao pod svojom vijorom, koja je na prednjoj gornjoj strani imala znak, pet zlatnih i crvenih kvadratića obrubljenih crnom crtom, kakav su nosile sve hrvatske kosize još u Carstvu. Cijelo polje je bilo pokriveno ljudima koji su stajali i čekali početak glavarskog sabora. Veliki kosizi su se primakli na uzvisinu odakle su mogli vidjeti svakoga. Rekli su neka prvo govori veliki kosiz, zapovjednik pohodnice. Muž je ustao, pozdravio sve nazočne i rekao kako misli da bi trebalo utemeljiti državu jer ovako, bez prave vlasti, mogli bi ih iz krajeva koje su naselili pomesti prvi koji dođu s jačom bojnom silom i protjerati ih. Svi su se s tim složili. Nato je ustao drugi veliki kosiz i rekao neka predlože jednog između sebe za kojeg misle da bi mogao biti ban koji bi čuvao i branio državu i, u isto vrijeme, pravo svakoga njezina pripadnika. Bilo je više prijedloga. Balotali su i trojica su imala najviše balota na okupu. Jedan je bio veliki kosiz pohoda Striloslav, drugi je bio njegov zamjenik Domagoj[8], a treći mladi Jizdislav. Veliki kosiz pohoda Striloslav se zahvalio na ukazanoj časti. Rekao je kako će, s obzirom na to da je prilično star, pomoći svakomu tko bude izabran. Ostali su Domagoj i Jizdislav. Domagoj je bio čovjek srednjih godina, pametan, razborit i ne previše nagao, a ono što bi odlučio, to bi i učinio, nikada mu ništa nije bilo teško. Jizdislav je bio mlad, pun života, svoj posao je radio dobro i ljudi su ga voljeli. Na balotanju je pobijedio Domagoj. Striloslav ga je pozdravio i položio pred njega kravatu[9] sa zlatnim i srebrnim kvadratićima, i rekao mu da ju je on s ponosom nosio i sada neka je dâ onomu za koga misli da će je jednako tako ponosno nositi i služiti svomu narodu. Domagoj je najprije rekao neka je zadrži, a kad ju je Striloslav odgurnuo rekavši da je već starac i da više nije za tako odgovoran posao, pružio ju je Jizdislavu. Jizdislav je pogledao oko sebe i rekao da će je primiti pod uvjetom da mu Striloslav bude savjetnik i učitelj sve dok ne ovlada svime. Striloslav se s tim složio. Tako je Jizdislav postao banski kosiz[10]. Zatim su izabrali velike župane i župane, pa onda velike kosize i kosize. Odredili su koliki će biti davak po ognju[11] i tko ga neće plaćati. Nato su cijelu noć pod punim Mjesecom, koji je mjesečinom[12] osvijetlio cijelu pokrajinu, pili, jeli i veselili se. Drugog dana u zoru počeli su se spremati za odlazak i jedan po jedan sa svojom pratnjom otići domu. Starosjedioci[13] su brzo uvidjeli da s doseljenicima[14] nema šale. Ban ih je pozvao i rekao da svaki dim, svaka kuća, mora poslati jednog bojovnika u satniju sela koje je najbliže. Podijelili su zemlju na županije, u kojima je svjetovnu vlast imao veliki župan, a vojnu veliki kosiz. Svakih sto dimova[15] davalo je satniju, tri satnije su činile trosatnu, tri trosatne bojnu, tri bojne trobojnu i tri trobojne kosizu. Tri kosize su tvorile veliku kosizu. Sve velike kosize su bile pod zapovjedništvom banskoga kosiza. Ban je imao svu vojnu i svjetovnu vlast. Svi bojovnici su svakih četrnaest dana, na dan jednog od bogova koje su slavili, morali doći u bojnoj opremi na konju s hranom za tri dana. Svako je selo imalo stalnu vezu s drugim selom tekličima, a svaka župa kanićima. Po cijeloj državi su bile postaje u kojima se moglo zamijeniti konje. Postaje su bile smještene u blizini putova.
SABOR (ČA)
Kosiz veli je, kada su Hrvuati prišli va zemju med Volgu i hlmine Karapati, zazval sabor, pogovoril se je zi pukon i njihovimi župani. Odlučili su kako ćeju se pogovorit zi judi ki živu ovdi i jih pitat ako bi se mogli naselit. Poslali su kanići poglavaron Rusjani, Skiti, Anti, Saramati i drugin. Nakon nikoliko dan, kada su se kanići tornali nazad, je šal kosiz zi dari obać svakoga poglavara i se šnjin nagodil kadi bi se mogli naselit. Kako je zemje bilo na pretek, a bila je črna, rodna, ravna i brez kamika, puna trave, su se brzo sporazumili. Hrvuati su se, obitej po obitej, rod po rod i pleme za plemenon, naselili jedan kraj drugoga. Cile rodovine su bile blizu. Zgradili su komarde, bune i mošune od onoga ča su tamo našli, kamika, suhe trave i žinte i od drva. Sve kuće su bile po staroj užanci klajene zi vrati kuntra sorinju, a zi zadnjin dilon kuntra urinju. Sprida kuće su bile strihe na visokih sohah pod kimi su spale pasi i se je sušilo sirak, metlač i tikve. Na sorinjskoj strani je bilo slnce, teplina, svitlost i ugodje, a na urinjskoj je bila bura, hlad, škuro i mrsko vrime od koga su se čuvali. Pričeli su orat zemju, sijat žito, ripu, proso, sirak i hajdu. Nastavili su gojit luši, krave, tovari, koze i ovce. Kosiz veli je zadržal svoju bojnicu, ka je obahajala nakolo domovanj i čuvala dom kodi su se naselili. Brzo se je pokazala potriba za sigurniju i jaču državu. Kanići su šli va sve kraji i teklići su tekli od naselbine do naselbine i pozvali svih na sabor. Na saboru je bilo postavjen samo jedan vapro: „Ča mislite, nan rabi država ali ne?“ Obitejski, rodovski i plemenski glavari su govorili i raspravjali o državi, o vojski, o glavaru države, o štibri i o načinu izbire glavara. Odlučili su ustrojit državu i kako ćeju se drugu užbu nać svi glavari i odlučit zi balotanjen koga ćeju zbrat za glavara države, a on će potlik sam zbrat svoga namisnika. Va isto vrime ćeju zibrat i župani velih, župani, kosizi velih i kosizi. Glavari su se pričeli zbirat tri, četire dni prije sabora. Prihodili su zi pratnju jizdeć ali se vozeć na bojnih vozih. Svi su bili lipo urešeni. Luši su jin bile počešene, kopita oluštrane i potkovane. Saki je prišal pod svoju vijoru, koj je na spridnjoj gorinjoj strani bil bilih, pet zlatnih i črjenih kvadrići obrubjenih zi črnu črtu, koga su nosile sve hrvuaske kosize još va Carevini. Cilo poje je bilo pokrito zi judi ki su stali i čekali početak glavarskoga sabora. Kosizi veli su se prižentali na božac, od kuda su mogli vidit svih. Rekli su neka prvo govori kosiz veli pohodnice. Muž se je stal. Pozdravil je svih nazočnih. Rekal je kako on misli da bi bilo potriba udelat državu aš ovako, brez prave vlasti, bi jih mogli pomest zi novoseline prvi ki bi prišli zi moćniju bojnu silu i jih zignat. Svi su se stin složili. Nato se je stal drugi kosiz veli i rekal neka predlože jenoga med sobu za koga misle kako bi mogal bit ban, ki bi čuval i branil državu i va isto vrime pravo svakoga nje čjena. Bilo je više predlogi. Balotali su i tri su jimili najviše balot na kupi. Jedan je bil kosiz veli pohodnice Striloslav, drugi je bil namisnik kosizov Domagoj i treći mladi Jizdislav. Kosiz veli pohodnice Striloslav se je zahvalil na časti. Rekal je kako je fanj star, da će pomoć svakomu ki bude zibran. Ustali su Domagoj i Jizdislav. Domagoj je bil šlovik sridnjih lit, pametan, rasudan i ne jako nagal, ma ono ča je odlučil je udelal, nikada mu ni bilo niš teško. Jizdislav je bil mlad, pun živjena, svoje delo je opravjal dobro i judi su ga volili. Na balotanju je premogal Domagoj. Striloslav ga je pozdravil i položil pred njega šarpu na zlatne i slebrne kvadići i mu rekal da ju je zi ponoson nosil i seda neka ju dâ onomu za koga misli da će ju istešo tako ponosno nosit i služit svomu narodu. Domagoj je najprije rekal neka ju zadrži, ma kada ju je Striloslav odklonil zi besidami da je zitruk i da više ni za tako odgovorno delo, ju je ponudil Jizdislavu. Jizdislav je pogjedal naokolo sebe i rekal da će ju prijet pod pogojen da mu Striloslav bude svitovalac i učitej dokjek ne ovlada zi svin. Striloslav se je stin složil. Tako je Jizdislav postal kosiz banski. Nato su zbrali župani velih i župani, pa ondat kosizi velih i kosizi, odredili kolika će bit štibra po ognju i ki davka nećeju plaćat. Nato su cilu noć pod punin Misecom, ki je žoldanon rasvitjival cilu pokrajinu, pili, jili i se veselili. Drugi dan nazoru su se pričeli spravjat i jedan po jedan zi svojim sprimstvon odhajat doma. Staroselci su brzo vidili da zi novoselci ni šale. Ban jih je pozval i njin rekal kako svaki dim mora poslat jenoga bojevnika va satniju sela ko je najbliže. Podilili su zemju na županije, va kih je svitovnu vlast jimil župan veli, a vojnu kosiz veli. Svakih sto dimi je davalo satniju, tri satnije su delale trosatnu, tri trosatne bojnu, tri bojne trobojnu i tri trobojne kosizu. Tri kosize su delale kosizu velu. Sve kosize vele su bile pod vlašću kosiza banskoga. Ban je jimil svu bojnu i svitovnu vlast. Svi bojnici su svakih četrnajst dan, na dan jenoga od bogi kih su slavili, moral prit na vaje va bojnoj opremi, na lušu i zi jizbinu za tri dni. Svako selo je bilo stalno poveženo zi drugin selon zi teklići, a svaka župa je bila povezana zi kanići. Po ciloj državi su bile postaje va kih se je moglo prominit konji i kolo kih su tekle puti.
[1] Karpati, lanac planina dug 1500 km u srednjoj Europi, na području Poljske, Češke, Slovačke, Mađarske, Ukrajine i Rumunjske, u kojem izviru rijeke Visla, Dnjestar, Tisa, Prut i dr. Dijele se na Zapadne, Istočne i Južne. Kako je ovo područje srednjovjekovne Bijele Hrvatske te rubno područje rane Velike Hrvatske, Hrvati su dugo bili najmasovnije stanovništvo pa je to gorje od davnina nazivano Hrvatskim planinama, Harvatha fjöllum, kako su nazvane u nordijskoj legendi Hervarar saga ok Heiðreks.
[2] Glasnici konjanici.
[3] Čakav. komarda, tradicionalna kamena kućica otoka Krka zidana bez veziva, s krovištem od kamenih ploča koje su se slagale jedna na drugu s preklopom od jedne trećine ploče. Bile su raznih dimenzija, neke 4 x 4, a neke 2 x 5 m; buna.
[4] Čakav. buna, kuća.
[5] Čakav. mošuna. Rado Žic Mikulin: „Mošuna je štala dimenzije 3 x 6 metara građena od kamena tehnikom suhozida (gromača), pokrivena slamom raži ili snopovima šaša (paver). Mošuna je zatvorena sa svih strana gromačom i imala je lesu ili zatoku (vrata). Krov mošune je bio visok i odijeljen gredama od donjeg dijela i tamo se stavljalo sijeno za zimu. U donjem djelu je bio manjador (jasle) za prehranu marve. Na tlo se stavljalo suho lišće. Ono što je padalo iz jasli pod životinje i miješalo se izlučevinama je bio pahor. Kaniže su bile slične građevine dimenzija 3 x 6 do 3 x 8 m s kamenim zidom na sjevernoj i istočnoj strani, a južnom i zapadnom stranom otvorene za ulaz marve. Krov (slon) oslonjen na gredama bio je pokriven snopovima šaša ili slamom raži, a na to su stavljani svežnji šiblja. Marva je mogla slobodno ulaziti i izlaziti.“
[6] Balotanje: način glasovanja gdje su uglednici s pravom glasa stavljali kamen na hrpu pojedinog kandidata. Onaj koji je imao najviše kamenova, bio bi izabran za glavara, kniza, kosiza, bana ili kralja. Glasovanje je objašnjeno u krčkoj predaji po kojoj su balotanjem Krčani birali Kneza, suca ili kosiza, što je podrobno opisano u pričama „Sudac“, „Veli sudac“ i „Daj si mir“ (zapisane u Puntu 1952.). Balotalo se uvijek na posebno odabranom mjestu, a na Krku je to bio lokalitet nedaleko Punta zvan Kosizova, Biškupova ili Zvanimirova katrida (prijestolje, stolica), ovisno o starosti izvora.
[7] U krčkoj predaji kao i starijoj toponimici vrlo često se sreću izrazi kosiz (vojni glavešina, general) te kosiza (velika vojna postrojba) te toponimi npr. Kosizova draga, Kosizova katridai sl. Prema Hrv. enciklopediji kosezi (kasezi, kasazi), su srednjovj. društv. sloj u slav. zemljama i šire (alpski Slaveni); društv. sloj, po nekima i pleme u ranijoj hrvatskoj etnogenezi, u naravi vojno plemstvo. U mnogim historiografskim i filol. teorijama zajedničko je vezivanje pojma koseza uz najraniju povijest Hrvata. U Hrvata, po legendi o doseljenju, naziv k. veže se uz ime jednoga (Koseg) od sedmero braće i sestara. U Karantaniji k. su predstavljali sloj izdignut nad slobodnjacima koji pružaju knezu voj. pomoć i imaju određene povlastice; odlučivali pri izboru kneza na Gosposvetskom polju.
[8] Domagoj: starohrvatsko ime, vjerojatno podrijetlom iz staroslavenske mitologije, vrlo je slično imenu Domovoj, nazivu za kućnog duha u mitologiji Istočnih Slavena, koje se izvodi se od riječi dom, a još je nazivan djed, gospodar kuće, Domovik, Djeduška, Starik, Khoromozitel. Najpoznatiji Domagoj u Hrvata bio je knez Primorske Hrvatske 864. - 876.; pomogao je hrvatskom mornaricom i kopnenom vojskom 869. – 871. franačkom caru Ludoviku II. zauzeti Bari, koji su u razdoblju 841. – 871. držali Arapi i koristili kao bazu za pljačku po Jadranu.
[9] Hrvatski vojnici oko vrata nose šalove, čakav. šarpe (od tal. Sciarpa), u naravi marame različitih boja i uzoraka koje odgovaraju osobnom činu, a koje su kasnije od nehrvata, a zato što su ih viđali na Hrvatima, nazvane kravatama. Činovi su se razlikovali u kombinaciji kvadratića obrubljenih crnim bridom, a svaki čin je imao svoju dvobojnu kombinaciju. Hijerarhiju činova i pripadajuće boje zabilježio je u narodnoj predaji otoka Krka M. Šimundić (1991.).
[10] Banski kosiz, banov veliki kosiz i prvi među kosizima, zapovjednik oružanih snaga.
[11] Porez po ognjištu, kući, dimu.
[12] Čakav. žoldan, jasna noć obasjana mjesečinom. Mjesečev dan, od čakav. Žol: Mjesec. Žol je jedan od hrvatskih poganskih bogova u krčkoj narodnoj predaji, gdje se spominje kao pomoćnik boga Hora zajedno sa zvijezdom Danicom. Mjesec (Žoldan) rasvijetli zemlju i tjera boga Mraka u rupe, zajedno sa svim njegovim pomoćnicima, rosom, maglom, mrazom i studeni. Za Uskrs (Vazam) na Krku su palili krijesove kako bi boga Mraka i njegove pomoćnike potjerali u rupe i pomogli Žoldanu dok ne dođe bog Hor i potjera ga svojim strijelama (zrakama). Možda je to Hor u obličju svog brata Jutroboga, istočnoslavenskog boga punog Mjeseca koji donosi novi dan, bog Mjeseca i mjesečine (žoldan), izobilja i zdravlja. U obliku Žoldan, Žol se pojavljuje u obličju punog Mjeseca. Vjerovanje u Mjesečeva boga bilo je živo u 19. st. u ukrajinskim Karpatima.
[13] Čakav. staroselci.
[14] Čakav. novoselci.
[15] Dim je izraz za kuću, domaćinstvo u kojoj se živi.