Priču „Hlmina” kazivala je 1955. u Puntu na Krku Ana Maračić Jelenčika, a zapisao Rado Žic Mikulin. Preveo 2020. Leonard Eleršek.
PLANINA (ŠTO)
Toga je dana susjeda Ana zakasnila u hlad. Žene su tamo već bile više od pola sata i naveliko kreketale i brbljale o ovome i onome. Kada je došla Ana, kazala je da je sa svojim šogoricama čistila češnjak i plela ga u pletenice. „Moj muž i njegov brat su na magarcima donijeli šest vreća češnjaka što su ga skupa vadili u svitanje. Hvala Bogu, sav smo stavili u vijence i objesili pod grede u potkrovlju, neka se suše. Jer ako se ne očisti odmah i ostavi na hrpi ili u vrećama, češnjak užegne, počne gnjiliti i može se baciti. Ja ga svake Vele gospe nosim u Crikvenicu, gdje je veliki sajam, a tamo sve brzo prodam jer me ljudi poznaju i znaju da imam dobru robu.“ Druga je rekla „Ajme i mene to čeka. Moj je rekao kako je i naš zreo. Sutra ujutro ili prekosutra ćemo ga otići zajedno pobrati. Ja ga najviše volim očistiti od suvišnog lišća odmah na njivi, gdje onda svo smeće zakopamo.“ Neka se je javila i rekla: „Marija, tvoji vijenci su tako lijepi i dugi, moraš mi pokazati kako ih pleteš.“ „Kada ga budem plela ću te zvati, pa ću ti pokazati.“ Još je neka rekla kako bi htjela naučiti tako plesti, „jer ne samo da su ti vijenci lijepi, nego i dugo traju, jer glavice češnjaka nisu tako guste pa ne užigaju jedna drugu.“ Razgovor je prestao. Čulo se samo zujanje vretena i cinkanje igala. Neka je onda rekla: „Ana, zar si tako umorna da nam ne možeš pričati niti jednu priču? Ti ih toliko znaš jer si ih slušala kada vam ih je djed pričao.“ Ana se malo nakašljala i rekla: „Jedna mi je sad došla na pamet. O njoj sam kao mala jako puno razmišljala. Moj djed je pričao o nekoj planini koju zovu Har. Ta planina je negdje daleko, daleko iza Indija. Gdje su te Indije[1], ja ne znam. Djed je onamo plovio i on je znao. Bio je na jednom velikom brodu koji je prevozio začine iz Indija u Nizozemsku. Kada bi se vratili iz Indija kapetan bi svima dao napojnicu koja je bila jako velika, veća od mjesečne plaće. Na začinima su jako dobro zarađivali. Ta planina je toliko visoka da se na njoj dotiču Mir (Zemlja) i svemir. U toj planini vrazi imaju jame i velike prostorije u kojima lože oganj i stalno ga potpiruju. Čitava planina je iznutra topla, a vrazi u njoj žive i kote se. Na planini su anđeli koji prave snijeg i led i njima zatvaraju rupe kroz koje bi vragovi mogli izaći na svijet. Vrazi i anđeli se stalno tuku i jednom nadvlada jedna, a drugi put druga strana. Kad pobijede anđeli onda je na Zemlji mir, a taj mir čuvaju vile, vilenjaci i krsnici zajedno s anđelima. Ali vrazi nemaju mira i započinju ražarivati oganj sve više i više. Snijeg i led se počinju topiti i velike rijeke teku niz planinu praveći sutjeske i doline gdje mogu živjeti ljudi. U tim dolinama život je lijep i ugodan. Ljudi imaju svega, čak i ptičjega mlijeka. Kad vragovi toliko ražare oganj da on postane jako velik, od njegove se topline otvore rupe na planini, pa silne vode nahrupe u dolinu i naprave poplavu. Ljudi tada bježe na obale i pokušavaju spasiti glavu. Tako su jednom i Haravati, a to znači mi, pobjegli odande i došli ovamo, gdje se toliko ne osjeća ta stalna vojna između anđela i vragova. Moj djed je tvrdio, a to je čuo u Indijama, kako su Haravati baš po toj planini i dobili ime. Kad se otvore jame na planini tada se iz nje vrazi razmile po čitavome svijetu, a njihovi pomoćnici, vješci, vještice, štriguni, štrige i malici rade sve, ne bi li posvadili ljude na Zemlji. Zlo uđe u ljude, zavlada velika oholost, sebičnost i gramzljivost i zato počnu ratovi. Neki traju kratko, a neke bome i po sto godina i unište sve što su ljudi stvorili za vrijeme mira. Te vještice i štrige izazivaju tuče, velike nevere, poplave, prolome oblaka i silne vjetrove koji razvalove mora i jezera i zaustave rijeke i potoke. Sve to traje jedno vrijeme, a onda opet pobijede anđeli. Čitavu planinu obuku u led i začepe ledom sve rupe kako vrazi ne bi mogli van, na svijet. Tada ponovno dođe vrijeme mira, ljudi grade kuće, dvore, putove, brodove i nastoje popraviti sve što su ratovi i nevremena uništili. Ta vojna među vrazima i anđelima je stalna i zato su svuda po svijetu svako dvadeset, trideset ili pedeset godina ratovi i jednako tako dugo traje mir. Moj djed je rekao da tome neće biti nikad kraja, jer nitko od njih ne može prevladati zauvijek. Tko god pobijedi, nakon nekoga vremena izgubi snagu, a onaj drugi pomalo ojača i onda, kada se osjeti dovoljno jakim, udari po onome drugom, koji se pijan od pobjede pomalo uspava. Ovaj drugi to jedva čeka i ponovo ga, napola uspavanoga i nespremnog, pobijedi. Tako vam je to drage žene. Posvuda je trajni rat i među životinjama i među ljudima, pa i u obitelji se uvijek glođemo, podbadamo i ljutimo jedan drugoga i kad ne bi istrpjeli jedan drugoga, mi bi se poklali među sobom. Sada je vrijeme za poći kućama kuhati da ne bude opet tora[2] u kući i da ne bi naši muževi ponovo kleli onih sto starih bogova što su nekad stolovali na Učkoj.“
Svaka je uzela svoj stolčić, pletivo ili preslice i košarice s vunom, te su polako otišle kućama. Neke su idući doma još šaptale jedna drugoj o priči koju su čule u hladu.
HLMINA (ČA)
Susida Ana je ta dan zakasnila na hlad. Žene su već bile tamo više od pol ure i na velo kreketale i klokotale o ovomu i onomu. Ana kada je prišla, je rekla kako je zi kunjadami čistila i plela česan va grešte. „Moj muž i njegov brat su prnesli na tovorih šest šaki česna, koga su skupa znimali od svitlaca. Hvala Bogu, svega smo klali va grešte i obisili pod grede, na granelu neka se suši, aš ako se ga šubito ne očisti i pusti na kupi ali va vrićah se česan važge i više ni dobar, prične gnjilit i onda ga moreš hitit. Ja gren šnjin svaku Velu gospoju na Crikvenicu, kadi je veli samanj i tamo sve brzo prodan, aš judi me znaju i viju, kako jiman dobru robu.“ Druga je rekla: „Amamo, i mene to tuka. Moj je rekal, kako je i naš zrel. Mi ćemo poć skupa jutro ali on drugi dan, ga pobrat. Ja najvolin šubito ga čistit od nevajatih per na mekoti i ondat sva šporkic vaje zakopamo na mesti.“ Nika se je javila i rekla:“ Marija tvoje grešte su tako lipe dlge, moraš mi pokazat kako je pleteš“. Kada ga buden plela ću te zvat, pa ću ti pokazat. Još je nika rekla, kako bi se otila naučit tako ples, „aš ne samo kako su te grešte lipe, leh se i dugo drže, aš nisu guste glavice česna i ne važguju jena drugu.“ Diškorš je fermal. Čulo se je samo zuj vreten i cinkanje zbic. Nika je na to rekla: „Ana ča si tako trudna, da nan ne moreš pravit niti jenu štoriju? Ti jih toliko znaš, aš si habala kada van jih je ded pravjal.“ Ana se je malo nakašjala i rekla: „Jena mi je prišla na pamet, o koj san ja, kako mala, čudo pensala. Moj did je pravjal o nikoj hlmini ku zovu Har. Ta hlmina je nigdi dlgo, dlgo ozgora Indij, Kadi su te Indije ja ne vin. Moj did je tamo navigal i on je znal. On je bil na jenon velon drivu ko je pejalo spicije od Indij va Base Pajizi. Kada bi se bili tornali zi Indij jin je kapitan svin dal manću ka je bila jako vela, veća od misečne plaće. Zi timi spicijami su jako dobro služili. Ta hlmina je tako visoka i tamo se dotiču Mir i svemir. Va toj hlmini živu vragi. Nutri jimaju škuje i vele prostori va kih gore oganj i ga stalno potiču. Cila hlmina je z nutra tepla i vragi tamo živu i se kote. Na hlmini su anjeli, ki delaju snig i led i stin zapiraju škuje, kuda bi vragi mogle prit van va svit. Oni se stalno mej sobu tuku i jedan put premore jena, a drugi put druga banda. Kada premoru Anjeli ondat je na zemji mir (ni rata) i ta mir čuvaju vile, vilenjaci i krsniki skupa zi anjeli. Ma vragi nimaju mira i pričnu potikat oganj sve više i više. Snig i led se prične topit i vele rike teku po hlmini zdolu i delaju ušćaci i doline, kadi moru živit judi. Va tih dolinah je lipo i dobro živjenje. Judi jimaju svega, dodar i tičjega mlika. Kada vragi jako podtaknu oganj, ki diventa tako veli i teplina, učini škuje na hlmini i silne vode nahrupe va dolinu i udelaju povodanj. Judi biže na bočine i provaju spasit glavu. Tako su jedan put i Haravati, to znači mi, ušli od tamo i prišli ovamo, kadi se ne ćuti toliko ta stalna vojna mej anjeli i vragi. Moj did je tvrdil, a to je čul va Indijah, kako su Haravati po toj hlmini i dobili jime. Kada se otvore škuje na hlmini ontrat se vragi razmile po cilon svitu i njihovi ajutanti višci, vištice, štriguni, štrige i maliki delaju sve, kako bi posvadili judi na zemji. Hudobija pride va judi, vela oholos, sebičnos i gltunoznost i zato pričnu rati. Nike rati traju malo, ma nike bome i po sto godišć i sve ča su judi stvorili za vrime mira, unišće. Te vištice i štrige delaju tuče, vele nevire, povodnji, efluvi i silne vitri, ke razvalaju more i jezera i fermuju rike i potoki. Sve to traje jeno vrime i ondat poznova premoru anjeli. Cilu hlminu obuku va led i začepe zi ledon sve škuje, kako vragi ne bi mogli van, va svit. Tada poznova diventa vrime mira, judi grade kuće, palaci, puti, brodi i nastoje popravit sve ča su rat i nevrimena unišćile. Ta vojna mej vragi i anjeli je stalna i zato su po svitu svako dvajset, trejset ali pedeset godišć rati i jisto toliko mir. Moj did je rekal, kako tomu neće bit nikada kraja, aš nijedan od njih ne more premoć za stalno. Ki god premore, nakon nikoga vrimena zgubja moć, a on drugi se pomalo refuje i ondat, kada se ćuti dosta jak, udri po onon drugomu ki pomalo pijan od premage, usapa, a on drugi to jedva čeka i ga poznova na pol zaspanoga i ne pripravnoga, premore. Tako van je to drage žene. Po svuda je trajni rat i mej živon i mej judi, pa i va fameji se vavik niš glojemo, badamo i najidamo jedan drugoga i kada ne bimo potrpili jedan drugoga bimo se poklali mej sobu. Seda je vrime za poć doma, kuhat, da ne bude opeta tora va kući i da ne budu naši muži poznova kjeli, sto onih starih Bogi, ki su nikada stolovali na Vučki.“
Svaka je pobrala svoj stolčić, pletivo ali preslice, kofice zi vunu i pomalo su šle doma. Nike su hodeć doma još šapćale jena drugoj o štoriji ku su čule.
[1] Vidjeti Vejsku legendu „Povêda ud Yndrah kadÿ parsjùte restû“; https://hr.metapedia.org/wiki/Starohrvatske_legende.
[2] Rado Žic Mikulin: „Toro je na Puntu, nered, tučnjava. Riječ je nastala tako što su Puntari, budući su spasili Omišljanskog težačića kada ga je bak (bik) nabo na rog, dobili dva ubijena bika! Kada su dijelili meso među sobom su se posvadili i potukli, od tada je saka gungula na Putu toro!“ Leonard Eleršek: „U jednom Vašem jako detaljnom zapisu koji ste naslovili 'Toro' to je ostalo od krčke „koride“, koja je zadnja održana oko 1780. Priču je kazivala Vaša baka 1950. i ide ovako: 'Va veji su svaki tusti utorak prije mesopusta ubijali baki, ke su davale općine, Dubašnica, Omišaj, Dobrinj, Verbnik, Baška i Punat… (Bika se ubijalo težicom) Težica (sjekira) je bila na tri i pol noge dlgon toporišću (držak) ko se je prije početka mirilo, da nebi bilo prevare. Moralo se je jimit jako puno kuraja (hrabrosti) za se koštat baku. Ki god put su se bak i težić (onaj koji drži težicu) i po pol ure koštivali i odmikali, dokjek ni bila prilika tešcu za zamahnut. Ako težić ni bil kurajan i ako je ušal (pobjegao) zi kola (kruga), ondat je va kolo prišal težić zi druge općine i on je ondat ubil baka. On ki je ušal i ni ubil baka, ni mogal od ruge i kojunevanja (zafrkavanja) i zato se je to jako ritko dogajalo. Raje bi bili poginuli ,leh ušli zi kola. Ako je drugi težić ubil beštiju, ondat je to bila vela korist za njegovu općinu, aš se je to lito dililo meso od dva ubijena baka va toj općini.'“