Priča „Hrvuatia“ izvadak je iz pučke
sage „Po slidu Slnca – Črjeni bojovnici zi Harezma“ (L. ELERŠEK i R. ŽIC MIKULIN 2019.; Tugomerika, Knj. 1.) koju je 1951. u Puntu kazivao Anton
Mrakovčić Pavlić svome unuku Radu Žicu Mikulinu. Tu je opisan povratak Hrvatskog naroda
vođenog svojim bojovnicima u azijsku gorsku pradomovinu nakon propasti Harezmanskog carstva i poraza carske vojske.
HRVATIA (ŠTO)
Veliki kosiz, njegovi bojovnici i oni od carske vojske koji su željeli poći s njima pomalo su se probijali prema sjeveroistočnim granicama. Te granice propalog Carstva su oduvijek čuvali Hrvati. Za svoju službu su dobivali plaću od cara. Sada, kada Carstva više nije bilo, svi su se Hrvati, zajedno sa svojim kosizima, pridružili velikom kosizu carevoga osobnog zdruga i uputili se u zemlju svojih otaca. S njima, bojeći se sužanjstva, išle su i postrojbe drugih naroda koji su živjeli u Carstvu. Išlo je nekoliko velikih kosiza naroda Hiksa[1], nekoliko kosiza Smera, nešto Palovaca[2], Varjaza i Harza. Oni su sa sobom vodili žene i djecu, svoje obitelji i rodbinu. Po putu su glasnici, jašući na konjima, javljali svim postrojbama što se dogodilo i neka se svi pridruže pohodu u domovinu. Kosiza za kosizom su im se pridruživale. Ustrojili su pohodicu[3], koja je bila sačinjena od čelnih postrojbi, bočnih postrojbi i pozadine. U sredini je bila carska udovica, hrana, životinje i ono malo nejačadi što je bilo s očevima koji su službovali u carskoj vojnici.
Kolona je nakon nekoliko mjeseci stigla u planinsku, krševitu, kamenitu, prašnu, ogoljenu i siromašnu zemlju. Planine su, činilo se, dodirivale nebo. Suša, koja je svake godine uništavala puno ljetine, voća i trsja, ovog je ljeta bila još strašnija. Zemlja je bila sva jako raspucana, trava je bila suha, a stabla su bila hrđavocrvena sa suhim lišćem. Samo je blizu potoka i lokvi bilo još poneko zelenije stablo i nešto zelenije trave. Suša je još više otežala ionako težak život. Bojovnici su se raštrkali po pokrajini. Otišli su domovima. Živjeli su u komardama[4]. To su bile pločama pokrivene kuće kamenih svodova koje su se nastavljale jedna na drugu. Svaka komarda je bila pletenom pregradom ili gromačom podijeljena na dva dijela. U prvom su spavala djeca i starci, a u drugome muževi sa ženama. U svakoj kući je bila žena ili dvije, petnaestero ili dvadesetero što veće što manje djece, djed i baka i pokoja teta. Živjelo se od onoga što su dobivali od svojih bojovnika u službi cara, nešto malo škrte zemlje i od marve koju su pasli. Ono što su bojovnici donijeli sa sobom brzo se istopilo. Berba je bila slaba. Muškarci su mijenjali oružje s težačkim oruđem i nastojali iz škrte zemlje isisati što su više mogli. Ali nije bilo velike koristi. Zemlja je bila prenapučena. Sve više je bilo gladnih usta. Počela ih je mučiti glad. Hrvatija[5] je bila zemlja u kojoj je zimi bilo jako hladno. Pokrivao ju je velik snijeg i puhali su jaki vjetrovi. Proljeće bi došlo iznenada, brzo, i okopnjelo u nekoliko dana. Svi potočići, rječice i rijeke bi poplavile, bujice su nosile sve pred sobom, kaljuže bi postajale lokve, a lokve jezera. To je trajalo kratko vrijeme, a onda bi vrućine brzo osušile zemlju. Vjetar je nosio prašinu po cijeloj zemlji. Potoci bi presušili ili bi imali samo malo vode u mirnacima[6] i jezercima[7], koja su bila umjetno izrađena branama. U vrijeme kopnjenja snijega pa sve do vrućina kosila se i sušila trava. Spremali su je u stogove[8] i čuvali za zimu. U to vrijeme se sadilo i obrađivalo polja. Kada bi počele suše, napasalo se marvu, ovce, koze, kravice, kobile i ždrebad. Napasati se počelo u dolovima, a onda se pomalo tjeralo marvu u planine jer tamo je bilo hladnije i paša je bila bolja. Životinje su pasli odsluženi bojovnici i časnici. Kako je u Hrvatiji svaki muški od šesnaestog do šezdesetog proljeća bio bojovnik, kod kuće ih je bilo jako malo i zato su djeca i mlađe djevojke pomagali čuvati blago. Odsluženi časnici su imali još jednu ulogu: morali su svaki u svom selu, naselju i zaselku učiti djecu jahati konje, baratati oružjem i paziti što se događa oko njihovih stada. Kako je bojovnička služba bila vezana za konja, tako su svaki zaselak i svaka kuća imali najmanje po desetak kobila i konja. Časnici su odabirali najmirnije konje i na njima učili djecu, mušku i žensku, jahanju. Svu djecu su već s pet proljeća učili jahanju. Djeca su se znala dobro držati na konju bez sedla. Kada bi se naučila jahanju, onda bi ih počeli učiti gađanju lukom, najprije u nepokretne mete. To su bile obično kožice od zeca napunjene slamom ili kožice od kozlića i janjčića napunjene slamom. Kada bi jednom postala sposobna pogoditi mirujuću metu, vezali bi je na dugi konopac koji su u početku u trku potezala djeca. Poslije bi metu vezali za konja koji ju je u trku, a poslije i u galopu vukao za sobom. Sva djeca, djevojčice i dječaci, bila su jako dobri strijelci. To bi im dobro došlo kad su čuvala stoku i kad su morala sama brinuti o sebi. Na proljeće bi djecu, koja su bila jednako postrojena kao i njihovi očevi i djedovi, u trijice, desetine, tridesetnije, satnije, trosatnije, bojne, trobojne, kosize i velike kosize, vodili u siće. To su bile močvare u kojima je rasla trstika. Na proljeće je trebalo posjeći trstiku. Vozili su je u sela i koristili za pokrivanje krovova i streha. Satnici su učili stariju djecu kako i pod kojim kutom moraju posjeći trstiku mačem. Mač je trebalo najprije dobro nabrusiti brusom, a onda se trstiku trebalo posjeći tako da je posječena ostala na istome mjestu na kojem je rasla. Tek kada su to naučili, časnici su ih zapisivali za bojne kosize. Ti vojni pozivnici bili su jako ponosni na svoje postignuće i svako dijete se svom silom trudilo naučiti sve ono čemu su ga satnici podučavali. Svakog ljeta imali su nadmetanju gađanju lukom i strijelom, ubadanju kopljem u trku, a onda s konja, i u sječi trstike. Mete su im bile mješine napunjene travom i slamom. Pripetavanja su bila najprije u desetini, pa u tridesetniji, onda u satniji i sve do velike kosize. Onaj koji je bio najbolji bio je slavljen te bi dobio najljepše izrađen luk s kracima koji su dva puta savijeni, strijelnicu sa strijelama, mač sa zlatnom jabučicom, koplje sa zlatnim vrhom i vijoru sa zlatno-crvenim kvadratićima. Starci su obučavali konje boju i bojnom okruženju. Jedan dio tih dobro uvježbanih konja prodavali su u Kinu i mijenjali za svilu. Svilu su prodavali dalje i za nju dobivali što su već trebali. U Hrvata je bilo jako puno kovača, koji su kovali oružje, mačeve, noževe, nožiće, vretena za kola, kuke za vagire konjskih zaprega, lance, stremene i konjske potkove. Lukari su izrađivali lukove od više vrsta drveta: tise, drijena, jasena, pelegrinke i judovine. Drvo su posebno sušili kako ne bi pucalo. Posječeno drvo bi stavili u blato pod vodu i ondje ostavili neka odstoji tri ili četiri mjeseca. Od takvog drva su izrađivali trake koje su mazali ljepilom i onda oba kraka luka zajedno savijali na toploj pari. Između krakova je bio rukohvat ili držak na kojem se nalazio ciljnik. Na rukohvat su uglavljivali krakove luka posebnim klinovima i povezivali ih ljepilom. Prije gađanja kraci su se natezali tetivom od kože. Prije toga luk nije bio nategnut, nego opušten, da se ne bi kvario. Mušica je bila vrh strijele. Takvi lukovi su bili kraći i njima se jako lijepo gađalo s konja. Strelicu su znala napraviti skoro sva djeca, a nije bilo bojovnika koji je nije znao izraditi. Strijele su bile posebne. Tijelo strijele pravilo se od trstike koju se užarenom žicom prošupljilo iznutra, a izvana zagladilo. Na tijelo strijele, trstenicu, se sprijeda ugrađivao trokutasti vršak. Straga su se stavljala tri pernata krilca pod jednakim uzajamnim kutom. Prije nego što se na tijelo ugradio vršak, u nju bi se stavila jedna ili dvije kuglice od olova, koje su se morale glatko kotrljati od jedne do druge strane tijela strelice. Sa zadnje strane trstenice izradile bi se uši kao oslonac za tetivu luka. Kad bi se odapelo strijelu s kuglicama, njezine kuglice su bile straga, kod krilaca, a kad bi strijela pogodila, metu kuglice bi naglo ruknule prema šiljku i meti i tako pojačale udarac strijele. Više puta bi kuglice izbile šiljak s tijela strijele, koji je onda ostao u zariven u meti. Ako nije bilo kovanih vršaka za strijelu, na njegovo se mjesto stavljao vrh od kosti, velik trn ili oštar kamen. S takvim običajima i navikama djece, kosize su imale stalan dotok novih bojovnika koji su se jako brzo snašli u pravoj borbi. Za dugih zimskih večeri bi starci i starice pokraj ognja koji je gorio na sredini kuće djeci pričali priče. Učili su ih o bogu Horu, Davoru, Dobrinju, Dažbogu i bogu Kišu[9], kojeg su se svi strašno bojali. To je bio bog koji nije imao milosti za izdajice. Svatko tko je izdao, morao je umrijeti. Babe su uvijek govorile unucima: „Čuvaj se Kiša, jer on ne prašta.“ Pod oltarima boga Hora su uvijek bile jame boga Kiša. Svaka izdaja je bila osvećena i nije bilo važno kamo je izdajica pobjegao. Za njim se slalo uhode koji su ga prije ili kasnije ubili i donijeli njegovu glavu glavarima. Velika sramota je bila za cijeli rod ako je koji od roda bio izdajica i zato su se svi jako čuvali. Djecu su od najmlađih ljeta učili da moraju šutjeti i ono što znaju držati za sebe. Iskusni bojovnici i časnici, koji su po četrdeset i više ljeta bili u kosizi i prošli sito i rešeto, pokazivali su brazgotine i ožiljke na svojim rukama, nogama i obrazima i objašnjavali gdje su ih zadobili. Pričali su djeci i svima koji su htjeli slušati kako moraju uvijek biti na oprezu i kako se na straži nikada ne smije zaspati ili se opustiti, jer se to uvijek osveti, ne samo onomu koji je to učinio nego i svima drugima koji su s njim. Pričali su kako se napada i kako se ispred bojnih crta moraju uvijek iskopati jaruge i opkopi, jer se tako postrojba uvijek može obraniti ili se vratiti na bojnu crtu ako napad ne bi uspio. Iskusni časnici su govorili kakvu su primijenili taktiku, kada su pobijedili ovoga ili onoga, pričali su i kada su i zašto izgubili i dobili po glavi. Babe su pripovijedale o vilama, krsnicima, malicima, čarobnjacima i vilenjacima. Pričale su gdje su vile, kako izgledaju i što sve mogu činiti. Pripovijedale su o morama i vješticama koje stvaraju tuču i uništavaju čovjekov trud. Svaka je imala svoju priču i zagovarala je svime što je znala, kunući se u bogove i boginje, kojih su Hrvati imali koliko hoćeš. Puno su priča pričali o zmajevima, koje su nazivali požgajima i gomarima.[10] Te priče su uvijek bile strašne i gotovo da i nije bilo djeteta koje ne bi proželi žmarci kada bi slušalo ili kada bi otišlo na počinak u tamni i hladni dio kuće, podalje od ognjišta. U tri boga i jednu božicu se nisu nikada zaklinjali, a to su bili Hor, Davor, Kiš i božica Aštur. Svi su se ih bojali jer su to bili bogovi bȍja i osvete. Kada su svi bojovnici došli u domovinu, Hrvatija je postala pretijesna i prenapučena. Časnici su počeli govoriti kako bi se moralo negdje pronaći neku zemlju gdje bi mogli prehraniti svoje. Poslali su glasnike na konjima i tekliče po cijeloj državi i sazvali sabor. Na saboru su odlučili poslati uhode s nalogom neka pronađu zemlju koja bi bila pogodna za život. U prilog tomu da se moraju seliti išlo je to što su se njihovi susjedi Varjazi[11] već prije riječnim putovima odselili nekamo daleko, a ondje kamo su otišli sigurno je dobro jer se više nisu vraćali oko Amu-Darje[12] i Hilmanda[13], gdje su prije živjeli. Nešto Varjaga, koji su ostali, živjelo je s Hrvatima…
HRVUATIA (ČA)
Kosiz veli i njegovi bojovnici i oni ki su od carske vojske otili poć šnjimi su se pomalo probijali kuntra urinjsko-ishojskin mejašon. Te mejaši propaloga carstva su od vavek čuvali Hrvuati. Za svoju službu su dobivali plaću od cara. Seda kada Cesarstva više ni bilo, su se svi Hrvuati skupa zi svojimi kosizi pridružili kosizu velomu osobnoga zdruga i se naputili va zemju svojih oci. Žnjimi, bojeć se sužanjstva, su šle i postrojbe drugih narodi ke su živile va Cesarstvu. Šlo je par kosiz velih Hiksi, par kosiz Smeri, niš Palovci, Varjagi i Harzi. Oni su sobu pejali žene i dicu, svoje obiteji i rodbinu. Po putu su kanići javjali svin kosizan ča se je dogodilo i neka se svi pridruže pohodu doma. Kosiza za kosizu su se pridruživale. Ustrojili su pohodnicu ka je bila udelana od čelnih postrojb, bočnih postrojb i zadade. Va sredici je bila carska udovica, hrana, živina i ono malo nejači ki su bili zi oci doklek su bili va carskoj službi.
Pohodica je prišla nakon par miseci va hlmovitu, krševitu, kamenitu, prašnu, ogujenu i siromašnu zemju. Hlmine su, činelo se je, dotikale nebo. Šuša, ka je svako godišće unišćivala čudo intrade, frutja i trsja, je ovoga lita bila još strašnija. Zemja je bila sva jako razpucana, trava je bila suha, a drva su bile rijavočrjene zi suhimi peri. Kadikadi je blizu potočin i lokav bilo još ko god zelenije stablo i niš zelenije trave. Suša je još više otežila i onako teško živjenje. Bojovnici su se rastrkali po pokrajini. Prišli su doma. Živili su va komardah. To su bile zi kamici na voltu grajene i zi pločami pokrijene kućice ke su se nastavjale jena na drugu. Svaka komarda je bila zi pleton ali zi gromaču podijena na dva dila. Va prvon su spali dica i starci, a va drugon muži zi ženami. Va svakoj komardi je bila žena ali dvi, petnajs ali dvajset, ča veće ča manje dičine, did i baba i po kagod teta. Živilo se je od onoga ča su dobivali od svojih bojovnici va službi cara, niš malo škrte zemje i od marve ku su pasli. Ono ča su bojovnici prinesli se je brzo stopilo. Jimitva je bila slaba. Struki su zaminjali armu zi težaškin orudjen i provali zi škrte zemje zisisat sve ča su više mogli, ma ni bilo vele koristi. Zemja je bila prenapučena. Sve više je bilo lačnih ust. Počela jih je mučit glad. Hrvuatia je bila zemja va koj je po zimi bilo jako hladno. Pokrival ju je veli snig i vitrale su jake vitri. Protuleća bi bile prišle nenadijano, brzo, i kopnilo je va par dnih. Sve potočići, ričice i rike bi bile poplavile, bujice su nosile sve sprid sebe, kajuže bi bile diventale lokve, a lokve jezera. To je trajalo kratko vrime i bružere bi bile brzo osušile zemju. Vitar je nosil prah po ciloj krajini. Potoci bi bili presušili ali jimili samo malo vode va mirnacih i va jezercih ke su bile šišno učinjene zi jazinami. Va vrime od kopnjenja sniga do bružer se je kosilo i šušilo travu, spravjalo ju va stogi i čuvalo za zimu. Va to vrime se je sadilo i štentalo poja. Kada bi bile pričele bružere, se je napasalo marvu, ofce, koze, kravice, kobile i ždribad. Napasat se je pričelo va dolinah, a ondat se je pomalo tiralo marvu va hlmine, aš tamo je bilo hladnije i paša je bila boja. Živinu su pasli odsluženi bojovnici i časnici. Kako je va Hrvuatiji svaki muški od šesnajtoga do šesdesetoga protulitja bil bojovnik, jih je doma šempre skarsivalo i su za to pomagali čuvat živo dica i mlaje struke. Odsluženi časnici su jimili još jenu nalogu, morali su svaki va svojen selu, vesi i zavesi vadit dicu jahat luši, baratat zi oružjen i pazit ča se dogaja kolo njihovih črid. Kako je bojovniška služba bila vezana za konja, to je svaki zaselak i svaka kuća jimila najmanje po desetak kobil i konji. Časnici bi bili zibrali najmirnije konji i na njih učili dicu, mušku i žensku jizdu. Svi dica su već kad su jimili pet protulić vidili jizdit i se dobro držat na konju bez sedla. Kada bi se bili naučili jizdu, su jih pričeli učit turgat zi strilami, najprije va turge ke su bile fermative. To su bile običajno kožice od zeca napunjene zi slamu ali kožice od kozlića i jančića napunjene zi slamu. Kada bi bili abeli zadinut fermativu turgu, bi bili turgu vezali na dugi špag koga su spričela va trku potezali utruci, a potlik bi ju bili vezali za luša ki je va trapu, a potlik va halopu za sobu potezal turgu. Svi dica i muški i ženske su bilo jako dobri turgači. To bi njin bilo dobro prišlo kada su čuvali živo i kada su morali sami skrbit za sebe. Na protuliće bi bili dicu, ki su bili istešo postrojeni kako i njihovi oci i didi va trijice, desetače, trejsetače, satnije, trosatne, bojne, trobojne, kosize i kosize vele, pejali va siče. To su bile močarine kadi je rasla trstika. Na protuliće se je moral trst posić i pejali su ga va sela za pokrivat krovi i strihe. Satnici su učili starijih dicu kako moraju i pod kin kuton posić trstiku zi mačen. Mač se je moralo najprije dobro nabrusit zi bruson i ondat se je trstiku moralo posić tako da je posičena ustala na jiston mistu kako kada je rasla. Tek kada su se to naučili, su jih časnici zapišivali za bojne kosize. Ti šuškriti su bili jako ponosni na to ča su dosegli i svako dite se je zi svu svoju moćju trudilo naučit sve ča su jih satnici učili. Svako lito su jimili pripetavanja, turganja zi strilu, badanja zi sulicu va trku, a ondat na konju i va siči trstike. Turge su jin bile mišine napunjene zi travu i slamu. Propetavanja su bile najprije va desetini, ondat va trejsetini, ondat va satniji, i sve do kosize vele. On ki je bil najboji je bil slavjen i dobil bi bil najlipje udelan zi dvojno savijenimi kraci luk, strilnicu zi strilami, mač zi zlatnin bulbcen i sulicu zi zlatnin bušcen i vijoru zi zlatno črjenimi kvadrići. Zitruci su vadili i luši boju i bojnomu šušuru. Jedan dil tih dobro zučenih konji su prodavali va Kinu i minjali za svilu. Svilu su prodavali naprida i zanju dobivali ča su rabili. Va Hrvuati je bilo jako puno kovači, ki su kovali oružje, mači, noži, nožići, vretena za vozi, zakučki za balancini, veruge, striminci i potkove za konji. Lukovci su delali luki od više šort drv, tise, drina, jesena, pokrive i judovine. Drva su posebojno šušili kako nebi pucale. Posičeno drvo bi bili klali va blatinu pod vodu i tamo pustili tri ali četire misečine. Od takovih drv su delali ferse ke su takivali zi lipilon i ondat kraci dvojno savijali va teploj pari. Mej kraci je bil ćapac ali hvatac na kon je bil mirnik i na koga su se zagvozdivali kraci zi šćikami i lipilon. Kraci su se natezale zi vržcen od gremika prije leh se je šlo turgat, a pred tin nisu bile nategnjene, leh mlohave, da se nebi spačivale. Turgan je bil vrh strile ali ubadac. Takove luki su bile kraće i š njimi se je jako lipo turgalo si luši. Strilicu su vadili delat svako dite i ni bilo bojovnika ki ni znal udelat stril. Strile su bile posebojne. Trstenicu se je delalo od trstike ku se je zi užarenu žicu prošupjilo i znutra i zvana zagladilo. Na trstenicu ali prstanicu bi se bilo sprida klalo trokutast ubadac ili bužac, a zada se je klalo tri pera pod jistin kuton jeno od drugoga. Prije leh se je klalo va trstenicu ubadac, se je nutar klalo jenu ali dvi balice olova ke su morale glatko teć od jene do druge strane trstenice. Zada se je udelalo uši za veržac. Strila ku bi se bilo ziturgalo je, kad je poletila, jimila balice na zadnjen kraju kol zaletnic, a kada bi bila zadila, turgu su se balice naglo ruknule kuntra ubadcu i tako pojačale tofac strile i više puti izbile ubadac zi trstenice ki je ondat ustal va turgi. Ako se ni jimilo kovanoga ubadca, se je na njegovo misto kladal ubadac od kosti, veli trn ali oštar kamik. Zi timi vajami dice su kosize jimile stalan dotok novih bojevniki ki su se jako brzo snašli va pravoj bojnici. Va dugih zimskih večerih bi bili zitruki i zitruke poli ognja ki je goril na sredini hiže utrukon pravjali štorije. Učili jih o bogu Horu, Davoru, Dobrinju, Dažbogu i bogu Kišu, koga su se svi strašno bojali. To je bil bog ki ni jimil milosti za jizdajice. Svaki ki bi bil jizdal je moral umrit. Babe su vavik govorile vnukon: „Čuvaj se Kiša, aš on ne prašća!“ Pod bošcih boga Hora su vavik bile jame boga Kiša. Svaka jizdaja se je osvetila, ni bilo važno kamo je jizdajica ušal. Za njin se je slalo uhode, ki su ga prije ali kašnje ubili i prnesli njegovu glavu glavaron. Vela vašćina je bila za cili rod ako je ki od roda bil jizdajica i zato su se svi jako čuvali. Dicu su učili va najmlajih liti kako moraju mučat i ono ča znaju držat za sebe. Iskušeni bojovnici i časnici, ki su po četrdeset i više lit bili va kosizi i pasali sito i rešeto, su kazali brazgotine i ožijci na svojih rukah, nogah i obrazih i pravjali kadi su ča ćapali. Pravjali su dicin i svin ki su otili habat kako se mora uvik bit na oprezu i na vahti i nikada se nesmi zaspat ali pustit ča na lahku ruku, aš to se vavik osveti, ne samo onomu ki je to udelal, leh i svin drugin ki su žnjin. Pravjali su kako se napada i kako se mora vavik skopat jaruge i obkopi sprida bojnih čart, aš se tako vavik more branit i tornat se na bojnu čartu ako napad ne bi uspil. Iskušeni časnici su pravjali kako su kadi jimili tatiku kada su premogli ovoga i onoga, ma su pravjali i kada su i zač su zgubili i ćapali kapeladu. Babe su pravjale o vilah, krsnikih, malikih, čaravnjakih i vilenjakih. Pravjale su kadi su vile, kako zgjedaju i ča sve moru udelat. Pravjale su o morah i višticah ke delaju tuču i unišćuju ča čovik dela. Svaka je jimila svoju štoriju i ju zagovarala zi svin ča je znala, kjenuć se va bogi i boginje, kih su jimili Hrvuati koliko god ćeš. Čudo su štorij pravjali o požgajih, gomarjih i zmajih. Te priče su vavik bile strašjive i skoro ni bilo diteta koga nebi bil spreletil srh kada ju je habal ali kada bi bil šal leć va škuru i mrzlu stran, daje od ognjišća. Va trih bogi i jenu božicu se nisu nikada kjeli, a to je bil Hor, Davor, Kiš i božica Aštur. Svi su se jih bojali aš su to bili bogi boja i osvete. Kada su prišli svi bojovnici doma, je Hrvuatija postala pretisna i prenapučena. Časnici su pričeli govorit kako bi se moralo nigdire nać niku zemju kadi bi mogli prehranit svojih. Poslali su kanići i teklići po svoj dežiji i sazvali sabor. Na saboru su odlučili poslat uhode zi nalogon neka najdu zemju ka bi bila pogodna za živjenje. Va prilog tomu kako se moraju selit je bilo i to aš su se njihovi susidi Varjagi bili odselili po rikah nikamo dugo dugo i sigurno jin je tamo bilo dobro, aš se nisu više tornivali kolo Amudarje i Hilmanda, kadi su prije živili. Niš Varjagi, ki su ustali, je živilo zi Hrvuati...
[1] Hiksi, grč. Hyksṓs, ime koje je antička tradicija dala azijskim osvajačima Egipta potkraj Srednje države. Nomadi semitskoga i huritskog podrijetla; vladali su Egiptom oko stotinu godina (približno od 1650. pr. Kr.) u razdoblju između Srednje i Nove države. Vlast su učvrstili osobito u Donjem Egiptu, gdje su u delti osnovali grad Avaris.
[2] Kipčaki, turkijski narod koji je u srednjem vijeku u Europi bio poznat pod imenima Kumani i Polovci. Od 11. do 13. st. nastavali su područje od Irtiša do južnoruskih stepa, odakle su provaljivali u Europu. Oko 1100. provalili su u Moldaviju i Vlašku, odakle su napadali Kijevsku Rusiju.
[3] Pohodna kolona, kolona, marš; slično čakav. kaminada (hodnja), od kaminat, hodati.
[4] Komarda ili buna je tradicionalna kamena kućica otoka Krka zidana bez veziva, s krovištem od kamenih ploča, čakav. škrila, koje su se slagale jedna na drugu s preklopom od jedne trećine ploče. Neke su bile 4 x 4, a neka 2 x 5 metara.
[5] Kazivač vjerojatno govori o Arahoziji, staroperz. Harauvatiš, vedski Sarasvatī, drevnoj pokrajini Perzijskog Carstva u Južnoj Aziji oko rijeke Arghandab, grč. Arachōtos, pritoke rijeke Helmand, koja obuhvaća područje današnjega jugoistočnog Afganistana i sjevernog Pakistana, sve do rijeke Ind. Naziv Arahozija je latinizirani oblik grčkog naziva za ahemenidsku i seleukidsku pokrajinu (satrapiju) na istoku njihova carstva, koja je bila naseljena iranskim narodom Arahozijaca, staroperz. Harauvatiya. Iranisti je smatraju pradomovinom Hrvata; u sagi Po slidu Slnca nije izravno imenovana kao pradomovina Hrvata, već se navodi da se u njezinoj blizini nalazi rijeka Hilmand, gdje žive susjedi Hrvata Varjazi.
[6] Mirnac, mirni dio vode tekućice, za razliku od brzaca.
[7] Čakavski jezik otoka Krka razlikuje jezero od ozera. Čakav. jezero je umjetno jezero nastalo na umjetan način jazinjenjem (jazina je brana) u umjetno stvorenom bazenu (jazini), dok je čakav. ozero (rus. о́зеро) prirodno jezero.
[8] Čakav. stogi. Stog je tradicionalni način čuvanja sijena slaganjem u stožasti stupac kupolastog vrha oko visokog kolca zabijenog u tlo. Rado Žic Mikulin: „Na vrh čakav. jajanice (kupole) stavljao se stari lonac, kako voda ne bi po kolcu tekla u stog i močila suho sijeno. Ako je bilo moguće gornji dio stoga pokrivali bi radijalno slaganim snopovima raži ili šaša. Stog se ograđivao trnjem kako bi se sačuvao od stoke.“
[9] Više o hrvatskim poganskim bogovima s otoka Krka u knjizi Tugomerika knj. III. Stari bozi nas Hrvata.
[10] Više o mitskim bićima krčke starine u knjizi Tugomerika knj. IV. Čančarije.
[11] Varjazi, rus. Varjagi, naziv za skandinavske ratničke družine koje od VIII. i IX. st. prodiru u Rusiju. U zapadnoj Europi nazivaju ih Vikinzi ili Normani. Naziv je izveden iz staronord. jezika gdje je značio zaprisegnutog člana ratničke družine. Varjazi su odigrali važnu ulogu u formiranju Kijevske Rusi, gdje su u službi ruskih vladara.
[12] Amu-Darja, grč. Oks, Oxus, Oxos, Ὦξος, jedna od najdužih rijeka u srednjoj Aziji, izvire u Pamiru i teče u pravcu zapad – sjeverozapad, sve do ulijevanja u Aralsko jezero. U povijesti je nosila još više vode i jednim se krakom vjerojatno izlijevala u Kaspijsko jezero, tvoreći plovni put između Aralskoga i Kaspijskog jezera. Čakavski naziv (Krk) rijeke Amu-Darje je Obrarikva, a njezine močvarne delte Obrikukur.
[13] Hilmand, Helmand, rijeka u Afganistanu, duga 1150 km. Izvire u zapadnom Hindukušu, protječe kroz pustinjsko-stepski kraj jugozapadnog Afganistana i blizu iransko-afganistanske granice te utječe u močvare oko jezera Sistan. Glavni pritoci su Arghandab i Tarnak. U antičko doba zvala se Etymandros, Ethymantus. Prema sagi Po slidu Slnca dolina H. je pradomovina Varjaza, susjeda Hrvata.