Pričala Marija Kirinčić u Mariboru 1972., zapisao Rado Žic Mikulin,[1] a 2021. preveo Leonard Eleršek.
ŠTO ČOVJEKU TREBA (ŠTO)
U ono staro doba, u jednoj zemlji koja se zvala Harezm,[2] u kojoj su Hrvati službovali kao plaćena vojska, kralj je želio nagradit nekog čovjeka jer mu je spasio sina koji se utapao u nekoj velikoj rijeci, koju su zvali Eufrat. Pitao je čovjeka što bi htio za nagradu, a on mu je odgovorio: „Onoliko zemlje koliko mogu proći za jedan dan hoda.“ Kralj je rekao: „Dobro. Poći će te s dvojicom konjanika iz mog gardijskog zdruga. Krenite kad Sunce počne izlaziti na istoku, a završit će te u suton, kad ono nestane na zapadu. Moji Haravati će svakih petsto ili šesto sežanja[3] zabiti kolčić i sve što prođete biti će vaše.“ Ujutro je čovjek bio spreman, već pola sata prije svitanja. Bilo je odjeven u lake cipele, hlače i košulju. Za pasom je imao tikvu vode i nešto malo prepečenog kruha[4] za utažiti glad. Došla su dva Haravata iz kraljeva zdruga na lijepo opremljenim konjima. Bijahu odjeveni u lijepe odore. Na nogama su imali čizme s mamuzama, svijetložute hlače opasane širokim kožnim pojasom, a za pasom dva duga i dva kratka široka noža. Žućkasta košulja bila im je stavljena u hlače, a preko nje im je padala žućkasta halja, na prsima zakopčana žutim gumbima, međusobno povezanima žutom vrpcom. Ovratnik se mogao podići i zakopčati, pa je tako štitio prsa od vjetra i zime. Iznad lijevog ramena virila je ručica širokog hrvatskog mača končara. Sprijeda, na sedlu, bio je dugi hrvatski luk i strijelnica[5]. U desnoj ruci su držali sulicu[6] čija peta bijaše oslonjena na desno stopalo. Stopala im stajahu čvrsto usidrena u stremenju, što su ga u to doba rabili samo Hrvati. Obojici je, pozadi na podsedlici, bio privezan crveni kaban. Bez kabana se nije išlo nikamo, niti za najtoplijih vremena. Koristili su ga za kao pokrivač ili bi na njemu počinuli, kad je trebalo. Sunce je svanulo i obojilo nebo, prvo poput krvi tamnocrvenom, onda svijetlocrvenom, pa žućkastom i na kraju svijetložutom bojom. Bojilo je nebo od istoka prema zapadu svim bojama i nijansama ovoga svijeta. Čovjek je krenuo. Prvo je, dok je još bilo prilično hladno, hodao brzo, a kako je postajalo sve toplije, korak mu je postajao teži i teži. Kada je oko podne pripeklo sunce jedva je vukao noge. Zaustavio se, popio malo vode iz tikve i pojeo malo prepečena kruha. Malo je sjeo i počinuo, a onda je nastavio hodati. Hodao je i hodao. Haravati bi svako malo sjahali i zabili kolac ondje kuda je čovjek prošao. Sunce je počelo zalaziti. Kad je virilo još prst za obzorom čovjek je ugledao jednu lijepu dolinu koja mu se strašno svidjela. Počeo je trčati ne bi li je optrčao prije sutona. Trčao je i trčao, a Haravati su ga jašući jedva sustizali. Odjednom je pao. Konjanici su došli do njega i sjahali. Vidjeli su da mu iz usta izlazi pjena pomiješana s krvlju. Probali su mu pomoći, no čovjek je dva-tri puta zahroptao, umirio se i umro. Harvati su tada izvadili svoje široke noževe i njima počeli kopati grob. Kopali su više od sat vremena i iskopali jako veliku i duboku raku. Uhvatili su mrtvoga, jedan za noge, a drugi za ruke i položili ga u jamu. Dok su zatrpavali jamu jedan od Haravata je rekao drugome: „Jesi li vidio što je sve htio imati, a sada mu je dovoljno metar sa dva i metar dubine.“ Zajahali su konje i krenuli dojaviti kralju, što je bilo s čovjekom. Kralj ih je saslušao i rekao: „Lakomost nije dobra, jer čovjeka vodi u propast.“
ČA ČOVIKU RABI (ČA)
Va staro vrime va jenoj zemji ka se je zvala Harezm i va koj su Hrvati bili fitani bojovnici, je kraj otil nagradit jenoga čovika, aš mu je spasil sina ki se je utapjal va jenoj veloj riki ku su zvali Efurat. Pital je čovika ča bi otil za nagradu. Čovik je odgovoril: „Onoliko zemje koliko moren pasat va jedan dan hoda.“ Kraj je rekal: „Dobro. Jutri dan ćete poć vi i dva moji zi mojega gardijskoga zdruga na konjih. Pričnite kada bude Slnce na ishoju i finit ćete kada bude Slnce na zahoju. Moji Haravati ćeju svakih petsto ali šesto paši zabit kolčić i sve ča pasate će bit vaše.“ Jutrin je čovik bil pripravjen već pol ure prije svitlaca. Bil je obučen va lahke stupanje, brageše i košuju. Za pason je jimil tikvu vode i niš malo bražanca za utolit glad. Prišli su na lipo opremjenih luših dva Haravata zi krajevoga zdruga. Na sebi su jimili lipu odoru, na nogah škornje zi mamuznjakom, svitložute brageše zapasane zi širokin pason od naplati, za pason su jimili dva duge i dva kratke široke noži. Žutasta stomanja je bila klajena va brageše. Priko stomanje je bila žutasta haja, ka je bila na prsih zabotunana zi žutimi putci, ke su bile mej sobu vežene zi žutin kordunon. Kolet se je mogal dvinut i zapucat i tako je štitil prsa od vitra i zime. Priko livoga ramena je gjedal van držač od širokog hrvaskog mača končara. Sprida na sedlu je bil dlgi hrvaski luk i strilnica. Va desnoj ruki su jimili sulicu. Petac njoj je počival va desnoj nogi. Noge su bile tvrdo zasidrane va strimencu, koga su va to vrime rabili samo Hrvati. Jedan i drugi su jimili zada na postijaku vežen črjeni kaban. Prez kabana se ni šlo nikamo, nitis va najteplijen vrimenu. Rabil je za se pokrit i za ležat, ako je rabilo. Slnce je prišlo van. Ocvitalo je nebo, nejprije z škuro črjenin, kako krv, nato zi svitločrjeni, ondat žutastin i na kraju svitložutin cviton. Nebo je bilo od ishoja kuntra zahoju ocvitano zi svimi ocviti ovoga Mira. Čovik je pričel hodit. Spričela, dokjek je bilo fanj hladno je hodil žvelto. Kako je postajalo teplije, mu je korak diventival sve teži. Kada je kolo polne diventala bružera, je jedva potezal noge. Fermal se je, popil malo vode zi tikve i pojil malo bražanca. Malo se je sel i počinul i poznova pričel hodit. Hodil je i hodil. Haravati su svako nikoliko vrimena zjizdili i zabili kolci kadi je čovik pasal. Slnce je pričelo zahajat i bilo je još par prsti Slnca. Čovik je zagjedal jenu lipu dragu ka mu se je strašno pijažala, kako je bilo još malo do zahoja je pričel teć, tekal je i tekal. Haravati su ga jizdeć teško kumpanjali. Na jedan put je čovik pal. Jizdici su prišli do njega. Vidili su kako mu zi ust gre van pina pomišana zi krvicu. Provali su mu pomoć. Čovik je dva tri puti zakopital i se umiril. Vidili su kako je umrl. Harvati su zneli široke noži i pričeli kopat greb. Kopali su više od ure i skopali fanj velu i dunboku raku. Ćapali su mrca, jedan za noge, a drugi za ruke i ga položili va jamu. Kad su jamu zahićevali jedan od Haravata je rekal drugomu: „Si vidil, ča je sve otil jimit, a seda mu je dosti metar za dva i metar dunbine“. Zajizdili su luši i šli javit kraju, ča se je čoviku dogodilo. Kraj jih je habal i rekal: „Ingordeca ne vaja, aš čovika pripeja do fina.“
[1] Leonard Eleršek: „Je li Mare znala još priča o Harezmu i je li slušala priče vašega djeda?“ Rado Žic Mikulin: „Ni slušala dida Antona. Moguće je znala ku još štorju, ma ja nisam sve čul ća je pričala sinu. Ovo je priča ka uči kako se ne isplati biti lakom. Moraš uzeti onoliko koliko ti rabi. Ja virujen kako su sve te štorije pričane po Primorju, a mislim i po drugim krajevima, po sajmovima, proštenjima i slavama! Zanima me koje pjesme će biti u onim Bašćanskim pjesmaricama što si ih naručio iz antikvarijata. Delorko je zapisao onu pjesmicu o Sv. Mikuli na Hvaru. Znači kako su bili kontakti jako dobri. Jasno pomorstvo nas je sve povezivalo. Kada se je završilo posao ili čekalo teret, se je pričalo, pijuckalo, pjevalo i jelo, da vrime brže prođe. Vino se jako pažljivo ulijevalo u bačve. To su radili vlasnici vina uz kontrolu parona, a drugi, ako nisu imali drugog posla, su pričali. To su zapravo basne, koje imaju svaka svoju nakanu.“
[2] Antički Horezm, grč. Chorasmia, najrazvijenija država središnje Azije u razdoblju između 6. i 4. stoljeća prije Krista; nazivao se srednjoazijskim Egiptom, a razvio se na delti Amu-Darje i obalama Aralskog jezera. Puntarski kazivači Mezopotamiju vide kao dio ovog velikog carstva. Vidjeti sagu „Po slidu Slnca – Črjeni bojovnici zi Harezme“ (Eleršek i Žic Mikulin, 2019.).
[3] Sežanj ili hvat (klafter), stara mjerna jedinica duljine. Hrvatski h., odnosno h. kakav je 1756. propisom uredila Marija Terezija za čitavo carstvo, dug je 1,896484 m.
[4] Rado Žic Mikulin: „Bražanac je pečenje i prepečeni kruh, neke vrsti sangvića. Meso izmedju dvije fete kruha. Puntici (štruci) kruha bi se bilo izvadilo sredic (meki dio) i u njega stavio „kunpanadig”, ono što paše uz kruh, meso, pečeni kapuli sa pomidorima, frigani sir ali jaje, i sve bi se začepilo sa izvajenin mekin delon kruha. Savilo (ovilo) bi ga se bilo va tavajolicć (ubrus) i nosilo sobom. Posli je to se izmislil ingleški lord ki se zval Sendvich.”
[5] Tobolac.
[6] Koplje.