Pjesmu „Va ion“[1] bugarili su supružnici Marija Župićeva i Frane Karabajić (Harabajić) Župić u tri nastavka u Puntu 1959., a zapisao ju je Rado Žic Mikulin. Pjesmu je 2020. preveo Leonard Eleršek.
To je kratka povijest Hrvata od najstarijih vremena, odnosno od iona do nagodbe s Ugrima. Hrvati življaše u staroj domovini oko nekog jezera. Plovili su tim jezerom i rijekama[2] i trgovali svijetom. Živjeli su tu oduvijek u obilju sve dok nije došla velika mrčina (oblačina, pomrčina) koja je pomračila Sunce. Nastupila je glad i neimaština, pa su poglavari odlučili preseliti narod u toplije krajeve koje su otprije poznavali jer su njima plovili. Uputiše se onamo jedni brodovljem, a drugi kopnom, goneći pred sobom stoku…
U STARA VREMENA (ŠTO)
I.
Nitko ne zna gdje je ovo bilo,
niti kada se je dogodilo,
Hrvati kod jezera živjeli,
po njemu i rijekama plovili,
okolo sa svima trgovali.
Sva su polja obrađena bila,
na njim' silna žita su rodila,
ondje se je oduvijek živjelo,
siromaštva nikad nije bilo.
Jednog dana, usred ljeta bilo,
na žetvu se je pripremalo,
kose i srpove se brusilo
kojima se ječam pokosio.
Mrčina[3] se na nebu pojavila,
svakim danom deblja postajala,
sjajno Sunce bila pomračila,
Suncu snagu sjajnu oduzela.
Sunce sjajno krvavo postalo,
pa toplinu nije nam davalo.
Ljudi zreli ječam pokosili,
svega su u spremišta spremili,
dobro ondje ječam su čuvali.
Mrčina je na nebu visjela,
sjajno Sunce ona je pokrila,
zemlja svaki dan hladnija bila.
Po strništu se nij' moglo sijati,
niti mrkvu i repu pobrati,
stoka je svu travicu pojela,
svakim danom sve gladnija bila.
Jezero se počelo hladiti,
uz rub ledenu koru imati.
Rijeke su sve slab'je protjecale,[4]
vodenptice od njih su bježale,
ječam se je spremljeni trošio,
svakog dana manje ga je bilo.
Poglavari počeli misliti,
puk počeli oni pripremati,
u toplije kraje bi selili,
što su ih otprije poznavali
jer su tamo brodima plovili.
Efuri[5] su uvijek to pričali
da je ondje trava zelenija,
a ljetina puno je rodnija.
Što odlučili, to učinili,
u tom smjeru brodima plovili,
drugi na konjima putovali,
što su mogli, sobom su nosili,
marvu ispred sebe su gonili.
Pjevala Marija Župićeva Radu Žicu Mikulinu u mandalinskom mjesecu (srpnju) 1959. godine. „Rekla je da nema više vremena i drugi put će mi pjevati do kraja.“
II.
Ondje su državu načinili,
s vremenom je lijepo uredili,
ječam ondje dobro je rodio,
blago puno paše je imalo,
od Karpata rijekama plovili,
pol' Europe bjehu naselili.
Ugri, koj' su isto gladni bili,
iz svojih krajeva se selili,
dvaput s Hrvatima zaratili,
al' nijedni nisu izgubili.
Lijepo su se pregovarali,
Ugri su se ondje naselili
gdje Hrvati rijetki bjehu bili,[6]
skupa lijepo u miru živjeli.
Hrvati su Budim izgradili,
Ugri Peštu su postavili,
Hrvati se prema moru dali,
kamo su ih iz Rima pozvali,
neki preko Drave se selili,
drugi oko Dunava ostali,
gdje su bili, ondje i ostali,
s Ugrima se bili pomiješali.
Rado Žic Mikulin: „Drugi nastavak pjesme 'Va ion' pjevala je Marija Župićeva s mužem Franom Karabajićem (Harabajić) Župićem napromin. Frane mi je rekao kad san mu pročitao zapis, neka stavim 'bugarili', jer ove pjesme se bugare, a ne kantaju.“
III.
Kada su se Ugri ponajeli,
puno ječma oni su imali,
sve im blago lijepo se gojilo.
Počeli su o tome misliti
kako će Hrvatsku porobiti,
pa svog doma proširiti,
preko mora bliže svijetu biti.
Na Hrvatsku oni navalili,
Podravinu cijelu zapalili,
iz naselja ljude potjerali.
Kosizi u klancim' ih čekali
ondje su ih puno savladali.
Kralj skupio veliku vojnicu,
prema Ugru se je naputio,
s kosizima se dogovarao
kako Ugre najlakše svladati,
al' kosizi ne htjeli slušati
da ih treba u klancim' čekati,
pa ih ondje sviju savladati.
Kralj vojnicu u dolinu šalje
misleć tu ću uništit' dušmane.
Ugri kada su to sve vidjeli,
konjicom bijahu navalili,
jašući strijele odapinjali.
Strelice su u zrak poletjele
s hrvatskima su se ukrižile,
neke pale, druge pogodile,
puno ljudi i konja ranile.
Ugri naprijed jureć' nisu stali,
na koplja su vojsku nabadali,
što ostalo, to se razbježalo.
Kralja tada strijela pogodila
i glavu mu kroz oko probila.[7]
Al' kosizi vojsku su spremili,
ponovno su kanići[8] jahali,
krvave su mačeve[9] nosili
svakoga u kosize su zvali[10]
komu srce nij' u gaće palo,
koj' još može sulicu držati
i dušmana njome ubadati.
Po klancima oni su stajali
i dušmane ondje pričekali,
razbili ih, brzo nestajali,
u drugom se kraju pojavili.
Hrvati kod Baltuše[11] ostali,
Ugrima su ljetinu palili
i vode im oni su trovali.
Kralj Ugara poslanike šalje
nagodit' se s Hrvatima traži
da se ova vela ludost skrati.
S kosizima su se nagodili,
s kojima su i župani bili,
dvije države zajedno složili
sa dvije krune glavu okrunili,
pod jednom krunom su ostali,
više nisu jako se svađali,
više puta skupa bojevali.
Rado Žic Mikulin: „Frane Karabajić (Harabajić) Župić je bugario i treći dio pjesme 'Va ion', no ne zna od koga je taj dio čuo. Frane je još rekao da je poneki stih zaboravio jer mu je jako teško kada se govori u lapis (pero), kada pjesma teče je puno lakše. Njegov djed ju je ponekad bugario i po cijelu večer.“
VA ION (ČA)
I.
Niki ne vi kadi je ovo bilo,
nunkis kadi se ovo dogodilo.
Hrvati su kol ozera živili,
po njemu i rikah su plavali,
zi simi na okolo trgovali.
Sa su poja obdelana bila,
na njih silna žita su rodila,
tamo se je jod vavik živilo,
nikad siromaštva ni tamo bilo.
Jenog dana, posrid lita bilo,
na jimatvu se je pripravjalo,
kose i srpi se je brusilo
zi kin bi se žito pokosilo.
Mrčina se na nebu pokazala,
sakin danon debja postala,
šajno Slnce bila pomrčila,
Slncu forcu šajnu ona zela.
Slnce šajno kervavo postalo,
pa tepline ni više davalo.
Judi su zrelo žito pokosili,
se žito va arbu arbali,
dobro tamo su ga čuvali.
Mrčina je na nebu visila,
šajno Slnce jona je pokrila,
teg je saki dan mrzlija bila.
Po strni se ni moglo sijati,
niti mirlin i ripu jimati,
marva je su travu pojila,
sakin danon se lačnija bila.
Ozero se pričelo hladiti,
po rubih ledenu koru jimiti.
Rike su sve slabije krkale,
vodne tice su jod njih bižale,
žito arbano se je skarsivalo,
saki dan ga je manje ustalo.
Poglavari pričeli pensati,
puk pričeli joni pripravjati
va teplije kraji da bi se selili,
ke no su jod prije poznivali
aš su tamo z plavi navigali.
Efuri su vavik to pravjali
kako je tamo trava zelenija,
a intrada čudo je rodnija.
Ča jodlučili, to su jučinili,
kuntra tamo z drivi su plavali,
drugi su na luših putovali,
ča su mogli, sobu su nosili,
marvu su sprid sebe gonili.
Pjevala Marija Župićeva Radu Žicu Mikulinu u mandalinskom mjesecu (srpnju) 1959. godine. „Rekla je da nema više vremena i drugi put će mi pjevati do kraja.“
II.
pomalo je lipo ulinili,
žito tamo dobro je rodilo
blago čudo paše je jimilo,
jod Krpati po rikah plavali,
pol Europe bihu naselili.
Ugri, ki su isto lačni bili,
zi svojih kraji su se selili,
dva put se Hrvati pomirili,
ma nijedni nisu zgubili.
Lipo su se pregovarali,
kadi su Hrvati retki bili,
skupa lipo va miru živili.
Hrvati su Budin zgradili,
Jugri Peštu su postavili,
Hrvati kuntra moru dali,
kamo su jih z Rima pozvali,
niki priko Drave se selili,
drugi kolo Danuba ustali,
kadi bili, tamo se fermali,
zi Ugri se bihu pomišali.
Rado Žic Mikulin: „Drugi nastavak pjesme 'Va ion' pjevala je Marija Župićeva s mužem Franom Karabajićem (Harabajić) Župićem napromin. Frane mi je rekao kad san mu pročitao zapis, neka stavim 'bugarili', jer ove pjesme se bugare, a ne kantaju.“
III.
Kada su se Jugri ponajili,
čudo žita joni su jimili,
živo lipo njin se je gojilo.
Pričeli su o tomu pensati
kako bi Hrvasku porobiti,
pa svog doma proširiti,
priko mora bliže svitu biti.
Na Hrvasku oni navalili,
Podravinu cilu su zognjali,
zi žuni judi su potirali.
Kosizi jih v ušćacih čekali,
kadi su jih čuda osabatali.
Kraj spravil velu bojnicu,
kuntru Jugru se je naputil,
s kosizi se je dogovaral
kako lagjan Jugri osabatal,
ma kosizi ni otil habati
da jih rabi ušćacin čekati,
pa jih tamo sih osabatati.
Kraj bojnicu va dolinu šaje
misleć, unišćiti dušmane.
Jugri kada su to vidili,
zi jizdicu bihu navalili,
jizdeć strile ziturgali.
Strilice su vajeri letile,
zi hrvaskimi su se križale,
nike pale, druge zadile,
čudo bojnici i luš ranile.
Jugri naprid jureć nisu stali,
na sulice bojnici nabadali,
ča ustalo, to se razbižalo.
Kraja strila va oko zadila,
glavu skrozi vozi je probila.
Ma kosizi vojsku su spravili,
krvave mači su nosili,
sakoga va kosize zvali
komu srce ni butandan palo,
ki more još sulicu držati
i suvraga z nju badati.
Joni po ušćacih su stali
i tamo suvragi pričerkali,
razbili jih, brzo se zgubili,
drugon kraju su pojavili.
Hrvati kolo Balatuše ustali,
Jugron su žito važgivali
te jin vode joni su travali.
neka se nagode zi Hrvati
da se jova munjenija skrati.
Zi kosizi su se nagodili,
zi kimi su i župani bili,
dvi dežeje skupa su spravili,
zi dvi krune glavu okrunili,
pod jenu krunu joni su ustali,
više se nisu jako svajali,
već put su skupa bojevali.
[1] Čakavski izraz „va ion“ znači „oduvijek“, ili u stara vremena, i vjerojatno kao i štokavski „eon“, vuče korijen iz grčke riječi αἰών, što znači vijek, vječnost, a odatle, čini se, dolazi i riječ iskon, prapočetak, pamtivijek; što dolazi od staroslavenskog iskonь, rus. iskoní: oduvijek.
[2] U krčkoj epici to je najčešće Aralsko jezero, koje zovu Sinjmor, po čemu je kasnije Jadran nazvan sinjim morem.
[3] Vidjeti priču „Mrčina“.
[4] Krkale, tekle.
[5] Efuri plove po unutarnjim vodama, za razliku od mornara koji plove morima i oceanima.
[6] Misli se na Panonsku nizinu, gdje i danas žive.
[7] Čakav. „skrozi vozi“ znači „s kraja na kraj“. Strijela ga je, dakle, probila tako da je vršak izašao na drugu stranu.
[8] Glasnik na konju, koji poruku nosi jašući.
[9] Krvavi mač je poziv na mobilizaciju vojske, što je poznat motiv iz puntarske pučke književnosti.
[10] Opis pozivanja Hrvata u rat, čest u pučkoj predaji otoka Krka.
[11] Balatuša je Blatno jezero, Balaton. Čakav. balatat znači valjati se u blatu.