ČA SE JONO (HRVASKI KNIZ KOSAN), Punat 1954. ili 1956.
Pjesmu „Ča se jono“[1] pjevao je Pere Žic Antičić[2] 1954. ili 1956. u Puntu na Krku, a zapisao ju je Rado Žic Mikulin.[3] Godine 2020. preveo ju je L. Eleršek.
ŠTO SE ONO
Što se ono preko brda valja,
kakova je ono ondje graja,
orlovi se ondje naorlili
i gavrani su se nagavrili.
Oko čega se oni svađaju,
oko čega oni se karaju?
Mrtvi konji po brdima leže
koji dovukoše te zlotvore.
Odnekuda vuci se spustili,
po noći su konje napadali
koji su se ondje napasali.
Rijeku bjehu konji preplivali,
a drugi se u njoj utapali,
brzo su se u njoj natopili,
pa se oni noću su naduli.
Nad jezero mrčina zapala,
nij' se više trava zelenila,
rijeka je obale preskočila,
poljim' silnim štetu učinila.
Ljudi suznih očiju gledali,
jedan drugog oni su pitali:
„Što se ovo sada dogodilo?
Ovog prije nikad nije bilo!“
Mrčina je na nebu visjela,
svu je Zemlju ona ohladila,
za kosiza[4] Kusa to je bilo
kada se je ovo dogodilo,
zvijeri nisu mogli postrijeljati,
niti polja mrtva uskrisiti.
Knez se Kosan tada odlučio,
u tople bi se kraje selio.
u sredicu nejač su stavili,
efurica[7] rijekom je plovila,
hranu ona im je dovozila,
koju onda svima je dijelila.
onda se je Sunce pojavilo,
svima dušu, tijelo ugrijalo.
U planine velike unišli,
ondje su se lijepo smjestili,
brzo počeli stoku[8] gojiti,
žito zlatno poljima saditi.
Sve su gore pjesmom odzvanjale,
time diku Kosanu su dale
što ih lijepo tu je dopeljao,
svu toplinu Sunca im je dao.
ČA SE JONO
Ča se jono priko brda vaja,
kakova je jono tamo graja?
Jorli su se tamo najorlili
i kavrani su se nakavrili.
Kolo čes se joni svajaju,
kolo čega se joni karaju?
Mrtvi luši po brigih ležiju
ki potegnuli su tu jeniju.
Jod nikuda vlci se sklatili,
po noći su luši napadali
ki su se tamo napasivali.
Riku bihu luši preplavali,
a drugi se va noj utapali,
brzo se tamo naplavili
pa se po noći ponaduli.
Nad ozerom mrčina pala,
ni se više trava zelenila,
rika je brigi preskočila,
pojen silnin škodu jučinila.
Judi z suznin jokon gjedali,
jedan drugog joni su pitali:
„Ča se jovo sada dogodilo?
Jovog prije nikada ni bilo!“
Mrčina je na nebu visila,
su je Zemju jona ohladila.
Za kosiza Kusa to je bilo
kada se je jovo dogodilo,
zviri nisu mogli postriliti,
niti poja mrtva juskrisiti.
Kniz se Kosan tada jodlucil,
va teple kraji bi se preselil.
Kosizi su kosize armali,
va sredicu nejač su klali,
efurica rikun putovala,
jizbinu jin ona je vozila,
ku je jonda sin ona dilila.
jonda se je Slnce pojavilo,
sin je dušu i tulo steplilo,
va hlmine vele su jintrali,
tamo su se lipo komodali.
Brzo pričeli su muš gojiti,
žito zlatno po pojih saditi.
Si brigi pismon odzvanjale
ke no su Kosanu diku dale
ča jih lipo ovamo je pejal,
su teplinu Slnca jin je dal.
[1] Zato što postoji mnogo pjesama istog naziva, naslovu je dodan sufiks „Hrvaski kniz Kosan“.
[2] Rado Žic Mikulin: „Kantal Pere Žic Antičić kada smo na košti čekali svićaricu zi ribu. Začarkal Rado Žic Mikulin tri dni potlik. Rekal je kako je moguće ku besidu prominil. On ju je naučil od babe i deda, ki su ju više puti kantali dicin. Njegov sin Vlado ga je pital kada bi to moglo bit. Rekal je kako je to moralo bit va staro, staro vrime, tamo dugo od kuda smo potlik prišli na Sinjmore (Jadran). Mi Hrvati smo se čudo, čudo puti selili.“ Rado je 2020. objasnio da je košta mjesto gdje su se izvlačile mreže na žal te da je u Puntu svaka ribarica imala svoju koštu i ne daj Bože da bi netko drugi bez pitanja otišao na tuđu.
[3] Te retke zapisao je Rado Žic Mikulin u svoju školsku bilježnicu još kao osamnaestogodišnji mladić, a mnogo kasnije prepisao ih je u računalo.
[4] Vrhovni vojni zapovjednik.
[5] Generali.
[6] Velike vojne postrojbe, divizije.
[7] Rado Žic Mikulin: „Efurica je plavnica, flota koja plovi po rijekama i jezerima, efur je nauta koja plovi po unutarnjim vodama.“
[8] Muš ili goveda.