Priču „Pulena“ kazivao je Miko Harabajić Trojanić[1] 1951., a zapisao Rado Žic Mikulin. Priču je 2020. preveo Leonard Eleršek.
PULENA (ŠTO)
Pulena,[2] znaš li što je to pulena? Pulena ti je ono što brodovi imaju na pramcu. Ima ih više vrsta, jedne su glave velikih ljudi, kraljeva, knezova i vojskovođa, a druge glave bogova. Zašto bogova? Zato što smo prije vjerovali u mnogo njih i to je još uvijek ostalo u našim glavama. Pulene su još bile u obličju vila, sirena, štriga, zvijeri i životinja. Mnogo naših bracera, pa i moj brod, na pramcu su imali Tumana, starog boga mora. On je u rukama držao trozubac ili trijadur, kojim je smirivao ili valovio[3] more. Trijadur, pentadur i sedmadur su bile osti, koje su uvijek morale biti neparne. „Marijana“, brod u vlasništvu obitelji Osipina,[4] imala je na puleni Kosmačinu,[5] velikoga kralja koji je vladao negdje u Karpatima. Brod „Jubav braće“[6] imao je jednoga kovrčavca, kneza Burutusa,[7] koji se borio protiv Šipunjera[8] negdje u Italiji. O tomu je bila i pjesma koju su naši često pjevali. „Sveta obitelj“ Kogićevih[9] imala je pulenu s anđelom. Župići su imali na pramcu kraguja koji je u kandžama držao vrapčića. Neki su brodovi vladara imali jednake pulene, pa se tako znalo čiji su. Graničarski brodovi[10] koji su plovili od Mletaka do Bara[11] su svi na pramcu imali vuka s velikim zubima.[12] Kuteri koji su ih pratili i lovili švercere imali su konja, koji je bio znak da su jako brzi i da im se ne može pobjeći. Neki brodovi su imali lava, neki tigra ili krokodila, zmaja ili zmiju. Puno ih je imalo ptice, pijevce, kraguje, orlove, gavrane, vile, štrige i sirene. Oni koji su ih gradili bi naručili što žele imati na pramcu, a oni koji bi ih od njih poslije kupovali nisu više mijenjali pulene jer su bile jako skupe zato što su ih gradili majstori umjetnici. Jedna takva velika majstorska radionica bila je u Venciji, a u nas je bila jedna u Kastvu, a druga u Bakru. U Bakru je bila i jedna manufaktura za izradu vesala. Oni su trupce za vesla močili u moru po više godina. Tako su vesla bila bez vena i nisu se lomila. Te naše radionice su izrađivale pulene s glavama starih bogova Tumana,[13] Ištur, Lare[14] i Visle[15] te kraljeva, kosiza i knezova. Pravili su i anđele, vragove i svece, štrige, vile i vilenjake. Nikada nisam vidio na puleni Pravoga Boga ili Isusa. Njih se nije smjelo stavljati na pramac. Njima se molilo, a svecima se zavjetovalo kad je brod bio u opasnosti. „Tko ne zna Boga molit, nek' ne ide morem brodit!“ bila je stara izreka. Nisu sve naše ormanice imale pulene, ali su na jednoj i drugoj strani pramca imale velike oči koje su gledale naprijed prateći što se događa ispred broda.
PULENA (ČA)
Pulena, ča viš ča je to pulena? Pulena ti je ono ča jimaju brodi na provi. Pulen je više šorat. Jene su glave velih judi, kraji, knizi, kosizi, druge su glave bogi. Zač bogi? Prije smo virovali va čudo njih i to je još vavik ustalo va naših glavah, ontrat su vile, sirene, štrige, zviri i živo. Čudo naših bracer, pa i moja plav, je jimila na provi Tumana, staroga boga mora. On je jimil trijadur v rukah, zi kin je miril ali valovil more. Trijadur, pentadur i sedmadur su bile osti, ke su vavik morale bit neparne. „Marijana“ od Osipin je jimila Kosmačinu, ki je bil veli kraj, nigdi va Krpatih. „Jubav“ braće su jimili jenoga frunćelina, kniza Burutusa, ki se je tukal zi Šipunjeri nigdi va Taliji. O tomu je bila i pisma ku su naši šenpre kantali. „Sveta obitej“ od Kogići je jimila pulenu zi anjelon. Župići su jimili na provi kraguja ki je va čaporcih držal orebčića. Nike brodi od guverna su jimile se istu pulenu. Tako se je vilo ke su. Grencvahteri, brodi od mejaši ke su plavale od Vneci do Bara, su jimili si na provi vuka zi velimi zubinami. Kuteri ki su jih kunpanjali i lovili kuntrabant su jimli luša, ča je bil sinjal kako su jako brzi i kako se jin ne more uć. Nike plavi su jimili cafa, tigra, ali korkodila, gomaza ali kašku. Čudo jih je jimilo tice: petehi, kraguji, orli, sokoli i kavrani, vile, štrige i sirene. Oni ki su jih gradili bi bili urdinali ča žele jimit na provi. Oni ki su jih potlik kupivali nisu više kanbijevali pulene aš pulene su bile jako drage. Delali su jih meštri od arti. Takova jena vela meštrija je bila va Vnecih, a u nas je bila jena va Kastvu, a druga va Bakru. Va Bakru je bila i jena manufatura za delat ruge. Oni su trupci za delat vesla močili mori i po više let. Tako su vesla bile brez ven, nisu bile raspucane i nisu se kršile. Te naše meštrije su delale pulene zi glavami starih bogi Tumana, Ištur, Lare, Visle, kraji, kosizi i knizi. Delali su i anjeli, vragi i sveci, štrige, vile i vilenjaci. Nikada nisan vidil na puleni Pravoga Boga ali Isusa. Njih se ni smilo klas na provu. Njih se je molilo i svecen delalo zaveti kada je brod bil va pirikulu. „Ki ne vi Boga molit, neka ne gre po moru brodit!“ je bila stara proverbija. Se naše ormanice nisu jimile pulen, ma su na jenoj i drugoj bandi prove jimile vele oči ke su gjedale naprid, ča se sprida dogaja.
[1] Rado Žic Mikulin: „Leo, to mi je pričao Miko Harabajić Trojanić 1951. na klupi u vrtu. Ja sam priču malo skratio i složio od dviju Trojanićevih priča. Sve ono što je bilo nevažno, ispustio sam… Miko Harabajić Trojanić, tetak mog oca. Počeli su ga zvati Trojanić jer je bio isti dan kum (kunpar) na ženidbi i krsni kum (sutal na krstu) dvoje djece. Bilo je kapetan (korban) i paron broda. Jako bistar i pametan čovjek. Meni je puno puta pričao o brodovima, naviganju, moru i kraju (obali). Jako puno je znao o starohrvatskim brodovima. On je to čuo od djeda. Došao bi k nama i još s vrata bi rekao ocu: 'Miko, zakantaj zi ženu Zorčica joće, pismu zi ku smo hodili na vijaji (plovidbe) i va mir (u svijet)!' Uvijek je bio dobre volje, a ponekad bi se napravio strogim, ali se brzo smekšao. Ja sam ga uvijek slušao otvorenih usta. Uvijek je imao drugu priču koju bi jako lijepo pričao. Popio bi s ocem žmuj (čašu) vina, jer drugo nije htio, i rekao: 'Prvi žmuj je za zdravje, drugi za viguriju (živost), a tretji more udelat velu porkariju (svinjariju).' Kada bi odlazio iz kuće, rekao bi 'Stojte kuraju!' i lakim korakom otišao na Vele vode.“
[2] „Va staro vrime su pulene čuvale plav (brod) od štrig, mor, vištic i štriguni, slaboga mora i nevir. Pulena na starohrvaskih brodih je bilo kolo na visokoj ašti (pramčana letva) ko je va sredini jimilo škuju (rupu). Va škuju se je vezalo konopi, za ke se je mogal ćapat (uhvatiti) mornar ki je koržal (promatrao) pučinu sprida broda. Nike pulene su bile vile, anjeli va liku ženske, druge su bile lavi, petehi (pijevci), zmaji i kaške. Mornari su va neverah i tenpeštah (oluje) pokrivali pulene zi inceradu, kako se nebi rujinala (oštetila). Isto su delali kada se je šlo napas tuji brod, da pulena ne bi vidila ča se se dogaja za vrime aborda (naskok) ali za vrime škujanja (probijanja) suvragovoga (dušmanskoga) plava zi arton (kljun). Pulene su bili i bileh (znak) po kom se je moglo prepoznat čigov (čiji) je brod, ča je bilo jako važno va bojih. Naše ormanice (brzi hrvatski bojni brod na vesla) ke se kunpanjale (pratile) krčku i lošinjsku galiju va Boju kol Lepanta su se prepoznivale po puleni. Jimile su sriću, ali (jer) su jih njihovi korbani (kapetani) znali dobro ojit (voditi) i se su se tornale (vratile) doma i pripejale i korbani obih Galij, ke su na žalos fundale (potonule). Kada su naši va Tumanu (Kvarner i Kvarnerić) nagnali berberskih pirati i i jin razbili šanbuke (sanbuke) va kanalu od Osora, su njihove pulene, dvi, bile va crikvi va Osoru, a jena va crikvi va Mostiri (samostan na otočiću Košljunu ispred Punta).“ Zapisao Rado Žic Mikulin po pričama puntarskih korbana.
[3] Burkao.
[4] Rado Žic Mikulin: „Bracera braće Osipin, Mika, Bernarda i Vinka Žic Osipina.“
[5] Vidjeti priču „Kosmačina“.
[6] Leonard Eleršek: „'Jubav braće', čiji je to brod bio?“ Rado Žic Mikulin: „To je trabakul od Orlići. Iman nigdi sliku. Provat cu ju nać, pa ću ti ju poslati. Andre Orlić Peričin je bil korban i paron, a drugi brat paron je bil Miko Orlić Peričin.“ (Sliku je pronašao i poslao, ali mutnu, pa nije za objavu.)
[7] Vidjeti pjesmu „Šipun“.
[8] Stanovnici grada Siponta.
[9] Anton Žic Kogić – Mikulin
[10] Čakav. grencvahter, od njem. grenzwachter, graničar.
[11] Po predaji krajnji jug hrvatskog akvatorija.
[12] Ovdje se, dakle, kazuje da su vojni brodovi hrvatskih narodnih vladara kao zajedničku oznaku prepoznavanja na puleni isticali figuru vuka s iskešenim zubima.
[13] Tuman je hrvatski bog mora, rijeka i jezera, bog svih voda i morske širine u hrvatskom panteonu otoka Krka; to je lokalni hrvatski naziv za Kvarner i Kvarnerić; prezime na Cresu i Unijama; tuman, pisan malim početnim slovom, je pučina ili morska širina. U slavenskim jezicima, ruskom, bjeloruskom, poljskom, ukrajinskom i sl., tuman je magla ili rjeđe oblak, isto je u kazaškom, a slično u tatarskom, toman, i avestičkom, gdje dunman znači magla, izmaglica, a duuąnman oblak. Kod turkijskih naroda označava količinu, i znači puno, vrlo mnogo ili beskonačno, a čini se da dolazi iz tokharskog tmān, gdje je to broj 10.000 (Tugomerika, Knj. III.).
[14] Lada, još i Lara, hrvatska božica ljubavi, ljepote, društva i druženja. Puno Hrvatica nosi ovo ime, a od nje dolaze prezimena Ladić, Ladan, Ladinić… Ivo Pilar prisutnost božice Lade u slavenskoj mitologiji ilustrira toponimima Ladin vrh kod Obrovca, Ladina, Ladinec, Ladešići, Laduć, Ladovac i Ladovica te spominje Ladina sina Ljelju, koji se također krije u mnogim toponimima Hrvatske i današnje Bosne i Hercegovine. Uz ovu božicu treba spomenuti i ladarice, drevno folklorno događanje koje se kasnije povezalo uz svetkovanje Ivanja (24. lipnja), gdje sudjeluju lijepo odjevene djevojke s cvjetnim vijencem u kosi (ladarice), koje pjevaju (ladaju) pjesme s pripjevom lado i plešu kolo (Tugomerika, Knj. III.).
[15] Visla (Visna, Vesna), hrvatska božica proljeća, cvijeća, Sunca, svjetlosti i nade, po njoj imena nose rijeke i biljke; žensko ime u Hrvata; velika rijeka u Poljskoj i najduži pritok Baltičkog mora, duga 1047 km; na njoj je smješten grad Krakov, do kojeg je plovna (Tugomerika, Knj. III.).