Godine 2021. napisao Rado Žic Mikulin; 2021. preveo Leonard Eleršek.

Leonard Eleršek (2021.):[1] „Rado, u glagolskom prijepisu Črnkova opisa Bitke kod Sigeta[2] koji potječe iz 16. st. nalazi se dvojina slična onoj iz vaših pjesma: 'A od varoša sta bile dvi gate načinjene k gradu, i na svakoj ovoj gati bil je nametan velik kup drivja[3].' U vašim zapisima nalazimo isto: 'Vola sta prišla do sigji…', 'Popila sta su vodu…' Drugi primjer dvojine je u rečenici „Opet, ako bi ki otajno kadi skupa dva govorila ili šaptala, da se k mistu povidu kapitanu i da se oba dva obisita[4]. Objasnite tu dvojinu.[5]“ Rado Žic Mikulin: „Oba primjera dvojine su mi poznata iz puntarskog govora. U dualu je životinja: vol, krava, janje ili pivac, stavljena u dvojinu sa sta, a ne su. Izraz 'vola sta pasla' znači dva vola pasu! Ne rabi (treba) se stavljati prije njih broj[6]! Vol, vola sta, voli ili duža množina volovi! Krava – krava - krave! Konj – konja - konji! Znači, jedan konj - dva konja -više konji. To je doba kada smo još si (svi) rabili dvojinu. Moji baba, did, mat i otac su ju rabili kada god smo govorili mej sobu. Va školi su nan, ako smo začarkali (napisali) va dvojini, meštri (učitelji) prečrtali i napisali kako je rabilo bit po njihovon uvirenju, ali (ili) su to morali delat. Tako je dvojina bila pomalo izstisnuta zi govornoga područja. Seda se još retko čuje va Vrbniku, po Dobrinjskon i jako jako retko va Omišju. Oni ki su ju dobro govorili su poumirali, a mladi nunkis ne viju (znaju) ča je to i kako se ju i zač rabi. To je bil način, kako se je zatirala čakavica, ku su na saki fin (način) nastojali zaminit zi štokavicu. Ča se tiče dvojine su to posve uspili. Seda, kada kada još niki reče ku besedu va dvojini. Kada ga pitaš, ča je to rekal, se brzo ispravlja i reče 'Smutil san se!'“

Leonard Eleršek: „Imali ste cijelu studiju o tome, ne mogu je naći.“

Rado Žic Mikulin: „Nisam našao ništa (u svojim zapisima) o dualu. To je negdje, ali gdje uz koji priču? Sjećam se, kako je bilo o janjadi! Janje – janca - janci! Jednina - dvojina - množina! Buč - buča - buči! (tele – teleta - telci!). Telca, janca, vola, utruka, ženi, slivi! Vola sta zajarmjena = dva vola u jarmu! Fažola sta pala = dva graha su pala… Telca pasu = dva teleta pasu. Luša za jizd = dva konja za jahanje. Suseda – susedi – susede; ruga (vesla)– rugata – rugaju; vesla – veslata - veslaju; škara – škare – škaraju; reže - dva režu - više njih reže; čisti – čiste – čistiju; pobira - pobirata – pobiraju; klada (stavlja) – kladava – kladaju; meje (melje) – mejava – mejeju. Jizdin – jizdita - jizdiva, jizde: Ja jizdin, vi jizdita, mi jizdiva, oni jizde. Jizdin luša, vi jizdita luša, mi jizdiva“ Leonard Eleršek: „Sve to ste mi više puta objašnjavali i slali. Dajte to sistematizirajte kao što ste sistematizirali čakavske komparacije.“

Rado Žic Mikulin: „Dobro. Pokušati ću!“

DVOJINA U ČAKAVSKIM PJESMAMA I PRIČAMA

Dvojina ili dual je u standardnom hrvatskom jeziku jako rijetka. Kad sam prepisivao pjesme i priče na čakavskom hrvatskom jeziku, više puta sam naletio na dvojinu koja je bila izražena u imenicama, pridjevima, zamjenicama i glagolima. U početku sam mislio kako je to bila pogreška u zapisu. Nakon nekog vremena sam došao do toga kako to nije pogreška, nego da je u čakavskom govoru to bila jako izraženo. O tome sam govorio s gospođom Milić[7], čakavskom pjesnikinjom koja mi je rekla: „Rado, u vrbničkom govoru je još jako živa, iako se pod naletom štokavskog jezika pomalo uništava i mjesto dvojine zauzima množina.“

Došla mi je na pamet jedna zgoda iz pučke škole. Mi smo negdje 1946. ili 47. dobili novu drugaricu[8] učiteljicu Žagar. Ona je došla iz Gorskoga kotara, područja gdje se govorio hrvatski kajkavski jezik. Rekla nam je da pišemo o životinjama na ispaši. Ona je za to vrijeme nešto gledala u jednoj knjizi. Kada je završila, išla je od jednog do drugog i pogledala u bilježnice što smo zapisali i koje smo pogreške načinili. Moja školska kolegica Ljubica[9] je za jance napisala: „Janca pasu na pojani i skačeta kolo matere.“ Učiteljica je pročitala još jednom i onda uzela pisanku, otišla za katedru i rekla neka pažljivo slušamo. Pročitala je pažljivo sastav, koji nije bio jako dug. Nakon toga je pitala što smo opazili u Ljubičinu sastavu. Nikome se ništa nije učinilo neobičnim. Svi smo znali kako janca skačeta kolo matere na pojani[10]. Nato je drugarica rekla kako je to jako zanimljivo, jer djeca, a i ljudi u njezinom kraju tako govore. Rekla je: „Djeco, ovo je dvojina koja je u standardnom hrvatskom jeziku, koji i vi trebate naučiti, gotovo iščezla, a umjesto nje se rabi množina!“ Mi nismo znali o toj dvojini ništa, ali svi smo ju rabili. U našemu govoru je bilo: janjac, janca, janci. Janjac je bio jedan, janca su bila dva, a od tri nadalje su bili janci. Pitala je: „Kako bi vi rekli tele?“ Neki je rekao: „Telac – telca - telci“, i dodao „Ono telci je za više od tri.“ Rekla je: „Jako zanimljivo da je to ovdje ostalo.“ Nismo više o tomu diskutirali. Kada smo pisali zadaće, više puta smo napisali vola, zeca, pasa, pujića, što bi ona popravila i napisala volova, zečeva, pasa, magarčića. Pomalo smo i mi počeli pisati po standardu.

U gimnaziji smo imali jako strogu profesoricu hrvatskoga jezika, Mariju Juranić, koja je bila iz Vrbnika. Jednog dana je govorila o dvojini i rekla, kako je to arhaični (zastarjeli) oblik koji moramo zaboraviti ako ne želimo imate zadaće išarane crvenom tintom. Bilo je jasno kako ono naše nije bilo poželjno u modernom hrvatskom jeziku.

Kad sam počeo prepisivati pučke čakavske pjesme i priče, opazio sam više puta dvojinu. U njima je stajalo: nož - noža - noži; žal - žala - žali; val -vala -vali; jedan -oba - svi; ov - ova - ovi; teče (trči) vol - tečeta vola - teku volovi; čovik - čovika - judi; žena - ženi- žene, divčica (djevojka) – divčici - divčice. Ponovo mi je palo na pamet sve ono što nam je govorila drugarica Žagar i drugarica Juranić. Obje sta govorile o dvojini, koju u standardnom ili službenom hrvatskom jeziku nema ili je jako retka. Tu i tamo se pojavi i onda odmah nestane. Čudilo me kako smo toliko bezumni da napuštamo ono što su naši stari čuvali i koristili od pamtivijeka.

Kad se kaže tečeta vola[11], odmah se zna kako su to dva vola koji trče i ne treba stavljati ispred ono „dva“. Kad se kaže vol teče, to znači da trči jedan vol. Kada se kaže voli teču, zna se da je to više volova koji trče, što znači - množina. Slično je s izrazima luš (konj) pase - luša paseta - luši pasu. Uglavnom svi oblici u čakavskom hrvatskom jeziku imaju dvojinu, koja se u standardu namjerno potiskuje i izbjegava.

Mislim kako je zadnji čas za obnovu hrvatskog jezika i da se u rječnik, besjednik ili besjedarij stave sve riječi i svi gramatički oblici. Tako će konačno Hrvatski jezik postati valid (cjelovit, sposoban) jezik, a ne invalid, kao što je danas.

DVOJINA VA ČAKAVSKIH PISMAH I PRAVJAH

Dvojina ali dual je va standardnon hrvaskon zajiku jako redak. Kada san prečarkival pisme i štorije va čakavskon hrvaskon zajiku, san više puti naletil na dvojinu ka je bila izražena va imenicah, pridjevih, zamjenicah i glagolih. Spričela san mislil kako je to bila šaba va čarku. Nakon nikoga vrimena san prišal do toga, kako to ni šaba, leh kako je va čakavskon govoru bilo jako dobro izražena. O tomu san govoril zi gospu Milić, čakavsku pjesnikinju, ka mi je rekla: „Rado, va verbanskon govori je još fanj živa, i ako se pod naleton štokavskoga zajika pomalo unišćuje, i misto dvojine zazima mnozina!“

Prišala mi je na pamet jena zgodba zi puške škole. Mi smo nigdi 1946. ali 47. dobili novu meštricu, Drugaricu učitejicu Žagar. Ona je prišla zi Gorskoga kotara, područja kadi se je govorilo hrvaski kajkvski zajik. Rekla nan je neka zapišemo o živu na paši. Ona je zato vrime niš gjedalka va jenoj bukvi. Kada je finila je šla od jenoga do drugoga i pogjedala va biježnice ča smo začarkali i ke šabe smo udelali. Moja suškolka Jubica je za janci načarkala, kako janca pasu na pojani i skačeta kolo matere. Meštrica je preštila je još jedan put i ontrat zela pisanku, šla za katedru i rekla neka pažjivo habamo. Preštila je pomalo sastav, ki ni bil jako dug. Nakon toga je pitala ča smo akoržili va Jubičinon začarku. Nijenomu se ni činilo niš čudno. Si smo vili kako janca skačeta kolo matere na pojani. Nato je drugarica rekla, kako je to jako zanimljivo, jer djeca, a i judi va njezinon kraju tako govore. Rekla je: „Djeco, ovo je dvojina, koja je u standardnom hrvatskom jeziku, a koga i vi trebate naučiti, gotovo isčezla. Umjesto nje se rabi množina!“ Mi nismo vili o toj dvojini niš, ma si smo ju rabili. Va našen govoru je bilo: janjac – janca – janci. Janjac je bil jedan, janca su bila dva, a od tri naprid su bili janci. Pitala je. „Kako biste vi rekli tele? Niki je rekal: „Telac – telca – telci“, i dodal ono „Telci je za više od tri.“ Rekla je: „Jako znimljivo kako je to ovdje ostalo.“ Nismo više o tomu jimili diskorš. Kada smo čarkali zadaće, smo više puti napisali vola, zeca, pasa, pujića, ča bi bila ona popravila i napisala volova, zečeva, pasa, magarčića. Pomalo smo i mi počeli pisati po standardu.

Va gimnaziji smo jimili jako strogu meštricu hrvaskoga zajika, Mariju Juranić, ka je bila zi Vrbnika. Jenoga dana je govorila o dvojini i rekla, kako je to arhaični oblik, ki moramo pozabiti ako ne želimo imati zadaće išarane črjenon tintom. Ćaro je bilo, kako ono naše ni bilo zažejeno va modernon hrvaskon zajiku.

Kada san pričel prečarkivat puške čakavske pisme i pravje, san opazil više puti dvojinu. Va njih je bilo: nož – noža - noži, žal – žala - žali, val - vala – vali; jedan – oba – svi; ov – ova - ovi; teče vol - tečeta vola - teku volovi; čovik - čovika – judi; žena – ženi – žene; divčica – divčici - divčice. Poznova mi je prišlo na pamet se ono ča nan je govorila drugarica Žagar i drugarica Juranić. Obe sta govorile o dvojini, ku va standardnom, ali službenon hrvaskon zajiku ni, ali je jako retka. Tu i tamo se pokaže i ontrat se vaje zgubi. Čudilo me je kako smo toliko nespametni i pušćamo ono ča su naši stari toliko čuvali i rabila od iona.

Kada se reče: tečeta vola, se vaje vi kako su to dva vola koji trče i ne rabi kladat sprida ono dva. Kada se reče: vol teče, je to kako teče jedan vol. Kada se reče: voli teču, se vi kako je to više voli koji trče, znači množina. Slično je luš (konj) pase - luša paseta - luši pasu. Uglavnom svi oblici u čakavskom hrvatskom zajiku imaju dvojinu, koju se u standardu namjerno potiskuje i ne uporablja.

Mislin, kako je zadnji čas hrvaski zajik obnovit i va ričnik, besidnik ali besedar klas sve riči i sve gramatikalne obliki. Tako će konačno Hrvaski zajik postat valid zajik , a ne invalid, kako ča je seda.

[1] Konverzacija mobitelom preko aplikacije WhatsApp.

[2] Ivan Mance i Darko Žubrinić: Glagoljički prijepis latiničkog zapisa Franje Črnka o bitki kod Sigeta 1566. i o Nikoli Zrinskom, vidjeti http://www.croatianhistory.net/etf/crnkogl.html.

[3] A od varoša su bila načinjena dva nasipa prema gradu, i na svakom ovom nasipu bio je naslagan veliki kup drvlja.

[4] Opet, ako bi negdje potajno dvojica govorila ili šaptala, neka se smjesta dovedu kapetanu i obojica objese.

[5] Na ove rijetke primjere uporabe dvojine u hrvatskom jeziku: sta bile dvi gate (str. 12b, redak 7. odozdol), obisita (str. 9a, redak 5.) upozorili su Ivan Mance i Darko Žubrinić u draft inačici članka „Glagoljicom pisana bilježnica iz Državnog Arhiva u Beču o obrani Sigeta od Turaka 1566. g. i pogibiji Nikole Zrinskog“ (2021.).

[6] Glagoljički prijepis iza sta dodatno navodi brojčanu vrijednost. „..sta bile dvi gate“, što može ukazivati na tekući proces nestajanja dvojine u lokalnom govoru kojim se služi ovaj glagoljaš u 15. st. za kojega se pretpostavlja da je potjecao s područja Ozlja.

[8] U vrijeme jugoslavenskog komunizma 1945. – 1990. , u Hrvatskoj nije bilo gospođa ni gospode jer je takvo oslovljavanje bilo „reakcionarno“. Ljudi su se, po uzoru na Sovjete, uzajamno nazivali drugovima i drugaricama. Tako je, npr. gospodin Horvat bio drug Horvat, g. sudac – drug sudac, a gđa. učiteljica – drugarica učiteljica ili kraće – drugarica.

[9] Rado Žic Mikulin: „Jubica Franolić Rokova, moja suškolka, pisala je lipjan (najlijepše) sastavi va školi!“