PUTOM SUNCA

Dio drugi

Zapisano u Puntu na otoku Krku godine Gospodnje 1951.

IV. POD VIJOROM KNEZA DOMAGOJA (ŠTO)

623. Negdje u vrijeme kneza Domagoja, sa sjevernih strana Europe u Sredozemlje su se uputili Normani, sjeverni ljudi. Bili su vješti mornari i bojovnici, navikli na otvoreno more. Gradili su jako dobre brodove koje su zvali drakari.

624. To su bili brodovi preklopno građenih bokova, ojačanih rebrima. Bili su otvoreni i bez pajola, a imali su po jedan jarbol s kvadratnim jedrom. Tim su brodovima plovili Atlantikom, zaposjeli Englesku i dio Franačke i na kraju su u Napulju osnovali svoju državu. U to su vrijeme Saraceni pljačkali i robili po cijelom Sredozemlju i zalijetali se i u Jadran.

625. Hrvati su Normane poznavali iz stare domovine, iz vremena kad su sa svojim drakarima vozili po rijekama Volgi i Donu i prodavali svoju robu, jantar za ogrlice, sjekire s dva sječiva, jako dobre čizmice s finom kožicom koja nije promakala i čarape od te iste kožice, koje su bile lijepe, udobne i držale noge toplim i suhim. Svoje drakare su prevozili po oblicama i po par vrsta od jedne do druge rijeke. Pri tom su im dosta pomagali Hrvati.

626. Prošlo je puno vremena od kada su se viđali, ali je ipak nešto njihovih riječi ostalo u hrvatskom rječniku. Neke hrvatske besjede su udomaćile su se u vikinškim govorima. Još i danas koristimo riječi rus, što znači crven i ruse, što je naziv za donja vesla na sageni.

627. Saraceni, Mleci i Bizant bili su stalna opasnost i prijetnja za Hrvate, kao i za Normane. Našla su se dva naroda sličnih tjelesnih osobina, visoki, jako mišićavi, bljedoliki, plavih, rusih i rijetko crnih vlasi, tvrdoglavi, bojoviti, hrabri, bistri, postojani i od riječi. Brzo su našli zajednički jezik i udružili svoje pomorske snage, zajedno su napadali i branili se.

628. „Što si ono rekao Burutuse, kako je to sve počelo?“ upitao je knez Domagoj.

„Striče moj, kada su Saraceni zaposjeli Brindizi dobili su opskrbnu bazu blizu Jadrana. Ubrzo poslije toga su osvojili i Tarent. Bizantiski car je pozvao Mletke da pošalju svoje bojne brodove u pomoć, pa su zajedno napali Arapsko brodovlje.

629. Boj je trajao cijeli dan. Arapi su svojim brodovima, jako brzim na dobrom vjetru, napadali bizantinske helandije i dromone i vrtjeli ih po moru. Mletačke galije su im jedno vrijeme odolijevale i nosile se s njima. Palile su im plamenim strijelama jedra, bacačicama su bacale zemljane lonce punjene gorućim uljem i smolom, palile ih i zasipale kamenjem i gromadama.

630. Pred večer, kada je vjetar pao, dromoni i galije su postali spori, a njihovi galijoti umorni. Niti bič nadzornika nije ih mogao natjerati na bržu vožnju. Arapske feluke, koje su bile lakše, napadale su ih jednu po jednu i zarobljavale ili probijale. Boj je završio velikom pobjedom Arapa.

8. Sljedeće godine Arapi su zaplovili po Jadranu i počeli pljačkati i paliti po južnoj Hrvatskoj i Primorju. Njihove flote bi napale na manje i veće gradove. Nakon bitke njihovi bi vojnici opljačkali sve što se dalo, starce i starice bi ubili, a sve druge zasužnjili.

632. Zarobljenike bi vezali i pod stražom odveli na brodove. Na brodovima bi ih bacili u štive . Štive su na poklopcima imale rešetke kroz koje je u njih ulazilo nešto zraka. U njima je bilo toplo, vlažno i sparno. Robovi su cijelo vrijeme hodali ukrug, ne bi li došli do malo zraka.

10. Kad bi došlo ružno vrijeme štive bi pokrili ceradamada u brod ne uđe voda. Tako bi zatvorili i ono malo dovoda zraka. Poslije nevere mornari bi ušli u štive i one slabe pobacali u more. Oni koji su ostali živi, dobili bi nešto vode i hrane i čekali iskrcaj.

634. Kad bi Saraceni pristali u domaćim lukama, sve zarobljenike bi okupali u moru. Sve bi svukli i pod stražom poslali u ab magaze. U tim logorima za roblje bi ih po mjesec dana dobro hranili. Davali su im vode koliko su htjeli i svaki dan ih kupali gole.

635. Kada su se robovi oporavili, šajte su pregledale skupinu po skupinu. To su bile žene koje su sa svojim robinjama držale red po ab magazama i spremale robove za prodaju.

636. Najprije bi odvojili sve djevojke od žena. Djevojke su potom vodili pred šajtu Striče, svaka djevojka je trebala kleknuti na koljena i staviti ruke na leđa. Kada se saginjala četiri bi je robinje uhvatile za ruke i noge i okrenule na leđa, nogama okrenutih prema šajti. Šajta joj je zatim pregledala ženskost, popipala bedre i sise i pogledala je li nevina ili nije. Zatim se morala dignuti i lijepo zahvaliti šajti.

637. Djevice bi smjestili u posebnu prostoriju. Stavili bi im iznad obaju koljena mjedene obujmice i vezali ih lancem, dovoljno dugim za načiniti kratki korak. Obukli bi ih u bijele halje s otvorima za ruke, koje su se sprijeda vezivale pojasom. U drugu skupinu su stavljali djevojke koje nisu bile nevine. Šajta ih je pregledavala na isti način, a njih bi potom obukli u crvene halje. One nisu dobile okov s lancima na bedra.

638. Treća skupina su bile žene bez djece. Po pregledu bi im dali zelene halje. Četvrte su bile žene s djecom. Njih su nage poslale pred šajtu. Same su morale pokazati međunožje i sise. Šajta im je popipala mišice na nogama i rukama i dala im crnu haljinicu. Djevojčice kojima su tek počele rasti dojke i dlačice oko ženskosti bile su u petoj skupini i njih su odvajali od majki i prodavali posebno.

639. Kada su završili s ženama, pregledali su muškarce. Morali su se svi svući do gola. Dva crna robinja stajala su sa strane s korbačima, a njih su čuvali vojnici oboružani sabljama i kopljima. Svima su stavili željezne okove oko vrata. Šajta im je pregledala muškost i popipala sve mišice na tijelu. Starije su odvojili od mlađih.

640. Nato je šajta pregledala svakoga momka. One ljepše stavili su na jednu, a ružnije na drugu stranu. Ružnije su poslali u skupinu sa starijima, s okovima oko vrata. Ljepše momka bi čvrsto vezali na dasku i škopili ih. Njih su prodavali kao eunuhe u hareme. Takav škopljeni mladić, koji je ostao živ, vrijedio je na tržnici deset puta više od roba za rad.

641. Dječake i momčiće su pregledali. Stavili bi im vreću na glavu, legli ih na hrbat i digli im noge prema glavi, a jaja i ud bi im ostali u zraku. Nato bi šajta uzela oštar nož i smijući se sve odrezala jednim pokretom ruke. To su bili sandali ili obezani.

642. Njih bi, kao i škopce ostavili da tri dana sjede na svježoj kravljoj balezi, koju su svaki dan mijenjali novom. Onaj koji bi preživio bio je još vrjedniji od škopca i prodavao se dvadeset puta skuplje od roba za rad. Malu djecu su prodavali zajedno s majkama. Kad bi narasli ponovo bi ih odvojili i prodali drugamo, da ne smetaju majkama.

643. Saraceni su lovili robove po Grčkoj, Siciliji, Italiji, Korzici, Sardiniji i po Hrvatskoj. Nakon što su ih doveli u Arabiju, sve robove su mjesec dana dobro hranili, a kad bi se malo oporavili od straha, gladi i žeđi, odveli bi ih po skupinama na tržnicu roblja, gdje bi ih prodavali.

644. Žene i djeca su bili odjeveni u nekakvu ponjavu koja je na sredini imala rupu za glavu, a muškarci nekakve krpe koje bi ovili oko pasa i međunožja. Kad bi te krpe povukli za jedan kraj, u trenu bi bili goli. Tako su, nakon što su mi se zaliječile rane i ogrebotine, okovali i mene. Onda su me, zajedno s drugim robovima, poslali na trg.

645. Do mene je bio, okovan kao i ja, jedan Viking. To je bio čovjek moje visine, kose ispletenu, ne kao mi u jednu, već u dvije pletenice. Imao je široka prsa i jake mišice na rukama i nogama. Ja sam, jer sam bio više puta u Normaniji, znao dosta normanskoga jezika, a i on je znao podosta našega. Među sobom smo se nekako razumjeli.

646. Kad su nas izložili na tržnici, k nama je došao jedan arapski starac, oko kojega su bili njegovi crni robovi. Počeo nas je pipati. Najprije je od glave do pete opipao mene, raskrio mi muškost i popipao ju. Onda je to isto učinio s Normanom. Započeo je razgovor s našim gospodarima. Naši su se prodavači smijali i govorili mu nešto. Otišao je srdit. Poslije je razgledao druge robove.

647. Nakon nekoga vremena opet je došao do nas i počeo se pogađati s našim gospodarima. To je trajalo desetak dana. Za to vrijeme su prodali puno muških robova i mladića. Prodalo se i puno eunuha. Kada bi ih prodavali, eunuhe bi posve svukli i pokazivali njihove prazne mošnje. Prodavala ih je neka žena koja je imala pokriven obraz.

648. Svaki put kada bi došao kupac, a bilo ih je puno jer je telel cijelo vrijeme, po gradovima i selima, tamburao u tambur i izvikivao da se na trgu prodaju novi robovi, žena bi im uhvatila mošnju u ruke, pokazujući gdje je bila zarezana i gdje su im muda izvukli van. Kupci bi ih pipali, okretali ih, gledali im zube i usta.

649. Onda bi se smijali, pa sa ženom nekoliko puta popili čaj, opet se pogađali i na kraju bi kupili onoga koga su željeli. Kada bi nekoga kupili, otkovali bi ga i opet mu stavili lanac na okov za vratom, odveli ga do deve, vezali za sedlo, sjeli na devu i otišli.

650. Na isti način su prodavali i sandale. To su bili momčići i dječaci kojima su odrezali svu muškost i stavili im cjevčicu kroz koju su mokrili. Kupci, a više puta su to bile i žene, otkrili bi im međunožje i pogledali. Po tom bi im gledali usta, zube i jezik, a ako bi se njemu ili njoj sviđao, pogodili bi se i odveli sa sobom vezanog konopcem oko vrata.

651. Nisu mu stavljali više krpe oko trbuha i bedara već je gol hodao ispred novih gospodara ili gospodarica koje su bile pokrivene tkaninom od glave do nogu. Svi koji su poznavali kupce pitali su ih koliko su dali i svi su gledali sandalu međunožje i pipali ga po bedrima i stražnjici, govoreći: „Dobar je jer nema želje. Moći će te ga koristiti gdje god budete htjeli“. To je za gospodara bio znak da se ne mora bojati da će mu žena imati posla s drugim i da sandal koji će raditi u njegovoj kući nije opasan.

652. Djevojke i cure prodavali su na povišenom mjestu. To je izgledalo kao pozornica. Ondje gdje su prodavali žene bilo je uvijek puno muškaraca i staraca. Djeca su se stiskala oko ljudi i govorili im: 'Ova je dobra, ova nije!' i smijali se. Kad bi doveli djevojke, pokazivali bi ih jednu po jednu. Svukli bi ju do gola. Sama je morala pokazati ženskost, sise i zadnjicu.

653. Onda bi ju pokrili i rekli cijenu. Oni koji bi se odlučili za kupnju pitali su puno stvari koje mi nismo razumjeli. Kupac bi ju smio popipati, uhvatiti za sise i zadnjicu, ali nije smio staviti ruku na ženskost. Kada je posao bio pogođen, odveli bi ženu u jedan šator gdje bi je šajta još jednom pregledala, skinula joj okove i lanac s bedara i potvrdila kupcu da je nevina. Onda bi je kupac odveo sobom.

654. Djevojčice su prodavali na isti način. Najprije bi ih sve svukli, poredali jednu uz drugu i pokazali. One su stajale, a kupci su rukom pokazivali onu za koju bi htjeli saznati cijenu. Kada bi im rekli, pogađali bi se, a kad bi se pogodili, popili bi čaj, platili i odveli je. Odjenuli bi je od glave do pete u nekakvu vreću na kojoj je bila samo jedna rupa za lijevo oko. Vezane oko pasa morale su hodati za svojim gospodarom.

655. Žene i žene s djecom nisu imale veliku cijenu. Njih su kupovali za sluškinje u kućama i za rad na selu. Bile su u posebnoj trnovoj ogradi, a kupci su ulazili unutra, pipali ih po sisama, ženskosti i zadnjicama. Dirali su im noge i ruke, gledali zube, usta i jezik. Vlasnici nisu puno marili za njih. Brzo bi se pogodili i poslali ih svojim novim gospodarima.

656. Djevojke i djevojčice koje nisu mogli prodati jer nisu bile lijepe šajta bi vatila u ab magazu. Tamo bi ih vezali na jednu napravu poput sedla. Zadnjicu bi im stavili na vrh sedla, a glava i noge bi im dodirivale tlo. Tako presavijena, ležeći na leđima žena je pokazivala svoju ženskost. Onda bi joj raširili noge, a četiri šajtine robinje držale bi je dok joj šajta oštrim nožem ne obreže dražicu i dio velikih i malih usana.

657. Kad bi završili, odvezali bi nesretnicu i posjeli je na frišku kravlju balegu, koju su mijenjali svakoga dana. One koje bi preživjele i koje ne bi iskrvarile, ponovo bi je prodavali na tržnici. Takve obrezanice kupovali su starci. Služile bi im za rad po kući i nisu se morali bojati kako će ostati trudne s nekim drugim, jer više nisu imale želje.

658. Striče, mene i Vikinga je gledalo puno, puno kupaca. Dolazili su i po dva puta na dan ali nas nitko nije kupio. Mi smo vjerovali da smo jako skupi i da nas zato nitko ne želi kupiti. Onda je nakon desetak dana ponovo došao onaj starac koji nas je gledao prvoga dana. Opet nas je pogledao ne govoreći prodavačima ništa. Otišao je i vratio se. Razgovarao je s prodavačem, zbog nečega se okretao, gledao nas i smijao se. To je trajalo skoro pola sata.

659. Onda su naši gospodari došli k nama, bez riječi nas otkovali od drugih robova i vezali lancem, jednog za drugoga. Nato su došli robovi našega kupca i novoga gospodara i rukama nam pokazali da krenemo za njima. Dva roba hodala su ispred nas, a dva za nama. Starac je ptičjim korakom hodao čas za nama, čas pred nama i gledao u nas. Kad smo došli dvjesto paši od trga, naš se starac uspeo na devu, a nas su konopcem vezali za sedlo i to na polovici lanca koji je povezivao obujmice naših okova. Hodali smo za devom sve do kuće našega starca.

670. Svo vrijeme čuvali su nas robovi i pratnja na konjima. Kad smo došli u dvorište ograđeno visokim zidom odvezali su nas i dali nam hranu i piće. Po tom su nas zatvorili u jednu sobu. Bili smo umorni od stajanja na trgu, žedni i gladni. Zaspali smo na slami na podu. Spavali smo cijelu noć. Otključali su nas sutradan u zoru. Dali su nam nešto pojesti. Izgledalo je poput suhih šljiva. Onda je svaki od nas dobio zemljanu posudicu s vodom, pa su nas pod stražom odveli na rad u polju.

671. Radili smo goli čitav dan na jarkome suncu. Znaš striče, kada tamo zapeče zvizdan pali kako da si u peći. Zrak titra na užarenom suncu kao u nas po gromačama i gomilama u srpnju. Već nakon nekoliko sati počeli smo osjećati kako nam zateže kožu. Kako smo više od mjesec dana bili zatvoreni, što na brodu, što u ab magazi, nismo bili navikli na Sunce. Ono nas je jako opeklo i zato što smo obojica bili svijetle puti.

672. Uvečer smo oba bili crveni poput kuhanih rakova. Kad nas je ugledao starac, koji je čekao na ulazu u dvor, nešto kazao jednom crnom robu. Odveli su nas ponovo u onu sobu u kojoj smo bili ranije. Sve nas je peklo. Nakon nekoga vremena okrenuo se ključ u ključanici U sobu je ušao onaj crni rob i donio nam u zemljanoj posudi ulje pomiješano s u krpi tučenim mažuranom, nevenovim cvjetovima, limunom, češnjakom i mrkvom. Time nas je namazao, jednog po jednog. Ostavio je posudu u prostoriji i za sobom zatvorio vrata.

673. Ostali smo sami. Govorili smo velikom mukom jer su nas boljeli obrazi, a kad bi otvarali usta bilo je još i gore. Cijelu smo noć mazali jedan drugoga i time umanjivali bol. Rano ujutro ponovo je došao onaj crni sužanj i donio datulje i vodu. Odnio je posudu, napunio i vratio je nazad. Vrata su se ponovo zatvorila. Mi smo se mazali i više nije nas toliko jako peklo. Trećeg dana je bilo bolje. Još smo se mazali. Koža je postala tamnocrvena i više nas nije peklo na dodir.

674. Navečer je došao starac. Pogledao nas je, nešto rekao robu i otišao. Poslije toga, rob je došao k nama i donio svakome po ponjavu od nekog čudnog i vrlo laganog tkanja, u koju smo se mogli lijepo umotati. Sužanj nam je pokazao kako je omotati i vezati pojasom da se ne vučeza nama. Ruke, lice i noge mazali smo svakog jutra prije odlaska na rad.

675. Radili smo s drugim sužnjima. Oko nas su bile straže, a onaj tko ne bi radio, dobio bi bičem po leđima. Nas dvojica smo radili šutkr, ne žaleći se. Ujutro bi dobili svaki po tri datulje, oko podne po zdjelicu kozjega mlijeka i nešto kruha, a nakon čega smo sat vremena mogli odmarati. Nakon počinka opet smo radili sve što je bilo potrebno.

676. Polako smo se upoznavali s drugim robovima,a bilo ih je od svuda: Grci, Latini, Španjolci, Franci, Normani, Hrvati, Englezi, Bugari, Feničani, Kopti i Arapi. Svak je pričao svoju priču, gdje i tko ga je zarobio i što su sve s njima radili. Bile su ti to moj dragi striče tužne priče.“

677. Tada ga je knez Domagoj upitao: „Burutuse, možeš li nam reći što se poslije događalo s tobom i kako si ono rekao da se Norman zvao?“

„Ime mu je Erik. Erik i ja smo više od pola godine radili u polju. Jedne večeri, kad smo pod stražom odmarali ispred pojate u kojoj smo živjeli, dojahao je na konju naš starac i na povodcu vodio drugog konja koji je šepao.

678. Starac je bi o jako tužan. Pokazivao je straži šepavog konja. Netko je rekao da je konj slomio potkovu i jako oštetio kopito i da ga namjeravaju dati ubiti. Erik je na to rekao: „Bi li mogao pogledati kopito?“ Zajedno smo otišli do konja, pogledali kopito i vidjeli što se dogodilo. Puknuta potkova je probila vanjski dio kopita, ali nam se srednji dio kopita učinio čitav. Rekli smo starcu kako bismo mi to pokušali izliječiti. Pitao nas je što za to trebamo. Rekli smo: 'Bat, željezo za izradu potkove, čavle, nakovanj i ugljen za pripremu ognja.'

679. Pogledao nas je i pitao što smo po zvanju. Obojica smo rekli da smo bili i kovači. Sutradan smo dobili sve što smo tražili. Izradili smo mijeh i zapalili oganj i pažljivo ga raspuhivali. Žeravica je počela bacati, prvo žuti, onda žutozeleni, a na kraju je lizao modri plamen. Stavili smo željezo i počeli ga grijati. Erik je nogom pritiskao na mijeh, a mijeh je, pušući poput zmije, ražarivao ugljen.

680. Željezo je najprije pocrnilo, onda je postalo svijetlocrveno pa crnocrveno i na kraju žuto pa žutosvijetlocrveno. Užareno željezo smo počeli kovati u potkovu. Bat u mojoj ruci tukao je kao nikad. Iskre su frcale u rojevima. Bio sam veseo i zadovoljan kao onda kad si me ti striče učio praviti prvu potkovu. Kad smo je oblikovali, ostavili smo je u ognju i ponovo otišli pregledati kopito. Oštrim nožem smo očistili sve što je bilo oštećeno.

681. Hladnu potkovu smo stavili na kopito i precizno je označili. Onda smo je ponovo vratili u oganj i iskovali prema oznakama i još je vruču stavili na kopito. Sve je zasmrdjelo po spaljenoj roževini. Konj je malo povukao prednju nogu, ali ju je Erik čvrsto držao. Kada se konj umirio, ponovo smo užarili potkovu i bacili je u hladno ulje pa je zakovali za kopito. Ispod potkove, na onoj strani gdje je kopito bilo oštećeno, stavili smo željeznu ploču i njome premostili uništeni dio kopita.

682. Starac je cijelo vrijeme gledao ne govoreći ni riječi. Pustili smo konja neka hoda po dvoru. Isprva se nije oslanjao na ranjenu nogu, a onda ju je počeo koristiti. Oslanjao se o nju koliko je mogao. Ponovno smo ga ulovili, namazali mu kopito uljem i pustili. Erik i ja smo smo razgovarali čitavu noć i veselili se kao djeca što smo došli do čekića i nakovnja. To nas je obojicu nekako oslobodilo i nije nam bilo više teško raditi poslove koje su nam određivali drugi.

683. Konj je svakoga dana sve hodao bolje i bolje. Kopito smo pregledavali svakoga dana ujutro i navečer, po povratku s posla. Kopito je polako ali sigurno zarastalo. Nakon mjesec dana bilo je skoro kao prije ozljede. Konja smo raskovali i ostavili ga mjesec dana bez potkove da mu se kopito malo istroši. Nato smo ga ponovo pregledali, očistili mu kopito, ponovo ga potkovali i pustili neka hoda po dvoru.

684. Kad je došao starac, koji je toga konja posebno volio, rekli smo mu da je konj dobar i zdrav i da ga može jahati. Konj je došao k njemu, počeo ga gurati gubicom i češati se o njega. Starac je bio veseo poput djeteta kojemu je vraćena igračka. Te je večeri s nama popričao, a sluga je donio šipke, mendule, suho grožđe i datuje i svi smo zajedno jeli. Učinilo nam se da nas više ne gleda kao sužnje i kako bi nas najradije imao za prijatelje.

685. Zvao nas je svaki put kad je trebalo potkovati konja i uvijek kad bi se nekom konju nešto dogodilo. Takve smo poslove radili više puta na tjedan. Oganj i kovanje su nas nekako digli i nismo se više osjećali robovima. Uvijek kad smo imali vremena, a više puta i nakon teškoga rada u polju, odlazili bi kovati.

686. Škripa teškoga mijeha što smo ga sami izradili, puhanje zraka i sjaj užarene žeravice u našim je dušama krijepio nadu da ćemo jednoga dana ponovo biti slobodni i kako ćemo sami skinuti željezni okov s vrata, koji nas je gušio i zbog kojeg smo više puta u sebi jecali. Vrijeme je prolazilo, a mi smo naučili arapski, grčki i latinski. Podučili smo jedan drugoga našim jezicima, on mene normanskome, a ja njega hrvatskom. Više puta smo govorili kako bi bilo lijepo pobjeći i otići doma, ali za to do sada nismo imali prilike.

LEPTIS MAGNA

687. „Ma nećače, gdje, u kojoj zemlji ste vi to bili?“

„Striče počet ću ponovo od početka. Kada su nas iskrcali okupali smo se u moru, jer to nam je trebalo više od kruha. Po tom su nas odveli do onog mjesta gdje smo bili zatvoreni.

688. Putem smo vidjeli puno maslina, limuna, bajama, marelica i naranči. Po maslinicima i oko putova su bile tratine pune grožđa. Lozu nisu obrezivali kao i mi, već je puste neka raste divlje i naširoko. Svi su putovi bili ograđeni nekakvim bodljikavim raslinjem sa širokim debelim mesnatim listovima na kojem su bili žuti i crveni cvjetići i zeleni i žućkasti plodovi.

689. Ab magaza je bila u nekom čudnom kraju. Ab ti znači na arapskom jeziku rob. Izgledalo je kao da smo negdje blizu Salone. Posvud su bili stupovi, zidine, kamenice i razbacano kamenje koje je nekoć bilo fino isklesano. Hodali smo i hodali kroz te stare razvaline i na kraju došli u ab magazu.

53. Sutradan ujutro smo dobili hranu, a stražari su nam rekli kako možemo ići naokolo, samo da pazimo da se ne izgubitmo. Erik i ja smo se čudili gdje bi se to mogli izgubiti, kako to da nas puštaju tumarati naokolo i zašto se ne boje da ne pobjegnemo? Oko podne smo se vratili i bilo nam je potpuno jasno zašto se ne boje bijega.

671. Hodali smo satima i satima po putovima popločanim klesanim kamenom. Grad je nekad morao biti jako velik, i zasigurno je imao mnogo stanovnika. Po ulicama su bili dvojni kolnici kojima su nekad vozila kola. Činili su mi se malo širim od naših. Na uglovima ulica i po zidovima kuća bile su slike bikova, konja, deva, mačaka, pasa i da prostiš. muških i ženskih spolovila.

672. Na podovima su bile slikarije na kojima su malim kamenčićima narisane životinje. Bilo ih je svake vrste. Neke su bile jednake onima iz priča naših baka i djedova. Sjećaš li se onih životinja koje su jahali neki tamni ljudi, kojima su na leđima bili čitavi kašteli iz kojih su gađali po našoj vojnici. Uvijek su nam govorili da je to bio boj na život i smrt jer su se tih čudnih životinja bojali naši konji. Govorili su da su te životinje razbijale naša bojna kola i bojne kočije, a konje s jahačima bacali u zrak.

673. Naši su tada pobjegli, povukli se nazad i počeli na njih bacačicama bacati lonce sa zapaljenom smolom. U žlicu katapulta stavili bi i po desetak lonaca i gađali ih. Kad bi gorući lonci zapalili tlo pod njima ili kad bi pali na leđa nekoj od tih životinja, one bi poludjele i pobacale sve vojnike zajedno s kaaštelima sa svojih leđa. Tako su u tom boju naši pobijedili samo zahvaljujući ognju.

674. Na risarijama su bile iste takve zvijeri s dva repa i jako velikim bijelim zubima. Gledao sam ih i nisam mogao vjerovati da su ovdje narisane. Na slikama su imale velike uši i dva jako velika zuba, a bile su u krdima od po deset životinja zajedno. Oči su im bile male i jedva vidljive, nogu poput stapa , s jakim papcima.

675. Na drugom podu bila je narisana čudna životinja koja je, kao i u pričama naših baka, imala veliku glavu s puno trnova ili je imala sedam glava na dugim vratovima, a na nogama jake šape s velikim kandžama. Na hrptu su joj bila dva velika krila, kao u šišmiša, repa dugog s kuglom na kraju, kojom je tukla svod oko sebe ako bi je netko napao. Iz usta joj je lizao strašan plamen, i kad sam bolje pogledao vidio sam gomaza kojeg su se naši tako bojali i uvijek nam njime prijetili.

676. Na drugim slikama je bilo još životinja koje ja još nisam vidio, dok je Erik neke prepoznao i rekao mi gdje žive, a neke su poznavali i drugi sužnji. Bilo je tamo puno životinja iz tople Afrike, lavova, majmuna, nekih čudnih konja s crnim i bijelim crtama, a jedna je imala jako dug vrat i malu glavicu. Bilo je i svakovrsnih zmija i krokodila s velikim glavama i jakim zubima u više redova.

677. Neki podovi su bili oslikani morskim ribama i životinjama. Tamo je bilo riba svih vrsta, dupina i, kako mi je Erik rekao, balena . To su ti velike i duge životinje koje imaju kvadratnu glavu s malim očima i velikim ustima punim zubi. Te životinje mogu staviti u zube čitavu veslačicu, prevrnuti je i pojesti sve ljude iz nje

678. Bilo je i nekih čudnih koje su bile slične našem morskomu čovjeku, ali puno većih. Erik je rekao da su to morževi i tuljani, kojih je u njegovoj zemlji puno, i da ih oni love i jedu kao što mi radimo sa srnama i jelenima. Puno podova bilo je oslikano vojnicima u bojnoj opremi koji su se među sobom borili ili su se borili s divljim zvijerima, lavovima, tigrovima, divljim bikovima i medvjedima.

679. S Erikom smo puno vremena govorili o tome što smo sve ondje vidjeli. Naše straže su na sreću znale jako dobro vejotu ili mediteranu, jezik koji je u to vrijeme znalo cijelo Sredozemlje. Ujutro smo sa stražarima govorili o tome gdje smo i tko je mogao živjeti u tako velikom gradu. Sa smijehom su nam počeli pričati o gradu.

680. Rekli su da su njihovi osvojili grad na prevaru, jer je bio toliko velik i toliko dobro vojno ustrojen da nije bilo sile koja bi ga mogla osvojiti. Saraceni su opkolili grad, ali od toga nije bilo velike koristi, jer su robu, hranu i sve što im je trebalo prevozili morem i dovozili u luku. Arapi u to vrijeme nisu imali brodova koji bi se mogli mjeriti s njihovim bojnim brodovljem i dobro uvježbanim mornarima, pa im nisu mogli ništa.

681. S vremena na vrijeme u grad bi dolazile karavane sa solju, pod stražom berberskih bojovnika s kojima Arapi nisu htjeli ratovati jer su ih se bojali. Grad je bio silno velik. Za prijeći ga s jedne na drugu stranu, trebalo je dva dana hoda. U gradu je bilo puno trgovina, trgova, kazališta, gostionica i štandova na kojima su prodavali povrće, voće, igračke za djecu, pokrivači, toge, cipele i sve ostalo što su ljudi trebali. Glavni trg, koji su zvali forum, bio je kvadratnog oblika, dug sto pedeset paši i isto toliko širok. A znate li striče koliko je to? To vam je skoro kao cijelo polje.“

682. „Ma reci ti meni Burutuse, ako je to bilo toliko veliko, koliko onda zemlje oni imaju?“

„Striče, zemlje ima koliko god želiš. Kamo god pogledao je zemlja. Ondje gdje ima vode zemlja je rodna, zelena i prekrivena raslinjem, a gdje nema vode je samo kamen i silni pijesak.“

„Meni se čini da je ta zemlja slična onoj iz koje su se naši odselili nakon što su Mongoli osvojili Horezm. Zar nije tako?“

683. „Koliko ja znam to je bilo nekako slično kao u pričama naših baka i djedova, ali ovdje nije bilo onako visokih planina kao u zemlji iz koje otišli naši stari. Taj pijesak nosi pustinjski vjetar koji zovu gibli, praveći velika brda koja zovu dinama. Od stalnog prevrtanja i silnoga vjetra taj pijesak vam je loptast, a ne kao u nas iskidan i izlomljen. Te loptice u ruci izgledaju glatko i ne bodu kad ih stisneš.

684. Na tim dinama, duboko u pijesku skriveni od Sunca žive jako otrovni klještavci, gušteri, pauci i zmije. Koga ubodu ili ugrizu, brzo umre. Najotrovnija je mala zmijica, ne veća od pedlja, koja je sva pod pijeskom i samo joj oči iz njeg izviruju kao dvije loptice pijeska, tek malo sjajnije od okoline. Koga ujede, ne učini niti tri koraka i umre. Ako primjete da je ugrizla čovjeka ili životinju, oni odmah zarežu ranicu oštrim nožem i onda iz nje dugo cijede krv, jer to je jedini način za preživjeti ugriz.

66. Cijeli je trg bio okružen debelim, pet paši visokim stupovima, koje nisu mogla opasati ni tri čovjeka zajedno. Na stupovima su bile jako lijepo isklesane glave koje zovu kapiteli. Od jedne do druge glave stupa položene su kamene grede na kojima je bio zapisan tekst, ime cara koji je izgradio trg i ime grada, a na jednoj velikoj ploči pisalo je „A F R I C A“. Ta ploča je bila trokutasta oblika s obrubom, a na njoj je bilo isklesano more i u moru ribe, rakovi, galebovi i dupini.

686. Na kopnu su narisane životinje: deve, konji, volovi, tigrovi, lavovi i puno, puno ptica. Ondje gdje su bila naselja, naslikane su kuće, hramovi i kipovi njihovih bogova i božica. Naši stražari su nam rekli da se svake večeri u glavnom teatru održavala predstava. Ljudi su dolazili na predstave i sve je bilo uvijek puno. Navečer bi čitav grad oživio jer ondje su vladale toliko velike vrućine da danju gotovo da i nije bilo moguće boraviti vani.

687. Ondje ti striče ujesen počnu kiše. Kad ondje kiši padaju kaplje velike kao kovanice i tada lije kao iz kabla i pada kao ludo. Činiti će vam se čudno, ali dok kiši sve ceste su pune i svaka jamica je puna vode.

688. Kaljuže su pune nekakvih malih ribica svih boja. Iz pustinje prema moru nadiru velike rijeke pune vode i nose sve pred sobom. One valjaju velike stijene, široke i po desetak paši. Te rijeke zovu vadi. Pustinja u vrijeme kiše zazeleni i svu je prekrije cvijeće svih mogućih boja i nijansi. Sva pustinja u to vrijeme izgleda kao najljepši sag. Čim na početku proljeća kiše prestanu, te rijeke isuše. Naši stražari vele da voda ostane samo u nekim dijelovima, između stijena i u hladu velikog kamenja, gdje se može naći i usred ljeta.

689. Sva trava i sve raslinje u pustinji uvene i brzo se osuši. Topli vjetrovi koji počnu puhati početkom ljeta nose pred sobom sve suho, travu, drač, trnje i suhe grane. Sve to se skuplja i skuplja, postajući svaki dan veće i teže. Kuda prođe, skuplja sve, guštere, zmije, kliještavce, divlje kokoši, pustinjske lisice, antilope i sve što ne uspije pobjeći.

690. Takav pustinjski jež, kako ga zovu naši stražari, jako je opasan i stalno mijenja smjer pa nikad ne znaš kamo će poći i kuda će proći. Kad u pustinji vidiš takvoga ježa, najbolje je potražiti neku veću stijenu ili veliku kamenu gromadu, pod nju leći i čekati da ovaj prođe. Jer ako te dohvati na otvorenom i pređe preko tebe, čak i ako te ne zgnječi, ugrizu te kliještavci, zmije ili otrovni gušteri i zato tu strahotu još nitko dosad nije preživio.

691. U pustinji rastu nekakve tikvice koje imaju puno cvjetova pa na njima znade narasti puno tikvica. Te se tikvice za vrijeme suše brzo osuše, a kada počnu puhati vjetrovi, otkinu ih i odnesu do prvog kamena. Kad udari o kamen na tikvici se napravi rupicu, pa ona, kuda god prođe posije sjeme. Dade se lijepo vidjeti da uvijek kad se okrene na stranu gdje joj je rupa, iz nje ispadne sjeme, a kad padne kiša tu izraste nova tikvica. Te tikvice budu poredane jedna iza druge na udaljenosti od pedlja, a često ih je u redu i dvadesetak.

692. Rekli su nam da je pustinju nemoguće prijeći i kako sve karavane navode Tuarezi, ljubičasti ljudi koji znaju gdje se u pustinji nalaze zdenci i izvori žive vode. Njih za vođenje treba unajmiti i platiti. Sve karavane, a tako se zovu velike kolone deva, krda od više stotina, tristo, pa i petsto životinja koje prenose robu s jednog kraja pustinje na drugi, vode sobom Tuarege koji ih prate i navode na svojim brzim bijelim devama.

693. Bijele deve koje zovu dromadari, osedlane su posebnim sedlima koja straga imaju naslon, a sprijeda križ za koji se čovjek može držati ili se na nj dade objesiti mješina s vodom ili luk i strijelnice. Ti ljubičasti ljudi u desnom rukavu kriju kratki i široki bodež, koji u svakom momentu mogu izvući.

694. Na svakom zapešću imaju zapesnice s oštrim šiljcima, pa ako im se netko ne sviđa, samo ga stisnu oko vrata i onda mu vrhom šiljka presijeku žilu kucavicu. Sablje su im posebno kovane i umjesto jabučice, kao u naših mačeva, imaju kratke oštrice kojima u boju iznenada ubodu neprijatelja u vrat ili u obraz.

695. Stražari su nam rekli da se te karavane pripremaju za put i po nekoliko mjeseci, a kad se spreme točno se znade i zapiše koliko će ljudi biti u karavani, koliko će tko čuvati deva i za koliko njih će brinuti, koliko svaka deva ima tereta, a koliko ih je bez tereta i koje će preuzeti tovar ako bi se koja deva razboljela ili ne daj Bože krepala. Precizno se proračuna koliko vode uzeti i koliko treba hrane za onoliko dana koliko karavana putuje. Na putu je svaki čovjek dobivao tri datulje, zdjelicu devina mlijeka i tri zdjelice vode.

696. Svo vrijeme puta nisu se prali vodom, već su se samo trljali pijeskom. U oči, uši i nos stavljali su ujutro i navečer po par kapljica maslinovog ulja u kojemu bi rastopili malo pčelinjeg meda. Svi su bili odjeveni i umotani u vunene ponjave. Rekli smo da je u njima moralo biti toplo, a naši stražari su se nasmijali i rekli „Gdje neće hladnoća neće ni toplina.“

697. Svakog petka jeli su kuskus, jelo od prosa s nekakvim gulašom od pustinjskih zečeva ili kokoši koje bi ulovili ili od kokoši što su ih nosili sobom i klali kad ne bi ništa ulovili.

698. Petak je u Arapa sveti dan, kao što je za Hrvate nedjelja. Svake večeri karavana bi rasteretila sve deve, pregledala sav teret i sve životinje. Ako je neka deva bila slaba ili ju je nažuljalo sedlo ili teret, ujutro bi teret prekrcali na pričuvnu zdravu devu. Navečer su devama davali hranu i zatvarali ih u ograde ili ih putili. Svi u karavani sjeli bi oko ognja koji je gorio svu noć, popili čaj i polijegali u svoje vunene ponjave.

699. Obično se uvijek noćilo na istom mjestu, oko velikih stijena ili u udolinama i zavjetrinama gdje su bili zaštićeni od vjetra. U oazama, mjestima gdje je bilo vode, napojili bi sve deve, a onda i ljude, pa bi natovarili vodu u mješine za put do druge oaze. Vodu se vadilo mješinama, a kad bi mješina bila puna, podigli bi je preko dvaju koloturnika na grljak, a onda bi otvorili jednu nogu na mješini i utočili vodu u kamenice koje su bile okolo svakoga zdenca i iz kojih su pile deve.

700. Prije odlaska bi pobrali sve zrele datulje, ako ih je bilo na palmama. Palme su ti visoka stabla koja imaju nekakvu debelu vunicu oko sebe, a na samome vrhu dugo zeleno lišće umjesto grana. Među lišćem su datulje koje vise u grozdovima.

701. Naši stražari su pričali da se na nju najlakše popeti ako čovjek zaveže konopac oko pasa i onda se omčom zakači oko stabla. Omču treba zakačiti za hrapavi dio drva, a onda se treba podignuti nogama. Onda se omča prevrne, pa opet noge i tako se penje sve do samoga vrha. Omču na vrhu stave pod zadnjicu i na njoj sjede i beru datulje i bacaju ih dolje. Na isti način se silazi s palme.

702. „A kako prave ulje Burutuse?“

„To smo također pitali striče, jer smo vidjeli da imaju mnogo maslina. Stražari su nam rekli da će nam pokazati jedan mlin za mljevenje maslina, koji je još uvijek u uporabi ovdje u Leptis Magni. Jednoga dana smo ga otišli pogledati. U sredini je bilo, kao i u nas, veliko kolo na kamenom pladnju u koji su stavljali masline. Kolo se vrtjelo oko vretena, a vukle su ga dvije deve, svaka zapregnuta za svoje veslo.

703. Kad su samljeli masline i kad je od njih nastala pašta. lopatom bi ih stavljali u lanene vreće i gnječili u preši. Ulje je, zajedno s talogom teklo u veliku kamenicu. Kada više nije bilo ulja, u vrećama ih se, kao i u nas istreslo, ponovo napunilo, polilo toplom vodom i ponovo stisnulo. Ulje iz kamenice su skupljali drvenim obručem i tanjurićem i po tom stavljali u bačve i velike kamenice. Kad bi nakon par mjeseci ulje sazrilo i kad više nije žarilo, prodavalo se za jelo, liječenje, kao gorivo u svijećama i za podmazivanje vretena na kolima i vesala na brodovima.

704. U gradu se nalazio jedan veliki hipodrom. To ti je trkalište za konje. U njemu je bilo mjesta za više od pedeset tisuća ljudi. Kad su se održavale konjske utrke ili utrke bojnih kola, bilo je prepuno ljudi pa je bilo jako teško doći do ulaznice. Grad je imao dobro branjeni vodovod, kojega Arapi nisu nikako mogli uništiti.

705. Grad je imao vlastite, jako dobro uvježbane legije. Oružje su kovali u gradu sami, a sve što im je trebalo, dovozila im je njihova mornarica iz cijeloga Sredozemlja. Njihovi brodovi su trgovali s Bizantom, Venecijom, Dubrovnikom, Genovom, Marsejom, Barcelonom i drugim gradovima. Žito su dovozili iz Crnoga mora, jer su ondje bile velike žitnice. Arapi su se domišljali kako zauzeti grad i opljačkati ga. Netko je došao do zamisli kako bi bilo najbolje u grad unijeti kugu.

706. Svakih pola godine Berberi su u grad dovozili sol. Jednom su Arapi u sol stavili čovjeka koji je umro od kuge i dobro ga umotali. Ujutro su, dok se karavana kretala, devu s balom soli pomiješali s drugim devama. Berberi nisu primijetili što se dogodilo. Putovali su pod jakom stražom prema Leptis Magni, kako se grad zvao u vrijeme Rimskoga carstva. Kada su došli pred grad zatrubili su u trublju, a na vratima ih je pregledala straža.

707. Uveli su natovarene deve u grad. Tamo su ih rasteretili i vratili Berberima koji su čekali pred vratima. Platili su im sol u zlatu. Sutradan su sol stavili u velike sanduke i dok su otvarali jedan zavežljaj našli su u njemu mrtvoga čovjeka. Pitali su se što bi to moglo biti, ali se nisu jako uzrujali. Mrtvoga su odveli na groblje i zakopali ga. Sutradan se razbolio jedan od ljudi koji su stavljali sol u sanduke. On je jako brzo umro, a za njim su umrli članovi njegove obitelji. Počeli su umirati, rođaci, susjedi, braća i cijele ulice. Gradom je počela harati kuga.

708. Arapi su se povukli i čekali dok kuga prođe. Kad je kugi došao kraj i kad je pomorila sav grad, došli su pod zidine. Stavili su na zid ljestve, po njima se uspeli na zidine i ušli u grad bez boja. Otvorili su vrata, a njihova vojska nahrupila je u grad. Pljačkali su i sužnjili one koji su preboljeli pošast. Svi stanovnici su izgnani iz grada prodani u roblje.

709. Grad je ostao prazan. U njega su se naselili Arapi. Arapi nisu bili navikli na život u gradu i puno ih se ponovo vratilo živjeti pod šatorima u pustinju. Oni koji su ostali, nisu znali popravljati kuće, krovove i ulice. Nakon nekoga vremena grad je postao pust.

710. Pijesak iz pustinje ga je pomalo zatrpavao i zasipavao, a krovovi su, pod težinom pijeska, počeli padati. Tako je grad ostao bez krovova. Jedan od naših stražara rekao je: 'Ovo gdje ste vi sada bila je velika tržnica. Toj bazilici krov još uvijek drži i zato ste vi ovdje.' Mi smo još puno toga pitali, ali nam nisu više imali puno za reći. Rekli su nam kako kupaonice i veliki bazeni u kojima su se kupali stanovnici Leptis Magne još i sada rade i drže vodu.

711. Pokazali su nam i zahode pod kojima je još uvijek tekla voda i koji su se mogli koristiti. Rekli su nam kako još uvijek teče voda iz slavina i kako još uvijek rade vodoskoci po trgovima. Jedan je rekao: 'Pa i ovdje u vašoj ab magazi, voda koju pijete još uvijek teče po njihovim olovnim cijevima.' Erik i ja smo se gledali i noću, kada su drugi spavali, pričali o tom velikom gradu u kojem smo sada.

712. Došli smo do toga kako sad ne možemo nikamo pobjeći, jer bismo samo umrli od gladi i žeđi. To su dobro znali i naši stražari i nisu se puno brinuli ako koga nije bilo, jer bi se vratio sutradan, gladan i žedan. Naši stražari su bili svaki dan sve brbljaviji. Pričali su nam o pustinji, kakva je i što se sve može u njoj naći kad se njome putuje.

713. Nastojao sam doznati što sam više mogao o svemu i dobro mi je došla njihova razgovorljivost. Jedan je počeo pripovijedati o tomu kako su jedan put po gibliju četiri dana čekali skriveni iza jedne velike stijene. Kad je gibli prošao, uputili su se do drugog odmorišta. Na pola puta su naletjeli na jednu čistinu s koje je bio očišćen pijesak.

714. Na čistini su ležale nekakve čudne kamenite životinje. Imale su duge repove, jake noge s kandžama i dug vrat. Bilo ih je na stotine. Nisu sve bile iste vrste, a bilo ih je i manjih i većih. Jedne su imale duge vratove i male glave, druge velike glavetine s trnjem i rogovima iznad očiju i nosnica. Neke su bile prekrivene velikim pločama, a neke opasane nekakvim obručima. Puno ih je imalo po dva ili tri roga na glavi. Oko životinja je bilo puno stabala s granama što su na više mjesta bile slomljene. Svud naokolo bilo je odlomljenih grana. Kad smo svladali strah i prišli bliže, vidjeli smo da je sve to izrađeno od kamena.

715. Drugi čuvar je rekao da je njihova karavana jednom naletjela na istu stvar, ali da su tamo bile životinje slične onima naslikanima na podu foruma, što su imale kvadratne glave i peraje. Bilo ih je oko desetak, a oko njih je bilo još drugih stvorova sličnih ribama i svi su bili načinjeni od kamena.

716. Njihovi vračevi su govorili da ih je Bog kaznio jer nisu bile dobre i pretvorio ih u kamenje. Drugog dana su nam pripovijedali da su došli u neku veliku tvrđavu koja je bila duga više od petsto sežanja, a široka skoro osamsto. Bila je sagrađena na brijegu. Kada su došli do nje vidjeli su kako je posve prazna. Nakon nekoga vremena odnekud su došli domoroci što su živjeli u blizini i ispričali im da su u tvrđavi nekoć bili rimski legionari i da su je opsjedali više mjeseci. Nisu je mogli osvojiti jer je u tvrđavi bio veliki zdenac koji nije nikad presušivao.

717. Tvrđava je imala visoke vanjske zidine, a između vanjskih i nutarnjih zidina bila je zemlja koju su zalijevali vodom pa je ondje raslo svako povrće i u tvrđavi nije bilo gladi. Dosjetili su se i iskopali hodnik do zdenca i svaki put kada bi branitelji u zdenac bacili mješinu s utegom za hvatanje vode, presjekli bi im konopac ili lanac. Tako oni u tvrđavi nisu mogli do vode pa su se nakon nekog vremena morali predati. Zato je ta tvrđava danas prazna, a zdenac se još uvijek koristi. Pokazali su nam i grobove njihovih i rimskih junaka koji su tada poginuli.

TUAREZI

718. Pričali su nam o Tuarezima kojih su se svi bojali. Rekli su nam da su to visoki i jaki ljudi koji plaštem skrivaju lice i cijelo tijelo. Na obrazima nose ljubičastu maramu iznad koje im se vide samo oči. Jašu na bijelim jako brzim devama, koje nikad ne koriste za nošenje tereta. Tuarezi žive u kućama koje su naslonjene jedna na drugu. Grade kuću do kuće ukrug, a jednog dana kad se sve kuće dodirnu, pretvore se u zatvoreni krug.

719. Svi prozori kuća okrenuti su prema dvoru, a prema vani su okrenuta samo jedna, uvijek zatvorena vrata, koja se otvaraju samo onda kad Tuarezi odlaze u pustinju. Na krovu iznad vrata je straža. Dolje, pod kućama, nalazi se prolaz kroz koji prolaze samo muškarci, a žene mogu hodati od jedne do druge kuće samo po krovu. Krovovi su ravni, a kuće imaju tri ili četiri kata. Podovi su načinjeni od dasaka što ih zabijaju na grede od palmina drveta.

720. Kuće su iznutra lijepo obojene, a boje ih djevojke kad se udaju. Tuareškinje ne nose pokrivene obraze, a naši stražari vele da ih oni nisu vidjeli, ali kažu da su im drugi rekli kako su jako lijepe. Tuarezi imaju svoja slova kojima zapisuju sve što događa oko njihovih nastambi i utvrda i u njima.

721. Pripovijedali su nam o Berberima. Njih su se također bojali, i govore da su strašno bojeviti te da se s njima nije mudro sukobiti. Rekli su da imaju crvene kose i pjegavu kožu i da se boje Sunca, pa su zato stalno od glave do pete pokriveni bijelim barakanama, koje oni zovu kurusje.

722. Pričali su nam o pustinjskim ljudima koji žive u pećinama i ne vjeruju u boga, koji žive kao životinje. Jako su strašljivi i bježe od karavana. Odjeveni su u kože antilopa, koje love u zamke širom pustinje. U pijesku iskopaju velike i duboke jame, pokriju ih suhom trstikom i onda sve pokriju pijeskom. Na jednoj strani u pijesak zakopaju zemljani lonac s travom antilope rado jedu.

723. Sakriju se iza dina i čekaju antilope. To su ti životinje slične kozama, samo su malo veće, ali trče puno brže od njih. Kad antilope dođu, počnu jesti travu i među sobom se guraju koja će prije početi jesti. U tom guranju se pomiču naokolo i kad dođu nad jamu, trstika pukne i one propadnu. Pećinari brzo trčeći dođu do jame ubiju antilope bacajući na njih veliko kamenje. Kada životinje izdahnu, odnesu ih u pećine. Oderu ih i meso suše na dimu, a kožu štave i rabe za odijevanje. Kad karavana ode iz odmorišta, oni dođu i traže ne bi li našli nešto korisnoga što je ostavila karavana.

724. Pričali su nam i o crnim ljudima koje love i porobe, pa im oni onda rade po poljima i čuvaju stoku. Rekli su nam da ćemo ih vidjeti jer kad nas budu prodavali, na trgu će biti i crni robovi.

AŠKARI

725. Jednog dana došao je naš starac i pitao nas bismo li htjeli biti njegovi vojnici? Znaš striče da smo svi mi Hrvati bojovnici i da nam je to ljepše od kopanja. Erik je isto kao i ja pomislio da bi to mogla bit prilika za bijeg svojima.

726. Sljedećeg dana smo otišli u pustinju. Starac je vodio cijelu svoju postrojbu, osim onih koji su čuvali roblje. Nama su dali dva stara konja i učili nas jahanju. Pravili smo se da o jahanju ne znamo ništa. Predvečer, kad nas je od jahanja već sve boljelo, stražnjica, bedra, listovi, leđa i ruke, vratili smo se u dvor, legli i zaspali kao zaklani.

727. Ujutro smo ponovo otišli na vježbu i vježbali nekoliko sati. Onda smo prekinuli pa ponovo vježbali i to je trajalo sve do večeri. Tako smo, pod nadzorom starca, učili jahati više od mjesec dana. Nakon mjesec dana dobili smo mlade konje, nova sedla, koplja sa zastavicama, sablje, lukove i strijele u tobolcima. Opet sam se osjećao kao čovjek. Činilo mi se kako ponovo imam sudbinu u svojim rukama, kismet kako ju zovu Arapi.

728. Preselili smo se u vojarnu. Redovito smo vježbali, brinuli za svoga konja i čistili oružje. Odlazili smo na straže. Svaki put kad bi otišli na stražu ili u ophodnju, s nama su bila bar tri arapska vojnika jer nam nisu vjerovali. Polako, u dogovoru s njima, radili smo sve ono što su od nas tražili, ne dajući im povoda za sumnju. Jednog dana je došao starac i rekao da sva njegova postrojba ide u bojni pohod s kalifovim četama i kako ćemo se svi naći blizu Sabrate.

729. Pozvao je još i druge robove ako se žele pridružiti i rekao im da mogu poći s njime u bojni pohod obećavši im slobodu. Puno ih se odlučilo poći u pohod. Striče, Erik i ja smo to jedva dočekali. Pregledali smo konjsku opremu, potkovali konje, usjajili oružje, a ja sam svakome još izradio dvadeset naših hrvatskih strijela s olovnim kuglicama u tijelu, koje puno bolje pogađaju i probijaju cilj nego obične strijele.

720. Te večer krenuli smo u pohod. Kad su se na nebu pojavili Vlašići, zaustavili smo se, sputili konje i polijegali. Starac nije postavio stražu i nitko nas nije čuvao. To ti nije vojska kao naše kosize, jer mi smo, čim bi se zaustavili postavili straže, osigurali i nahranili konje i svakih par sati po redu smjenjivali stražare.

721. Ujutro smo jahali do desetak sati, a onda smo se zaustavili u oazi i ondje odmorili. Oaza ti je ono mjesto u pustinji gdje ima vode, oko koje obično rastu datulje i pokoja smokva.

722. Svakom konju dali smo svakome po pet suhih datulja i vode. Napunili smo mješine vodom i čekali do predvečer, a onda smo, prije sutona krenuli naprijed. Zalazak Sunca je bio veličanstven. Nebo je postalo najprije žuto, zatim je počelo izmijenjivati boju u žutonarančastu, pa u narančastocrvenu, onda u crvenomodru, pa u crvenu poput krvi i na kraju je postalo tamnomodro. Ubrzo je postalo mračno kao u rogu.

723. Tako lijepog zalaska nisam nikada vidio, iako su i u nas zalasci lijepi. Brzo po sutonu izišao je pun Mjesec, velik kao pogača. Sijao je pustinjom obilno svjetlo, pa je bilo kao danju. Mjesečina je bila toliko jaka da smo mogli razlikovati boje na kamenju i na rijetkoj travi. Jahali smo brzim kasom cijelu noć. Mjesec je svijetlio nad nama i imao si osjećaj da jaše zajedno s našom postrojbom.

724. Pred jutro je jedna deva postala jako nervozna, bacila je sa sedla sve što je nosila i pobjegla u pustinju. Pitao sam: „Što joj se dogodilo?, pa su mi rekli kako je to mužjak i da je nanjušio negdje ženku koja se tjera i traži mužjaka za parenje. Svi smo tražili životinju sve do svitanja i nismo je našli. Otišli smo dalje i ubrzo stigli do oaze.

725. Predvečer je izgubljena deva sama došla k nama, mirno legla među druge deve i čekala da je osedlamo i stavimo teret. Kad smo krenuli, natovarena deva je opet pronašla svoje mjesto i mirno krenula naprijed. Jedan vojnik je na to rekao: 'To ti je isto kao i kod ljudi. Svi se pravimo velikima i mislimo da smo važni, a onda odeš sa ženom, s njome se lijepo pomaziš, ona se privije uz tebe kao bršljan oko staroga zida i nakon prespavane noći, drži te na uzdi kao mi devu ili konja. Probaš ovamo i onamo, ali na kraju se joj se ponovo vratiš i jedva čekaš njeno milovanje.'

726. Sputili smo konje, dali im vodu i hranu i polijegali. U hladu palmi i šatora koje su neki podigli, čekali smo do večeri, a onda smo nastavili put po mjesečini. Sve je bilo kao i prve večeri, božanstveni zalazak, boja je smijenjivala boju, a Mjesec je još prije sutona zasvijetlio i počeo pokazivati put. Nakon desetak dana jahanja, boje rečeno noći, došli smo blizu Sabrate.

727. Na obzoru smo vidjeli puno postrojbi, koje su jednako kao i naša išle prema Sabrati. Kad smo prišli blizu Sabrate, naš je starac s dva svoja vojnika otišao naprijed. Nakon nekoliko sati se vratio i rekao nam da možemo otići u tabor. Gledao sam toga starca koji je svo vrijeme jahao s nama, jeo malo, po tri datulje na dan i svakih dva sata i popio gutljaj vode, kako je s nekim čudnim svjetlom u očima, mašući rukama govorio o kalifu i njegovu šatoru u koji je bio primljen.

728. Stali smo, očistili se, nahranili i napojili konje iz mješina, usjajili svu opremu i očistili odore. Došli smo u tabor. Izgledali smo kao naše satnije kad se združuju u veću postrojbu. Naš starac je bio jako ponosan što smo tako lijepo izgledali. Erik i ja smo, čim smo došli među toliko mnoštvo bojovnika počeli razmišljati o bijegu.

729. Te večeri svi smo se držali na okupu jer nismo poznavali teren i nismo znali gdje smo. Sutradan rano u zoru, još dok su svi spavali, Erik i ja smo otišli razgledati tabor i pokušati odrediti gdje se to nalazimo. Vratili smo se nakon sat vremena, a svi naši su još mirno spavali. Kako smo otišli svaki na svoju stranu, kad smo se sastali ispričali smo jedan drugome o svemu što smo vidjeli i što nam se čini gdje smo.

730. Obojica smo došli do mora i ondje vidjeli puno usidrenih feluka. Vidjeli smo i kako posada spava na obali i da su feluke noću potpuno prazne. Kad su se ostali probudili, rekli smo im da bi bilo dobro pogledati tabor, odrediti gdje smo i vidjeti što se to oko nas događa. Bivši robovi, a sada vojnici, nekako su se više uzdali u Erika i mene nego u druge vojnike koji su ih prije čuvali, više puta tukli i krali hranu koja im je bila namijenjena.

731. Pitali su nas gdje smo i kamo idemo. Rekli smo im kako i sami ne znamo što se događa i kamo idemo te da ćemo pokušati doznati. Kraj mora je bio stari grad sličan Leptis Magni, ali manji. U njemu je isto tako bio amfiteatar, sagrađen u jednoj uvali. Na bokovima amfiteatra bila su sjedala na kojima su sjedili ljudi koji su gledali predstavu. Dolje na podu, koji je bio popločan mramornim pločama, bila je pozornica. Sa svake strane pozornice stajala su dva velika kipa Poluksa i Kastora, a ispred njih su bile statue u obličju dupina, koji su činili ogradu.

732. Svi putovi vodili su na dosta veliki forum, trg koji je bio okružen pilastrima na kojima su bili kapiteli. Na kapitele su se oslanjale mramorne grede. Oko pilastara je raslo trsje, a grane loze su se prepletale po mramornim gredama i pravile lijepi hlad. Na trsju je bilo puno grožđa oko kojega su letjele i pile ga ose i pčele. Sve kuće su bile bez krova jer su krovovi pali pod težinom pijeska. Luka je bila još uvijek cijela.

733. Molovi su još uvijek bili pola noge nad morem i kad nije bilo velike vode mogli su se koristiti. Sagrađeni su od velikih i teških četvrtastih blokova, koji su precizno prilijegali jedan uz drugoga. Blokovi su bili strašno teški, pa ih ni najveće more, ni veliki valovi nisu mogli pomaknuti niti za dlaku. More oko dokova bilo je duboko više od tri sežnja i svaki brod je mogao pristati na mol.

734. Voda je još uvijek tekla iz slavina, a vodoskoci su bacali vodu i do četiri sežnja uvis. Voda je tekla u okrugle kamenice oko vodoskoka, odakle je olovnim cijevima otjecala u velike bazene, niže od kamenica za dva-tri sežnja. Voda u bazenima bila je topla i u njoj se moglo kupati. Naši konji su pili vodu iz kamenica ondje gdje je bila hladna, jer je stalno tekla.

735. Vidjeli smo puno zahoda i nekakvih kupaonica i termi, kakve se mogu vidjeti i u Splitu. U njima je još uvijek voda, a bile su i natkrivene jer su nadvoji i kupole koje su činile krov, bili toliko jaki da nisu propali pod teretom pustinjskog pijeska. S Erikom smo probali vodu koja je tekla iz slavine i bila je jako dobra. Poslije smo zajedno šetali taborom. Mirno smo govorili na normanskom jeziku i jedan drugomu kazivali što trebamo vidjeti i što činiti.

736. Otišli smo do mora i pogledali feluke. To su lijepo građeni brzi brodovi s jednim, dva ili tri jarbola. Jedra su imala odozgo pilun, a donji dio jedra bio je na debelom konopcu. Jedrom je preko koloturnika mogao vladati samo jedan čovjek. Straga su imale učvršćeno kormilo na dugoj ručici koja je sezala skoro do poa udaljenosti do jarbola. Sprijeda je bio koso nagnut kosnik, a na njemu umotano jedno ili dva pramčana jedra.

737. Sjeli smo i gledali feluke koje su dolazile u luku i odlazile iz nje. Luka je bila puna ljudi, konja, deva i magaraca koji su nosili robu, oružje, hranu i vodu za vojsku. Tabor je bio na velikoj čistini blizu mora. Iznad tabora nalazila se jako velika oaza i vode je bilo na pretek, koliko si htio.

738. Nekad je tu moralo biti puno dobre trave, ali kad smo mi došli trave više nije bilo jer su je pojele deve, konji i magarci koji su tuda prošli. Mi smo konjima davali žito i datulje. Na sredini tabora su stajali veliki šatori u kojima je bio kalif i njegova svita. Šatori su bili od finog platna. Rekli su nam da je to jako fina tkanina koja se pravi od biljke na kojoj raste vuna koja se kasnije prede. Zvali su ga pamuk.

739. Oko šatora je bilo puno prostora. Oko njega su se neprestano smjenjivale straže, a u njega su ulazili i izlazili službenici. Vrata šatora su bila širom otvorena, pa se dalo vidjeti duboko u njegovu unutrašnjost. Iznutra su sve tende obložene svilom, crvenom poput krvi. Vidjelo se obješeno zlatno oružje, sablje, koplja, batovi i perni batovi, konjska oprema i sedla. Dva šatora su bila zatvorena i pred njima je bila straža s posebnim mačevima koji su se zvali handžari. Vojnici su nam rekli da su unutra haremske žene i kako svako tko se približi haremu bude uvijek i bez pitanja posječen.

740. Oko svih šatora bilo je posađeno pustinjsko cvijeće koje su svaki dan zalijevali. Vojnici su se smijali i rekli da će ga njihov konji svo pojesti kad se budu selili. Kalif je birao žene po plemenima. Svaki poglavar plemena je morao dati najljepšu kćer u harem. To je bila velika čast za poglavara i pleme. Kalif je tako imao taokinju koju bi na strašan način mučili i ubili, ako bi se plemenski poglavar pobunio ili promijenio gospodara. Kad bi se to dogodilo, mladu bi ženu pred jutro svukli do gola i nagu je doveli tamo gdje su spavali vojnici.

741. Vojnici, koji su živjeli u vojarnama nisu vidjeli žena i po par mjeseci pa su, čim bi nanjušili mladu ženu, navalili na nju. Redali bi se jedan po jedan sve dok je ne bi posve uništili. Poslije bi došle čuvarice harema s crnim eunusima. To su bile starije žene, ljubomorne na mladost jer je s njima spavao kalif. Eunusi bi ulovili mladu ženu, prebacili je jednome preko ramena i odnijeli je nekoliko stotina sežanja od tabora.

742. Tamo bi joj dali vode i vezali joj udove za četiri kolčića. Ostavili bi je da ležeći na trbuhu raširenih ruku i nogu. Oko nje bi bacili kosti, utrobe i glave ubijenih koza i ovaca. Žena bi tako vezana cijeli dan trpjela na užarenom suncu. Predvečer bi je nanjušili gavrani, supovi i drugi strvinari.

743. Ptičurine bi prvo pojele iznutrice i oglodale glave i kosti koza i ovaca, a onda bi se prebacile na jadnu ženu. Obično bi se prvi približili gavrani, i prišli među noge. Ako nije bila u nesvijesti, žena bi micala zadnjicom i pokušala se obraniti. Ptice, kojih je bilo sve više i više, kljucale bi ju i pokušavale joj otvoriti utrobu s leđa. Nakon nekoga vremena to bi im uspjelo.

744. Kljucale bi joj komadić po komadić crijeva i ženskosti, koja je zbog noćašnjeg silovanja ionako sva natečena i bolna. Kad bi otvorili donji dio tijela i raščupali svu zadnjicu i bedra, počeli bi kljucati sprijeda. Žena bi vikala, plakala i molila da joj pomognu, ali pomoći nije bilo. Pomalo bi njeno stenjanje postajao sve slabije i na kraju, nakon više sati, utihnulo.

745. Žene u haremu, znajući što se događa, čepile bi uši, stiskale oči i plačući molile da im se to nikad ne dogodi. Kad bi ih obilazila rodbina, one bi im pričale, molile i kumile očeve i poglavare, neka budu vjerni kalifu jer će i njih snaći ista sudbina. Očevi i poglavari su se zaklinjali i prisezali kćerima da će biti vjerni i da će uvijek poštivati i slušati samo kalifa. Isto bi se dogodilo kad bi kalif doznao da je neka od njih, čekajući uspaljena na svoj red, bila s nekim drugim.

746. Kad bi nakon mučenja od žene doznali s kim je bila, uhvatili bi ga i pred njom mu užarenim željezom spalili najprije muda, a zatim bi ga posjeli na kravlju balegu i pustili desetak dana vezanog lancima da mu opekotine zacijele i koliko toliko zarastu. Onda bi ga ponovo doveli i polako mu, u ognju užarenim željezom, pekli spolovilo.

747. Najprije bi pekli donju stranu uda, kojeg mu je žena s kojom je spavao dmorala ržati željeznim kliještima. Kad bi pao u nesvijest, ostavili bi ga, a kada bi opet došao k sebi, pekli bi mu ono što još nisu ispekli s donje i gornje strane. Nakon nekoliko dana bi mu na isti način pekli glavicu. Onako opečenog, privezali bi ga vezali za kolčiće i ostavili zvijerima i pticama, koje bi onda učinile svoje.“

„Tko ti je to sve pričao Burutuse, i jesi li i sam to doživio?“ pitao je ponovo knez Domagoj.

„To su mi sve striče, pričali vojnici kalifovoga zdruga, koji su svi bili nazočni kod tih strahota.

748. Oko podne smo se vratili na mjesto gdje su bili njihovi. Starac nas je pitao gdje smo bili i što smo radili. Rekli smo mu da smo pogledali tabor i da smo se sprijateljili s puno drugih vojnika, jer je to u boju jako važno. Navečer smo se s bivšim robovima dogovorili da ćemo zajedno otići oprati se i okupati u moru. Kad smo došli do mora, ponovo smo pregledali mjesto gdje se sidre feluke. Tako smo činili petnaestak dana.

749. Nakon kupanja i plivanju u moru, onda i u bazenu ili termama, vratili bi se svojima veseli i šaleći. Arapski vojnici su nas gledali i smijali nam se jer smo bedasti što se kupamo u Baharu, slanome moru koje ne vrijedi ničemu.

750. Jedne večeri smo, striče, uočili jednu jako veliku feluku, koja je bila jako daleko od obale i drugih feluka. Na njoj su bila samo dva čovjeka. Gledali smo je i pratili dulje od dva sata. Svo vrijeme su po njoj hodala samo ona dva mornara. Odlučili smo se napasti, vjerujući da je sada prilika za bijeg. Erik se svukao, stavio nož u zube i zaplivao prema feluki. Za njim je bez riječi pošao Grk. Mi ostali smo čekali što će se dogoditi.

751. Erik je došao do feluke. Uhvatio se za sidreno uže, pa se poput mačke uspeo na feluku. Mornar na feluki je nešto radio iza ograde i nije vidio što se događa, ili je možda mislio da to njegov drug hoda po brodu. Erik je prišao mornaru, lijevom mu je rukom začepio usta, a desnom mu zario nož pod lijevu lopaticu i okrenuo ga. Mornar je bez riječi kleknuo na koljena i legao na tlo. Grk se, isto po konocu sidra, uspeo na feluku i brzo pronašao drugog mornara . Ubo ga je na isti način. Potiho su oba mrtva mornara spustili u more.

752. Podigli su sidro i pramčanim jedrom primakli feluku blizu rive. Tada sam zajedno s ostalim robovima zaplivao prema feluki. Pomogli su nam uspeti se na palubu. Podigli smo jedro na jarbole i s giblijem u jedrima, vjetrom koji svake večeri puše iz pustinje, zajedrili prema Italiji. Po palubi smo bacili par vjedara vode i tako isprali prolivenu usirenu krv koja je ležala po palubi, da se po njoj ne bismo okliznuli. Kako su feluke stalno uplovljavale i isplovljavale, nitko nije ni opazio da nas nema.

753. U Africi noć pada jako brzo i naš se brod brzo izgubio s vidika. Jedrili smo svu noć i nismo ni oka stisnuli. Svi smo gledali gone li nas arapski brodovi, no ujutro nije bilo niti jednog broda na vidiku. Držali smo rutu prema Italiji. Gibli je još uvijek puhao priličnom snagom, a naša feluka je rezala more i loveći brzinu od šest-sedam čvorova.

Pregledali smo sve štive i sve kabine. U štivama je bilo nešto malo prosa, suhih marelica i suhih smokava koje nisu uspjeli iskrcati. U jednoj štivi je bilo puno suhih bajama, naranača i limuna. Zemljane posude s vodom su bile skoro pune. Za svaki slučaj ograničili smo vodu i hranu, jer nismo točno znali gdje smo i koliko dugo ćemo imati dobar vjetar u jedrima. Što je bilo sutradan u arapskom taboru, ne znam.

754. Jedrili smo tjedan dana do Italije, a onda smo, držeći se obale, još tjedan dana jedrili do Napulja. Kad smo došli pred Napulj, umalo su nas potopili normanski drakari, misleći da smo Arapi. A vjeruj mi striče, ni ti ne bi mislio drugačije. Bili smo odjeveni po arapskim običajima. Nosili smo široke hlače, vezane na gležnju, košulju s širokim rukavima i preko nje sprijeda otvoreni prsluk. Oko pasa smo nosili široki pojas, i u njeg zataknuta po dva kriva noža i sablju. Na glavi smo imali suruk i čalmu.

755. Erik se prvi snašao. Počeo je vikati na normanskom: 'Mi smo vaši, predajemo se, ne napadajte!' Jedan kapetan na drakaru zapovjedio je svojima da dignu vesla. Zavikao je: 'Tko ste i kamo idete?' Erik, a za njim i ja odgovorili smo mu da smo pobjegli iz sužanjstva i da idemo kući. Odveli su nas u napuljsku luku.

756. Kad smo došli u luku, ja sam ti odmah prepoznao naše ormanice i kundure. Naše hrvatske boje bile su im na krmama i jedrima. Poslije nekoliko sati, nakon što su nas pustili stražari njihova kralja, ja sam ti striče otišao prema jednoj ormanici. Mornar na straži me zaustavio i pitao tko sam. Nitko me nije prepoznao, jer sam bio odjeven u arapsku odoru, široke svilene hlače, bijelu široku košulju i ljubičasti prsluk s oružjem za pasom.

757. Zaustavio sam se jer sam znao ako se samo okrenem dobit ću strijelu u prsa. Po tom mi je prišao kapetan kojeg nisam poznavao. Bio je golobradi mladić. Rekao sam im na hrvatskom jeziku: 'Ja sam Burutus, nećak kneza Domagoja.' Korban me upitao, 'Ma jesi li ti onaj kojeg su zarobili Mleci i prodali Saracenima?' Odgovorio sam mu: 'Ja sam, a tko bi drugi bio!' Poslije toga su me pustili na brod. Vijest se raširila poput strijele po svim našim ormanicama, kundurama i veslačicma.

758. Došli su korbani svih naših pesima, kundura i veslačica. To su bili sve znani kapetani, zapovjednici na kormilu, kormilari, zapovjednici na jedrima, ritmičari i puno, puno mornara koje sam poznavao kao jako hrabre i bojevite bojovnike: Mate Kudrac, Ive Rubinić, Pere Kuš, Mate Rokovac, Ive Bez Straha, Frane Rogov, Anton Mocić, Pere Mičetić, Ive Dobrinjac, Frane Žopul, Mate Frunćelin, Strilotus Morić, Josip Juratić, Bene Kalafat, Miko Jurac, Frane Prnib, Anton Jelenčić, Pere Mikulin, Miko Ivac, Miko Senko, Anton Mikina, Frane Brodavac, Jure Jovanin, Miko Rožin, Ive Osipina, Ive Fratar, Frane Mišleta, Jure Mileta, Marko Grošeta, Ive Poštenjak, Mate Sveti, Josip Vouk i još puno mlađih koje ja nisam poznavao. Kad smo se sreli svi smo imali suze u očima i skoro svi smo ostali bez riječi. Onaj koji je prvi došao k sebi, rekao je: 'Ajme kakvi junaci, a sada nijedan ne može progovoriti, kad toliko suosjećamo jedni za druge, a jedni za drugoe spremni smo i umrijeti.'

759. Kada sam došao k sebi, počeo sam im odgovarati na sva pitanja koja su letjela sa svih strana. Čitavu noć sam im pripovijedao kako su me zarobili, prodali i preprodali na trgu, što sam sve radio i doživio u ropstvu. I sada, tebi striče, kneže Hrvata, ne znam po koji put ponovo pričam istu priču.“

Domagoj mu je na to rekao da nije mogao vjerovati i da ni sada ne vjeruje da ti nevjernici i neznabošci tako svirepo muče naše ljude.

760. „Ali striče, nisu oni bezbožnici, oni vjeruju u jednoga boga isto ka i mi danas. Njihov bog se zove Alah, njega časte i klanjaju mu se, barem tri do pet puta na dan. Grade mu jednako kao i mi crkve, džamije u kojima se mole. U džamije na glavna vrata mogu ući samo muškarci, a na sporedna vrata mogu ući i žene. Prije nego idu u džamiju svaki treba oprati noge i ruke i svući cipele ili čizme. U džamiju svak nosi sobom mali tapetić na kojem se klanja Alahu. Oni sebe zovu pravovjerni, a svi mi drugi smo za njih krivovjerci.“

761. „Što si prije rekao Burutuse, da su žene i djevojke pokrivene od glave do nogu? Gdje se onda mladići i djevojke nađu i zavole?“

„To ti je striče u njihovom zakonu, koji na latinskom zovu kanon, ovako: Otac djevojčice se dogovori s ocem dječaka pa se djeca, kada malo narastu, upoznaju i brzo za tim ožene. U Arabiji se žene djevojke od dvanaest ili trinaest godina, a mladići od šesnaest. Svaki par ima jednako kao i mi puno, puno djece. U svakoj kući je po dvadeset usta. Kad prva žena ostari, muž nađe drugu, treću i četvrtu. Ako mu nije dosta ima još i priležnice, kao što ih je imao i kraj Salomon.

762. Striče Domagoje, kako su naši starci i starice pričali i u Hrvata je bilo tako. Kad bi netko poginuo, brat je uzimao njegovu udovicu, koja je živjela zajedno s njegovom ženom, s njime spavala i imala djecu.“

„Da, da nećače, ali to je bilo još u ono vrijeme kad nismo bili pokršteni, a sada je drugačije, jedna žena i gotovo!“

763. „Arapi, striče, piruju i žene se u pustinji. Tamo oko oaze, gdje je voda, podignu velike šatore i pozovu svu rodbinu i prijatelje. Tu imaju veliku svadbu koja traje i po tjedan dana. Ali, opet su muški na jednoj, a ženske na drugoj strani. Zadnje večeri, kada je sve spremno, njihov pop povede mladoženju k nevjestici.

764. Cijelim putom mole da mladoženja obljubi ženu i da sve bude dobro. Kad dođu pred ženski šator muškarac uđe unutra, a pop ostane vani. Mladoženja uđe u poseban šator gdje ga čeka naga nevjestica. Na brzinu je pomazi, poljubi i obljubi i brzo istrči van, noseći u rukama plahtu na kojoj su ležali. Sve mora obaviti što brže, jer ako to potraje, uzvanici bi mogli pomisliti da je slabe muškosti. Onu plahtu mladoženja poslije baci među žene koje ju čekaju.

765. Ako je plahta, krvava onda je sve dobro i pir se nastavlja, a žene opet tuku u bubnjiće i talambase, opet se pleše i veseli. Ali ako bačena ponjava ne bi bila krvava, onda pop i stričevi traže što je razlog zbog čega nije. Ako je kriva nevjestica jer nije bila nevina, otac je mora ubiti. Ako je krvica na mladoženji jer nema muške snage, onda proglase zakon nevaljalim i djevojka se može ponovo udati. Da bi se to dokazalo, mladoženja mora provesti dvije noći s robinjom.“

766. Knez je rekao: „Bome, nećače! Mnogo toga si probao u tvom sužanjstvu, ali si isto tako jako puno naučio, a to će ti koristiti u životu. Glavno je što si sada slobodan i kod kuće.“

BOJ ZA BARI

767. Nakon što su se dobro pripremili, Saraceni su navalili u Jadran i počeli pljačkati i plijeniti talijanska mjesta. Mleci su ih se namjeravali riješiti i zato su poslali flotu koja ih je sačekala oko otoka Suska . Došlo je ponovo do velikog boja. U početku su Arapi izgubili jako puno brodova, a Mleci su pomislili da će lako svladati preostale arapske brodove, ali su se prevarili. Pao je vjetar, arapski brodovi su ponovo dobili krila, a venecijanske galije su postale spore.

768. Arapi su počeli napadati jednu po jednu, brzo ih zarobljavali i na njih stavljali svoje posade. Oslobodili su dio galijota, koji su onda radili i borili se za njih, ne bi li se osvetili Mlecima koji su ih porobili. Venecija je na kraju izgubila čitavu flotu i čekala je na milost i nemilost Saracena. To Arapi nisu iskoristili. Okrenuli su se i uputili natrag u Brindizi. Putem su na prevaru osvojili su Bari , galijama na kojima su istakli mletačke boje.

769. Bari je bio jaka utvrda s dobro čuvanom lukom, zagrađenom jakim lancem i visokim tornjevima, u koju nije mogao svatko. Na zidinama i tornjevima su bile bacačice i veliki strelometi koji su pogađali brodove gorećim strijelama i kišom kamenja. Lanac, koji je bio jak i uronjen pola sežnja ispod površine mora, zaustavljao je svaki brod baš na mjestu koje su bacačice najbolje tukle. Ispred lanca je bilo puno, puno potopljenih brodova. Saraceni su dio tih potopljenih brodova izvukli i popravili u brodogradilištu koje se nalazilo ispred gradskih zidina.

770. Ljudi u Bariju, iako nisu voljeli Arape, za njih su radili, jer bez rada se nije moglo preživjeti. Arapi su u gradu sagradili veliku džamiju i oko nje puno trgovina. Unutar zidina grada nisu puštali nikoga s oružjem, a svaki brod koji je pristao, morao se vezati za lanac i ondje pričekati dok mu nisu dali dozvolu za uplovljavanje ili ga otjerali. Arapska flota bila je usidrena u luci iza lanca, zaštićena visokim lukobranima i tornjevima.

771. U početku, nakon pada Barija, niti jedan težak nije htio Arapima ništa prodati. Poslije nekoga vremena, nakon što su neki jako dobro prodali svoje grožđe, voće i žito, svi su težaci počeli normalno odlaziti u grad i prodavati im što su imali. Trgovina je počela cvasti, a Saraceni su je poticali. Arapi nisu dirali težake pa zato nije bilo velikih napetosti. To je rasteretilo dio arapskih brodova koji su dotad vozili hranu i robu iz arapskih krajeva u Bari. Tako su imali više slobodnih brodova koje su sada mogli ih rabiti u vojne svrhe.

772. Saraceni su iz Barija gusarili po cijelom Jadranu i napadali, sad jedan, sad drugi grad. Plijen iz bojnih pohoda dovozili su i prodavali u trgovinama po Bariju. Onamo su jedrili brodovi sa svih strana gdje su vladali Saraceni, iz Španjolske, Tunisa, Alžira, Malte, Egipta i Palestine. S hrvatskim brodovima nisu bojevali. Znali su da Hrvati u bojevima s Mlecima uvijek pobijeđuju, pa ih nije vuklo napasti nepoznatog neprijatelja.

773. Kako je trgovina po cijelom Sredozemnom moru zbog jake arapske tvrđave Bari bila jako rizična, niti jedan brod nije bio siguran. Zato su Franci, Bizantinci, Mleci, Normani i Hrvati potpisali nagodbu da će skupa zgromiti Saracene i potjerati ih iz Jadrana. Godine 869. Bizant je poslao pod Bari četrdeset bojnih brodova, Franci su poslali vojsku koja je napadala i opsjedala Bari s kopna.

774. Godine 871. hrvatski knez Domagoj, potomak onoga Domagoja i Ištur iz stare domovine, došao je pod Bari sa svojom mornaricom i svojom vojskom koju su prevozile i dubrovačke korablje. Bari je osvojen, a Arapi su potučeni. Jedan od plovbana u tim bojevima bio je i Burutus, a na normanskoj strani je jedan od admirala bio Erik. Oni su se među sobom dogovarali i zajedno napadali gdje je bilo najtvrđe.

775. U tim bojevima za Bari bilo je puno zarobljenih arapskih vojnika. Burutus ih je pregledao i među njima našao dvojicu koju je poznavao iz svojeg sužanjstva. Mislili su da će im se osvetiti pa su pali na koljena moleći ga za milost. Burutus je otišao k njima, uhvatio ih za ruke i podigao. Odveo ih je na svoju ormanicu, nahranio ih i napojio i pitao što se dogodilo kad su on, Erik i drugi oslobođeni sužnji pobjegli.

776. Rekli su mu: „U početku nismo ni opazili da vas nema. Ujutro smo shvatili da ste pobjegli. Starac je zapovjedio da vas pođemo tražiti i kada vas nađemo da vas dovedemo k njemu. Svi smo vas šutke tražili naokolo, znajući da ako itko drugi dozna kako vas nema, naš će starac izgubiti glavu na panju. Kasno navečer smo se skoro svi vratili i rekli starcu da vas nigdje nema. Problijedio je. Od onoga živahnog, hrabrog i veselog starca, pretvorio se u živog mrtvaca.

777. Cijelu je noć u njegovom šatoru gorjela svijeća. Kako starac nikako nije izlazio iz šatora, ujutro smo otišli pogledati što se dogodilo i našli ga na ležaju od devine kože presječena vrata. Jedan od naših vojnika je te noći izašao mokriti i čuo je da je starac brusio nož. Mislio je da ga je zatupio koristeći ga i da ga želi nabrusiti, Nije mu palo na pamet da bi ga mogao uporabiti za nešto drugo. Mi, koji smo ostali bez vođe, dogovorili smo se i izabrali jednoga od nas, ne govoreći nikome što se dogodilo. Bojali smo se da bi nas kalif mogao sve dati pobiti, da je doznao za vaš bijeg, jer ste nas mogli izdati.

778. Kalif je sa svom svojom silom krenuo prema Španjolskoj. Prošli smo Gibraltar i došli u Europu. Tamo smo bojevali sa Španjolcima i Francima. Puno nas je izginulo ili je bilo ranjeno i izgubilo ruke i noge. Nismo imali velika uspjeha, a nakon nekoliko godina smo se vratili natrag u Afriku. Ponovno su nas poslali u boj. Kad su naši osvojili Bari, doveli su nas ovamo felukama. Mi smo čuvali Bari, davali straže i pomagali gdje smo mogli.

779. Sve dok niste došli vi Hrvati mislili smo da ćemo na ovaj ili onaj način i potkupljivanjem nekih glavara moći obraniti Bari. Ali kad ste došli vi Hrvati sa svojim bojovnicima i svojim ormanicama, nada je splasnula. U prvim bojevima vaših ormanica s našim felukama, kada ste naše feluke bušili kao orahove ljuske, znali smo kako nemamo šanse. Svakog dana smo imali sve manje hrane u našim zalihama, a svaki je dan bilo sve manje i manje vojnika, jer su ih vaši strijelci jednog po jednog pogađali vašim preciznim strijelama.

780. Onda je došao dan kad ste razbili naše zadnje nade. Uništili ste brodove koji su nam trebali dovesti nove vojnike i hranu. Gledali smo čitavi boj s tornjeva i zidina grada. Vaše pesime su se poredale u formaciju rastegnutog polumjeseca. U sredini su bile ormanice u postroju obrnute lepeze, a sa strana su plovile po dvije ormanice, jedna uz drugu u više redova. Opkolile su naše brodove s tri strane.

782. Puhao je ne prejaki južni vjetar. Naše feluke nisu imale puno prostora za manevar. Počele su se okupljati i u tom su trenutku vaše ormanice počele napadati u parovima. Zabile bi se u bok najbližega broda, a onda se naglo izvukle van. U rupu koja je bila iznad i ispod površine, prodrlo bi more. Brod bi se nagnuo, primio još više mora i ubrzo bi bio pun do korduna. Mornari bi bacili u more čamce i sve što je moglo plivati, kašete, klupe, poklopce ulaza u potpalublje i pilune, a neki su na brzinu pilili jarbole i držeći se plavina održavali na površini mora.

782. Druge ormanice su na naše brodove bacale bačvice goruće smole i palile ih. Tisuće gorućih strijela poletjelo je s ormanica i zapalilo puno jedara na felukama. Feluke su ostale bez brzine na milost i nemilost vaših lađa. One koje se nisu predale, otišle su na dno, a druge su u teglju odvukle vaše ormanice u neku luku sjeverno od Barija, koju su čuvali Franci i vaši bojovnici.

783. Na moru ubrzo više nije bilo naših feluka, a vaše ormanice su skupljale one koji su plutali na plavinama, zarobljavali ih i vezivali. Iskrcali su zarobljenike, a osvojene feluke privezali. Ormanice su se po tom poredale i u bojnom postroju plovile prema Bariju. Pridružile su im se helandije, dromoni, galije i drakari. Pred lancem su izbacili tisuće i tisuće strijela i projektila iz bacačica. Po tornjevima i zidinama bubnjalo je i grmjelo kao za najjače sredozemne nevere. Posude zapaljene smole su poput ognjene lopte letjele zrakom, pogađale krovove, ulice i sve ostalo po gradu.

784. Kada bi bačvice i zemljane posude s kliještavcima i zmijama pale, raspale bi se, a sve što je bilo u njima razišlo bi se uokolo. Tisuće klještavaca, zmija i pauka plazilo je, puzalo i trčalo po cijelom gradu. Prestrašene zvijeri bole su i ujedale sve oko sebe. U gradu je nastao strašan strah. Žene su se, u crkvama i džamijama, molile za spas i Bogu i Alahu. Tisuće vojnika s kopna podiglo je ljestve, bacilo kuke, zakačilo ih za zidine i počelo se uspinjati na zidine po ljestvama i konopcima.

785. Naši su se pokušali oduprijeti. Tukli su se svugdje, po zidinama i tornjevima, ulicama i trgovima. To je još više razjarilo napadače. Ovnovima su tukli i razbijali vrata. Naši su na njih bacali vruću vodu i ulje. Dovukli su kornjače, zaštitili se, pa s još većim bijesom razbijali ulaze. Kada su ovladali ulazima prodrli su u grad kroz vrata. Odjednom su sve zidine, tornjevi, ulice i trgovi bili puni združenih bojovnika.

786. Lanac je bio spušten i združeno brodovlje je ušlo u luku. Bacili su se kao lavovi na naše usidrene brodove. Iako su se naši mornari hrabro borili, brzo su ih svladali. Onda ste svi zajedno, Franci, Bizantinci, Mleci, Normani i Hrvati, konačnim jurišem osvojili Bari. U ruke združene flote i vojske pao je silni plijen koji ste razdijelili međusobno. Tako smo i mi zarobljeni, i hvala Alahu što nismo ubijeni.“

787. Burutus ih je uzeo sobom u Hrvatsku. Tamo su neko vrijeme radili u polju, a poslije se poženili i ostali živjeti u Hrvatskoj. Arapi otada nisu više nikada ušli u Jadran.

FLOTA

788. Domagoj je uvidio da njegove lađe, iako nepobjedive u boju, nisu pogodne za trgovinu, jer nisu mogle prevesti puno dobara. Pozvao je najbolje brodograditelje iz Lošinja, Bospora, Zadra, Trogira, Korčule i Dubrovnika i rekao im da bi bilo dobro izgraditi puno veće brodove, koji će moći prevoziti puno više robe.

789. Kalafati, koji su znali za galije, helandije, dromone i korablje su ubrzo nakon toga razgovora, reklda bi bilo najbolje napraviti nacrte i onda ih zajedno usporediti pa odrediti koji bi brod najbolje odgovarao za trgovinu, a koji bi se u slučaju rata mogao brzo pretvoriti u bojni brod. Što su rekli to su i učinili.

790. Nakon mjesec dana su se sastali i pokazali svoje nacrte knezu Domagoju. Svaki je zagovarao svoj nacrt. Domagoj je pozvao svog banskog plovbana i još neke plovbane iz bližih krajeva, koji su se najbolje razumjeli u brodove. Zajedno su pregledali sve nacrte i odlučili se za brod koji je izgledao poput cipelice, pa su mu dali ime kundura, što znači cipela. Bio je dug oko sto nogu, a širok oko dvadesetpet. Sprijeda je imao tup pramac, a na ašti je imao glavu muškarca ili žene. Imao je bokove visoke petnaest nogu i straga jako kormilo.

791. Brod je imao tri jarbola i kvadratna jedra kojima se na bočnom vjetru dao sukati jedan lijevi ili desni kut, pa je tako od kvadratnog jedra nastajalo trokutasto , kojim se moglo jedriti u vjetar. Sprijeda je bio dugi kosnik, a na njemu prednje trokutasto jedro, kojim je brod dobro držao rutu. Straga je kormilo ili dva, kojim se dalo jako lijepo kormilariti.

792. Svi majstori ostali su u Ninu i počeli pripremati drvenu građu, izrađivati trupce i debele daske od raspiljenih šmrika koje su prije toga dulje od šest mjeseci močili u moru ili blatu. Kad je bilo dovoljno građe započeli su gradnju. Pilili su daske iz trupca položenog visoko na konjićima. Jedan majstor bio je gore, a drugi dolje. Velikom pilom pilili su vukući je k sebi. Polako, uz puno truda, daska za daskom bila je ispiljena. Slagali su ih jednu na drugu i odvajali trjesovima, kako bi vjetar mogao sušiti drvo. Na isti su način pilili kobilicu od hrastovine, a rebra od krivoga hrasta.

793. Oplatne daske bile su posebno piljene finim pilicama i blanjane posebnim blanjama. Daske su s jedne strane imale utor, a s druge pero, koje bi naleglo u utor, pa su tako vezali dasku za dasku. Na taj način, brod bi se močio, ali ne bi propuštao vodu. Prvo su položili kobilicu, koju su ojačali na spojevima jakim daskama, osigurali bi svaki spoj, a onda su počeli raditi orebrenje. Kada su završili s rebrima, dohvatili su se oplate bokova i brzo ih završili. Daske za oplatu savijali su na otvorenom ognju, močeći ih vodom kako ih ne bi uhvatio oganj. Madirić do madirića i oplata je bila brzo završena.

794. Zatim su izradili pajole. Između brodskog dna i pajola bio je dvije stope visok bumbur, podijeljen pregradom od pramca do krme, a onda još u komore duge četiri stope. Bunbur je bio zrakotijesan i kad bi jedna ili dvije komore bile probijene, brod je mogao nastaviti plovidbu. Onda su napravili oplatu poda, štive su odvojili od prostora za mornare i korbana i postavili unutarnju oplatu bokova. Između vanjske i unutarnje oplate stavili su piljevinu i nabili je. Onda su ugradili oplatu palube na kojoj su bili ulazi u potpalublje, krmeni kaštel, zapovjedni most za kapetana, satnike i kormilara. Sprijeda je bilo sklonište, ulaz u prostor za mornare.

795. Kad su to završili izradili su ograde, istesali bitve, napravili oči za sidra i okovali ih. Brod su lijepo opremili konopcima i sidrima, stavili nešto balasta i rekli kako će mu ostatak staviti kad bude u moru i kad vide koliko duboko gazi. Onda su mu sprijeda ugradili kosnik i tri jarbola. Srednji jarbol bio je najviši, a prednji i zadnji bili su malo niži od srednjega. Na kobilice su stavili prilično široke perajice koje su bile malo nakošene prema dnu, pa su sprječavale prekomjerno valjanje. Na svakom boku bilo je po petnaest vesala, a na krmi su bila po dva dulja ormana, vesla kojima se pomagalo kormilu pri upravljanju brodom. Jarboli su bili od jelovine, s jednim ili dva nastavka, a jedra od lana. Užad je pravljena od konoplje, brnistre i vune. Sidra i sidreni lanci kovani su u domaćim kovačnicama. Ispod kosnika bila je čivitada, četvrtasto jedro koje je držalo brod na ruti, a iznad kosnika bilo je trokutasto jedro ili dva.

796. Kad su sve to završili, brod su porinuli u more. U moru bi ga još dovršavali. Obojili bi pulenu s glavom kneza koji je navrh tjemena imao pletenicu. Glava je nad očima imala jake obrve. Oči su bile duboke i prodorne, nos malo kragujski, a jaki brkovi sukali su se sa svake strane malo otvorenih usta koja su pokazivala lijepe bijele zube obrubljene punijim usnicama. Brada mu je bila jaka i po sredini zasječena. Glava je ležala na jakom vratu navrh ašte, od koje se nastavljala pramčana ograda.

797. Onda su obojili palubu, vrata skladišta i poklopce ulaza u potpalublje. Ogradu su obojili bijelom, a kordun zlatnom bojom. Cijeli brod su premazali crnom paklinom. Na krmi, s jedne i druge strane oja, nacrtali su hrvatski grb sa zlatnim i srebrnim kvadratićima. Jako visoki oj bio je ovješen na dugim šarkama i mogao se podići vinčem uvis, da u plitkom moru ili rijeci ne bi smetao i zapinjao o dno.

798. Krenuli su na prvi plov, po ugodnoj tramuntani digli su jedra i isplovili put Ugljana, koji je tako nazvan jer je nekoć sav izgorio. Gorio je više od deset dana i bio je pun ugljena. Na polovici kanala su se zaustavili, okrenuli brod i zaplovili u jugo punim jedrima. Brod je lijepo plovio i slušao komande. Na lijepom vjetru bio je prilično brz i dobro je ubrzavao.

799. Ponovo su se okrenuli, zasukali jedra na jednome kutu i krenuli prema Ninu jedreći u vjetar. U početku im je išlo jako slabo jer nitko nije bio baš siguran kako što raditi, ali su se nakon kakvih dva sata jedrenja uskladili i precizno radeći po zapovjedima, a brod je lijepo zajedrio u vjetar dobivajući na brzini. Napravili su desetak plovova u vjetar i pristali na poseban vez ispred Nina. Brodovi su polako pristajali na poseban mol što su ga za takve brodove namjenski izgradili. Svaki brod se mogao po kobilicama i oblicama izvući na žal, a ta je mogućnost jako dobro došla za lošeg vremena, u neverama, buri i južnim vjetrovima.

800. Knez je naložio banskom plovbanu neka odredi ojbane, korbana, jidbana, pisare, bilježnike i notare i satnika zaduženog za ukrcaj i iskrcaj robe u brod. Tri brodska spremišta međusobno su odvojili daskama, kako roba ne bi tumbala po čitavom brodu. Kapetan je zatim odredio mornare i deset bojovnika s na čelu s desetnikom, koji su bili zaduženi za čuvanje broda. Kad su izgradili prvi brod, uzeli su mu mjere i po njemu počeli graditi takve brodove u svim većim škverovima, po gradovima i otocima. Brzo su izgradili više od stotinu takvih brodova kojima su plovili i trgovali širom Sredozemnog mora.

801. U to vrijeme se po cijelom Sredozemlju raširila vejota ili mediterana. To je bio jezik koji su znali svi mornari i svi stanovnici po čitavom Sredozemlju. Tim jezikom, koji je bio mješavina latinskog, grčkog, arapskog, hrvatskog, kastiljskog i francuskog uz poneku riječ engleskog jezika, svi su se lijepo sporazumijevali i trgovali.

802. Za trgovinu između otoka i po Jadranskom moru sagradili su manje brodove s dva jarbola i kosnikom. To su bile male kundure koje su, kao i velike, imale po dvije kobilice s perajicama i bumbur. Imale su po dvije štive i kvadratno jedro ispod kosnika, a iznad trokutasti flok. Njima se dalo lijepo ploviti i dobro su tukle more.

803. Kad je more bilo plitko, oj im se mogao podići onoliko koliko je trebalo. Tako su mogle ući u svaku luku i lučicu. Svaka je imala po deset vesala na svakome boku i straga po dva ormana kojima se moglo upravljati brodom ako je oj bio neispravan. Tada su počeli praviti molove i moliće na koje su ti brodovi mogli pristajati. Za vrijeme nevera, po tim molovima su palili vatre kako bi brodovi mogli vidjeti kamo mogu pristati i skloniti se od nevremena.

804. Kada je Hrvatska bila u ratu, na kundure bi sprijeda i straga dogradili kaštele, nadgrađa u kojima su smješteni vojnici. Na prednji jarbol, koji je bio kraći i deblji od drugih, stavili su ašer. Na vrhu tog jarbola bila je promatračnica iz koje su mornari gledali i nadzirali što se događa oko broda i ako je zatrebalo, gađali strijelama. Ašer je bio trupac s okovanom glavom, kojim se moglo iz blizine skršiti neprijateljev jarbol, razderati mu jedra, razbiti bok ili pomesti po tuđoj palubi.

805. Na kaštelima su bili strelometi i bacačice. Strelometi su bacali zapaljene strijele na daljinu od tristo sežanja i više. Strijele su izrađivali od trstike. Straga su imale stabilizatore od galebovih pera, a sprijeda su, tik pod vrškom bile omotane u krpu, koju bi umočili u ulje, smolu i katran. Prije odapinjanja, umočenu krpu bi zapalili na ognju koji je gorio u posebnom željeznom ložištu. Pričekali bi dok ne počne jače gorjeti, onda bi naciljali preko stražnjeg i prednjeg ciljnika , i odapeli. Strijela bi se zabila u tuđi brod ili jedro i ako neprijatelj nije bio pripravan za gašenje, suhi brod bi izgorio. Kako su brodovi bili premazani uljem, katranom i smolom da ne bi primali vodu, gorjeli su poput baklji. Bacačice su na neprijatelja bacale bačvice s klještarima i zmijama, posude i lonce sa zapaljenom smolom i gromade kamenja.

806. Obično bi boj započeli strelometima, onda koristili bacačice i na kraju ajer, a onda bi krenuo čovjek na čovjeka, mač na mač, sjekira na sjekiru i koplje na koplje. Hrvati su rabili zarezani štit i njime se dobro služili. Tim zarezom na obodu štita hvatali bi neprijateljeve mačeve i lomili ih ili izbijali iz ruku. Štitovima su se pokrivali kad je neprijatelj odapinjao na njih strijele ili ih polijevao grčkim ognjem. Štitove su prekrivali tkaninom koju bi smočili morem pa se nije mogla zapaliti.

807. Prije boja bi na svim hrvatskim brodovima polili cijeli pajol morem i po njemu rastegli mokre ponjave. Sva jedra bi polili morem, a po dijelovima broda najviše izloženim udaru neprijatelja pobacali bi fini pjesak. Pokrivači i pijesak su bili korisni i zato što po njima noge nisu klizale. Svaki brod je imao bačvicu s finim pijeskom i kutiju s velikim mravima s kojima su se glavale rane ranjenicima. Na svakom brodu je bio ranarnik koji je znao glavati rane. Kundura je uvijek, u boju i plovidbi bila okružena s najmanje dvije, a najčešće četiri ormanice, koje su bile čas sprijeda, čas straga a čas sa strana kundura te su znakovima javljale što su i gdje vidjele.

808. Ispred pesima ili ormanica i oko njih bile su veslačice s pet ljudi na svakom boku, koji su vozili na pariće i uhodili i izviđali za flotu koja je išla za njima. Kada bi flota odmarala u kakvoj uvali, veslačice bi bile skrivene iza stijenja na straži. Čim bi što vidjele javile bi straži na brodovima. Za dojavu stražama služili su se zrcalima, zastavicama, rukama i dimom. Oganj koji bi zapalili na vidnim mjestima razgorili bi, pa na njega nabacali vlažnog grmlja, zeleno granje i ono što su imali i na taj način napravili veliki dim. Dva ili četiri čovjeka bi nad oganj nategnuli ponjavu te bi podizanjem ponjave davali dogovorene signale.

809. Pod tako moćnim silama procvjetala je trgovina. Hrvatski brodovi su prevozili žito iz stare domovine između Crnog i Azovskoga mora u Italiju, Franačku i Španjolsku. Iz Španjolske su vozili bakar, tisu za lukove, cink i staklo iz Venecije, cipele sa Trsata, a odjeću iz Trogira, koju su šivali trogirski meštri od svile i tkanine što su je dobavljali s istoka i od bedene i čake koju su prele i tkale domaće tkalje od vune i lana za Bizant i krajeve oko Crnog i Azovskog mora.

810. U to vrijeme Mleci su hrvatskom knezu plaćali danak za slobodan prolaz uz hrvatsku obalu. Hrvati nisu imali baš dobra iskustva s Bizantom i Mlecima. Iako su tih godina Saraceni bili stalna napast, godine 840. Mleci pod duždom Tradonikom napadaju Dalmaciju. Tada su naletjeli na admirala Ljutislava koji ih je potukao. Tradonik je izgubio više od polovice svojih brodova i vratio se u Veneciju sa zastavom na tlu.

811. Domagoj je na nagovor Bizanta, Mletaka, Normana i Franaka došao sa svom svojom mornaricom pod grad Bari, kojeg su više od godinu dana opsjedali Franci s kopna, a Normani, Mlečani i Bizant s mora. Ubrzo nakon što su pristigli hrvatski brodovi i vojska, Arapi su bili potučeni i Bari je pao. Kada su se Hrvati vratili nazad čekalo ih je veliko iznenađenje. Bizantiski brodovi, zajedno s nešto venecijanske mornarice, iznenadno su napali nezaštićene hrvatske krajeve, opljačkali ih i zasužnjili puno puka. Hrvati su im se zato osvetili. Počeli su napadati njihove trgovačke brodove i plijeniti ih. Napadali su i gradove pod Mletačkom vlasti i njihove ratne i trgovačke brodove. Zbog tih napada i poraza Mleci su Domagoja nazvali „Pesimus dux Croatorum“ što znači „Najljuči knez u Hrvata“. Hrvati su zbog toga bili stalno na oprezu.

BOJ NA CETINI

812. Godine 872. Mleci su opet teško potučeni kod Savudrije. Dužd Kandijan nije mirovao. Ponovo je krenuo na omiškoga plovbana Ljutoslava. U prvom naletu je zarobio pet nertvanskih brodova i misleći kako će potući svu njihovu mornaricu u Neretvi i Cetini, iskrcao je vojsku i izašao na obalu. Tamo su ga čekale iskusne i dobro uvježbane hrvatske kosize i pomele svu njegovu vojsku.

813. Mleci su se iskrcali i krenuli u koloni po dvojica prema kontinentu. Držali su se rijeke Cetine. Hodali su pomalo i ispitivali što je pred njima. Više puta su se morali vraćati i ponovo hodati drugim putom do cilja. Boli su ih komarci, pile im krv pijavice kojih je bilo na obalama Cetine koliko hoćeš. Plašili su vodene ptice, rode, šljuke, divlje patke, ribariće i guske. Svaki put kad je koja krešteći izletjela preštrašili bi se i svima je srce padalo u gaće. Gazili su po gnjecavom blatu i močvari u koju su upadale cipele. Teško su iz zagaženog blata izvlačili bose noge. Od hrvatske vojske i hrvatskih brodova nije bilo ni ćuha. Svako malo vidjeli bi trupice u kojima su bili starci i djeca koji su vozili povrće iz svojih vrtova opasanih vodom.

814. Nakon tri tjedna, kad su već bili jako umorni, nenaspavani i nervozni, odjednom su na rijeci vidjeli puno veslačica i lađa. Brodovi su vozeći brzim hućom prišli na strijelomet i odapeli puno strelica među kojima je svaka treća bila zapaljena. Strijele su zapalile grmlje, suhi rogoz i šaš po obalama rijeke. Digao se silni dim koji je gušio i dražio na kašalj. Od dima se skoro ništa nije vidjelo. S desne strane rijeke, u bojnom redu, korak po korak, išla je hrvatska bojnica. Straga pješaci, a naprijed konjanici.

815. Kosiz je precizno od uhoda s trupica znao gdje su Mleci . Zapovjedio je gađanje, a onda su bojovnici ne narušavajući red išli naprijed, s isukanim kopljima i spremnim kratkim mačevima fužinarima, koji su u takvim prilikama bili od velike koristi. Mleci su se borili svojim helebardama i mačevima probali probiti Hrvatski bojni red. Umorni i prestrašeni nervozno su napadali i skoro svaki njihov napad je završio porazom. Na brijeg su se iskrcali oni iz lađa i veslačica i počeli ih potiskivati Mletke s druge strane. Mleci više nisu imali kamo. Predavali su se i molili za milost. Kandijan je s nešto brodova pobjegao. Nije se zaustavljao sve do Venecije.