III. PUT U ILIRIK (ŠTO)

469. Prolazila su stoljeća, vjekovi i godine, sve više naroda odlazilo je prema zapadu. Svatko je prolazio kroz hrvatsku zemlju i više nije bilo sigurnosti i blagostanja kao prije. Stalni boj je pomalo crpio zemlju i ljude.

470. Za vrijeme Honorija, koji je Hrvate pozvao u Ilirik, vijest o tome brzo se proširila po svim krajevima gdje su živjeli Hrvati. Jedan dio Hrvata se preselio preko Dunava i Drave u Rimsko Carstvo. Drugi dio je ostao oko Balatona, od Dunava pa sve do Visle. U Iliriku su se naselili na opustjelu zemlju, koja je zbog barbarskih naroda, koji su prelazeći Dunav uništavali sve na svom putu, bila posve uništena.

471. Hrvati koji su živjeli oko Volge, Dona, Dnjestra, Dnjepra i Buga bili su navikli ploviti svojim ormanicama po rijekama i spuštati se s tovarom robe do mora i poslije po morima ploviti do krajeva u kojima su prodavali robu. Kad su čuli za tu vijest, nervozni, nemirni i željni vidjeti nove krajeve, na saboru su odlučili poći u Ilirik lađama. Ionako su svi patili od reume i astme zbog močvara i vlage koja je bila u zraku. Ilirik su neki od njih otprije poznavali jer su trgovali najprije s Teutom, kojoj su prodavali pšenicu, a poslije s rimskim glavarima, kojima su isto tako vozili i prodavali pšenicu.

472. Odabrali su banskog plovbana. On je od najboljih efura iz svakog porječja izabrao plovbana. Banski plovban je zapovjedio svima koji su se odlučili za odlazak na dug i težak put neka poprave i urede sve lađe.

473. Kada je to bilo napravljeno, sve ih je zajedno sa skupbanima pregledao. Ponovno su popravili sve greške i sve uredili. Nato su odlučili napraviti još puno novih ormanica i opremiti ih za visoko more. Podigli su im bokove. Ojačali pramce, razme i kormila. Proširili su bočne perajice i kobilicu produbili, a na nju ugradili bočne perajice malo nakošene prema dnu lađe.

474. Pripreme su trajale više godina. Kad su bili spremni, dogovorili su se da će plovbani s ormanicama svog porječja krenuti sa skupbanima, koji su pripremali lađe, i od svakog pritoka doploviti najprije do glavne rijeke, a onda će svaki plovban sa svojim skupbanima iz svojih rijeka krenuti prema moru, pa će se tamo okupiti. Kako su odlučili, tako su i učinili. Kada su se prikupile sve ormanice jednog porječja, na moru su pod zapovjedništvom plovbana zaveslale, a poslije su kao duplačice zajedrile prema Crnome moru, a onda preko Helesponta i Egejskog mora u Jadran .

475. Iz porječja svake velike rijeke došle su tisuće i tisuće brodova koji su, ne gledajući na teškoće, jedrili i veslali prema obećanoj zemlji. Neke lađe su, bilo zbog kvara ili drugih teškoća, ostale po putu i tako su se Hrvati naselili od Helade preko Albanije pa sve do Venecije. Oni koji su ostali u staroj domovini su bili ustrojeni u kosize, po kojima su se prozvali Kozaci .

HRVATSKA U ILIRIKU

476. Hrvati su se naselili tako sve od Balatona do Jadrana. Za vrijeme seljenja ponovno su ojačale rodbinske i plemenske veze. Ponovno je uspostavljen stari ustroj. Ban je ponovno dobio vlast u svoje ruke. Župani i kosizi su vladali čvrstom rukom i čuvali naseljenike od neprijatelja. Uredili su i vojno ojačali zemlju. Po bregovima su izgradili nove utvrde i kaštele i obnovili stare. Kašteli su imali stalne posade.

477. Sa starosjediocima je više puta dolazilo do svađa zbog paše i štete koju je hrvatska marva radila po poljima. Brzo su se s njima sprijateljili. Kako je u Hrvata bilo uvijek više muških nego žena, počeli su se ženiti sa staroselkama i brzo su se svi pomiješali. Svako naselje, selo i grad imalo je ustroj kosize.

478. Djecu su, čim su mogli, učili jahati, gađati strijelom i bosti sulicom. Svi Hrvati su bili od šesnaeste pa do šezdeset i pete godine bojovnici. Po rijekama je plovila efurica, koja je za svako porječje imala svog plovbana, koji je u donošenju odluka bio samostalan i ravan kosizima u županijama.

479. Na velikim rijekama plovile su lađe jednako duge i velike kao i na moru, samo su im bokovi bili niži. Po manjim rijekama ormanice su bile kraće i pliće, a kobilice su im bile samo pet prstiju duboke, a perajice na njima bile su šire, pa su bile stabilne. Mogle su ući u najpliće dijelove rijeka. Kosize i efurica su dobro surađivali i jedna drugu pomagale.

480. Efurica je imala dužnost opskrbljivati vojsku svime što je bilo potrebno. Prevozila je robu s jednog dijela rijeke na drugi. Ljude i konje, kola i bojne naprave. Na moru je na isti način ustrojena mornarica. U Ninu je bio banski plovban koji je zapovijedao svim plovbanima i bio podređen banu. Pod svakim plovbanom su bili skupbani, koji su pod sobom imali korbane.

481. Svaki skupban je mogao u svom kraju, ako je trebalo, sve trgovačke brodove pretvoriti u bojne i koristiti ih u bojevima. Plovbani su imali svoja sjedišta u Rapcu, Senju, Zadru, Splitu, Omišu, Dubrovniku, Kotoru, Budvi, Cresu, Krku, Lošinju, Hvaru i na Visu.

482. Stalno je bila ustrojena ophodnica od jedne postaje do druge i sve vijesti su se brzo širile od jednoga kraja obale do drugog. Signali i znakovi su odašiljani dimom od jednog brijega do drugog. Taj ustroj hrvatske mornarice su najbolje zapamtili Mleci, koji su vjerovali da su najjača sila na Jadriji. Više puta su se upustili u borbu s hrvatskim ormanicama i svaki put izgubili.

483. Hrvatske ormanice, za koje su uhodili svi Hrvati, imale su jako dobre obavijesti gdje su i kamo idu mletačke helandije i dromoni. Skupbani i plovbani bi prosudili kakvu snagu imaju Mleci, brzo okupili sve brodove spremne za boj i skrili ih u lučicama kuda je moralo proći mletačko brodovlje. Čekali su pravi trenutak i onda napali svom silinom.

484. Najčešće su pratili mletačke brodove na nekoliko milja razdaljine, tako da ih sa svojih brodova nisu mogli vidjeti, a onda, kada je predvečer more bonacalo, nečujno su se prikrali i velikom brzinom razbili bokove njihovih brodova. Ako su ih htjeli zarobiti, onda bi im se dvije ormanice ili pesime, kako su ih zvali Mleci, sa svake strane po jedna, u bojnom huću zaletjele i skršile sva vesla na helandiji ili galiji.

485. Tako je brod ostao ne samo bez vesala nego i bez veslača, koje bi vesla, prije nego što su se slomila, poubijala i izranjavala, te više ne bi, pa da su i htjeli, mogli veslati.

AVARI

486. Ubrzo nakon doseljenja su se u Hrvatsku probili Avari. Ban je poslao glasnike pješake i glasnike na konjima, koji su s krvavim mačevima trčali od sela do sela, od grada do grada i muškarce zvali u kosize. Sve župane i kosize pozvao je na bojni zbor. Raspravljali su o šteti koju rade Avari i odlučili ih napasti, potući i pobijediti.

487. Okupili su vojnicu. Među sobom su izabrali velikoga kosiza, koji je bio jedan od Domagojeva i Ištarina koljena, kojem je vođenje bilo u krvi. Nakon dugog biranja odabrao je desetak izvježbanih kosiza, koje su, kao u stara vremena, samozatajno, stegovno, smjelo i prema detaljno razrađenoj taktici, potukle Avare u nekoliko bitaka, a onda ih zajedno s Francima uništili u njihovu taboru, hringu.

488. Hrvatske kosize su se razvrstale u bojni postroj jednako kao kada su se borile s mongolskim hordama. Prva kosiza je išla nalijevo, druga nadesno, treća nalijevo i četvrta nadesno. Peta i šesta kosiza su išle na krila. Efurica je ostala u sredini s bojnim stožerom, a straga su bile tri kosize i još jedna na začelju. Uhode su bili ispred svih i javljali su što vide i što se događa ispred prednje crte. Franci su im sa svojim postrojbama bili na desnom boku.

489. Na znak velikoga kosiza i po dogovoru s franačkim zapovjednikom, krenule su sve prednje postrojbe u navalu. Na čelu su bili kopljanici s dugim kopljima ustrojeni u klinove, s dvojicom bojovnika u prvom i dvadeset bojovnika u stražnjem redu. Iza klinova bile su postrojbe strijelaca, strijelnice, a iza strijelnica bile su teške naprave, bacačice, strelometi i praćari.

490. Avari su bili sigurni u svoju konjicu i kad su vidjeli što se događa, u strašnom su galopu pojurili prema združenim snagama. Teške naprave su počele bacati kamenje, zapaljene teške strijele, posude s gorućom smolom i praće iz praćaka. U isto vrijeme je strijelnica odapela sve strijele.

491. Avari nisu bili pripremljeni na tako ustrojen napad. Nekoga je pogodila strijela, nekoga praćak, nekoga kamen ili zapaljena smola. Konji su im se prestrašili i počeli skakati, gristi i kopati. Ranjeni konji i ranjeni vojnici su stenjali, vikali i zapomagali. Oni od Avara koji su se probili do prvih crta bojišnice su naletjeli na duga koplja koja su probijala konje i vojnike. Ono malo što ih se probilo, naletjelo je na oštre mačeve strijelaca.

492. Pješaci su nato propustili hrvatsku konjicu i ponovno zatvorili svoje redove. Konjica je u galopu golim mačevima sjekla sve pred sobom. Preskočili su preko prstena nabacane zemlje i jaruge i našli se u hringu. U avarskom taboru nastali su strah, vika i plač žena i nejačadi. U početku su avarske skupinice strijelaca gađale i branile šatore i dijelove tabora. Konjica je svojim kratkim savijenim lukovima i teškim strijelama brzo razbila svaki otpor.

493. Avarski kan je najprije održavao borbu, a onda je pokušao spasiti glavu bijegom. Jedan od jahača je to vidio, napeo luk i strijelom ga pogodio u prsa. Kad su izgubili kana, Avari su još na nekoliko mjesta držali boj, a onda je sve stalo. Pješaštvo je u trima redovima opkolilo hring i korak po korak išlo naprijed čisteći sve ispred sebe.

494. Veliki kosiz je, iz pripovijedanja priča koje su se uvijek pričale i pjesama koje su se pjevale večerima oko ognja na kominu, znao kako je nekoć bio izgubljen boj s Mongolima u Horezmu i zato nije dozvolio pješaštvu da napusti bojni raspored. Dao je još prije boja na bojnoj ojati strogu zapovijed da nijedan pješak ne smije napustiti svo bojni red, a onaj koji bude pogođen ili pogine, ima se smjesta nadomjestiti pričuvnim bojovnikom. Ondje je bilo utvrđeno da pješaštvo, kada propusti kroz klinove konjicu, mora zatvoriti redove i korakom krenuti prema hringu. Istu taktiku su dogovorili s Francima.

495. Pokupili su po bojnom polju plijen, mačeve, sablje, lukove, strelice, brance, veružnice i konjsku ormu, sedla, uzde i podsedlice. Sve životinje, konje, koze, ovce, volove i krave su prikupili na jedno mjesto. Ono što je bilo ranjeno i ubijeno su oderali i razdijelili među bojovnicima. Ranjene Avare, zasužnjene vojnike, žene i djecu su okupili i stavili ih pod stražu.

496. Plijen su podijelili s Francima. Svoj dio plijena su razdijelili po starim običajima, najprije onima kojima su očevi poginuli u bojevima, a onda svim pripadnicima kosiza. Franci su samo gledali hrvatske kosize koje su jedna za drugom jahale prema neprijatelju, držeći se svih starih navada i osiguravajući bokove, pozadinu i čelo i sredinu jakim postrojbama i uhodama. Franački ustroj, iako je bio dobar, nije bio tako precizno uređen i više puta ih je to stajalo velikih gubitaka.

497. Čudili su se, jer oni su imali zapovjednike koji su bili postavljani a ne birani kao u Hrvata, kako je to lijep običaj kad onaj koji je bolji vodi i kad takav dođe na pravo mjesto. Nakon pobjede su se Hrvati vratili domovima i iznova počeli raditi, kopati, orati i gojiti životinje kao i prije. Njihove ormanice, duplačice i kundure su plovile morem i prevažale i prodavale robu gdje god su mogle.

KNEZ VIŠESLAV

498. Rimsko Carstvo je propalo. Hrvati su, kako bi lakše vladali, uredili dvije kneževine, jednu na istoku i sjeveru, a drugu na zapadu i jugu. Još su uvijek birali svoje banove, župane i kosize, ali ih više nije izabirao cijeli puk, nego samo glavari među sobom. Doduše, ako je koji bio izvanredno sposoban, došao bi među glavare i mogao je birati i biti izabran. U objema kneževinama počelo je cvasti pčelarstvo, i nije bilo obitelji koja nije imala deset i više košnica.

499. Uzgajali su krave, koze i ovce, a svaka obitelj je imala najmanje dva ždrijepca i po deset kobila, jer konji su za Hrvate bili važniji od hrane. Po cijeloj Hrvatskoj se trgovalo. Teška kola koja su vukli vitorogi volovi prolazila su s kraja na kraj, ostavljajući za sobom kolnike. Po rijekama i jezerima je efurica i njezini efuri vozila robu s jednoga kraja na drugi. Po moru su ormanice duplačice i triplačice vozile robu od luke do luke i od naših luka u talijanske. Ponovno je Ilirik postao bogat, naseljen i siguran.

500. Franci su bacili oko na Hrvate i pokušali ih posvađati i onda potući i pobijediti, jer su znali kako će biti teško ako budu složni, sjećajući se njihova boja i pobjede nad Avarima. Prvo su Franci napali Hrvate za vrijeme kneza Višeslava, kod Trsata .

501. Kako su cijela Istra i predio oko Ogleja, Venecija i Rezijska dolina bili naseljeni Hrvatima, kada su franačke postrojbe kretale prema Hrvatskoj, ljudi su slali poruke u Hrvatsku i javljali gdje su franačke postrojbe, koliko su jake, koliko ljudi imaju i kakve sve bojne naprave voze sa sobom i što sve šalju brodovima. Uhode su, čim su nešto čuli i vidjeli, odmah sve dojavljivali knezu Višeslavu.

502. To je bio muž visok, vitak, srednjih ljeta, s crnim zaliscima i malo sijedim vlasima koje su bile straga spletene u jaku i debelu pletenicu. Kad je čuo što se događa, otišao je prema granicama s cijelim stožerom. Svakog dana je dobivao sve više obavijesti. Poslao je glasnike koji su pozvali sve Hrvate u kosize.

503. Kosize su poslali i postrojili oko Trsata i u dubini teritorija sve do Zadra i Ogulina. Na zboru ratnog stožera su nekoliko sati raspravljali gdje bi bilo najbolje čekati Franke te ih potući. Bilo je ovakvih i onakvih prijedloga. Jedni su bili za to da ih se dočeka negdje oko rijeke Raše i da ih se tamo potuče, a drugi su mislili da ih je bolje čekati u Vučkoj planini .

504. Svi su se složili da ormanice moraju čekati franačke brodove s teškim bojnim napravama i hranom za franačku vojsku negdje kod Velih vrata. Banski plovban neka sam odluči gdje mu je najbolje. Na kraju su se odlučili Franke pustiti u dubinu Hrvatske te ih potući gdje Francima to bude najmanje odgovaralo.

FRANCI

505. Hrvati su Franke pustili u Hrvatsku. Franci, koji su mislili da ih se Hrvati boje i da nemaju silu kojom bi ih mogli zaustaviti, postrojbe su raštrkali i oslabjeli. Bojne naprave koje su Franci poslali brodovima su kraj Glavine na Cresu čekale skrivene iza stijena hrvatske pesime.

506. Kada su se franački brodovi pojavili nošeni jakim vjetrom prema Kvarneriću, napale su ih u brzom plovu hrvatske pesime i potopile sve do jednoga. Boj je okončan silno brzo. Franački mornari nisu bili navikli na brze i silno moćne napade hrvatskih lađa. Franci su ostali bez teškog oružja i dodatne opskrbe.

507. Približavali su se Trsatu i pregazili Rječinu. Prema Trsatu su išli kroz trsje kojim je bio pokriven cijeli brijeg od Rječine do tvrđave. Počeli su se uspinjati prema jako dobro utvrđenom gradu koji je stršao na vrhu brijega.

508. Hrvatske kosize su ih čekale u zasjedi, skrivene iza trsja i u jarugama koje su pokrili trstikom. Franci su išli i penjali se po brijegu misleći da će iznenaditi utvrdu.

509. Kada su Franci bili na oko stotinu metara od tvrđave, na njih se počelo valjati kamenje, trupci i gromade. Bacačice su počele bacati posude sa zapaljenom smolom. Strelometi su počeli gađati zapaljenim strijelama, a pod franačkim vojnicima je počelo gorjeti grmlje, a za njim i trsje. Zbog ognja su morali izaći na čistinu.

510. Na čistini ih je svojim strelicama gađala strijelnica. Kad su Hrvati malo posustali, Franci su počeli ići naprijed, ali ponovno ih je zasula tuča kamenja i zapaljenih lonaca. Cijelo je bojno polje počelo gorjeti.

511. Ispred Franaka su iz jaruga odjednom ustali hrvatski bojovnici, podižući pokrove od dasaka i trstike. Njihova duga i kratka koplja, mačevi i batovi su ubadali, sjekli i lomili ruke, glave, rebra i noge. Franci, zapaljeni, zadimljeni i prorijeđeni, počeli su bježati. Bojovnici su ih slijedili u neprekinutoj bojnoj crti u trima redovima. Onaj koji je bio pogođen ili ranjen, odmah je nadomješten drugim, koji je bio u drugom redu.

512. Franci su se nadali da će ih Rječina spasiti i bježali su prema njoj. Kad su došli do Rječine, Hrvati su otvorili otvor na brani koju su bili zatvorili kad su Franci prešli Rječinu i sada je donedavno plitka rijeka koju se dalo pregaziti postala duboka i brza i franački vojnici, koji su imali na sebi teške nadce i opremu, a puno njih nije znalo ni plivati, utapali su se kao muhe u medu.

513. Ono malo što ih je ostalo bježalo je kao kokoši bez glave. Bojovnici su pričekali neka rijeka opadne i onda su ih hodajući, a konjica na konjima, progonili i uništavali gdje su kojeg uhvatili. Misleći kako su Hrvati imali sreću, novi je markgrof ponovno navalio na Hrvate. Sve se ponovilo kao i prvi put. Ponovno je Trsat ostao neosvojen, a Franci potučeni.

514. Prošlo je neko vrijeme i franačkog cara Karla Velikog priznao je cijeli Rimski Imperij. Kako su Hrvati bili naseljeni u njemu, i oni su ga priznali. Što bi naredio, to su čuli, a radili su po svom. To se franačkom caru nije sviđalo i želio je na svaki način podvrgnuti pod sebe hrvatske kneževine.

KNEZ LJUDEVIT

515. Ponovno su podigli vojnu na hrvatsku panonsku kneževinu. Knez Ljudevit, koji je stolovao u Sisku, ih je po starom hrvatskom običaju čekao sa spremnim kosizama. Pustili su Franke neka pređu rijeku Kupu, koju su u gornjem toku zagradili branom, pa je tako postala plitka. Franci su preko pličine pregazili Kupu.

516. Kada su Franci došli na stotinu sežanja od mjesta na kojem su bile skrivene hrvatske kosize, na Franke su počele letjeti gromade, kamenje, praće i goruće posude koje su žigale i palile sve grmlje pod Francima. Cijelo bojno polje je bilo u plamenu i dimu. Franačka konjica je izgubila bojni poredak.

517. Jahači nisu mogli svladati konje. Konji, bojeći se ognja, skakali su, dizali se na zadnje noge, tukli kopitima i grizli sve oko sebe. Puno ih je počelo bježati i franačke jahače stuklo o grane duba i drugog drveća koje je tamo raslo.

518. Konjica je bila nemoćna. Izgubili su zapovjednika, a ono što je ostalo se razbježalo. Pješaci su bježali sami, kako su znali i mogli. Progonili su ih u čvrstom bojnom rasporedu hrvatski bojovnici. Kad su Franci došli do rijeke i probali je pregaziti, vidjeli su da je u vrijeme otkad su je zadnji put prešli narasla i da je nije moguće pregaziti. Bojovnici su im bili za petama, pa su zato bacili svu opremu i oružje, svukli neprobojne košulje i nadce i bacili se u nabujalu rijeku. Puno ih se utopilo.

519. Oni koji su mislili da su spašeni, prevarili su se. Hrvatski bojovnici su došli do rijeke. Svaki je počeo napuhavati mijeh i kada je bio napuhan, s njim su preplivali rijeku. Ponovno su se postrojili u bojni postroj i u trku počeli loviti bjegunce. Bez oružja su bili lak plijen i brzo je cijela vojna propala.

520. Franci to nisu mogli podnijeti. Slali su jednu vojnu za drugom. Hrvati su se rijedili, bilo ih je sve manje, a Franak je dovodio nove i nove vojnike. U desetoj vojni je iscrpljenu zemlju konačno osvojio. Ljudevit je ušao u primorsku Hrvatsku, gdje su ga ubili, jer im je Franak zaprijetio da će i nju uništiti kao što je Ljudevita.

KRŠTENJE HRVATA

521. Hrvatski knezovi su, koristeći položaj hrvatskih granica između Franaka i Carigrada, pomalo sve više jačali. Za kneza Višeslava su Hrvati posve pokršteni. Pokrštavali su ih franački misionari i širili među njima kršćanstvo.

522. Krštenjem su zatirali staru vjeru i njezine bogove i božice Davora, Hora, Kiša, Dobrinja, Moranu, Laru, Visnu ili Vislu, Dažboga, Buruta, kao i malike, vile, vilenjake i lare i penate. Krštenjem je Hrvatska prešla u zapadni dio Europe. Knez Višeslav je dobio blagoslov od Pape, što je jako puno značilo.

523. Bizant je držao pod svojom vlašću sve gradove blizu mora od Venecije pa do Budve. U Ugleju je bila patrijaršija koja je imala pod sobom Splitsku nadbiskupiju i sve biskupije blizu mora. U nekima od tih biskupija je bila služba Božja na latinskom, dok je u drugima služena na hrvatskom jeziku.

524. Ondje gdje je bio latinski jezik, u uporabi je bilo i latinsko pismo. Ondje gdje je bio u uporabi hrvatski jezik, koristili su pismo koje su po glagolu glagoljati, što znači govoriti, nazvali glagoljica .

525. Kako bi svi biskupi priznali rimskog Papu za vrhovnog poglavara, na pregovorima su u Rimu utanačili da je hrvatski jezik istovrijedan latinskom i da se služba Božja može držati i na hrvatskom jeziku. Pod tim uvjetima su se hrvatske biskupije priklonile rimskom Papi i priznale ga za Pontifexa maximusa, glavnog svećenika-popa.

526. To hrvatsko pismo, glagoljica, rabilo se ne samo za crkvene nego i za civilne potrebe. Tim se pismom širilo kršćanstvo ne samo po Hrvatskoj nego i po Bugarskoj, Ukrajini, Rusiji i Poljskoj.

527. Hrvatska je gospodarski postala jaka, počele su se otvarati škole za djecu po samostanima i u crkvama. U školama se učilo ne samo o vjeri nego i kako se što treba raditi, kako se liječi stoka i što se mora jesti i piti kako bi bili zdravi.

528. Iz tih škola su u puk prešle pjesme koje su se pjevale po sajmovima i koje su ljudi brzo naučili i po njima se ravnali. Kako je sajmova, crkvenih proštenja i slavljenja bilo puno, taj je nauk brzo ušao u puk i puk ga je počeo koristiti.

529. Gospodarska moć bila je temelj vojne moći. Bizant je za vrijeme kneza, a kasnijega kralja Tomislava sve gradove od Rijeke do Budve dao na upravljanje Hrvatima. Hrvati su pomalo prodirali u gradove i kaštele koji su u početku imali romansko stanovništvo. Poslije su se pomiješali sa starosjediocima i nastala je mješavina, a na kraju su svi gradovi i kašteli pohrvaćeni.

MLECI

530. Na sjeveru, na pličinama Lombardije, se od prebjega iz bivših rimskih provincija stvaralo naselje. Na malim otočićima su gradili kuće. Pomalo su nabacivali blato izvađeno iz mora i kamenje koje su dovozili s kopna i tako su otočići postajali sve veći.

531. Krajeve otoka su utvrđivali trupcima duba, jasena i graba. Pomalo su otočić naselili. Izgradili su dokove i zaklonjene lučice u kojima su držali brodove. Između otoka su ostavili kanale po kojima su mogli voziti posebnim čamcima koje su zvali gondole.

532. U početku su bili jako siromašni i sve što su imali bilo je more. Počeli su ga jako dobro iskorištavati, ne samo loveći i prodajući ribu nego i trgujući te prevozeći blago i robu iz unutrašnjosti. Brzo su uvidjeli da je more put koji ne treba graditi, nego ga treba poznavati i po njemu znati ploviti.

533. Grad je postajao sve bogatiji i nešto kupovinom, a nešto oružjem, pomalo je počeo rasti. Nazvali su ga Venecija ili, kako su ga naši zvali, Vneci. Njihovi brodovi su počeli napadati hrvatska sela, gradiće i kaštele. Mletački poglavar, dužd, nastojao je nekad bizantske gradove i kaštele staviti pod svoju vlast.

534. Jednog jutra je stigao u palaču Šinjorije čovjek i zamolio stražu neka ga najavi duždu. Straža je od njega pravila budalu, s njim se šalila i svaki dan ga naručila neka dođe ujutro. Jednog jutra kada je bio tamo, dužd je došao sa svitom na putu u palaču. Straža je počela tjerati s puta čovjeka koji ih je toliko molio neka ga puste do dužda.

535. Dužd se zaustavio i pitao stražu: „Koji je to čovjek?“ Stražari su mu odgovorili da je to neki koji već nekoliko mjeseci moli neka ga puste duždu jer mu ima nešto važno reći. Dužd se zamislilo i naredio neka mu ga pošalju gore za pola sata.

536. Čovjeka su pod stražom odveli u jednu sobu. Morao se svući do gola. Svu njegovu odjeću su uzeli i nekamo je stavili. Dali su mu jednu dugu košulju i klompe koje su imale drveni potplat i koje su remenom bile vezane za potkoljenice. Tako ih nije mogao skinuti. Kada je hodao, korak mu je odzvanjao, i tako je straža znala gdje je. Doveli su ga u veliku rasvijetljenu dvoranu.

537. Dvorana je sva bila lijepo ukrašena duborezom. Sve od greda, dasaka i svjetiljki bilo je lijepo obojeno. Svjetiljke, koje su imale po pedeset svijeća, bile su od čistog murana i bliještale su i sjajile u milijunima boja. Na zidu iza fotelje, gdje je sjedio dužd, bila je velika slika jedne pomorske bitke. Na jedrima helandija i dromona bio je nacrtan lav. Na podu je bio debeli tepih u koji su mu upale noge i više se nisu čuli udarci njegovih klompi.

538. Posjeli su ga na jednu drvenu klupu tri sežnja od dužda. Dužd ga je gledao znatiželjnim očima od glave do pete. Pitao ga je za ime. Onda ga je pitao tko je on i odakle dolazi. Straža, koja je bila oboružana dugim helebardama, mačevima i bodežima, je svaki put kad se čovjek samo malo pomaknuo na klupi u trenu skočila. Čovjek je uvidio da mora biti miran kad govori i da ne smije mahati jer to izaziva stražu.

539. Počeo je svoju priču. Dužd ga je jako pažljivo slušao. Najprije je rekao da je bio vojnik na jednoj bizantinskoj helandiji koju su zarobili Hrvati. To je bilo u jednom boju kod otoka Hvara. Pet helandija je išlo od otoka Krfa prema Splitu. Navečer su bacili sidra u jednoj uvali koja je bila zaštićena od bure i juga i pripravili se za počinak.

540. Straže su bile na brodovima i mijenjale su se svaka dva sata. Nebo je bilo vedro, puno zvijezda, Mjesec je svijetlio, a svjetlo je bilo kao dan. Mjesečina je bila jaka, kao nikada do tada. Mjesec je zašao, promijenila se i zadnja straža. Stražar je bio jako pospan i šetao je po palubi bos, kako bi bio nečujan. U to vrijeme doplivalo je do brodova deset hrvatskih bojovnika.

541. Popeli su se na brodove tiho. Čekali su kraj brodskih kaštela i kad se stražar koji je hodao po palubi približio, hrvatski mu je bojovnik jednom rukom začepio usta, a drugom zario nož pod lijevu lopaticu. Straže su bez glasa pale. Nato su se na brodove uspeli drugi bojovnici, koji su čekali plivajući oko brodova. Popeli su se na brod po ljestvama od konopaca. Tiho su ušli u kapetanovu kabinu, zatim u kormilarovu i onda u prostor gdje su spavali mornari i vojnici. U desetak minuta svi su bili vezani i razoružani. Brodovi su pali u hrvatske ruke.

542. Hrvatski mornari su ujutro po tramontani zajedrili prema Omišu i brodove usidrili u zaštićenoj luci. Kad su došli u Omiš, rekli su im neka napišu poruku poglavaru Krfa i ako plati otkupninu, on će ih pustiti i odvesti na Krf. Poglavar Krfa nije htio dati ni šolda. Svi zarobljenici radili su na poljima, gradili zidine oko Omiša i sve što je trebalo.

543. Jednog dana, ujutro prije nego što su otišli na posao, došao je jedan od kapetana i pitao ih tko bi htio poći na hrvatske brodove za mornara. Javilo se više ljudi jer su mislili da je bolje biti mornar i raditi svoj zanat nego kao sužanj raditi sve najteže poslove.

HRVATSKI OJ

544. Među onima koji su se javili za mornare bio je i sâm. Tri godine je bio mornar na hrvatskoj ormanici. Ustroj na ormanici je bio jako dobar. Korbana se moralo slušati i izvršavati svaki njegov mig, jer ako ga se nije slušalo, bio bi brzo mač izvan korica i pala bi glava. Svi su bili izvježbani i u plovidbi i u boju nije trebalo puno riječi.

545. Svaki je znao svoj posao. Ormanice, kada nisu bile na straži, u tekličkoj službi ili na bojnom pohodu, prevozile su robu i trgovale. Uvijek su zajedno plovile dvije ormanice i nikada se nisu odvajale jedna od druge. Ormanice, koje su jako čvrsto građene, mogu odoljeti svakom vjetru i moru.

546. Njihovi korbani, jidbani, rugbani i ojbani su čvrsti i odlučni ljudi koji se ne boje svake sitnice. „Kako sam radio svoj posao dobro i sa mnom nije bilo nikakvih teškoća, brzo su me uzeli za svog i tako sam mogao dobro pogledati ne samo cijelu ormanicu nego sam gledao i kada je bila na kopnu, kad su je čistili, popravljali i bojili. Bio sam u hrvatskim brodogradilištima i vidio kako su je gradili.“

547. Dužd ga je slušao i nije ga prekidao. Počeo je govoriti o gradnji ormanice od samog početka. Najprije su na Velebitu posjekli najveću smreku ili jelu. Onda su je raspilili napola po dužini. Svaki raspilac su zatim ogulili od kore i potopili u more, u blato. Raspiljke su držali u moru godinu dana i potom ih izvadili i stavili na sanjke. Sanjke su bile na oblicama. Nato su izvadili dubove trupce iz mora.

548. Dub su posebno uzgajali na mjestima na kojima je jako puhala bura i zvali su ih kokoravice ili krivi dub. Te kokoravice su bile prirodno, na buri savijene i nije ih trebalo puno kriviti kako bi dobile pravi oblik. Isto je bilo i s jasenom. Krivi dub su koristili za gradnju rebara, koje su uglavili na raspilac.

549. Sprijeda je bila čvrsta ašta. To je bio prednji uzdignuti nastavak kobilice. Rebra, aštu i sve daske i sve što je trebalo učvrstiti su zakovali bakrenim i mjedenim čavlima. To se radilo ovako: najprije bi se svrdlom probušila rupa koja je odgovarala čavlu i drvu koje je trebalo začavlati, a onda bi se čavao stavio unutra. Potom su ga kovači zakovali.

550. U svim brodogradilištima radili su kovači koji znaju taliti bakar i dodavanjem cinka napraviti mjed i broncu. Kovači su jako vješti i znaju izraditi sve oruđe potrebno za posao, dlijeta, tesle, svrdla, batove, blanje i pile. U kovačnicama su koristili velike mjehove kojima se užari ugljen, pa oganj postane toliko vruć da s lakoćom topi bakar u zemljanim posudama, koje su izrađene od posebnog pijeska i ilovače. Rastaljeni bakar se onda izlijeva u kalupe koji su izrađeni od istog pijeska i ilovače, pusti se neka se ohladi i onda ga usjaje i očiste i stave u uporabu. Na isti način se radi i bronca. Tako rade čavle, brukve, brukvice, bakrene ploče, zakovice, oka, kotačiće kolotura i sve što im treba za brod.

551. Onda su stavili unutarnje i vanjske oplatne daske, sve do pajola, koji je bio nogu i pol od raspilca. Između oplatnih dasaka su stavili piljevinu. Zatim su napravili podove na pramcu i krmi, četiri noge iznad donjeg pajola. Ugradili su klupe za mornare, upornice za noge na pajolu, a na svakom boku letve za koje se umeću branci i rugnice za duga vesla. S lijeve strane na krmi stavili su nosač za baklju, a s desne strane za vijoru.

552. Pod krmenom palubom su bile bačvice sa smolom, koju bi korban, kapetan ormanice, zapalio i bacio na tuđi brod ili bi ih, ako se nije mogao odmaknuti nakon što je probio bok neprijateljskog broda, zapalio, tako da je ormanica skupa s tuđim brodom izgorjela.

553. Sprijeda se napravio art ili kljun, koji su kovači zakovali željeznim pločama i dobro usjajili. Na pramčanoj statvi su bile na lancima obješene dvije gredice koje su čuvale da se kljun ne bi preduboko zabio u neprijateljev brod. Na taj način bi se pesima ili sagena lakše odmaknula od neprijateljeva boka.

554. Rekao je duždu, koji ga je sve bolje i bolje slušao, kako bi bilo dobro izgraditi slične, samo veće brodove, koji bi mogli biti učinkovitiji u boju nego današnje helandije i dromoni.

555. „Presvijetli, zaboravio sam najvažniju stvar, a to je oj ili kormilo. Oj se stavlja na ormanicu zadnji. Ormanicu se izmjeri koliko je duga i koliko je široka i onda se izračuna koliko dubok i širok oj će njome dobro upravljati. Naše helandije i dramoni imaju na krmi sa svake strane jedno široko veslo, timun, kojim upravljaju i koji drže dva čovjeka. Moramo priznati da upravljanje timunom nije baš lagan posao. Na ormanicama je jak i veliki oj, koji poslužuje samo jedan čovjek, a zovu ga ojban.

556. Taj oj je na samoj krmi učvršćen na kanjolima, i lijepo i lako se može zakretati na jednu i na drugu stranu. Ja sam cijeli svoj vijek nauta, mornar, i dosad ni na jednom brodu nisam vidio kormilo kojim se tako lako upravlja i zato su pesime onako okretne i, za razliku od naših brodova, brzo se okreću u boju. Do ojbana je odmah hućban, koji, ako je ojban pogođen, odmah hvata ručicu oja i kormilari naprijed.“

557. Dužd ga je pitao o oju jer je i sam znao kako je teško upravljati timunima. Pitao je čovjeka tko bi mogao proračunati taj oj za njihove helandije i dramone, ali čovjek nije znao točno kako se to projektira i računa. Pitao je još otkad koriste taj oj. Čovjek mu je rekao kako je čuo da su takvim brodovima došli iz Crnog mora i kako su taj oj oduvijek koristili na svojim brodovima .

558. Dužd je rekao, više za sebe, kako bi taj oj trebalo dobro proučiti i, ako je tako dobar, početi ga ugrađivati na mletačke brodove. Čovjek je nato rekao duždu da bi on mogao napraviti nacrt i mogao voditi gradnju tih brodova. Dužd je pozvao svoje kancelare i naručio neka čovjeka lijepo odjenu i daju mu sve moguće nacrte s kojima može početi gradnju broda koji ima u mislima. Naručio ga je neka dođe k njemu kada bude imao narisan nacrt.

559. Čovjeka su lijepo odjenuli, dali mu naslov glavnog meštra za gradnju broda i zlatnike za kupnju papira, olovaka, crnila i pera, i svega što je potrebno da se nariše nacrt i unajmi kuća u kojoj će to raditi. Prošlo je malo vremena i glavni meštar je ponovno došao pred duždevu palaču i rekao straži da bi išao duždu. Ovog puta se straža poklonila pred njim i odvela ga opet u onu istu sobu i ponovno su ga presvukli u dugu košulju i odveli pred dužda.

560. Dužd ga je gledao i rekao: „Zakon je zakon“ i pitao ga što ima. Čovjek je pred njega na široki stol stavio savijene nacrte, koje je jednog po jednog odvijao i tumačio mu što je što i gdje je što. Dužd se sav pretvorio u oko i uho. Na kraju je rekao da mu se nacrt sviđa i naredio svojim službenicima neka ga vode u arsenal i dadnu mu novac, onoliko koliko mu treba za izgradnju prvog broda.

561. Glavni meštar je nato rekao duždu da bi mu pokazao jedan mali brodić koji je s dvojicom kalafata napravio i iskušao ga na moru. Dužd je naručio neka svi njegovi admirali i kapetani koji su u Veneciji dođu sutradan na kanal, gdje će vidjeti i ocijeniti novi brodić.

562. Sutradan je došlo pet admirala i puno kapetana na kanal. Čekali su dužda. Najprije je došao veliki meštar sa svojim kalafatima, koji su na kolicima dovezli brodić. Kalafati nisu dali nikomu prići blizu krpom pokrivenog brodića. Kada je došao dužd, brodić su otkrili i pažljivo ga stavili u more. Dužd ga je gledao sa svih strana. Brodić je lijepo plivao. Nato su mu digli jedra i kormilo namjestili da ide u krug. Brodić je zaplovio i u kružnoj putanji se ponovno vratio na mjesto gdje je bio i prije.

563. Admirali i kapetani su brodić gledali i pipali ga, gurali ovamo i onamo. Neki su rekli da nije vrijedan novaca koji su za njega potrošeni, drugi su rekli da je jako dobar i da ima dobre maritimne sposobnosti. Na kraju su se svi složili, a najviše zbog toga što se sviđao duždu, da je jako dobar i da bi bilo dobro izgraditi takav veliki brod i isprobati ga na velikome moru.

564. Meštar je dobio zlatnike i mjesto u arsenalu u kojem je mogao graditi brod. U početku je bilo jako teško dobiti drvo za gradnju takvog broda. Meštar je bio ustrajan, išao je u Istru i tamo kupio cer i jasen. Na Krku i Cresu je kupio krivi dub, dren, katran i srdelino ulje. Na Velebitu je kupio trupce od smreke i jele i drenove daske. Pomalo je, u šest mjeseci, pripremio sve za gradnju broda.

565. Brodograditelji su najprije na sanjke položili kobilicu od tvrdog duba, koji su kupili na Cresu. Dubci su bili dugi trideset nogu i zbog toga su kobilicu napravili sa četiri spoja. Na spojevima su stavili sa svake strane ojačanja od dubovih dasaka, koje su bile pet palaca debele. Na to su stavili ašte, rebra i između rebara spojnice.

566. Rebra su bila također od tvrdog duba s otoka Krka, Cresa i Lošinja. Oplata trupa bila je od smreke, koju su kupili na Velebitu. Jasen su dobavili također s otoka i Velebita. Drijen su kupili na kopnu. Rebra su bila visoka od trinaest do petnaest nogu. Ašta je imala dvadeset nogu više.

567. Na pramcu je bila paluba i kaštelić, a na krmi paluba i stražnji kaštel. Krma i pramac su bili premošteni mostom. Klupe za veslače su bile pod vedrim nebom, tako da je nadglednik mogao nadzirati kako koji vesla i ako koji nije dobro veslao ili je otezao, bičem ga prisiliti na veslanje.

568. Jedra su posebno tkali od najboljeg lana i šili ih najjačim koncem, posebno za to sukanim. Kad je sve bilo gotovo, brod su na ruke porinuli u more i po noći njime izveli dva plova, od lagune do otvorenog mora i nazad. Nato su brod ponovno navezli na sanjke, oprali ga i očistili, nešto što im se činilo da ne valja popravili i onda pozvali dužda, koji je odlučio kad će ga porinuti u more.

569. Došao je dužd sa svojom svitom, svi admirali, kapetani i biskup sa svim kanonicima, brod su krstili i razbili mu u pramac butelju crnog vina, koju su posebno za to puhali u staklarijama u Muranu, i porinuli ga u more. Brod je zaplivao kao vila. Veslači, smješteni u njemu i kada su brod bacali u more, počeli su veslati. Napravili su krug oko lagune i pristali na rivu.

570. Na brod su se ukrcali dužd, admirali, dio kapetana i nešto od svite. Jedna žena je zavikala: „Ajme, kako plovimo lijepo, kao da smo na galiji!“ I tako je brod dobio ime galija. Svi su se složili da je brod bolji od helandija i dromona.

571. Dužd je i sam jedno vrijeme bio na oju, kako bi vidio valja li ta novotarija ili ne. Brzo je uvidio da je to jako dobra stvar i da se puno lakše upravlja novim kormilom nego timunima i da ih koristi samo jedan čovjek, a ne četiri kao na njihovim brodovima. Njome su plovili cijeli dan. Dok je bilo vjetra su jedrili, a kad je utihnuo, zaveslali su i krenuli natrag.

572. Za vrijeme jedrenja se galija pokazala jako dobrom. U burdižanju je odlično vukla na orcu, i lijepo pojivala, a s punim jedrima i vjetrom u krmu letjela je kao strijela. Utvrdili su da joj treba dodati malo balasta kako bi bolje držala rutu u vjetar i da joj treba malo produljiti kormilo. Na njoj se jelo i pilo i veselilo sve do noći. Nato je galija pristala uz rivu.

573. Dužd je odredio kapetana, mornare i vojnike koji će biti stalna posada na galiji. Galiju su vratili u arsenal i stavili joj balast od kamenja ispod donjeg pajola i zamijenili kormilo većim i širim. Poslije su je opet bacili u more. Odmah su postavili straže i galija je bila u floti, brodovlju Republike.

GALIJE

574. Mlečani su počeli graditi brodove, galije, kojima su vozili robu po Mediteranu. To su bili četrdeset metara dugi brodovi, a široki osam. Imali su dva jarbola i dva latinska, trokutasta jedra, baštun i veliki flok. Na jarbolu, u košu, bio je promatrač, motritelj, koji je pratio što se događa oko galije i sve javljao kapetanu.

575. U štivama su bili robovi, osuđenici za krađe, ubojstva i druge teške zločine, galijoti koji su morali veslati. Kad nije bilo dovoljno osuđenika, hvatali su ljude po selima i vezali ih na galiju. Svi su bili vezani i okovani lancima i nisu se smjeli micati od svog vesla. Za veslom su jeli, pili, obavljali nuždu, bolovali i umirali.

576. Svaka galija je zbog smrada koji se je s nje širio, iako su je polijevali morem dva-tri puta na dan, smrdjela kao strvina. Kapetan, navarhus, bio je zapovjednik i njegova je zapovijed bila zakon, a tko nije slušao, bio je kažnjen. Do njega je bio sekutor, prvi časnik, koji je odgovarao za galijote, a njemu je bio podređen centurius, zapovjednik vojnika.

577. Na svakoj galiji je bilo po trideset vojnika, koji su u slučaju napada branili galiju. Svi mornari na galijama su također bili oboružani i u slučaju napada su se branili ili napadali. Do kapetana je bio kormilar, guvernator, koji je upravljao galijom, a tu su još bili jedrari i bubnjar, koji je tukao po bubnju i davao huć po kojem su galijoti morali veslati. Vojnici su bili ujedno nadzornici, hortatori i krvnici nad galijotima, ako je trebalo.

578. Galije su po ugodnom vjetru jedrile, a kada je bila bonaca i kada se nije moglo koristiti jedra, galijoti su veslali. Na jednom veslu je bilo od tri do pet galijota. Vesla su imala posebne ručice za koje su galijoti držali veslo. Pod podom na kojem su smješteni galijoti, na čijem su boku bile rupe iz kojih je istjecala prljavština, bile su štive. U tim je skladištima stajala velikom pažnjom natovarena roba. Paluba je obložena posebnom daskom s utorom i perom, zastupana i zalivena blakom, kako mokraća ne bi tekla kroz rupe u skladišta.

579. Poprijeko su bile postavljene upirače, drvene daske o koje su galijoti upirali noge kad su veslali. Svaka skupina galijota je imala klupicu, dasku na kojoj je sjedila, ležala i umirala.

580. Za ukrcaj i iskrcaj robe bio je odgovoran poseban časnik, adjutor, koji je imao dva službenika koji bi prebrojali i popisali svu robu koja je ulazila i izlazila iz brodskih štiva. Škrinje, bale, bačve i zemljane posude u kojima je bila roba posebno su se brojale. Teška i roba koja nije bila jako osjetljiva na vlagu išla je na dno, a lakša i na vlagu osjetljivija roba odozgo.

581. Na palubi, straga i sprijeda, su u početku bile bacačice. One su bacale posude sa zapaljenom smolom, bačvice sa zmijama i kliještavcima i kamenje na tuđe brodove za vrijeme napada. Kasnije su imale straga i sprijeda po dva topa. Od pramca do krmenoga kaštela bio je most po kojem su hodali nadzornici i korbačima tukli galijote koji nisu dobro veslali.

582. Veliko vijeće Šinjorije je na svaki način htjelo podložiti hrvatsko primorje. Mletačke galije su više puta napadale po hrvatskoj obali, sužnjile ljude i pljačkale sve što su našle. Ormanice, s kojima su Hrvati bili sljubljeni i koje su u njihovim rukama bile strašno oružje, puno su puta, brzo napadajući, spasile muškarce, djecu i žene s mletačkih galija .

583. Puno puta je došlo do ljutih bojeva u kojima su Hrvati pobijedili mletačke galije, helandije i dramone. Mleci su počeli graditi veliku flotu i kada su je izgradili, poslali su je na Hrvate. Misleći kako Hrvati nisu tako jaki, dužd je velikom flotom isplovio prema Zadru, nadajući se da će lako potući hrvatsku mornaricu i zavladati cijelim primorjem. Na Puntamiki su ga čekale hrvatske ormanice.

HRVATSKE ORMANICE

584. To su bili brodovi slični brodovima kojima su Hrvati plovili po rijekama, jezerima i morima i kojima je njihova efurica, riječna flota, premošćivala rijeke. Tim brodovima ih je jako puno došlo, na poziv Onorija, rimskog cara, iz porječja Dona, Dnjestra, Dnjepra, Buga i drugih rijeka preko Crnog mora u Jadran.

585. Sada su ih za uporabu na moru usavršili. Gradili su ih na Velebitu. Najprije bi, što je bilo moguće bliže moru, posjekli većinom jelu ili smreku. Drvo bi ogulili, raspilili na dva jednaka dijela i potopili u more. Nakon godine dana bi polovice izvukli iz mora. Stavili bi ih na sanjke, malo dimili i dimom očistili te na njih počeli ugrađivati rebra. Sprijeda bi postavili jaku aštu čiji je vrh bio visok sedam do osam nogu od jelove gredice koja je priječila predubok prodor arta u dušmanski trup.

586. Na aštu bi, od samog vrha do polovice visine, nadogradili zakrivljeni dio trupca koji je bio odozgo i odozdo oštar. Na te dijelove bi kovači zakovali mjedene ploče i oluštrali ih. To je bio rat ili art, kljun kojim je ormanica probijala neprijateljske brodove. Kada bi izradili rebrište, onda bi ugradili unutarnju oplatu i izradili pod, a na njega stavili oslonce za noge mornara. Kad su završili donji pod, onda se pod palube radio gore, na krmi i pramcu.

587. Potom su na bokove ugrađivali madire, a kada su došli izvana do poda, između jedne i druge oplate stavljala se piljevina. Onda su nastavili s madirima sve do vrha. Na vrhu se na vanjsku i unutarnju oplatu ugrađivalo škermište. Unutra, da ne bi smetale veslačima, zavrtnjima su učvršćivane gredice, premosnice, kojima se lađa mogla spojiti s drugom lađom.

588. Kad su napravili gornji dio lađe, onda su je okrenuli naopako, pa su s jedne i druge strane kobilice ugradili perajice. Perajice su bile dvije, a među njima je bilo dvije noge razmaka. Perajice su bile malo nakošene, donja prema dnu mora, a gornja prema bokovima ormanice. Zbog tih perajica su ormanice podnosile svako more, a kada su se dvije povezale mostovima i konopcima na pramcu i krmi, mogle su jako dobro jedriti.

589. Na drugu stranu, u podnožje, stavili bi okruglu drvenu gredu za jarbol, koji se mogao staviti kada su se dvije lađe među sobom povezale i kad više nisu bile nestabilne, pa su mogle jedriti. To je bilo silno važno kada bi išli na dulja putovanja. Tako povezane ormanice su zvali duplačice. Kada bi ih više premostili i povezali zajedno, zvali su ih triplačice, kvadračice i tako dalje.

590. Ti brodovi su bili dugi od dvadeset pet do trideset metara, a široki od dva do dva i pol metra. U njima su svi mogli veslati jednim veslom ili dvama, na pariće. Kada je svaki veslao jednim veslom, ormanica je letjela kao strijela.

591. Svaka ormanica je imala svoga korbana koji je bio zapovjednik ormanice i kojeg se slušalo, rugbana koji je zapovijedao veslačima, i jidbana, glavnog na jedrima, koji je kada se jedrilo upravljao jedrima i bio zamjenik korbanu. Hućban, bubnjar, tukao je u hućak i tako davao ritam veslačima.

592. U ophodnji su, oko naselja i otoka, po dvije ormanice veslale voznim hućom. Kada se gonilo, veslali su hućom progona, a kada bi došli blizu neprijateljskog broda bojnim hućom i na kraju hućom proboja ili bušenj a. U boju je za vesla hvatala polovica posade, a druga se polovica mogla boriti. Takvi brodovi su bili jako brzi, laki za upravljanje i manevriranje, pa im se spore galije nisu mogle oduprijeti.

BOJ KOD ZADRA 887.

593. Dužd je došao pod Zadar s više od stotinu galija. Sve su bile nove, dobro opremljene, urešene i pune vojnika. Bile su u kretanju i sa spuštenim jedrima, kako ih ne bi hrvatske plamene strijele spalile. Čekale su hrvatske brodove.

594. Cijelu noć su hrvatske veslačice vozile oko galija i gađale čas ovaj čas onaj brod gorućom strijelom. Svi na galijama bili su umorni i zbog toga nisu spavali. Pred jutro su se veslačice izgubile. Oni na galiji su to jedva dočekali i, misleći da se Hrvati boje napasti, zaspali su gdje je koji mogao. Hrvati su čekali bonacu, kada Mleci nisu mogli koristiti jedra.

595. Ujutro su Mleci mislili da ih se Hrvati boje i da se neće pojaviti na bojištu. Točno u svitanje sa svih strana su im prišle hrvatske ormanice. Mleci su baš otvorili oči, počeli se spremati i tek tada ih je straža upozorila. Dok su Mleci dolazili k sebi, prve su ormanice, vozeći hućom proboja, već probijale njihove bokove.

596. Kada se prva pesima odmaknula, druga je udarila. U rupe koje su kljunovi napravili u bokovima galija prodrlo je more. Galije su počele tonuti. Korbani su zapalili bačvice pune smole i bacili ih na palube galija. Oganj od goruće smole uhvatio je suho drvo. S galija se čuo strašan krik galijota, kojima je po leđima, glavama, rukama i nogama tekla goruća smola. Mornari i vojnici su počeli skakati u more.

597. S galija je oganj gorio i po pet sežanja uvis. Sve je bilo zadimljeno i smrdjelo po smoli, katranu, ulju i zapaljenome mesu. Druge ormanice su s boka udarile one galije koje su uspjele staviti vesla u more i početi veslati. Prošle su tik uz galiju s podignutim svojim veslima sa strane s koje su napadale, lomeći i kršeći sva vesla napadnutog boka galije. Druga lađa je isto učinila s druge strane.

598. Galija je ostala nasred mora kao galeb bez krila. Jedan dio posade je skočio na galiju s jedne, a drugi s druge strane i potukao sve što je davalo otpor. Nato su presjekli lance galijotima i oslobodili ih. Slobodni galijoti su poubijali sve svoje mučitelje i uzeli galije u svoje ruke.

599. S jednih ormanica su gađali strijelama na sve što se micalo po palubi i kada bi pogodili, dobar dio posade pozvali bi neka se predaju. Ako bi podigli bijelu vijoru, ormanice bi se primakle i preuzele galiju. Svu posadu bi vezali i odveli s bojišta. One koje se nisu htjele predati su probili i spremili na dno.

600. Dužd je mislio da će moći pobjeći, pa je jednom brzom veslačicom bježao prema otoku. Opazili su ga s brodova dviju ormanica koje su bile u pričuvi i odmah za njima zaveslali ritmom progona. Mleci su veslali kao ludi, nastojeći doći do otoka i skriti se. Hrvatske ormanice su veslale kako je uobičajeno, nastojeći im presjeći put i sustići ih. Ormanice su imale sve brži i brži huć. Na kraju su vozile ritmom proboja.

601. Veslačica je mijenjala rutu, vozila čas ovamo čas onamo i probala sve kako bi pobjegla. Izgledalo je kao da mačka lovi miša. Na kraju je veslačica ostala između dviju ormanica. Strijelci su nategnuli svoje dvojno savijene lukove i čekali. Dužd se predao. Naredili su veslačici neka vozi prema Zadru. Još izdaleka su vidjeli crni dim koji se dizao pod nebo s mjesta gdje se odvio boj.

602. Kad su prolazili oko poprišta boja, vidjeli su puno mletačkih galija koje su dogorijevale, druge su napola izgorjele i potopljene još uvijek plutale, a treće razbijene ležale na bokovima. Svuda su plivali dijelovi jarbola, kaštela, bačvice, bačve, škrinje i škrinjice. Na nekima je bilo još ljudi koji su se spasili pri udaru i sada, držeći se kao krpelji za krhotine broda, nadali spasu.

603. Po izgorjelim galijama su hrvatski bojovnici skidali pulene, sidra, vijore i jedra. Kad su došli u Zadar, vidjeli su puno zarobljenih galija koje su bile prazne. S njih je zaudaralo, širio se smrad i vonjale su kao krepalina. Oslobođeni galijoti su se u skupinama prali na lažini i nastojali oprati i izbiti iz obuće, odjeće i kože smrad i plijesan.

604. U jednom trenutku je dužd, misleći kako oni na ormanicama nisu više tako pažljivi, pokušao pobjeći. Svojim veslačima je ispod glasa rekao neka zaveslaju svom silinom. Veslači su ga slušali i zaveslali. Veslačica je počela bježati. Kapetan na jednoj od ormanica, koji je to vidio, okrenuo je kormilo i zaletio se u veslačicu i prevrnuo je. Veslači u laganoj odjeći plivali su oko prevrnutog broda, a dužda Kandijana je oklop povukao pod more i tako se utopio.

605. Hrvati su po starom običaju i navadi tri dana motrili za neprijateljem i tugovali za svojim poginulima. Trećeg dana navečer bilo je u Zadru veliko slavlje u čast pobjede nad Mlecima. Slavili su cijeli dan i cijelu noć.

606. Šest sagena bilo je usidreno u maloj luci. One su bile pod punom bojnom spremnošću, s kompletnom posadom, spremne odmah krenuti u boj ako bi trebalo. Sve druge hrvatske brodice, kundure, ormanice i puno veslačica, bile su skrivene u velikoj luci koja je bila čuvana lancem rastegnutim od jednoga kraja do drugog.

607. Lanac su čuvale dvije pesime, a na svakom kraju bili su tornjevi, u kojima su bili bojovnici. Na južnu i sjevernu stranu Zadra su poslane veslačice koje su, skrivene u lučicama i škarima, pratile da se ne bi odnekud prikrao neprijatelj i napao Hrvate za vrijeme slavlja.

608. Na polju na južnoj strani Zadra bilo je sve spremno za slavlje. Na puno mjesta su izgrađene polukružne, šest nogu visoke kamene gromače. Četiri noge ispred njih načinjeni su stupovi koji su imali utore u koje se stavljalo drvo ražnja na kojem je bio nataknut vol. Tu su jedni palili i održavali oganj, a drugi sa strane ubijali krupne volove, derali ih na mijeh i stavljali na ražanj.

609. Drvo ražnja je bilo od suhe hrastovine, ono od jasena nije bilo dobro jer je mesu davalo gorčinu. Oko ražnja i muškaraca koji su to radili guralo se puno dječine koja su gledala kako se što radi. Poslije će, još dugo, dugo vremena, jedno drugom pričati kako se što radilo i zašto treba glavu posoliti više nego rebra, a but manje od lopatica. Kruh se vozio iz pekarnica u gradu. Vino se dovozilo iz podzemnih konoba i prelijevalo iz bačava u maštele postavljene na puno mjesta.

ZDRAVICA KNEZA BRANIMIRA

610. Kad je stigao knez Branimir, koji je imao svoje mjesto na oltaru starog boga Davora, kojeg sada više nisu javno štovali, a još je puno njih potajno polagalo njemu zavjete prije odlaska u boj i prinosilo žrtve paljenice kada bi došli iz boja živi, počeli su svima dijeliti vino u kupice. Vino je bilo crno, opojno i mirisalo je, a na vrhu je imalo cvijet, koji se držao na rubu kupica.

611. Branimiru su natočili kalež s vinom. Iz iste su zlatne posude natočili i svoj njegovoj sviti. Branimir je podigao zlatni kalež, koji je bio lijepo pokriven hrvatskim pleterom, a na sve četiri strane imao je malo udubljene kvadratiće. Glagoljskim slovima na jednoj, a latinskim na drugoj strani gornje plohe poklopca, pisalo je njegovo ime: Knez Hrvata Branimir i Dux Croatorum Branimiri.

612. Knez je podigao kalež. Nastao je muk. Čulo se samo pucketanje i iskrenje ugljena, na koji su bacali krupnu sol kako bi bolje gorjele baklje, plamenice, ognji i krijesovi, kojih je bilo svuda uokolo i koji su osvjetljavali cijelo prizorište. Svuda su bile baklje i krijesovi koje su djeca pod nadzorom starih održavali i bacali na njih grmlje i pripremljene grane, šišarke i cjepanice. Rašljama su s vremena na vrijeme razgarali žeravicu kako bi bolje gorjela.

613. Prvo su popili zamrlinu za sve pale u teškom boju. Nato je knez Branimir progovorio. Rekao je: „Puče moj, danas, bolje rečeno večeras, slavimo našu pobjedu nad stalnim neprijateljem, Mlecima. Natočite svi kupicu ovoga našega dišećega, mirisnoga, gustoga i crnog vina, koje je plod rada svih naših težaka i težakinja, koji su na sunčanim stranama naših brda krčili, probirali kamenje, sadili trsje i pobrali grožđe.

614. Omašćeno grožđe je u zaštićenim konobama dozrelo i pretvorilo se po vilinoj volji u najbolje vino. Zahvaljujem svim našim pučanima koji su pomogli graditi naše brodove. Diku dajem našim ženama i majkama koje su odgojile junake koji su prije nekoliko dana pokazali neprijatelju kako se brani hrvatska domovina.

615. Zahvaljujem svim našim bojovnicima koji su imali tu čast i koji su mogli u boju dokazati svoju smjelost, hrabrost i postojanost. Diku dajem našemu banskom plovbanu, svim plovbanima, skupbanima i korbanima koji su vodili svoje brodove i tukli neprijatelja na najbolji način.

616. Posebnu diku dajem našim velikim kosizima, kosizima i svim njihovim časnicima koji su svoje kosize doveli na obalu i u zasjedama čekali ako bi se neprijatelj pokušao iskrcati i napasti s kopna. Posebno zahvaljujem našim velikim županima, županima, pisarima, službenicima i rizničarima koji su pomoću efurice i efura osigurali svu logistiku, karavanama volova i konja, opskrbili sve nas svime što je trebalo, drvom, pšenicom, raži, prosom, bakrom, željezom i kositrom.“

617. Kada je završio, bojovnici su počeli tući svojim mačevima u brance, zarožali su rozi i bojne sopile. Hućbani su počeli tući po svojim tamburima, djeca su počela mahati svojim bakljama. Cijelo polje je odzvanjalo od larme, udaraca oružja i vike raspjevanih junaka. Polje je bilo još jednom jače osvijetljeno od ražarenih baklji.

618. Branimir je još jednom podigao kalež, lupio njime o stol i nazdravio. Popio je vino u kaležu do polovice, a drugu polovicu je, po starom hrvatskom običaju, prolio sebi preko hrpta. Nije ni bio svjestan da time prinosi žrtvu polivnicu starim hrvatskim bogovima i božicama Horu, Kišu, Davoru, Visli, Morani, Dobrinju i Lari.

619. Te bogove i božice se više nije smjelo javno spominjati, ali duboko u duši je svaki Hrvat u svom srcu imao još uvijek puno mjesta za sve njih. Biskupi i svećenici koji su se nalazili među pukom su isto tako izlili pola kupice preko hrpta. Branimir je još jednom rekao svima da je vino jako i da je prva kupica za zdravlje, druga i treća za životnu radost, a poslije ako se pije može se dogoditi zlo i velika svinjarija, jer vino postane gospodar, a ne čovjek.

620. Nato su počeli dijeliti kriške kruha, komade mesa i za djecu slatko, koje se radilo od suhoga grožđa, smokava, suhih marelica, oraha i mendula i koje su ormanci na ormanicama koristili i jeli kad su bili u bojnom pohodu ili na straži i koje im je, zajedno s kupicom vina, davao snagu.

621. Slavilo se cijelu noć. U svitanje su knez i svita otišli u knežev dvor. Puno ljudi je također otišlo doma ili spavati u jate. Oni najtvrđi i koji su malo više popili, pjevali su, vikali i plesali još dugo, kad je Sunce već bilo jako, jako visoko.

622. Vijest o porazu i smrti dužda Kandijana brzo je došla do Venecije. Brzo su sazvali Vijeće gospode i izbrali drugog dužda. Ponovno su počeli graditi galije i obučavati vojnike i mornare na njima.