II. U ZEMLJAMA HRVATA (ŠTO)

210. Veliki kosiz, njegovi bojovnici i oni od carske vojske koji su željeli poći s njima pomalo su se probijali prema sjeveroistočnim granicama. Te granice propalog Carstva su oduvijek čuvali Hrvati. Za svoju službu su dobivali plaću od cara. Sada, kada Carstva više nije bilo, svi su se Hrvati, zajedno sa svojim kosizima, pridružili velikom kosizu carevoga osobnog zdruga i uputili se u zemlju svojih otaca.

211. S njima, bojeći se sužanjstva, išle su i postrojbe drugih naroda koji su živjeli u Carstvu. Išlo je nekoliko velikih kosiza naroda Hiksa, nekoliko kosiza Smera, nešto Palovaca, Varjaza i Harza. Oni su sa sobom vodili žene i djecu, svoje obitelji i rodbinu. Po putu su glasnici, jašući na konjima, javljali svim postrojbama što se dogodilo i neka se svi pridruže pohodu u domovinu.

212. Kosiza za kosizom su im se pridruživale. Ustrojili su pohodicu, koja je bila sačinjena od čelnih postrojbi, bočnih postrojbi i pozadine. U sredini je bila carska udovica, hrana, životinje i ono malo nejačadi što je bilo s očevima koji su službovali u carskoj vojnici.

DJEDOVINA

213. Pohodica je nakon nekoliko mjeseci stigla u planinsku, krševitu, kamenitu, prašnu, ogoljenu i siromašnu zemlju. Planine su, činilo se, dodirivale nebo. Suša, koja je svake godine uništavala puno ljetine, voća i trsja, ovog je ljeta bila još strašnija. Zemlja je bila sva jako raspucana, trava je bila suha, a stabla su bila hrđavocrvena sa suhim lišćem. Samo je blizu potoka i lokvi bilo još poneko zelenije stablo i nešto zelenije trave.

214. Suša je još više otežala ionako težak život. Bojovnici su se raštrkali po pokrajini. Otišli su domovima. Živjeli su u komardama. To su bile pločama pokrivene kuće kamenih svodova koje su se nastavljale jedna na drugu. Svaka komarda je bila pletenom pregradom ili gromačom podijeljena na dva dijela. U prvom su spavala djeca i starci, a u drugome muževi sa ženama. U svakoj kući je bila žena ili dvije, petnaestero ili dvadesetero što veće što manje djece, djed i baka i pokoja teta.

215. Živjelo se od onoga što su dobivali od svojih bojovnika u službi cara, nešto malo škrte zemlje i od marve koju su pasli. Ono što su bojovnici donijeli sa sobom brzo se istopilo. Berba je bila slaba. Muškarci su mijenjali oružje s težačkim oruđem i nastojali iz škrte zemlje isisati što su više mogli. Ali nije bilo velike koristi. Zemlja je bila prenapučena. Sve više je bilo gladnih usta. Počela ih je mučiti glad.

216. Hrvatija je bila zemlja u kojoj je zimi bilo jako hladno. Pokrivao ju je velik snijeg i puhali su jaki vjetrovi. Proljeće bi došlo iznenada, brzo, i okopnjelo u nekoliko dana. Svi potočići, rječice i rijeke bi poplavile, bujice su nosile sve pred sobom, kaljuže bi postajale lokve, a lokve jezera. To je trajalo kratko vrijeme, a onda bi vrućine brzo osušile zemlju. Vjetar je nosio prašinu po cijeloj zemlji. Potoci bi presušili ili bi imali samo malo vode u mirnacima i jezercima, koja su bila umjetno izrađena branama.

217. U vrijeme kopnjenja snijega pa sve do vrućina kosila se i sušila trava. Spremali su je u stogove i čuvali za zimu. U to vrijeme se sadilo i obrađivalo polja. Kada bi počele suše, napasalo se marvu, ovce, koze, kravice, kobile i ždrebad. Napasati se počelo u dolovima, a onda se pomalo tjeralo marvu u planine jer tamo je bilo hladnije i paša je bila bolja.

OBUKA

218. Životinje su pasli odsluženi bojovnici i časnici. Kako je u Hrvatiji svaki muški od šesnaestog do šezdesetog proljeća bio bojovnik, kod kuće ih je bilo jako malo i zato su djeca i mlađe djevojke pomagali čuvati blago. Odsluženi časnici su imali još jednu ulogu: morali su svaki u svom selu, naselju i zaselku učiti djecu jahati konje, baratati oružjem i paziti što se događa oko njihovih stada. Kako je bojovnička služba bila vezana za konja, tako su svaki zaselak i svaka kuća imali najmanje po desetak kobila i konja.

219. Časnici su odabirali najmirnije konje i na njima učili djecu, mušku i žensku, jahanju. Svu djecu su već s pet proljeća učili jahanju. Djeca su se znala dobro držati na konju bez sedla. Kada bi se naučila jahanju, onda bi ih počeli učiti gađanju lukom, najprije u nepokretne mete. To su bile obično kožice od zeca napunjene slamom ili kožice od kozlića i janjčića napunjene slamom.

220. Kada bi jednom postala sposobna pogoditi mirujuću metu, vezali bi je na dugi konopac koji su u početku u trku potezala djeca. Poslije bi metu vezali za konja koji ju je u trku, a poslije i u galopu vukao za sobom. Sva djeca, djevojčice i dječaci, bila su jako dobri strijelci. To bi im dobro došlo kad su čuvala stoku i kad su morala sama brinuti o sebi.

221. Na proljeće bi djecu, koja su bila jednako postrojena kao i njihovi očevi i djedovi, u trijice, desetine, tridesetnije, satnije, trosatnije, bojne, trobojne, kosize i velike kosize, vodili u siće. To su bile močvare u kojima je rasla trstika. Na proljeće je trebalo posjeći trstiku. Vozili su je u sela i koristili za pokrivanje krovova i streha.

222. Satnici su učili stariju djecu kako i pod kojim kutom moraju posjeći trstiku mačem. Mač je trebalo najprije dobro nabrusiti brusom, a onda se trstiku trebalo posjeći tako da je posječena ostala na istome mjestu na kojem je rasla. Tek kada su to naučili, časnici su ih zapisivali za bojne kosize. Ti vojni pozivnici bili su jako ponosni na svoje postignuće i svako dijete se svom silom trudilo naučiti sve ono čemu su ga satnici podučavali.

223. Svakog ljeta imali su nadmetanju gađanju lukom i strijelom, ubadanju kopljem u trku, a onda s konja, i u sječi trstike. Mete su im bile mješine napunjene travom i slamom. Pripetavanja su bila najprije u desetini, pa u tridesetniji, onda u satniji i sve do velike kosize. Onaj koji je bio najbolji bio je slavljen te bi dobio najljepše izrađen luk s kracima koji su dva puta savijeni, strijelnicu sa strijelama, mač sa zlatnom jabučicom, koplje sa zlatnim vrhom i vijoru sa zlatno-crvenim kvadratićima.

224. Starci su obučavali konje boju i bojnom okruženju. Jedan dio tih dobro uvježbanih konja prodavali su u Kinu i mijenjali za svilu. Svilu su prodavali dalje i za nju dobivali što su već trebali.

225. U Hrvata je bilo jako puno kovača, koji su kovali oružje, mačeve, noževe, nožiće, vretena za kola, kuke za vagire konjskih zaprega, lance, stremene i konjske potkove.

226. Lukari su izrađivali lukove od više vrsta drveta: tise, drijena, jasena, pelegrinke i judovine. Drvo su posebno sušili kako ne bi pucalo. Posječeno drvo bi stavili u blato pod vodu i ondje ostavili neka odstoji tri ili četiri mjeseca. Od takvog drva su izrađivali trake koje su mazali ljepilom i onda oba kraka luka zajedno savijali na toploj pari.

227. Između krakova je bio rukohvat ili držak na kojem se nalazio ciljnik. Na rukohvat su uglavljivali krakove luka posebnim klinovima i povezivali ih ljepilom. Prije gađanja kraci su se natezali tetivom od kože. Prije toga luk nije bio nategnut, nego opušten, da se ne bi kvario. Mušica je bila vrh strijele. Takvi lukovi su bili kraći i njima se jako lijepo gađalo s konja.

228. Strelicu su znala napraviti skoro sva djeca, a nije bilo bojovnika koji je nije znao izraditi. Strijele su bile posebne. Tijelo strijele pravilo se od trstike koju se užarenom žicom prošupljilo iznutra, a izvana zagladilo. Na tijelo strijele, trstenicu, se sprijeda ugrađivao trokutasti vršak. Straga su se stavljala tri pernata krilca pod jednakim uzajamnim kutom. Prije nego što se na tijelo ugradio vršak, u nju bi se stavila jedna ili dvije kuglice od olova, koje su se morale glatko kotrljati od jedne do druge strane tijela strelice. Sa zadnje strane trstenice izradile bi se uši kao oslonac za tetivu luka.

229. Kad bi se odapelo strijelu s kuglicama, njezine kuglice su bile straga, kod krilaca, a kad bi strijela pogodila, metu kuglice bi naglo ruknule prema šiljku i meti i tako pojačale udarac strijele. Više puta bi kuglice izbile šiljak s tijela strijele, koji je onda ostao u zariven u meti. Ako nije bilo kovanih vršaka za strijelu, na njegovo se mjesto stavljao vrh od kosti, velik trn ili oštar kamen. S takvim običajima i navikama djece, kosize su imale stalan dotok novih bojovnika koji su se jako brzo snašli u pravoj borbi.

230. Za dugih zimskih večeri bi starci i starice pokraj ognja koji je gorio na sredini kuće djeci pričali priče. Učili su ih o bogu Horu, Davoru, Dobrinju, Dažbogu i bogu Kišu, kojeg su se svi strašno bojali. To je bio bog koji nije imao milosti za izdajice. Svatko tko je izdao, morao je umrijeti. Babe su uvijek govorile unucima: „Čuvaj se Kiša, jer on ne prašta.“ Pod oltarima boga Hora su uvijek bile jame boga Kiša.

231. Svaka izdaja je bila osvećena i nije bilo važno kamo je izdajica pobjegao. Za njim se slalo uhode koji su ga prije ili kasnije ubili i donijeli njegovu glavu glavarima. Velika sramota je bila za cijeli rod ako je koji od roda bio izdajica i zato su se svi jako čuvali. Djecu su od najmlađih ljeta učili da moraju šutjeti i ono što znaju držati za sebe.

232. Iskusni bojovnici i časnici, koji su po četrdeset i više ljeta bili u kosizi i prošli sito i rešeto, pokazivali su brazgotine i ožiljke na svojim rukama, nogama i obrazima i objašnjavali gdje su ih zadobili. Pričali su djeci i svima koji su htjeli slušati kako moraju uvijek biti na oprezu i kako se na straži nikada ne smije zaspati ili se opustiti, jer se to uvijek osveti, ne samo onomu koji je to učinio nego i svima drugima koji su s njim.

233. Pričali su kako se napada i kako se ispred bojnih crta moraju uvijek iskopati jaruge i opkopi, jer se tako postrojba uvijek može obraniti ili se vratiti na bojnu crtu ako napad ne bi uspio. Iskusni časnici su govorili kakvu su primijenili taktiku, kada su pobijedili ovoga ili onoga, pričali su i kada su i zašto izgubili i dobili po glavi.

234. Babe su pripovijedale o vilama, krsnicima, malicima, čarobnjacima i vilenjacima. Pričale su gdje su vile, kako izgledaju i što sve mogu činiti. Pripovijedale su o morama i vješticama koje stvaraju tuču i uništavaju čovjekov trud. Svaka je imala svoju priču i zagovarala je svime što je znala, kunući se u bogove i boginje, kojih su Hrvati imali koliko hoćeš. Puno su priča pričali o zmajevima, koje su nazivali požgajima i gomarima .

235. Te priče su uvijek bile strašne i gotovo da i nije bilo djeteta koje ne bi proželi žmarci kada bi slušalo ili kada bi otišlo na počinak u tamni i hladni dio kuće, podalje od ognjišta. U tri boga i jednu božicu se nisu nikada zaklinjali, a to su bili Hor, Davor, Kiš i božica Aštur. Svi su se ih bojali jer su to bili bogovi bȍja i osvete.

POTRAGA ZA NOVOM HRVATSKOM

236. Kada su svi bojovnici došli u domovinu, Hrvatija je postala pretijesna i prenapučena. Časnici su počeli govoriti kako bi se moralo negdje pronaći neku zemlju gdje bi mogli prehraniti svoje. Poslali su glasnike na konjima i tekliče po cijeloj državi i sazvali sabor.

237. Na saboru su odlučili poslati uhode s nalogom neka pronađu zemlju koja bi bila pogodna za život. U prilog tomu da se moraju seliti išlo je to što su se njihovi susjedi Varjazi već prije riječnim putovima odselili nekamo daleko, a ondje kamo su otišli sigurno je dobro jer se više nisu vraćali oko Amu-Darje i Hilmanda, gdje su prije živjeli. Nešto Varjaga, koji su ostali, živjelo je s Hrvatima.

238. Uhode, među kojima je bilo puno žena, zajahali su najbolje konje i otišli. Uhode su, kada su se malo udaljili od njihovih krajeva, odlučili ustrojiti se po trijicama. Obično su zajedno bile dvije žene i jedan muškarac ili dva muškarca i jedna žena. Te trijice su bile uvijek zajedno. Kada bi došli u neku pokrajinu, pretvarali su se da su siromasi i prosili. Djevojke bi se bile začađavile čađom i obukle rasparanu i okrpanu robu. Išli su od jednoga naselja do drugog i prosili .

239. Gatali su i pitali ljude kako je urodilo, kakva je paša za blago i pritom imali široko otvorene oči i pamtili sve što su vidjeli. Više puta se dogodilo da su ih izgnali i potjerali iz kraja, a ponekad su dobili i batina. Sve su to trpjeli i polako ali sigurno saznavali sve više o zemljama kroz koje su prolazili. Ponekad bi se sreli s drugim trijicama i jedni drugima pripovijedali što im dogodilo, gdje su sve bili i što su sve vidjeli.

240. Pamtili su sve običaje, slavlja i sve što su čuli o vladarima i njihovim vojskama. Tako su se spremali za povratak u domovinu, gdje će sve iznijeti pred pohodnim stožerom koji ih je čekao. Prošlo je mnogo vremena i uhode su se vratili. Poručili su da su našli jako lijepu, ravnu i travom bogatu zemlju u kojoj sve rodi. Rekli su da je zemlja rijetko i slabo naseljena i da su ljudi koji tamo žive mirni i dobroćudni.

PRIPRAVA ZA PUT

241. Stariji ljudi na saboru su odlučili neka se pođe. Ponovno su kanići jahali od pokrajine do pokrajine, a tekliči trčali od sela do sela. Javljali su ljudima koji se žele seliti u bogatu zemlju neka se spreme, pokupe svoju imovinu i svu čeljad te neka priprave životinje i kola za dug put. Izabrali su velikoga kosiza, koji će biti zapovjednik cijelog pohoda, i njegova zamjenika. Izabrali su zapovjednike svih razina: kosize, trobojnike, bojnike, trosatnike, satnike i dosatnike, tridesetnike, desetnike i trijce .

242. Kosiz je bio stariji muž, sijedih, malo valovitih vlasi, straga spletenih u kiku. Obraz mu je bio suh, jabučice lica su mu se isticale na zategnutoj i brazgotinama išaranoj koži. Mišići lica su se na svaki mig trzali i odavali odlučnog i ozbiljnog čovjeka koji je kadar svoj naum i odredbe sabora provesti dokraja. Oči su mu bile sjajne, modre i pune života.

243. Kada bi pogledao ispod jakih i na krajevima izvijenih obrva, koje su mu čuvale oči od znoja, čovjeka bi prožeo strah. Bio je vitak, i da nije među svojim sunarodnjacima, rekli bi mu da je jako visok, a ovako je izgledao ravan svima drugima. Bio je visok sedam nogu, a pleća su mu bila široka dvije.

244. Bio je odjeven u svilenu odoru koja je bila na više mjesta zarezana i pažljivo zašivena. Oko vrata je imao po hrvatskom običaju krpu koja je imala crvene i zlatne kvadratiće obrubljene crnom bojom. To je bio znak zapovjednika cijele pohodnice. Znak koji su svi poštovali.

245. Neposluh je značio smrt na mjestu. Njegov dug mač, koji je nosio na lijevoj strani hrpta, bio je uvijek lijepo ulašten, oštar i spreman na mig. Preko svilene žutosmeđe odore imao je crveni kaban koji je bio kopčom zakopčan na prsima. Kaban je bio širok, s kratkim rukavima. Rubovi su mu bili obrubljeni zlatnim trakom. Na prsima na lijevoj strani je bio izvezen zlatnim i srebrnim nitima kao znak pripadnosti Hrvatima.

246. Jahao je na visokom, brzom i žilavom konju svijetlosive boje. Konj je bio napet, brz, mišićav i slušao je svaki mig svoga gospodara. Sedlo na konju je bilo od najfinije kože, prošarano zlatom i srebrom. Prsače, podrepnjak i potrbušnjak su bili od lijepo izrađene kože sa zlatnim kopčama. Pod sedlom je bila podsedlica prošarana crvenim, crnim i modrim bojama i ušivenim kuglicama.

247. Ušitci i kuglice su čuvali konja od uboda u boju i volovskog roga u miru. Kopita su mu bila dobro ulaštena i dobro potkovana. Sa svake strane sedla je na remenu bio stremen u koji su se stavljale noge i koji je služio za bolje jahanje, gađanje lukom i sječu mačem. Stremen je bio u boju jako koristan.

248. Zamjenik mu je bio jednako visok mlađi muž plavih vlasi, isto tako spletenih u pletenicu. Plave hladne oči letjele su naokolo i motrile sve što se događalo. Također je imao žutosmeđu svilenu odoru i oko vrata krpu sa srebrnim i crvenim kvadratićima obrubljenu crnom bojom.

249. Imao je, kao svi ostali bojovnici, crveni kaban sa srebrnom kopčom na prsima i srebrnim obrubom na skutima i porubima rukava. Imao je murvastocrnoga konja koji je bio brz i skočan kao iskra. Mišići su mu igrali i jedva je čekao znak svoga gospodara da poleti u galop.

250. Oko njih je na crvenom konju, lijepo odjeven, kao i svi pripadnici njegova naroda, ovijen crvenim kabanom, stalno jahao mladić i izvršavao njihove naloge. Sazvali su pohodnu ojat, koja je bila jednako važna kao i ratna ojat jer se u pohodu nikada ne zna što se može dogoditi i kako će se trebati djelovati.

251. Kad su se skupili svi koji su se htjeli seliti, veliki kosiz je odredio kosizu koja će biti čelna i koja će slati uhodicu ispred sebe i javljati pohodnoj ojati što se događa pred njima. Odredio je bočne kosize i začelnu postrojbu.

252. U sredinu je stavio nejačad koja se vozila na kolima i hodala pješice. Malu djecu su nosili u košarama sa svake strane konja ili magarca. Za sredinom su bili efuri, inženjeri, koji su se skrbili za premošćivanje potoka, rijeka i jezera. Oni su sa sobom vozili oruđa za sječu, rezanje i piljenje stabala, koja su im trebala za gradnju splavi, lađa i mostova. Za efuricom su bili manzi, pastiri koji su tjerali konje, krave, volove, koze, ovce i deve koje nisu koristili za nošenje ili vuču, ali su bile pričuva u slučaju potrebe.

253. Carica, dva princa i princeza, koji su se odlučili poći s osobnim zdrugom njihova pokojnog oca, pokojnog cara, bili su u sredini, uz pohodni stožer. Za njih su se skrbili i čuvali ih koliko su mogli. Oni su imali svoja posebna natkrivena kola, u koja su bila zapregnuta najbolja grla iz carskih štala, a koja su Hrvati u odlasku u domovinu poveli sa sobom kako ne bi pala u ruke Mongolima.

254. Carica je bila starija gospođa koja je jako skrbila za svoju djecu. Strašno su je pogodile smrt muža i pobjeda Mongola. Prema van nije pokazivala bol i tugu, ali je zato, kad je nitko nije gledao, i po noći plakala i nije mogla spavati. Kad bi zaspala, naglo se budila sva u suzama. Uvijek je bila u palačama, prije u očevima, a poslije, kad se udala, u muževljevima i nije bila naviknuta na naporna putovanja. Strašno je bila umorna. Putovanje, spavanje u kolima, hrana koju su pripremali za sve, a koja joj se nije sviđala, sve ju je to još više umaralo.

255. Najviše su jeli mučnik namočen ovčjim ili kozjim lojem, na ražnju pečeno meso i kruh koji su pekli svake treće noći, kada su mirovali. Kruh je prvog dana bio jako dobar, drugog dana je bio još uvijek dobar, a trećeg dana bi počeo malo vući na kiselo. Za potrebu su pripremali i dva puta pečen kruh, koji su imali u svakim kolima. On se nije smio trošiti, izuzev u potrebi, u situacijama kad nije bilo moguće ispeći kruh, kad je padala kiša, ako je bio kakav napad ili pri prelasku velike rijeke.

256. Mučnik se kuhao u velikim kotlovima. Kotlovi su bili izrađeni od bakra, iznutra prevučeni kositrom. Svaki put ih se nakon kuhanja lijepo opralo i luštralo. Prije kuhanja ih se ponovno pralo jer bi se po putu naprašili. U vodu bi se stavila sol i onda kad je voda kuhala, pomalo se dodavalo pšenično brašno pomiješano s raženim. Kuhalo se na malom ognju pola sata i cijelo vrijeme miješalo kako se hrana ne bi uhvatila za kotao. Miješalo se velikom muljačom koja je bila izrađena od javora i koja je na kraju imala širok lopatasti kraj. Kuhani mučnik se istresao na dasku, pustili bi neka se malo ohladi i onda se sjekao na puno dijelova koncem ili nožem. Za vrijeme kuhanja se u mučnik dodavao rastopljeni ovčji ili kravlji loj ili maslinovo ulje. Svatko je dobio komad mučnika i veselo ga jeo.

257. Carica, koja je navikla na bolje, nije ga voljela, ali se nijedanput nije tužila. Znala je da bi bez Hrvata ona i njezina djeca bili zasužnjeni od Mongola i da bi ih posvuda pokazivali i ponižavali i na kraju ubili paljenjem donjeg dijela trbuha i međunožja užarenim željezom pred mongolskim pukom. Kad bi se onesvijestili, stavili bi ih u ograđeni prostor i ostavili pod stražom do smrti.

258. Smrt je bila strašna, jer su, kako su pripovijedali neki, umirali u strašnim mukama i po tjedan dana, opkoljeni zelenomodrim muhama koje su plazile po zapečenim i izjedenim dijelovima tijela i tamo odlagale svoje upljuvke, od kojih bi se razvili crvi, koji su polako ali sigurno jeli meso i otvarali jednu gnojnu ranu za drugom. Umirući su slabim glasom molili stražu neka im skrati muke i odsječe glavu. Ali straža im to nije smjela učiniti jer bi i sama skončala na isti način. Svakog dana su se oko plota tiskala dječica, a i stariji, koji su na osuđenike bacali kamenčiće i konjski gnoj, polijevali ih mokraćom i pljuvali.

259. Prinčevi i princeza su bili jednako pogođeni padom Carstva, ali su kao mladi ljudi to uzimali nekako lakše. Brzo su se prilagodili navadama i običajima u Hrvata. Prinčevi su postali dio kosize i počeli učiti svoj bojni zanat od samog dna. Išli su na straže, jahali u trijici, zorom odlazili u izviđanja i lovili divljač za prehranu obitelji. Princeza se sprijateljila s kosizovim kćerima i njihovim prijateljicama. One su je stalno pitale o carskoj palači, časnicima, prinčevima i poklisarima. Pitale su je o životu koji je imala na carskom dvoru i, kao i sve djevojke, koji joj se sviđa i za koga bi se udala.

PREMA NOVOJ DOMOVINI

260. Pohodnica je u zoru počela put prema novoj domovini. Put je bio dug. Katkad je došlo do boja s vojskom zemlje kroz koju su prolazili. Hrvatske kosize su to brzo uredile. Vični ratu i boju, Hrvati su jedva čekali onoga koji bi im se suprotstavio i napao.

261. Mijenjali su taktiku. Jedan put su u napad poslali bojna kola koja su u tri ili četiri reda opkolila neprijatelja i onda ga obasula strijelama, pregazila i zgazila konjskim kopitima. Drugi put bi poslali strijelnicu i konjicu. Strijelnica bi izbacila sve strijele, a onda je konjica u strašnom galopu navalila kopljima i sabljama i razbila neprijatelja. Treći put su poslali u boj strijelnicu, bojna kola i atalice.

262. Kada je neprijatelj bio jak, onda su u pozadinu smjestili bojne strojeve, bacačice, koje su bacale kamenje, gromade, gruhe, bačvice s kliještavcima i zmijama, zemljane lonce sa zapaljenom smolom i strelomete koji su izbacivali teške i goruće strijele koje su palile po neprijateljskoj pozadini.

263. Dan za danom, tjedan za tjednom i mjesec za mjesecom su, trpeći vrućine, nevere, vjetrove, kišu i mraz, bili sve bliži novoj domovini. Premostili su i preplivali nebrojene potoke, rječice i velike rijeke. Efuri su svaki put, bez greške, učinili svoje. Potoke bi premostili deblima koje su međusobno povezali konopcima i tako napravili most preko kojeg su prelazili ljudi, volovska kola i životinje. Bojovnici su na konjima prelazili bez zadržavanja i osiguravali prijelaz sve dok i zadnji čovjek iz pohodnice nije bio na sigurnome. Na kraju su prešle preko pozadinske kosize i uhode.

264. Preko većih rječica su radili mostove na lađama koje bi međusobno povezali konopcima i preko njih stavili daske. Životinje bi osigurali mješinama, a na isti način i kola. Prije nego što su volovske zaprege došle na most, otpregli bi volove, konje i krave, pa bi mladići i muži sami na ho-ruk povukli kola preko, na drugu obalu.

265. Na velikim rijekama su po dvije ormanice premostili mostom i na njih stavili jedna ili dvoja kola. Po dvadeset i trideset mladića bi zaveslalo u svakoj ormanici i prevezlo kola na drugu obalu. Životinje bi osigurali napuhanim mješinama i natjerali u vodu.

266. Ormanice su gradili od najvećih stabala. Stablo bi prepilili napola. Na jednu i drugu polovicu bi stavili rebra i na njih madire. Madire su dobro zabrtvili, zastupali rogozom kako brod ne bi primao vodu. Sve bi to pokrili palubom. Takvu lađu bi napunili vodom i pustili tri-četiri dana, a onda, kada se dobro namočila, ispraznili. Sa svakog boka bila je škermadura na kojoj su bili škermi, za koje su se omčom vezivala vesla. Na svakoj ormanici je veslalo od dvadeset do trideset ljudi. Na bok korita ormanice ugradili bi perajice, koje su bile malo nagnute prema kobilici. One bi držale lađu da se ne bi ljuljala.

VOLGA, DON, DONAC I DNJESTAR

267. Ormanice su bile duge, vitke i jako brze, pa su mogle odoljeti i najbržim rijekama. Prebrodili su Volgu, Don, Donac i Dnjestar. Cijela ta pokrajina bila je skoro opustjela od kuge koja je tamo harala prije pet godina.

268. Skiti, Anti, Sarmati i Rusjani su samo gledali kada su hrvatske kosize prolazile preko njihovih šuma, pašnjaka, poljana i livada. Nisu mogli vjerovati svojim očima kakav to narod ide. Kosize su bile dobro uređene. Svaki bojovnik je znao svoje mjesto. To su bili visoki, jaki ljudi, obrijanih obraza i s kosom pletenom u pletenicu. Širokih ramena i uskih bokova, sami mišići, kosti i koža. Obrazi i ruke, gole do ramena, potamnjeli su im od sunca.

269. Svi su jahali dobre, visoke, uređene, počešljane i skočne konje koje bi svatko poželio. Konj i jahač su izgledali kao da su isklesani od jednog dijela, kao da su srasli. Oprema im je bila sva sjajna i uredna.

270. Branci su im ukrašeni crvenim i srebrnim kvadratićima i obrubljeni zlatnim rubom. Nisu bili veliki, a svaki je imao na gornjoj strani zarez. U bȍju su ih koristili za hvatanje i lomljenje neprijateljevih mačeva. Svi su imali savijene lukove i strijelnice pune strelica koje su imale šarena pera zaletnica, dugo tijelo i željezni vršak.

271. Lukovi su bili u posebnom spremniku od kože koji je visio na desnoj strani sedla. Duge mačeve su nosili na plećima, a zvali su ih končari. Za pasom su imali dva duga oštra noža i jedan ili dva kraća, od kojih je jedan bio jako širok, a služio je kao lopatica za kopanje jama, nabacivanje i ravnanje zemlje ispred sebe.

272. Neki su je imali za pojasom, a drugima je visjela za sedlom, sjekirica na dugom držalu, koju su zvali težica. Težicu su imali i svi starci i starice, žene i starija djeca. Težice i toporače služile su za sve: odsjeći kolac, zabiti ga u zemlju, presjeći granu, odrezati šibu i iskopati rupu u zemlji, ako bi to trebalo.

273. Mlade djevojke su imale još luk i strijele i za pojasom kratki široki nož. Sve su znale gađati u mete. Manju divljač, zečeve, jarebice, fazane i srne su obično lovile same. Sve žene su znale zapaliti oganj, oderati ubijene koze, ovce, konje i volove. Znale su presti, plesti i štaviti kožu.

274. Posebna vještina je bila liječenje bolesti i šivanje rana. U svakom selu je bila jedna ili dvije žene koje su se razumjele u trave, čajeve, liječenje bolesti i rađanje djece. U vojnici je svaka satnija imala čovjeka koji je znao šiti i liječiti rane.

275. Rane su se šivale glavanjem. Ranu bi se pregledalo, očistilo vinom, octom ili kiselim mlijekom i dijelove rane potegnulo na dva mjesta. Onda su na tako skupljena dva brida tkiva u dodiru stavljali glavu velikog mrava i kada je mrav ugrizao, otkinuli bi mu tijelo od glave. Glava je ostala na mjestu gdje je bila stavljena, a onda se na isti način nastavilo stavljati glavu do glave dok sve nije bilo lijepo zašiveno. Tako su se glavali crijeva, želudac, uporine, kože i mišići. Onda bi se na isti način zašila koža i sve skupa dva dana pokrilo oblogom, krpom namočenom u vosak.

276. Trećeg dana bi se oblog skinuo, a rana ostavila na zraku i suncu. Ranjenomu bi se dalo vino u kojem su se močile glavice maka. Kada bi popio takvo vino, zaspao bi. Pustili bi ga spavati i po tri dana. Nakon osam dana bi rana zacijelila i nakon petnaest dana bi ranjenik prizdravio.

IZMEĐU VOLGE I PLANINE KARPATA

277. Kada su došli u zemlju između Volge i planine Karpata, veliki kosiz je sazvao sabor, dogovorio se s pukom i njihovim županima. Odlučili su da će se dogovoriti s ljudima koji ovdje žive i pitati ih bi li se mogli naseliti. Poslali su glasnike na konjima poglavarima Rusjana, Skita, Anta, Sarmata i drugih. Nakon nekoliko dana, kada su se kanići vratili, kosiz je obišao s darovima svakog poglavara i s njim se nagodio gdje bi se mogli naseliti.

278. Kako je zemlje bilo napretek, a bila je crna, rodna, ravna, bez kamena i puna trave, brzo su se sporazumjeli. Hrvati su se, obitelj po obitelj, rod po rod i pleme za plemenom, naselili jedan kraj drugoga. Cijeli rodovi su bili blizu. Izgradili su kuće, bune i štale od onoga što su ondje našli, kamena, suhe trave i ilovače i od drva.

279. Sve kuće su bile po starom običaju okrenute vratima prema jugu, a zadnjim dijelom prema sjeveru. Ispred kuće su bile strehe na visokim sohama pod kojima su spavali psi i sušili se sirak, metlač i tikve. Na južnoj strani je bilo sunce, toplina, svjetlost i ugoda, a na sjevernoj bura, hlad, tamno i ružno vrijeme od kojeg su se čuvali.

280. Počeli su orati zemlju, sijati žito, repu, proso, sirak i heljdu. Nastavili su gojiti konje, krave, magarce, koze i ovce. Veliki kosiz je zadržao svoju bojnicu, koja je obilazila naokolo naselja i čuvala dom u kojem su se naselili. Brzo se pokazala potreba za sigurnijom i jačom državom. Kanići su odjahali u sve krajeve, dok su tekliči trčali od naselja do naselja i pozvali sve na sabor.

DRŽAVA

281. Na saboru je bilo postavljeno samo jedno pitanje: „Što mislite, treba li nam država ili ne?“ Obiteljski, rodovski i plemenski glavari su govorili i raspravljali o državi, vojsci, glavaru države, porezima i načinu izbora glavara. Odlučili su ustrojiti državu i da će se na idući puni Mjesec naći svi glavari i balotanjem odlučiti koga će izabrati za poglavara države, a on će poslije sam izabrati svog zamjenika. U isto vrijeme će izabrati i velike župane, župane, velike kosize i kosize.

282. Glavari su se počeli okupljati tri-četiri dana prije sabora. Dolazili su s pratnjom jašući ili vozeći se na bojnim kolima. Svi su bili lijepo urešeni. Konji su im bili počešljani, kopita ulaštena i potkovana.

283. Svaki je došao pod svojom vijorom, koja je na prednjoj gornjoj strani imala znak, pet zlatnih i crvenih kvadratića obrubljenih crnom crtom, kakav su nosile sve hrvatske kosize još u Carstvu.

284. Cijelo polje je bilo pokriveno ljudima koji su stajali i čekali početak glavarskog sabora. Veliki kosizi su se primakli na uzvisinu odakle su mogli vidjeti svakoga. Rekli su neka prvo govori veliki kosiz, zapovjednik pohodnice. Muž je ustao, pozdravio sve nazočne i rekao kako misli da bi trebalo utemeljiti državu jer ovako, bez prave vlasti, mogli bi ih iz krajeva koje su naselili pomesti prvi koji dođu s jačom bojnom silom i protjerati ih. Svi su se s tim složili.

285. Nato je ustao drugi veliki kosiz i rekao neka predlože jednog između sebe za kojeg misle da bi mogao biti ban koji bi čuvao i branio državu i, u isto vrijeme, pravo svakoga njezina pripadnika. Bilo je više prijedloga. Balotali su i trojica su imala najviše balota na okupu. Jedan je bio veliki kosiz pohoda Striloslav, drugi je bio njegov zamjenik Domagoj, a treći mladi Jizdislav.

286. Veliki kosiz pohoda Striloslav se zahvalio na ukazanoj časti. Rekao je kako će, s obzirom na to da je prilično star, pomoći svakomu tko bude izabran. Ostali su Domagoj i Jizdislav. Domagoj je bio čovjek srednjih godina, pametan, razborit i ne previše nagao, a ono što bi odlučio, to bi i učinio, nikada mu ništa nije bilo teško. Jizdislav je bio mlad, pun života, svoj posao je radio dobro i ljudi su ga voljeli.

BAN DOMAGOJ

287. Na balotanju je pobijedio Domagoj. Striloslav ga je pozdravio i položio pred njega kravatu sa zlatnim i srebrnim kvadratićima, i rekao mu da ju je on s ponosom nosio i sada neka je dâ onomu za koga misli da će je jednako tako ponosno nositi i služiti svomu narodu. Domagoj je najprije rekao neka je zadrži, a kad ju je Striloslav odgurnuo rekavši da je već starac i da više nije za tako odgovoran posao, pružio ju je Jizdislavu.

288. Jizdislav je pogledao oko sebe i rekao da će je primiti pod uvjetom da mu Striloslav bude savjetnik i učitelj sve dok ne ovlada svime. Striloslav se s tim složio. Tako je Jizdislav postao banski kosiz. Zatim su izabrali velike župane i župane, pa onda velike kosize i kosize. Odredili su koliki će biti davak po ognju i tko ga neće plaćati. Nato su cijelu noć pod punim Mjesecom, koji je mjesečinom osvijetlio cijelu pokrajinu, pili, jeli i veselili se.

289. Drugog dana u zoru počeli su se spremati za odlazak i jedan po jedan sa svojom pratnjom otići domu. Starosjedioci su brzo uvidjeli da s doseljenicima nema šale. Ban ih je pozvao i rekao da svaki dim, svaka kuća, mora poslati jednog bojovnika u satniju sela koje je najbliže. Podijelili su zemlju na županije, u kojima je svjetovnu vlast imao veliki župan, a vojnu veliki kosiz.

290. Svakih sto dimova davalo je satniju, tri satnije su činile trosatnu, tri trosatne bojnu, tri bojne trobojnu i tri trobojne kosizu. Tri kosize su tvorile veliku kosizu. Sve velike kosize su bile pod zapovjedništvom banskoga kosiza. Ban je imao svu vojnu i svjetovnu vlast. Svi bojovnici su svakih četrnaest dana, na dan jednog od bogova koje su slavili, morali doći u bojnoj opremi na konju s hranom za tri dana.

291. Svako je selo imalo stalnu vezu s drugim selom tekličima, a svaka župa kanićima. Po cijeloj državi su bile postaje u kojima se moglo zamijeniti konje. Postaje su bile smještene u blizini putova.

292. Hrvati su bili svi vrsni kovači. Sami su kovali oružje, okov i alat. Njihovi otkivci su bili poznati po cijelom susjedstvu. Oružje im je bilo od najboljih čelika koje su sami radili u pećima za taljenje željeza, fužinama, i kovali u kovačnicama kaleći ih u nekakvom ulju koje su crpli na dva mjesta iz zemlje. Nakon brušenja na velikim brusovima, koje su vrtjeli volovi, ponovno bi ga stavljali u ulje.

293. Sva kola su imala obruče i vretena od željeza. Bojna kola su bila okovana željezom i na kotačima su bile ugrađene svrdlače. Zato su bila lakša od neprijateljskih, a jednako učinkovita. Dva puta godišnje su se natjecali najbolji strijelci, jahači i strojnici iz svake velike kosize tko će bolje zabiti strijelu; to je bilo na dan bogova Hora i Davora, a drugi put na dan boga Kiša.

294. Hor je bio bog blagostanja, obilja, obitelji, a Kiš bog osvete, koji je proganjao izdajice, traditore, i sve koji su naudili ili su htjeli nauditi Hrvatima. Davor je bio bog rata, pobjede, oružja i bojnog vihora. Svi bogovi su imali svoje svetište na istom oltaru. Bog Hor i Davor su bili gore, a bog Kiš dolje, u jami. Svatko tko je prinosio žrtvu bogu Horu, obvezno ju je prinosio i bogu Kišu jer se bojao njegove osvete.

295. Žreci bogova Hora i Davora i boga Kiša su uvijek bili blizu bana i banskoga kosiza i pomagali im savjetima i s paljenicama, žrtvama koje su palili u čast bogu i tako ga umiljavali i privoljeli da pomogne banu.

296. Život je ušao u svoju kolotečinu. Pred zimu se slavilo boga Dobrinja, boga veselja, obilja i ljepote. Na taj dan su se ženili mladići i djevojke, a žreci su imali pune ruke posla. Svetkovine su bile na Horovu polju. Tamo bi se skupili svi bojovnici s cijelim obiteljima.

297. Običaj je bio doći volovskim zapregama, koje su vukli sivi, jako veliki volovi s dugim rozima i potkovanim prednjim papcima koji su mogli vući kola preko blata, kamenja i preko trnja. Za takvim kolima, koja su vozila jedna za drugima, ostajali su kolnici i putovi kojima su se mogli koristiti i drugi.

298. Volovska kola su bila velika, dobro okovana i pokrivena lanenim ponjavama, platnom namočenim u pčelinji vosak otopljen u maslinovu ulju, koje nisu puštale vodu kad je kišilo. Neka kola su imala dvostruke ponjave, a među njima slamu, sijeno ili vunu. Na kolima je brojna obitelj spavala, vozila se i počivala. Bojovnici, mladići, djevojke, djevojčice i dječaci su oko kola jahali na konjima, lovili divljač i tražili drugu hranu, koju bi nalazili po poljima, livadama i šumama kuda su prolazili.

299. Kruh su pekli u pećima koje su izradili na brzu ruku. Iskopali bi rupu u zemlji i u njoj zapalili oganj. Nakon sat vremena bi oganj bio zagušen, ugljen i pepel bi očistili, a onda bi na dno nabacali kamene ploče, sitno kamenje ili zemljane pločice koje su za to posebno kupovali i vozili sa sobom. Ako nije bilo kamenja, onda bi stavili drvenu ploču i na nju položili kvašeni kruh. Iznad svega su ponovno stavili ploču, pokrili zemljom ili ilovačom i nad tim zapalili oganj.

300. Oganj je gorio jedan sat, a zatim bi ga razgrnuli. Zemlju bi pokupili, ploče dobro očistili i izvukli. Potom se iz peći vadio kruh. Kruh je bio velik hljeb zlatnožute kore na kojoj su bili zarezi koji bi od pečenja i kvašenja raspucali i po kojima se lomio prije nego što ga se jelo. Pečenjem kruha se zabavljala cijela obitelj. Na isti način se peklo meso, repa, mrkva, gljive i drugi korijeni.

301. Perad se također pekla u jamama. Prije nego što bi patku, jarebicu, gusku, kokoš ili pilića stavili u peć, namazali bi ih dva prsta debelom ilovačom i onda spustili na oganj. Nakon sat vremena perad bi izvukli iz ognja, pečenu ilovaču razbili i meso bi bilo pečeno. Pera bi ostala u ilovači. Kuhalo se u zemljanim loncima na otvorenom ognju.

302. Na dan boga Dobrinja bilo je cijelo polje puno kola, konja, bojovnika, muža, mladića, momaka i dječaka. Dječine je bilo koliko si htio. Žene, djevojke, cure i curice su se držale bliže svojim kolima i pripremale hranu za cijelu obitelj. Žrec bi dao znak rogom, koji je imao tri rupice. Na kraju bi pokrio dvije gornje i pustio samo donju, tako da se iz roga širio zvuk koji se razvlačio u dugu melodiju. Svi mladići i djevojke za ženidbu poredali bi se u red. Mladići s jedne, a djevojke s druge strane, svaki nasuprot svom paru.

303. Mladići su bili lijepo odjeveni u bijele rubače, duge košulje koje su sezale do bedara, opasane širokim pojasom. Nad košuljom su imali vezeni prsluk i crne hlače od bedene, vezane remenom ispod koljena, za koji su bile vezane čizme. Hlače su sa strane, od pojasa do gležnja na nozi, imale dvije široke crvene trake koje su u sredini imale žuti trak. Na potkoljenicama su bili uvojci od kozlićeve kože. Lica su im bila obrijana, a vlasi spletene u kiku koja je padala na jedno ili drugo rame. Preko svega bio je prebačen, preko jednog ili oba ramena, kaban pričvršćen kopčom na prsima. Svaki je imao oko vrata kravaticu s crvenim i svijetlosivim kvadratićima.

304. Djevojke su bile također lijepo odjevene u robu koju se prelo, tkalo i vezlo više godina. Na nogama su imale lijepe meke cipelice, koje su bile oko gležnjeva vezane remenom. Bijele čarape su sezale do polovice potkoljenica. Široka suknja, koja je imala na dnu teški crveni rub, sezala je do cipelica. Oko struka su imale širok pojas crvene, zelene, žute i modre boje na kojem su bile izvezene ružice. Na tijelu je bila vezena haljinica od tankog lana nad kojom je bio prsluk, pod njedrima stisnut zlatnim gumbom. Na glavi su imale vezeni rubac, ukrašen zlatnicima ili dragim kamenom za kosu. Vlasi su opletale u dvije pletenice koje su se savijale oko glave u krunu.

305. Kad bi došlo vrijeme za ženidbu, žrec bi od oca uzeo mladu, a od kuma mladoženju. Uzeo bi ih za ruke i doveo ispred oltara boga Dobrinja, koji se, veselo urešen svim mogućim plodovima, nasmijao s visine. Uzeo bi lijevu ruku mladenke i desnu mladoženje i vezao ih uzicom i rekao im da ih veže trajnom vezom u obitelj. Neka jedno drugo poštuju, vole i pomažu kada im bude trebala pomoć. Potom je uhvatio uzicu i doveo ih do bijelih konja, lijepo urešenih, osedlanih, pokrivenih bijelom ponjavom, koji su ih čekali iza oltara, i kada su zajahali, potjerao konje, na kojima su odjahali u novi život.

306. Nakon dva-tri sata bi se mladenci vratili i zahvalili bogu Dobrinju i dali darove žrecu. Navečer, kad su se svi parovi vratili, napravili bi veliku feštu na kojoj se jelo, pilo i veselilo cijelu noć i sutradan. Po noći se mladencima dao poseban šator u koji nije smio ući nitko. Drugi dan po Dobrinjevu su sve mlade žene poredane pred bogom Dobrinjem stavljale žute rupce sa zelenim rubovima, što je bio znak da su sretno udane. Za onu koja nije htjela promijeniti maramu smatralo se da nije oženjena i nju je mogao snubiti drugi.

307. Mlade djevojke i cure, a i pokoja djevojčica, su se na toj fešti upoznavale s momcima, mladićima i dječacima, i puno njih je drugo ljeto došlo na Dobrinjevo na ženidbu. Tog Dobrinjeva je bilo silno živo. Ljudi su bili zadovoljni. Obitelji su bile site i vesele. Svega je bilo u izobilju. Ljetina je bila dobra. Živad je bila sita i tusta.

308. Izgradili su nastambe, neki od kamenja, drugi od blata i drva, a treći od blata i slame. Blizu jedna drugoj bile su obitelji, rodovi, plemena, pa bojovnici nisu trebali ići u boj za druge. Čuvali su svaki svoj kraj i ako je trebalo, u pomoć je priskočila kosiza koja je brzo napravila red. Sa starosjediocima su se lijepo razumjeli, s njima se ženili i družili.

309. Tog Dobrinjeva je Jizdislav na svom konju i sa svojim bojovnicima bio čas na jednom, a čas na drugom kraju i čuvao polje kako se ne bi nešto dogodilo. Carica Ištur i njezina kći Ištar su prvi put osjetile da pripadaju tomu narodu koji ih je doveo ovamo i spasio od strašne smrti. Bile su vesele, išle naokolo, razgledavale po tezgama i šatorima što se sve prodaje i čega sve tamo ima. Jele su i pile i veselile se sa svima skupa.

310. Jizdislav je bio uvijek negdje blizu njih. Svojim časnicima je govorio da ih mora čuvati jer nikad ne znaš što im se može dogoditi. Njegovi časnici i bojovnici su ga podbadali i govorili mu da previše lijepo gleda Ištar i da je zaljubljen u nju i tako ga izazivali. Jizdislav je svaki put na spomen princezina imena pocrvenio kao paprika i branio se kako to nije istina.

311. Drugog dana fešte je rano jutrom ustao i otišao do caričina i princezina šatora. Pozdravio ih je i odjahao naprijed. Njegovi časnici su se nakašljali i jašući pošli za njim. Carica je pogledala svoju kćer i pitala je sviđa li joj se Jizdislav. Kći je porumenjela u obrazu, nešto promrmljala i otišla u šator.

312. Cijelog dana su hodale, jahale i šetale po Horovu polju. Uživale su u razgledavanju i kupnji stvarčica koje su ih veselile. Navečer su počele svirati sopile, nabijati bubnjevi i rožati rogovi. Mladi parovi su se počeli pripremati za ples. Najprije su plesali mladi muškarci i mlade žene, a onda je bio ples za njihove roditelje, a poslije je mogao plesati svatko tko je htio.

313. Jizdislav je stajao sa strane i gledao Ištar. Gledao ju je i gledao. Činila mu se poput vile. Bila je odjevena crveni kamižot, žutu haljinicu s vezenim modrim cvjetićima divljeg radiča sa zelenim peteljkama i listićima te crveni prsluk koji je bio također vezan vezom na crne grane s bijelim cvjetićima buhača. Vlasi je imala opletene u dvije duge pletenice koje su na dvije trećine duljine bile vezene crvenom vrpcom zavezanom u leptiricu.

314. Pod leptiricom su bile raspletene kao ugljen crne vlasi. Obrazi su joj bili rumeni. Oči kao dva ugljena, obrubljena gustim trepavicama, i nad njima guste crne obrve, koje su dijelile čelo od obraza. Malen, malo savijen nos i pune crvene usnice odavale su strasnu ćud. Brada s jamicom u sredini bila je blijeda i svaki put kad se nasmijala davala joj je poseban čar. Bila je visoka, vitka, s malo punijom zadnjicom, koja je potvrđivala njezin značaj.

315. Za Jizdislava je bila nestvarno biće, anđeo, vila, a ne žena s ovog svijeta. Tri puta je htio poći po nju za ples, ali je svaki put odustao. Njezina majka, koja je bila uz kćer, to je vidjela i pitala kćer zašto je Jizdislav, visok, horav i stasit mladić, stalno gleda.

316. Kći je porumenjela i majci odgovorila da je on na straži i zato gleda za njima. Majci je to bilo smiješno, ali nije ništa rekla. Pogledala je mladića i na njemu uočila lijepu izduženu glavu s kovrčavom plavom kosom ispletenom u pletenicu, koja je padala na lijevo rame. Vidjela je plave oči koje su rezale pogledom ispod širokih obrva, široka ramena odjevena u bijelu košulju, prsluk i širok pojas koji je stezao trbuh i držao hlače. Izgledao joj je poput mladog boga.

317. Činilo joj se kako nema zapreke koju on ne bi mogao preskočiti samo da bi prišao blizu njezine kćeri. Bila je vesela. Nasmiješila se mladiću. Odjednom je Jizdislav bio kraj njih, valjda mu je osmijeh dao hrabrost. Zamolio je Ištar za ples. Ištar je pocrvenjela. Malo se nagnula naprijed, a onda skoro pala mladiću u naručje. Sopile su zasople plesnu melodiju. Mladići i djevojke su poredani stali jedan pored drugoga držeći se za rupčić.

318. Prvi parovi su počeli prebirati. Noge su počele letjeti, suknje se savijati i podizati, pokazujući podsuknje i noge do koljena. Par je za parom izlazio u sredinu. Svaki je momak vrtio svoju vilu. Ples je trajao i trajao, mladosti se nije dalo od plesišta. Svirači su, umorni, počeli posustajati, pa su zaustavili ples. Neki od starijih, koji je znao kako je teško dugo svirati u sopile, donio im je u vrču medovaču. Popili su jedan za drugim.

319. Djevojke i mladići su se još neko vrijeme vrtjeli kako bi se otpuhali po plesištu, a onda su se počeli vraćati, svaki na mjesto gdje su i prije plesali. Jizdislav je uzeo Ištar za ruku i poveo je prema majci. Kada je bio na pola puta, njegovi su časnici zavikali i počeli udarati mačevima o brance. Okružili su ih i vodili prema carici. Jizdislav i Ištur su pocrvenjeli i pucali od smijeha.

320. Carica ih je dočekala riječima: „Lijepo, lijepo, a tako, par para nađe na vratima od oltara.“ Kada je fešta završila, Jizdislav je zapovjedio svojim tjelohraniteljima neka odu obići oko polja i provjeriti, kako se ne bi nešto dogodilo. Odredio je straže i sam otišao na počinak u svoj šator. Prije nego što je zaspao, mislio je na Ištar.

321. Činila mu se poput vile. Zamišljao je njezinu lijepu glavu, vrat, prsa, tijelo i duge lijepe noge. Činilo mu se kao da je na nebu, a ne na zemlji. Nije mogao zaspati, vrtio se i prevrtao s boka na bok. Napokon je zaspao i sanjao svoju vilu odjevenu u tanku prozirnu haljinicu i puno, puno velova koji su lepršali oko njezina tijela. Vrtjela se i plesala, prigibala i ustajala, poskakivala i posrtala pa se ponovno izravnala i nastavljala svoj tanac.

322. Haljinica joj je bila čas spuštena čas podignuta, otkrivala pa ponovno skrivala najljepše dijelove njezina tijela. U jednom trenutku ga je poljubila i stisnula se k njemu, sva sretna. Držao ju je za ruku, gladio joj nogu pa leđa i ljubio je tako da je ostao bez daha. Probudio se sav mokar. Pogledao je oko sebe. Vani je još bila noć.

323. Pokušao je ponovno zaspati, ali sna više nije bilo. Otvorenim očima je dočekao svitanje i zoru. Ustao je i otišao do potoka, oprao se, doveo obuću i odjeću u red. Došao je do konja, odvezao ga, odveo do vode i pustio neka malo pase. Gledao je prema šatoru svoje Ištar kada je do njega došao jedan od njegovih časnika i počeo ga podbadati. Malo se pravio da ga to ljuti, ali se onda nasmijao i rekao mu neka pogleda straže i javi mu kako je i što se događalo tijekom noći.

324. Ištar je nakon plesa otišla s materom u šator. Legle su i malo razgovarale, a onda zaspale. Ištar se vrtjela i meškoljila i nije majci dala spavati. Čula je zrikanje zrikavaca, cvrčanje cvrčaka, huk kukuvija i kreket žaba. Negdje je strugao i cvilio mišić. Na kraju je zaspala.

325. Sanjala je Jizdislava u bojnoj odori s tjemencem, veružnicom, nadcem i svom bojnom opremom kako jaše nekamo, daleko, daleko, i sve je manji i manji, a onda odjednom nestane u oblaku. Probudila se sva prestrašena i ispričala majci što je sanjala i kako ju je strah za Jizdislava.

326. Mati ju je umirila i rekla joj da je to samo san i da se svaki zaljubljeni boji za svog dragog. Vrijeme je prolazilo. Ištar je s majkom i braćom živjela svakodnevnim životom. S prijateljicama je lovila zečeve, jarebice, fazane, tražila gljive i korijene, jahala po lugovima i mislila na Jizdislava. On je obavljao svoje dužnosti. Jahao je ovamo i onamo, ali nijednog dana nije zaboravio navratiti, pozdraviti i porazgovarati s Ištar i njezinom majkom.

327. Domagoj je svakog dana radio svoj posao. Zapovijedao je Jizdislavu što i gdje učiniti. Pitao ga je kako je u ovoj, a kako u onoj županiji. Morao ga je obavijestiti o svemu što se događa, kako ljudi žive, koliko je i gdje što urodilo, koliko imaju stoke i koliko ima konja sposobnih za boj. Stalno su, jedan ili drugi, obilazili kosize, trobojne, bojne, trosatne i satnije. Učili su bojovnike bojnom zanatu i skrbili kako ne bi zaboravili sve što su otprije znali.

328. Cijeli puk je živio u obilju. Polja su rodila pšenicom, raži, žitom, sirkom, metlačom, prosom i heljdom. Repe, mrkve i rone, crvene repice, je bilo koliko si htio. Broskva, kupus i kelj su rasli kao ludi. Živina, krave, konji, koze, ovce i tovari su se množili i bili siti i debeli. U svakoj kući i štali bilo je poroda, djeca su po cijele dane bježala i trčala po selima.

329. Djeca su se igrala čas na špekule, koje su im očevi i djedovi pravili od drveta, čas su letjela uokolo, pa su igrala na pupića i na kozu, lovila se i igrala gusara, a najljepše su se igrala košticama breskvi kad su zorile breskve. Zimi nije bilo brige za hranu i piće, a i životinje su bile site.

330. Jelo se kiselo zelje, kisela broskva, kisela repa i mrkva iz trapa. To bi se kuhalo, a netko bi stavio svinjsku nogu ili rebra, suhu ovčetinu ili vola. Jelo se obilno, zalijevalo medovačom i pivom, koje su naučili praviti od starosjedilaca. Ljudi i žene su se pomalo počeli gojiti i nisu bili više onako vitki i lijepi kao kada su došli.

331. Prošla je zima. Visla je pokazala svoje lijepo lice. Sva polja, lugovi i šume su bile pune zelenog lišća, cvijeća i livada. Polja su se zelenila i pokazivala lijepu ljetinu. Njive su bile izorane, sijalo se i sadilo ono što se nije posijalo u jesen. U srpnju su želi pšenicu, ječam i raž. U žetvu su išli svi zajedno.

332. Muškarci su nosili kose, a žene srpove. Svi su bili odjeveni u laku odjeću. Žene u šarene vezene haljinice i bijele košuljice bez rukava na kojima su bili cvjetići crvenog maka i klasovi pšenice. Muškarci su imali hlače i dugu rubaču, opasanu pojasom. Rubače su imale rub ukrašen vezenim klasjem. Muži su imali žuto, a momci zeleno klasje.

333. Žito se slagalo u snopove i stavljalo na kola koja su vukli volovi, tako da je klasje bilo okrenuto prema unutra, a slama prema van. Vozove žita dovozili su kućama i žito stavljali u hambare, pod strehu. Kada su se vraćali iz polja, svi skupa su pjevali, smijali se i veselili dobroj ljetini. Sutradan su snopove poredali u gumno i onda su četiri vola, dva para jedan za drugim, pomalo nogama vršila žito. Slamu su odvajali od žita.

334. Nato su žene, ako je bio lijep vjetar, vijale i vjetar je nosio pljevu, a žito je padalo na prostirku na tlu. Dva puta bi vijale i onda stavile žito najprije sušiti, a poslije u škrinje i vreće i spremile za zimu. Svaka obitelj je imala svoje žrvnjeve na kojima je mljela žito ispod kojeg je teklo brašno.

335. Brašno bi se pomelo dlakavom zečjom šapicom, a onda prosijalo na sito. Mekinje su koristili za životinje, a od brašna su pekli kruh. Brašno za pogaču se sijalo na posebno svileno sito. Kruh, koji je lijepo mirisao, mamio je na jelo. Bio je svijetlosmeđ i svaka pinka ili hljeb bio je pedalj dug.

336. Za posebne prilike se pekla pogača. To je bio kruh kojeg se mijesilo s mlijekom, a u svaku pogaču stavili bi šest jaja i dvije žlice meda. Pekli su i pristace, u koje bi stavili svjež ovčji sir, ulje, nekoliko jaja i brašno sijano na svileno sito.

337. Na kraju žetve je uvijek bila velika fešta. Pekli su se kolači od mladog žita. Bili su zarezani, pa ih se lako lomilo. Svaki mladić i dječačić dobio je curandicu, koja je imala oblik samičice i po sredini je bila raspuknuta, a djevojčice i cure kolačić s dvama kolcima i jednim dugim rogom.

338. Navečer bi zahvaljivali bogu Dobrinju i onda se tancalo, jelo i pilo sve do kasno u noć. Prošlo je ljeto i došla jesen. Spremali su zelje, repu, mrkvu, proso i heljdu. Bačve su bile pune kisele repe i zelja. Puno mrkve i repe se zakopavalo u zemlju kako ne bi smrznula i otkopavalo kad je bilo potrebe. Ubijalo se životinje. Meso se solilo i sušilo na dimu. Zima je bila lijepa i ne previše hladna. Hrane je bilo koliko je tko htio.

339. Ištar i Jizdislav su mnoge večeri provodili zajedno. Pazili su da ih ne bi tko vidio. Ljubili su se i milovali. Razgovarali su što više su mogli. Gledali su jedno drugo u oči i zavjetovali se na vječnu ljubav. Jizdislav je više puta, čekajući svoju ljubav, ležao na kabanu blizu velike rijeke.

340. Rijeka je lijeno tekla noseći drvlje, travu i korijenje. Svako toliko bi poneka riba zarepala i s pljuskom pala nazad u vodu. Na dvama mjestima je voda stvarala duboku jarugu. Jizdislav je razmišljao što bi moglo biti dolje, što toliko vrtloži vodu u njezinu toku. Voda je stvarala spiralu koja ga je podsjećala na luk koji mu je još kad je bio dječak, momčić, izradio njegov stric, veliki kosiz. Luk je bio tako dobar i lijep da su mu na njemu zavidjeli svi drugi dječaci, pa i momci.

STRIC

341. Stric je najprije nekoliko mjeseci tražio pogodno drvo. Kad je našao jasen, tisu i drijen, sve je to stavio u slanu vodu neka se moči. Kovaču je naložio neka mu od dobroga žilavog čelika iskuje traku koja je od jednoga do drugoga kraja imala rupice. Čelična traka je bila oblikovana kao jako, jako rastegnut trokut koji se protezao od sredine prema jednom i drugom kraju. Kada se drvo pola godine solilo, izvukao ga je i lijepo ga raspilio na drvene trake.

342. Trake je oblikovao i lijepio ih jednu za drugu. Na vrh je stavio pola prsta debelu tisovinu, na nju pola prsta debeo jasen i pod njega pola prsta debeo drijen. Na drijen je stavio traku od čelika, a pod nju opet pola prsta debelu tisovinu pa drijen i pod njega jasen. Sve trake je namazao ljepilom koje je napravljeno od imelinih bobica, žila od bika i mliječi rosike. To je sve kuhao nekoliko sati i onda još toplim ljepilom zalijepio svaku traku jednu za drugu.

343. Nato je sve skupa lijepo oblikovao i na vrhove, sredinu i krajeve stavio kuhane rogove od jarca četvrtaka. Od roževine je načinio rukohvat i ciljnik. Tetivu je izradio od kože mladog bika. Na sredini tetive je bio palčnjak, oslonac u koji se stavljao stražnji kraj strijele. Omče na krajevima tetive bile su ojačane bakrenom žicom i lijepo zapletene.

344. Luk nije bio uvijek nategnut. Imao je duge krakove, dvostruko savijene odozgo prema van, a prije rukohvata prema unutra. Na vanjskom dijelu svakoga kraka nalazio se zarez u koji se prije uporabe stavljala omča tetive. Kad je luk bio gotov, najprije ga je isprobao njegov stric, poznat kao dobar strijelac.

345. Uzeo je luk, pogladio ga, stavio omče tetive i nategnuo. Nato ga je otpustio, stavio strijelu koju je uzeo iz svoje zlatne strijelnice i ponovno ga nategnuo, podigao ga u visinu oka, naciljao metu, zaustavio dah i strijela je, kao pušteni ptić, poletjela kroz zrak. Zazviždala je i onda se čuo tup udarac. Pogledao je i rekao: „Pravi pogodak.“ Jizdislav je probao nategnuti luk. Ispočetka nije išlo, drugi put je bilo još teže, iz trećega ga je jedva malo nategnuo i pustio.

346. Stric se smijao, rekao je da je i njega kada je prvi put probao nategnuti luk prevarilo. Tri-četiri dana su ga boljeli ruka, ramena i hrbat, ali je svejedno svakog dana vježbao i vježbao, natezao i puštao, pa ponovno natezao sve dok jednog dana nije mogao dobro nategnuti luk, držati ga i naciljati preko ciljnika u metu. Jizdislav je svakog dana vježbao, natezao i puštao, ali nije popustio ni za šćamu. Svakog dana bi sve lakše i sve više nategnuo luk. Kad nije natezao luk, promatrao je strica kako pravi strijele.

347. Stric je nasjekao trstike koje su već imale olist i bile jako dobre za uporabu. Nato je svaku trstiku lijepo očistio, izmjerio i odsjekao. Zatim je uzeo užarenu, dugu i jako debelu žicu i njome prošupljio trstiku. Šuplju trstiku je ubacio u slanu vodu i ostavio je neka se moči. Dva dana poslije je ponovno uzeo trstike iz vode, osušio ih i na zadnji dio zalijepio krilca načinjena od perja goluba, guske ili patke. Stabilizator je bio dug kao kažiprst. Pera su rezana koso, poput klina, sprijeda uska, a straga, prema osloncu strijele, široka. Svaka strijela je imala četiri pera.

348. Unutar šupljeg dijela tijela strijele ili trstenice stavio je kuglice od olova, koje su bile jako dobro izbrušene kako ne bi zapinjale kad su se pomicale po unutrašnjosti strijele. Na vrh strijele je stavio vršak od čelika, klinasti šiljak s četiri brida. Nato je cijelu strijelu i njezina pera umočio u rastopljeni pčelinji vosak i odložio je vrškom nadolje, kako bi se ocijedila i osušila. Strijelnicu od meke kože i kožni pojas kupio je na sajmu.

349. Kada je to sve bilo gotovo, pitao me koliko mogu nategnuti luk. Odgovorio sam mu da ga mogu dobro nategnuti, ali da mi se još uvijek tresu ruke ako ga držim dulje vrijeme uvis. Otišli smo probati. Nategnuo sam luk. Gledao je koliko i kako ga držim. Pokazao mi je kako moram gledati preko ciljnika i kako mi je uciljan vršak strijele.

350. Pokazao mi je kako oko, ciljnik i mušica moraju biti u jednoj crti s metom. Namjestio sam strijelu. Nategnuo sam luk i preko ciljnika i vrška strijele gledao u metu. Kada sam pomislio da je naciljano, otpustio sam strijelu. Poletjela je i pala podno mete. Stric se nasmijao i rekao: „Vježba čini majstora. Sad kada znaš kako to ide, vježbaj!“

351. Dan za danom sam vježbao. Luk, strijela i ja smo postali jedno. Pogađao sam lukom jako dobro. Skoro sve strijele su pogađale u sredinu. Više nisam mislio na metu, nategnuo sam luk i bez gledanja odapeo. Strijela je poletjela i kad sam čuo tup udarac, otvorio sam oči i pogledao. Držao sam nategnuti luk i dok nisu oko, ciljnik, mušica, strijela i meta postali jedno, nisam puštao strijelu. Stric je to gledao i nije govorio ništa.

352. Jednog dana je došao i kad sam mu se pohvalio da pogađam kamo želim i gdje želim, uzeo je moj luk, stavio strijelu, nategnuo i otpustio, nato je brzo uzeo drugu i zatim treću strijelu. Dok je još prva bila u zraku, slijedile su je druga i treća. Sve tri su, jedna za drugom, pogodile cilj. Nisam mogao vjerovati svojim očima kako je brzo uzimao strijele i pogađao. Ponovno sam počeo vježbati i vježbati. Pokušavao sam što prije nategnuti, pustiti i ponovno staviti novu strijelu. U početku je to bilo teško, a s vremenom je postajalo sve lakše i lakše.

353. Nakon nekoliko mjeseci postao sam pravi majstor. Po tri strijele su bile u isti čas u zraku i precizno pogađale metu. Navečer, kad su svi skupa sjedili oko ognja na ovčjim kožama, pohvalio sam se stricu kako gađam strijelama. Sutradan je stric na vježbalište došao na konju. Potjerao je konja u trk, izvadio luk, u trku ga namjestio, potegnuo strijelu iz strijelnice, podigao se na stremenju i zategnuo.

354. Strijela je poletjela i pogodila u sredinu mete. Bez riječi je odjahao. Znao je što mu je činiti. Sutradan je pitao strica može li uzeti konja i bojno sedlo. Stric se nasmijao, vidio je da nećak shvaća što mu je činiti kako bi bio bolji ili čak najbolji među svojim vršnjacima. Rekao mu je neka uzme jednog od konja. Osedlao ga je bojnim sedlom i jašući otišao na vježbalište.

355. Probao je, poput strica jučer, u trku pripremiti luk, nategnuti ga i staviti strijelu. Nije mu išlo iz prve. Probao je više puta. Na kraju mu je pošlo za rukom. Doduše, nije pogodio metu. Strijela je prošla blizu i zabila se u kup pijeska koji je bio iza mete.

356. Idućeg dana je bilo bolje. Vježbao je i vježbao. Nakon dosta vremena je s konja u trku pogađao metu, kao i sa zemlje. Stric ga je više puta promatrao skriven iza grma. Nije mu htio reći koliko je dobar. Čekao je da se sam pohvali.

357. Jedne večeri uz oganj, koji je veselo gorio na ognjištu i oko kojeg su se stiskala najprije djeca a onda stariji, rekao je stricu kako dobro gađa sa zemlje i s konja u trku. Stric ga je pogledao i rekao: „Vidjet ćemo to na Horovo, kad se natječu bojovnici, tko će najbolje pogoditi metu kroz ušicu sjekire.“ Vježbao je i vježbao. Bio je sve bolji i bolji.

358. Pogađao je s tla, iz trka, iz hoda i s konja, ne samo u trku već i u galopu. Čuo je da i drugi bojovnici vježbaju. To ga je tjeralo na još više vježbe. U sebi je govorio: „Ako ne budem najbolji, sigurno neću biti ni najgori.“

359. Kako se bližilo Horovo, stric je bio sve više na vježbalištu te su se stric i on natjecali između sebe. Došli su i drugi bojovnici i vježbali. U kratko vrijeme je vježbalište bilo puno bojovnika i konja. Sve je vrvjelo, miješalo se i stiskalo. Više nije bilo mjesta za pravu vježbu.

360. Stric ga je jednog jutra pozvao, pa su pošli jašući prema rijeci. Tamo su načinili metu od mješine koju su ispunili suhim sijenom. Cijelog su dana gađali s tla i s konja. Stric mu je na kraju rekao: „Još je samo nekoliko dana do Horova blagdana i zato ćemo sad malo počinuti pa ćemo vidjeti što će se dogoditi na natjecanju.“

DAN BOGA HORA

361. Došlo je Horovo. Dan je bio kao stvoren za slavlje. Zora je bila svijetla, bez oblačića. Sunce je jako brzo osvijetlilo cijeli kraj. Sve mlado i staro, muško i žensko je pješice, na kolima i jašući došlo na poljanu pod Horovim oltarom i do Kišove jame, gdje je svakog ljeta bilo slavlje.

362. Jizdislav je, jašući na svom konju za stricem, gledao sve oko sebe. Stric je odabrao jedan kraj. Skočio je iz sedla. Zabio je koplje u zemlju i za nj vezao konja. Isto je učinio i Jizdislav. Upravo kad su vezali konje, počelo je slavlje. Počeli su tamburati tamburi, rožati rozi i sopsti sopile. Veliki žreci bogova Hora i Davora i boga Kiša zajedno su zapjevali pjesmu koju je prihvatio i puk. Cijelo polje je odzvanjalo od njihovih glasova.

363. Žreci su na oltaru od kamena žrtvovali mladog telca i prinijeli žrtvu paljenicu. Dim se dizao ravno uvis. Oganj je lijepo gorio i paljenica je brzo bila završena. Zatim su ponovno zapjevali pjesmu zahvalnicu i dali diku bogovima Horu i Davoru i bogu Kišu, koji su im dali obilje životinja, žita, broskve, repe i mrkve, te im se preporučili da ih ubuduće čuvaju od svih zala.

364. Žene su počele uzimati ugljen s oltara i nositi ga u zemljanim loncima doma za paljenje ognja u kućnom ognjištu. Žeravica bi se pokrila lugom i onda svakog jutra ponovno raspuhala i tako se zapalila vatra. Ponovno su počeli rožati rogovi, sopsti sopile i tamburati tamburi.

365. Ban se popeo na oltar. Zahvalio je bogovima Horu i Davoru i bogu Kišu i svim drugim bogovima i božicama. Pozdravio je sve nazočne i potom rekao neka se priprave strijelci za nadmetanje u gađanju strijelom kroz ušicu sjekire. Banski osobni zdrug je raščistio strelište. Zabili su sulice u zemlju i vezali ih konopcem. Odmjerili su sto koraka, a dva najjača bojovnika su u sredinu stavila panj u koji su zabili sjekiru i iz nje izvadili držalo. Deset koraka od sjekire stavili su metu od sijena kojoj je u sredini bio okrugli biljeg od crne kozlićeve kožice.

366. Prvih deset strijelaca je izašlo na crtu. Ponovno su zarožali rozi. Bojovnici su se pripremili. To su bili sve ljudi srednjih godina, visoki po sedam nogu, u hrptu široki po dvije noge. Uskih bokova i jakih nogu, odjeveni u hlače koje su na polovici potkoljenice bile vezane remenom cipela. Preko hlača je padala košulja od lana s prorezom, podvezana širokim kožnim pojasom. U prorezu su se vidjela široka maljava prsa. Preko košulje su nosili kožni prsluk.

367. Svaki je za pojasom imao po dva široka noža i sjekiricu ili perni bat s više sječiva. Na lijevom ramenu je bio mač. Jabučica mača je stajala pedalj nad ramenom kako bi ga u potrebi lakše izvadili iz korica. Na desnom boku je bila strijelnica sa strijelama. Bijela i šarena perišća bila su pedalj nad rubom kako bi ih lakše vadili iz strijelnice. U rukama je svaki imao luk napetih tetiva.

368. Na znak je prvi izašao na teren. Pogledao je uvis i nešto promrmljao. Nategnuo je luk. Iz strijelnice je izvadio strijelu, zaslinio zareznjak kako bi se lakše odvojila od tetive, stavio strijelu u oslonac i naciljao. Jedno vrijeme je čekao s nategnutim lukom, svi mišići na golim rukama bili su mu kao zategnuta tetiva. Nijedan mišić nije ni zadrhtao, a onda je otpustio strijelu.

369. Strijela je fijuknula, poletjela i za treptaj oka pogodila metu kroz ušicu sjekire. Zarožali su rozi i puk je počeo vikati i veseliti se. Turgar je iznio okruglu kožicu od kozlića i namjestio drugu, a onu prvu sa strijelom dao strijelcu. Svi od njegova roda su htjeli vidjeti tu metu i strijelu u njoj. Hvalili su ga i govorili kako misle da boljega neće biti. Jedan za drugim su se redali bojovnici, jedan bolji i jači od drugoga. Neki su pogodili, neki promašili, jedni su bili ljuti, a drugi veseli.

370. Negdje oko podneva je došao red na velikoga kosiza i na Jizdislava. Kosiza su svi poznavali i vidjeli su da je jako dobar strijelac. Kada je prišao na crtu, nastao je muk. Kosiz je pripremio luk, naciljao, kratko vrijeme zadržao dah i pustio strijelu. Strijela je pogodila metu. Puk je gromkim kricima pozdravio pogodak. Kosiz se naklonio i prepustio mjesto svomu nećaku.

371. Nećak je bio visok, vitak mladić, uskih bokova i širokih pleća. Mišići su mu bili napeti i na njima se vidjela svaka žilica. Izašao je spreman na crtu, pogledao po strelištu, odmjerio metu i za treptaj oka odapeo strijelu. Teška strijela je pogodila u metu. Spustio je luk i pogledao. U meti je vidio strijelu koja je još drhtala od pogotka. Sve se dogodilo tako brzo da ni turgar ni puk nisu mogli tako naglo uočiti što se dogodilo.

372. Onda je nastala velika gužva, svi su pohrlili te pozdravljali i hvalili strijelca. On je samo sramežljivo odgovarao da nije bio ništa bolji od drugih. Za njim je gađalo još nekoliko skupina, a onda su prešli na gađanje s konja, ali samo oni koji su u prvom pripetavanju pogodili u metu.

373. Ponovno su gađali slavni bojovnici. Jahali su na konjima vičnima boju i povodcu i koji su se na najmanji znak na mjestu zaustavljali i okretali u smjeru u kojem su bojovnici željeli, jahali su u kasu do same crte i onda naglo stali. Konji su bili visoki, mišićavi, skočni i brzi. Neki su imali na čelu bijelu mrlju i bijele noge. Drugi su bili posve crni kao čađa, treći sivi s bijelim i crnim točkama.

374. Svaki se bojovnik ponosio svojim konjem. Brinuo se za njega što je više mogao. Svi su bili počešljani, potkovani, kopita namazanih uljem i griva ispletenih u pletenicu. Na njima su bila lijepo obojena bojna sedla. Urešeno remenje prsača bilo je narezano u resice na kojima su visjeli zvončići i kuglice od ulaštene mjedi. Potrbušnjak je bio lijepom kopčom zategnut pod prsima, a podrepnjak ovijen u tanku kozlićevu kožicu, da ga ne nažulja.

375. Sa strana sedla na jakom remenju, visjeli su stremeni od dobro ulaštene mjedi. Po stremenju su Hrvati bili poznati po cijelom okruženju. Pod sedlom je bila urešena i na tkalačkom stanu otkana podsedlica, s čijih su bokova visjele resice. Oglavica je bila također posebno izrađivana za bojne konje. Bila je načinjena od najbolje kože i jako lijepo ukrašena. Žvale su bile na polovici prekinute dvama zazupcima sa strane, koji su jahaču pomagali pri svladavanju konja.

376. Povodci su bili ili jaki kožni remeni ili ispleteni od volovske kože. Svaki bojovnik je uvijek imao kožni korbač s trima ili četirima mjedenim kuglicama, na kraju vezan oko zapešća. Korbač je bio više znak gospodstva nego što se koristio. Strijele su fijukale, zviždale, pogađale ili promašivale mete.

377. Na kraju je na red došao Jizdislav. Pet stotina sežanja od panja natjerao je konja u divlji galop, ne stajući nategnuo luk i u trku odapeo strijelu. Kroz ušicu sjekire pogodio je metu ravno u sredinu. Suci koji su prosuđivali tko je najbolji su jednoglasno proglasili Jizdislava za strilotusa. Tog ljeta su se svi složili sa sucima i nije bilo nikakvih prepirki o tome tko je najbolji.

378. Jizdislava su digli na ramena, nosili ga do oltara boga Hora i posjeli ga kraj oltara. Žreci su ga pomazali svetim uljem i ogrnuli najljepše tkanim crvenim kabanom, koji je imao zlatnom žicom izvezene rubove. Na lijevoj strani na prsima je bio hrvatski znak, pet srebrnih kvadratića, međusobno odvojenih crvenom bojom kabana. Poklonili su mu zlatnu strijelnicu, lijepo urešeno bojno sedlo i isto tako urešenu oglavicu i podsedlicu za konja. Bio je u drugome nebu. Stric je bio toliko ponosan na njega da skoro nije mogao govoriti od sreće. Mrmljao je: „Na mladima svijet ostaje.“

379. U njegovu sanjarenju prekinuo ga je kratak zvižduk, koji je odmah prepoznao: bila je to njegova ljubav. Odazvao se istim zviždukom. Digao se iz trave i uhvatio konja pod njom. Izvukao je sedlo s podsedlicom i bacio ga na travu. Njezin konj je zarzao i krenuo prema njegovu konju. Kad su došli jedan do drugoga, ponjušili su se i počeli zajedno jesti zelenu travu. Ištar je skočila s konja. Lakim korakom je išla onamo gdje su bili prostrti podsedlice i sedla. Sjela je na podsedlicu i gledala za Jizdislavom.

380. On je konje potjerao dalje, gdje je bila dobra trava. Prignuo se i ubrao nekoliko lijepih ružica koje su cvale oko rijeke, posložio ih zajedno s lišćem i dao ih Ištar. Pomirisala ih je i rekla da su lijepe. Nato su se poljubili, sanjali o budućnosti, gledali se i ponovno ljubili. Nakon dosta vremena, koje se njima činilo kratko, doveli su konje, osedlali ih i odjahali svatko na svoju stranu.

HORDE

381. Jizdislav je otišao u svoj stožer, a jedan od časnika mu je rekao da su ga tražili. Pitao je zašto. Odgovorili su mu da su neke horde poharale dva sela njihovih prijatelja Skita i kako oni očekuju da će ih Hrvati braniti. Rekao mu je neka se odmah javi banu, koji ga čeka. Došao je banu, koji ga je čekao u povećoj kući.

382. Zidovi su joj bili urešeni oružjem, konjskom opremom i podsedlicama, koje su bile lijepo tkane, od pamuka i vune. Podsedlice su obrubljene crno-bijelim rubom i pleterom, unutra su bili crveno-srebrni ili crveno-zlatni kvadrati, a ono što je išlo pod sedlo je bilo tamnocrveno, jednako obrubljeno crno-bijelim kvadratićima. Na sredini prostorije je bio širok tepih, pokraj kojeg su bili jastuci od kože, a u sredini tepiha bio je veliki srebrni pladanj na nožicama koje su se mogle skupiti kada ga se premještalo.

383. Ban mu je rekao neka sjedne, a onda je i sam sjeo na jedan jastuk i ukratko objasnio što se dogodilo i što treba čim prije napraviti. Jizdislavu je rekao neka sazove ratnu ojat, neka pošalje glasnike konjanike i glasnike pješake i neka kosize budu spremne za boj. Jizdislav je ustao, pozdravio, sjeo na konja i otišao svom logističkom časniku. Odmah kad je došao, zapovjedio je neka se pošalju glasnici po županijama i selima i neka se sve kosize pripreme za boj. Tekliči i kanići su s krvavim mačevima trčali i jahali po cijeloj pokrajini i zvali sve sposobne neka se postroje u kosize. Kad su se skupili svi veliki kosizi, počeo je sastanak ratne ojati.

384. Banska odaja je bila osvijetljena bakljama koje su bile utaknute u željezne nosače. Svjetlost je bila čas jača čas slabija, migala je i bacala sjene po posjednutim kosizima velim, osvjetljavala žutom svjetlošću čas jednog čas drugog. Padala je po mačevima, kopljima, tjemencima i brancima, osvjetljavala čas veružnice čas nadce poredane uza zid i obješene na klinovima na zidu.

385. Veliki kosizi su bili muškarci srednjih ljeta, odlučnih koščatih obraza i širokih pleća, a bili su visoki po šest ili sedam nogu. Gole mišićave ruke pune brazgotina počivale su na brancima mačeva uloženih u korice od kože, koja je bila lijepo oslikana prikazima lova i boja. Došao je ban sa Strilotusom i Jizdislavon. U nekoliko riječi je rekao što se dogodilo i zašto je sazvao ratni stožer. Svaki od velikih kosiza se malo nakašljao, objasnio i rekao što je mislio. Nakon pola sata su se svi izredali i rekli što su imali.

386. Odlučili su da se mora pomoći skitskim naseobinama jer su sada Skiti dio njih samih. Odredili su da će Jizdislav, s pomoću staroga iskusnoga velikoga kosiza Strilotusa, voditi hrvatske kosize. Veliki kosiz uhodice je detaljno izvijestio o hordi koja je napala skitska sela. Rekao je da su to manji ljudi slični Mongolima. Jako su brzi na svojim konjićima. Dobro gađaju strijelama i jako su spretni u boju sabljom. Nemaju bojna kola ni kočije i nemaju pješake.

387. To je veća skupina koja napada bez čvrstog postroja i pljačka sve što nađe. Uhode su jahale deset dana jahanja i nisu vidjele veća sela ili tabore. Uhode jašu dalje i slat će poruke po glasniku konjaniku svakih deset dana te će dojaviti što su vidjeli i našli. Bilo je odlučeno da sve postrojbe u Hrvatskoj moraju biti pripravne jer se nikada ne zna što može biti.

388. Drugi kosizi s istočnih strana su izvijestili o stanju svojih granica i susjedima, koji su, osim u manjim krajevima, bili mirni. Jizdislav je nato dodao da bi na svaki način želio uza se imati Strilotusa jer on je najiskusniji bojovnik u Hrvatskoj i znat će ga dobro savjetovati. Nakon nekoliko sati zbor ratnog stožera je okončan. Sutradan ujutro počele su se pripremati prve satnije.

389. Visoki bojovnici u punoj bojnoj spremi su na svojim visokim tankonogim konjima jahali amo i tamo. Obavještavali su jedan drugoga gdje je što i gdje se još što može dobiti za popunu bojne opreme. Kovači su imali pune ruke posla s potkivanjem konja i popravljanjem kola. Satnija za satnijom su se postrojile i ustrojile trosatnije, bojne, trobojne i kosize. Časnici su na svojim konjima stajali ispred svojih postrojbi. Logistički časnici skrbili su za hranu i pričuvu. Efuri su spremali alat na kola i sve pripremali za premošćivanje ili prebrođivanje potoka, rijeka i jezera, ako bi im se našle na putu.

390. Časnici su proveli ophod svojih postrojbi. Pregledali su oružje, strijele, lukove, oštrulce, sulice i mačeve. U isto vrijeme su pregledali konje i njihovu opremu. Bojna kola i bojne kočije su postavljene na jednoj strani i za njih je brinuo kosiz.

391. Oko podneva su došli ban i veliki župani. Banski kosiz je zapovjedio postrojavanje. Sve satnije su se poredale jedna iza druge. Tri satnije su činile trosatniju, tri trosatnije bojnu, tri bojne trobojnu, tri trobojne kosizu, a tri kosize veliku kosizu. Ispred svake postrojbe su bili satnik i njegov zamjenik.

392. Iza njih su bila tri kanića, koji su jašući nosili poruke kad je bilo potrebno. Ispred svake tridesetnije su bili tridesetnici, a sa strane svake desetine desetnici. Jizdislav je rasporedio kosizu za kosizom. Odredili su čelnu kosizu, bočne kosize i začelnu kosizu. U sredinu je stavio bojni stožer, efuricu, logistiku, bojne kočije i atalice. Na Jizdislavov znak vojnica je krenula.

393. Išli su najprije korakom, a onda su zajahali u kas. Navečer su bez larme i ognja nahranili konje iz zobnica i polegli svaki uz svoga konja, koji je bio vezan za oštrulac ili sulicu. Tabor je s jedne strane bio omeđen prilično velikom rijekom, a s druge je bilo ravno polje. Noć je bila mirna bez ikakvog uznemiravanja.

394. U osvit su već svi konji bili nahranjeni i napojeni. Bojovnici su bili spremni, svaki je imao pun mješčić vode i samo su čekali znak da osedlaju konje i odjašu naprijed. Ubrzo je osvit zamijenila zora. Stigla je zapovijed „sprem “, a nekoliko minuta za njom „zajaši “ i potom „hod “. Cijela vojnica se kao jedan čovjek pokrenula. Išli su hodom, a brzo zatim u kas .

395. U tišini su jahali ophodeći sela o kojima ih je izvještavala uhodica. Prije sutona su ponovno podigli tabor blizu rijeke. Nahranili su i napojili konje. Pustili su ih neka pasu nekoliko sati i potom vezali. Bojovnici su podsedlicama i sedlima napravili sebi ležaj i, umorni od cjelodnevnog jahanja, zaspali. Straže koje su se mijenjale svakih nekoliko sati nisu opazile ništa posebno. Nakon otprilike petnaest dana, jednog jutra brzo su zajahali i krenuli naprijed. Jutro je bilo isto kao i prethodnih dana.

396. Oko podneva je uhodica javila da horde u rastresenom rasporedu pljačkaju, ubijaju i kradu naokolo. Jizdislav se sporazumio sa Striloslavom i postrojbe rasporedio u bojni postroj. S bokova je stavio dvije velike kosize, u sredini je ostala banska kosiza, a pozadi su bile tri velike kosize u pričuvi. Svaka velika kosiza je na krila poslala krilne trobojne, koje su pomalo opkoljivale prostor gdje je uhodica otkrila tabor horde.

397. Krila su se zaplela u boj s raštrkanim postrojbama horde i raspršila ih. Jizdislav je zapovjedio brz kas i opkoljivanje tabora. Došli su na jednu vrstu od tabora. U taboru horde je došlo do uzbune. Bojovnici su se počeli postrojavati. Premještali su se s jednoga kraja na drugi i naposljetku se postrojili i pripremili za obranu.

398. Jizdislav je poslao glasnike konjanike u krilne trobojne neka one napadnu prve s bokova i straga. Neka gađaju strijelama i kad odapnu posljednju strijelu, neka u zrak odapnu deset zapaljenih strijela. Nato će banska i krilne kosize odapeti strijele i u galopu će svi zajedno jurnuti na tabor. Krilne su trobojne, čim su dobile zapovijed, počele s napadom.

399. Tisuće strijela je poletjelo na neprijatelja. Hordini bojovnici nisu odmah shvatili što se događa. Počeli su se pokrivati brancima, skakati s pogođenih konja i stiskati se u veće skupinice, koje su se onda mogle lakše obraniti od strijela. Kad je gađanje malo stalo, glavnina vojske je, u brzom trku, došla na strelomet i ponovno zacrnila nebo strijelama. Čuo se silni „hura“ i sva konjica je u galopu odjahala prema hordi.

400. Svaki bojovnik je s podignutim mačem jurio na svog neprijatelja. Bojna kola i atalice su po bokovima letjele prema onima koji su bježali i pobacali ih po polju. Čelne kosize su se u sredini tabora susrele s bočnim kosizama. Bojovnici su se još jednom okrenuli u lakom kasu i gledali gdje se još što miče.

401. Tabor je bio posve uništen, konji su bez svojih gospodara stajali ili hodali naokolo. Oružje, konjska oprema i dijelovi šatora su bili svuda naokolo. Hordini bojovnici su ležali mrtvi ili ranjeni naokolo. Ranjeni su zapomagali na nekom čudnom jeziku. Satnici su zapovjedili neka se svi mrtvi stave na kup. Sve ranjene neka liječnici previju i liječe koliko mogu. Nato su pokupili sve oružje i konjsku opremu. Pokupili su što je bilo dobro po taboru i šatorima i sve skupa stavili na kola i počistili bojno polje.

402. U taboru je, pod razrušenim šatorima i u zemunicama, bilo skriveno više od dvjesto žena i djevojaka i oko stotinu lancima vezanih muškaraca. Sve zarobljene su oslobodili. Žene i djevojke, jer su im sela bila spaljena i obitelji poklane, išle su s vojskom, neki od robova otišli su svojim putom, dok su drugi također otišli s vojskom. Robovi su bili sa svih strana svijeta. Neki su bili iz Rusije, neki iz Turkestana, jedni iz Fenicije, a drugi iz Misira. Svi su govorili gdje ih je horda zasužnjila i što su sve morali raditi za hordu.

403. Rusi su bili jaki ljudi s dugim crvenim bradama i brkovima, tako da im se od njih skoro i nije vidjelo lice. Odjeveni su bili u duge halje, dugu košulju i široke hlače. Na nogama su svi imali čizme. Glava im je bila pokrivena šubarom od ovčje kože, odozgo širom nego glava i visokom dvadesetak prsti.

404. Turkmeni su bili lijepo odjeveni u široku košulju koju su stavljali u hlače. Hlače su bile dolje široke i vezale se oko gležnja. Na nogama su imali cipele bez potplata, savijene ispred prstiju. Preko svega su imali izvezene kaftane, koji su bili jako prljavi jer su u njima radili, spavali i živjeli još od zarobljavanja.

405. Feničani su bili odjeveni u vunene majice i zamotani u duge vunene ogrtače koje su vezali pojasom. Na nogama su imali vunene čarape i cipele od neštavljene kože.

406. Misirci su bili odjeveni u kože koza i ovaca, oko bokova su imali do koljena halje bez rukava koje su se preklapale preko rubova i oko pojasa su imali širok pojas od lana. Na nogama su imali nekakvu obuću od kože koju su sami vezali oko nogu. Jedan od njih je znao nešto malo govoriti hrvatski. Govorio je više rukama i pokretima nego iz usta. Nakon razgovora su ga sigurno jako boljele noge i ruke.

407. Uhode koji su znali po više jezika, i koji su uvijek govorili: „Koliko jezika znaš, toliko valjaš“, s oslobođenim su robovima razgovarali, prepirali se i nastojali od njih što više doznati. Navečer oko ognja su bile velike debate o svemu i svačemu. Uhode su se uvijek pravili napola blesavi i više pitali i slušali nego govorili.

408. S jednim Feničaninom koji je bio liječnik jedan se uhoda zapleo u čudan razgovor. Uhoda je tvrdio da je srce glavno za život, a liječnik da je mozak taj koji odlučuje o životu i smrti. Razgovarali su cijelu noć i na kraju su ostali svaki na svome. Kada su već krenuli na počinak svaki pod svoj šator, liječnik je još uvijek tvrdio: „Mozak, mozak je taj koji te drži na životu.“

409. Sve svoje mrtve i one hordine zakopali su, svake u svoju jamu. Ubijene konje su oderali, meso razdijelili i sve neuporabivo zapalili. Plijen su stavili na više kola i pokrili ponjavama. Oslobođene robove su pustili neka idu kamo žele.

410. Postrojbe su se kretale lakim kasom prema rijeci. Tamo su podigli tabor, postavili straže i čekali noć. Drugi dan su se uputili nazad u domovinu. Sada su prolazili kroz naseljena mjesta, svugdje su im davali kruh i sol i zahvaljivali im jer su s njihovih granica otjerali neprijatelja. Doma su imali veliku feštu na Horovu polju. Popili su zamrlinu za sve svoje bojovnike koji su poginuli u boju i onda otišli svaki svojoj kući.

411. Jizdislav se lijepo oprao, odjenuo čistu odjeću i potražio gdje je Ištar. Kada je došao do njihove kuće, mati i kći su ga najprije pitale gdje su im sinovi i braća. Jizdislav im je odgovorio da su se junački borili i da su prošli samo s nekoliko posjekotina po rukama te da još uvijek slave pobjedu s mladim bojovnicima. Rekle su mu kako vide da je on dobro i neka dođe k njima u kuću. Bacio se s konja. Vezao ga je za kratko koplje koje je zabio u zemlju i ušao u kuću.

412. Sjeo je na jastuk od kože i prekrižio noge. Mati i kći su ga pitale kako je bilo i što se sve događalo na bojnom polju. Jizdislav nije bio od velikih riječi. Kratko je rekao da su svladali neprijatelja i potjerali ga s istočnih granica. Rekao je kako misli da se nitko više neće usuditi napasti Hrvatistan jer će se nadaleko naokolo čuti kako su Hrvati hrabri i junački bojovnici, a takve se ne napada lako.

413. Počastile su ga vinom. Popio je čašu crnoga gustoga i mirisnog vina koje mu je iz vrča natočila Ištar, ustao, lijepo zahvalio i otišao u banske odaje. Tamo su ga već čekali veliki kosizi, kosizi, trobojnici, bojnici i drugi časnici koji nisu bili u službi. Prvo što su vidjeli bilo je da je banski dvor malen i da bi bilo dobro kuću proširiti ili izgraditi novu veliku, široku i visoku, u koju bi mogli svi komotno stati. Cijela prostorija je vonjala po konjskom i ljudskom znoju i sasušenoj krvi.

414. Puno časnika je imalo povijene ruke, glave, prsa i noge. Mnogi od njih su se oslanjali o koplja i mačeve. Došao je ban. Zahvalio je svima nazočnima na svemu što su učinili u boju. Popili su zamrlinu do polovice čaše, ostatak izlili preko ramena i zatim se pomolili za sve mrtve. Nato su prekriženim nogama sjeli na konjske kože koje su bile poredane oko zida.

415. Počelo je slavlje u čast pobjede. Donijeli su pečeno meso vola koji se pekao i vrtio na ražnju, svjež kruh iz peke i mjehove pune crnoga gustog vina. Neki su imali srebrne, neki zlatne i kositrene čaše, a drugi su imali dobro očišćene kravlje rogove, koje su napunili vinom. Ban je svima nazdravio, popio čašu do polovice, a drugu polovicu prolio iza leđa, u slavu bogova Hora, Davora i Kiša. Gangalo se, pjevalo i zabavljalo tri dana. Časnici su se mijenjali, a isto tako i bojovnici.

416. Trećeg dana su podijelili plijen. Najveći dio su dobile obitelji poginulih u boju. Nije se gledalo je li poginuo Hrvat, Sumeranin, Hiks, Skit, Rusjan, Obr ili Ant, svi su bili jednaki i svi su poginuli za istu stvar. Sve što je ostalo su podijelili po kosizama. Bogovima Horu, Davoru i Kišu su prinijeli žrtvu paljenicu.

VELIKI OPHOD NA DONU

417. Navečer, na zboru ojati, gdje su bili svi veliki kosizi i veliki župani, dogovorili su da će nakon mjesec dana napraviti veliki ophod kojemu će nazočiti svi rodovi vojske. Odlučili su da će četiri velike kosize i riječna flota krenuti u trima vrstama uz rijeku Don i onda će u bojnom postroju, svečano jašući, doći pred uzvisinu na kojoj će biti ban, njegovi poklisari, službenici i pisari, i gdje će ih čekati puk.

418. Jizdislav je imao pune ruke posla i punu glavu briga. On je s banskim stožerom sve pripremao. Najprije je zapovjedio kosizama neka pregledaju sve oružje, bojna kola, bojne kočije i bacačke sprave. Nato su morali svi časnici i bojovnici urediti odore, oklope, kabane, tjemence i oružje. Konji su morali biti najbolji koje su imali. Počešljani, potkovani, ulaštenih oglavica, sedala i stremena. Sve remenje moralo se pregledati, ulaštiti i zašiti. Vježbali su po cijele dane, gdje mora tko stajati i za kim će tko ići.

419. Natezali su se oko bojnih kola, kojih je svaka kosiza imala po petsto, atalica, kojih je bilo po dvjesto, s koje strane konjice će ići, koliki će biti razmak među satnijama i tko će biti s lijeve, a tko s desne strane rijeke. Kada su se oko svega složili, došla je na red efurica.

420. Posložili su na poravnatom podu tristo daščica, od kojih je svaka predstavljala jednu ormanicu, te su ih više puta prerasporedili dok se nisu složili kako će koja voziti prema uzvisini te utanačili gdje će se, jedna čekajući drugu, posložiti od jedne obale rijeke do druge u dvama redovima, kako bi mogle kosize s lijeve obale preko mosta od ormanica prijeći na desnu obalu, a onda će svi skupa projahati i provesti se ispred bana.

421. Sve ormanice koje nisu vozile robu do mora izvukli su na kraj po oblicama, izravnali ih i poduprli sa strana daskama. Izvukli su bokaporte i pod palubom pajole. Dobro su ispraznili santine. Oprali su sve pod palubom i onda ostavili neka se osuši. Izvana su sav blak spalili i ogulili. Ulaštili su art ispred pramca i očistili visoku aštu. Sve okove su pregledali i ako je koji bio nevaljan, promijenili ga.

422. Pregledali su oplatne daske trupa, madire. Crvljive su zamijenili novima. Oj (pravo kormilo) su izvadili iz kanjola i lijepo ga očistili. Pregledali rigetu odozdo i ako bi bila uništena hrđom, zamijenili je. Pulenu na vrhu ašte su ostrugali, oprali i osušili. Kad je sve bilo uređeno i promijenjeno, cijelu su lađu obojili. Prvo su obojili pulenu. Boje su bile jako žive i vidjele su se izdaleka. Nato su obojili aštu i razme .

423. Škermadure su ostavili u prirodnoj boji drva. Onda su na mjesto stavili kormilo. U crno su obojili bokove trupa i donji dio kormila. Za to su koristili blak. Kordun su uresili crvenom bojom, a žutom gornji dio kormila. Ručicu oja, langoru su, kao i škrmadure, premazali rastopljenom smolom. Palubu i ulaze u potpalublje ostrugali su, zastupali i premazali smolom. Isto tako su učinili s podovima na pramcu i na krmi.

424. Ispod palube pramca stavili su bačvicu sa smolom. Sa strane naprijed na pramcu bio je hućak, bubanj u koji je hućban tukao i davao ritam ili huć veslačima. Sva vesla ili ruge ostrugali su i namazali rastopljenom smolom. Promijenili su svu užad i kuke koje su držale brance. Kad je pesima bila završena i premaz bio suh, porinuli su je u vodu i polili da se ne rasuši. Tako su, jednu za drugom, uredili sve ormanice. Svakog jutra i večeri su ih polijevali kako se ne bi rasušile. Slično kao s lađama učinili su i s veslačicama, čunovima i čamcima.

425. Na isti način su uredili sve bojne kočije i bojna kola. Vozači na bojnim kočijama i bojnim kolima su po cijele dane čistili, popravljali i mijenjali dijelove. Kovači su imali pune ruke posla. Mijenjali su rigete na kotačima, obruče na glavinama, škare na prednjem i zadnjem okovu, drvene ploče na kočnicama i udlagice s lancima na rudima. Vretena su podmazali i isprobali kako se vrte kotači. Sve željezne dijelove su oluštrali i namazali paklinom. S glavina su skinuli svrdlače, bojeći se slučajne nesreće.

426. Bojovnici su očistili i prebojili brance. Mijenjali su remenje i oluštrali jabuku i okov branca. Sve odore su bile oprane, okrpane i spremne. Vrijeme je brzo prolazilo, a onda je došao dan prije ophoda. Navečer je svijetlio Mjesec, koji je mjesečinom osvjetljavao cijelu pokrajinu. Prve su zaveslale uzvodno ormanice. Rasporedile su se u postroj premostine i bacile sidra. Malo prije svitanja kosize su krenule hodnim korakom. Kad su došle na dogovoreno mjesto, dvije su kosize preko umjetno načinjenog mosta od uzajamno povezanih ormanica prešle na lijevu stranu rijeke.

427. Zazorilo je. Nebo se ukrasilo svim mogućim bojama, od modre, ljubičaste i crvenkaste do žućkaste. Modrilo se brzo prebojilo u rumenilo, a zatim u žutilo. Iza brežuljka su se probijali zraci Sunca i brzo pozlatili cijeli kraj. Sve boje neba su se zrcalile u riječnoj vodi mirnog i lijenog toka. Obale rijeke bile su rijetko obrasle grmljem gloga, drače i bagrema. Tu i tamo su bile šume dubašnice, glabrovice i jasenice s visokim stablima duba, graba i jasena. Tu je bio pokoji visoki jablan i pokoja joha, čije lišće je stalno treperilo i na najmanjem dašku vjetra.

428. Brzo su pospremili premostine. Ormanice su prestrojili u bojni red. Na prvoj lađi, sprijeda, bio je banski plovban, banov prvi admiral, koji je vijorama davao znakove svim drugim plovbanima na ormanicama. Korbani su stajali na pramcima svojih brodova i izdavali zapovijedi ojbanima i hućbanima. Po ritmu bubnjeva su se ravnali rugbani i njihovi veslači.

429. Jidban je bio na krmi kraj ojbana i pomagao mu ako je bilo potrebno. Pazio je i na vijoru, koja je bila na stijegu na lijevoj strani krme, i na baklju, koja je bila utaknuta u željeznom postolju na desnoj strani krme i koja je uvijek gorjela kad je ormanica bila na vojnoj zadaći. Baklja je bila u željeznoj posudi nasađena na rukohvat od čvrstog duba. U posudi je bila piljevina natopljena u ulju i smoli pomiješanoj sa solju.

430. S desne strane ojbana bila je zabijena u panj sjekirica. Lijepo urešeni branci postavljeni su s vanjske strane ormanice i pričvršćeni klinovima. Na unutarnjim klinovima, smještenima odmah ispod škermadure, bili su obješeni lukovi i mačevi. Veslači su sjedili na klupama. Nogama su upirali u upore ugrađene na pajolima ispod klupa. Banski kosiz, koji je bio ispred postrojenih velikih kosiza na desnoj strani rijeke, dao je znak mačem.

431. Banski plovban je dao znak vijorom, a tada su isti znak vijorom poslali svi plovbani. Kad su kapetani vidjeli znak, odgovorili su i ophod je započeo. Na uzvisini su stajali ban, župani, veliki kosizi, kosizi i zapovjednici kosiza koje nisu bile u ophodu. Oko humka je bilo toliko puka da mu se nije nazirao kraj. Puno dječine se natiskalo na obalama rijeke s jedne i druge strane puta kojim su morale prolaziti postrojbe.

432. Ispred svake kosize bio je u lijepo urešenim bojnim kolima veliki kosiz. Zaprega je imala tri konja. Konji su bili prelijepo opremljeni, urešenih hamova, koji su na vrhu imale perjanice i čufiće. Komatnjak je bio urešen zlatom, na njemu su bili obruči od dobro ulaštene mjedi. Sve remenje bilo je od jake volovske kože, koja je bila dobro usjajena i podmazana puhovom mašću. Ruda su bila od jasena, isto tako obojena zlatnom bojom.

433. Konji su ponosno, malo kriveći vrat, bočno, svaki na svoju stranu vukli kola. Za njima su bili logistički veliki kosiz i onda njegovi glasnici na konjima, pisari i službenici. U isto takvim kolima, samo druge boje, nekoliko dužina konja straga, bio je kosiz sa svojim logističkim časnicima, a pet konja iza, ispred trobojne bojnih kola, trobojnik sa svojim časnicima, a ponovno tri konja za njima bojnik prve bojne bojnih kola. Za njim je išao časnik prve satnije.

434. Onda je u dvoredu išla satnija za satnijom. Konji su bili ponosni i gordo su, savijajući vratove i visoko dižući noge, s perjanicama od nojevih pera na oglavici, u hodu vukli svoja kola. Za prvom bojnom je išla druga i za njom treća. Za bojnim kolima slijedila je trobojna bojnih kočija. Na čelu je bio trobojnik u svojim bojnim kolima sa svojim časnicima i glasnicima na konjima, koji su sa strana jahali na svojim lijepim mladim konjima. Sedla su im bila lijepo urešena zlatnim našitcima.

435. Pod sedlom je svaki imao podsedlicu od pamuka i ovčje vune koja je bila prošivena i ojačana kuglicama od mjedi, koje su čuvale konja od uboda kopljem, mačem ili sabljom. Svaki je na povodcu vodio još jednoga jednako opremljenoga konja, uz onoga kojeg je jahao. Nešto malo iza išao je prvi bojnik atalica, onda časnik, a za njim su vozile atalice s koševima od dasaka crne boje, koje su branile strijelce od neprijateljskih strijela. Svaka je imala četiri upregnuta konja i po dva vozača. Svaki konj je bio na vlastitoj zaprezi i mogao se u svakom trenutku odvezati. Za prvom bojnom je išla druga i onda treća. Atalice je je slijedila konjica.

436. Naprijed su bili kosiz i njegovi časnici. S bokova su im jahali glasnici. Svi su bili na lijepim, visokim, tankonogim konjima vitkih trbuha i jakih prsa. Odore su im bile kao salivene. Jahali su korakom i činilo se da su konji i ljudi iz jednoga komada. Nekoliko dužina konja iza jahao je trobojnik na crnome murvastom konju bijelih potkoljenica s bijelom zvijezdom na čelu. Konj je cijelo vrijeme krivio vrat i stavljao glavu na stranu, masteći kopitima. Nije bio naviknut hodu jer je uvijek s gospodarom bio u kasu ili galopu.

437. Iza njega je bio bojnik prve bojne, visok, vitak, širokih ramena, mlad muškarac s crnim dugim brcima i, kao i svi, s pletenicom na glavi. Onda je jahao satnik na svom rusavom konju s crnom zvijezdom na čelu. Za njim je u četveroredu jahala prva satnija, onda druga i treća. Kad je prošla prva bojna, njoj su slijedile druga i treća. Kada si ih gledao, činilo ti se da su svi jednaki i da svi u ritmu jašu visoke, tankonoge konje širokih prsa stisnutih trbuha. U hodu su se činili kao da more valovi.

438. Tjemenci koji nisu bili pokriveni tkaninom blistali su i sjali na jutarnjem suncu. Veružnice su se isticale na bijelim košuljama. Crveni kabani, kopčama zakopčani na prsima, padali su iza leđa i samo su napola pokrivali gornji dio tijela. Svaki je u desnoj ruci imao dugo koplje naslonjeno na desnu nogu, koja je čvrsto stajala u stremenu.

439. Pod samim vrškom koplja bila je vijora na crveno-srebrne kvadratiće. Na vjetriću su vijore vijorile i šuškale kao roj pčela. Svaki bojovnik je na leđima imao mač, a njegova jabučica je virila pedalj nad lijevim ramenom. U tuljcu na sedlu je bio utaknut dvostruko savijeni luk i uz njega strijelnica sa strelicama. Na sedlu ispred bojovnika bila je obješena težica, a s druge strane mješčić s vodom.

440. Struk im je bio široko povijen crvenim pojasom za koji su bili zataknuti noževi. Sve remenje na konjima bilo je namazano i usjajeno, podsedlice oprane, a oglavice urešene brončanim kuglicama. Oko desnog zapešća je svaki bojovnik imao korbač koji je na svom kraju imao tri brončane kuglice, koje su ulaštene blistale na suncu.

441. Za prvom bojnom je išla druga, onda treća. Onda ponovno trobojnik, druga pa treća trobojna. Za prvom velikom kosizom išla je druga u istom sastavu, a iza nje su išle teške naprave, bacačice, strelometi, svidrulje i kornjače. Naprave su vozili na teškim kolima koja su vukli vitorogi volovi. Kotači na kolima su bili široki i s jakim metalnim obručima. Bacačice su potezali volovi učetvero, a strelomete i svidrulje po dva vola u paru.

442. Volovi su bili boje mišje dlake, sa svijetlim gubicama. Rogovi su im bili dugi i savijeni, s brončanim obručićima na pola roga. Papci na nogama bili su im potkovani zakrivljenim potkovama. Iza njih je ostajao, iako je zemlja bila pogažena od bojnih kola i kočija i konjskih kopita, široki kolnik.

443. Iza svih je išla uhodica. Oni su bili odjeveni u svakodnevnu odjeću s crnim, sivim i smeđim kabanima. Jahali su na konjima, mazgama, mulama i magarcima. Glave su imali pokrivene maramama vezanima na bakarku. Svaki je imao mješčić s vodom, vreću za hranu i nož ili sjekiricu. Oni nisu bili u redu, svaki je jahao po svom i puk im se uvijek smijao jer su izvodili bravure. Njihov glavar na glavi je imao rogove od ovna i kada je otvorio usta, uvijek je blejao kao ovan.

444. U uhodici su bile i djevojke, lijepo odjevene u crne košuljice bez rukava, bijele haljinice s crnim ili crvenim prslukom s rubom u boji prsluka. Jahale su na lijepim konjima. Iza sedla su imale dvostruko savijen luk, strijele, sjekiricu i za pojasom nož, a sa strane je bio savijen i na dohvat ruke vezan kaban. Sa strane cijele postrojbe trčali su bijeli, visoki i vitki lovački psi s crnim pjegama, koji su uvijek pratili vojnicu kamo god se premještala.

445. Kada su ormanice stigle do oznake, zatrubile su trublje, zarožali rozi i zasople sopile. Brzo su se, čekajući jedna drugu, postavile u dva reda, bacile sidra, povezale se međusobno i vezale konopcima za obale rijeke. Ormanci su spremili vesla. Nato su efuri, brzo trčeći, postavili premostine i maknuli se. Onda je s lijeve obale preko premostine na desnu obalu prešla prva i za njom druga velika kosiza sa svim svojim bojnim kolima i kočijama, sve bojne naprave i konjica s konjima. Bez stajanja su u hodu ustrojili osam redova i išli u ophod pred bana.

446. Pred banom je svaki zapovjednik i časnik u znak pozdrava digao mač i njime zasjekao zrak prema banu. Gledajući u bana, učinio bi desetak koraka i onda se okrenuo naprijed i otišao na velik prostor koji su odredili za odmor. Konjica je pozdravila naginjanjem dugih kopalja prema uzvisini na kojoj je bio ban.

447. Strojnici su stajali na kolima blizu svojih naprava i pozdravljali dizanjem desne ruke na lijevu stranu prsa. Uhodica je pozdravljala svaka na svoj način i nasmijavala puk i one na humku. Kad je ophod prošao, ban i banska postrojba s časnicima zajahali su konje i otišli u sredinu vojnice. Još jednom je sve pohvalio i svima zahvalio za sve što su učinili.

448. Širom polja vrtjeli su se i pekli na ražnju volovi, janjci i kozlići. U kotlovima se kuhala riba i kotlovina. Kruha je na kolima bilo na brda, mirisao je i svojim vonjem mamio na jelo. Sve konje, bojne kočije, atalice i kola s napravama sklonili su i stavili pod stražu, a svi drugi su se veselili, pili, jeli i ljubili sve do zore.

449. Kada je to sve prošlo, vratili su se svagdašnjem životu. Radili su, lovili, orali, hranili životinje, svetkovali i veselili se životu. Jizdislav i Ištar su rekli majci i Jizdislavovu stricu, jer Jizdislav nije imao roditelja, da se vole i da bi se oženili.

DOBRINJEVO

450. Došlo je Dobrinjevo i zajedno s drugima su i Jizdislav i Ištar stali pred žrece boga Hora. Žrec ih je vjenčao. Nakon obreda su, kao i svi drugi parovi, jašući na bijelim konjima otišli na skrovito mjesto na dva-tri sata. Vratili su se, došli na feštu i onda otišli spavati u posebni šator. Ujutro su sve žene promijenile rupce i svaka nova obitelj je otišla u unaprijed pripremljenu kuću. Život je tekao po staroj kolotečini.

451. Prolazili su dani, tjedni i mjeseci. Pao je prvi snijeg, Dani su postajali sve kraći. Došao je najkraći dan i najdulja noć. Tada se slavilo božicu zime Moranu. Njoj na čast se prinosila žrtva paljenica. Navečer su se po svim selima i gradovima palili veliki ognji, jer je Suncu trebalo dati snage kako bi ponovno počelo grijati zemlju te joj dalo nov život.

452. Ognje su palili momci i cure. Bacali su na oganj sve grmlje koje bi ostalo od hranjenja životinje. Kada bi se oganj smanjio, momci i cure bi skakali preko njega i tako postali mladići i djevojke. Kada bi ostao samo ugljen, na njemu su pekli meso, repu i mrkvu, tancali oko žeravice i veselili se.

453. Žene bi u zemljane posude stavile žeravicu i nosile je na domaće ognjište, gdje bi je pokrile i onda idućeg dana od nje pravile oganj. Kada bi se jelo, oko ognja se uvijek ostavila zdjelica s nešto malo hrane za duha lara, koji je bio čuvar žeravice i ognjišta. Pod krov se vješalo nešto sušenog mesa, koje je bilo za duha kuće, penata .

454. Za životinje su se pravile nadstrešnice koje su pokrivali trstikom ili slamom. Pod njima je stoka bila dobro zaštićena. Nadstrešnice su s istočne strane spuštene tik do zemlje, a na zapadnoj strani bile su podignute i stajale su na sohama i gredama, višima od dvaju sežanja, pa su pod njih stali i jako veliki konji i volovi, a ne samo sitne životinje.

455. Čim je prošla zima, počeli su orati polja i sijati pšenicu, raž i žito. Kad je to završilo, odlučili su napraviti novu veliku banovinu. Pozvali su ljude koji su gradili palače još u Carstvu. Napravili su nacrt. Na daskama su narisali kako bi palača morala izgledati i što će sve trebati za gradnju. Na jednom humku su na tlu ocrtali jako veliku kuću.

BANSKI DVORI

456. Vrata i prozore okrenuli su prema jugu, a stražnju stranu kuće prema sjeveru, po starim hrvatskim običajima, kojih su se uvijek držali. Izravnali su zemlju i dok su jedni kopali temelje, drugi su u koševima velikih zaprežnih kola vozili kamenje, klesali ga i oblikovali. Treći su napravili veliku peć u kojoj su pekli crjepove za krov i opeku za zidove, nadvoje i pod. Četvrti su vozili istesane grede i raspiljene daske iz šume, koje su prvo močili u blatu i vodi kako ne bi ispucale, i slagali ih na kup.

457. Drvo su podigli od zemlje i među grede i daske stavili daščice. Tako je vjetar sušio drvo i pripremao ga za skele i ugradnju na podove i krov. Četvrti su napravili vapnenice i počeli ih žigati. Živo vapno su gasili polijevajući ga vodom u jami blizu gradilišta. Kad je sve bilo spremno, počeli su najprije s temeljima. Na lijevi kut kuće pod kutni kamen stavili su zemljanu posudicu i u nju zlatni prsten i zlatnu potkovu, a onda su na to stavili kamen.

458. Onda su ga pokrili malterom i počeli zidati. Kamen do kamena su nosili na nosiljkama i zid je počeo rasti. Kad su zid podigli do visine deset nogu, napravili su zub i na njega položili pripremljene grede. Na grede su stavili daske i napravili pod. Nato su zidari ponovno podigli zid za još osam nogu i ponovno stavili grede i daske. Ponovno su digli zid za još tri noge i načinili vijenac, pokrili ga daskama i onda na daske stavili crjepove koje su učvrstili malterom. Unutra su cijelu kuću podijelili, dolje na dvije dvorane, a gore su napravili sobe za upravu i bana.

459. Kad su pokrili kuću, na dimnjak, koji je bio u sredini krova, stavili su odsječenu granu jasena i napravili lukanje. Tri dana su na podu kuće palili oganj i bacali svako toliko zelene grane bora i smreke, tako da je dim zadimio sve u kući. To su činili na čast boga Vojtuha, koji je štitio od rušenja. Za sreću kuće su popili po čašu vina i komad kruha sa solju.

460. Pod su pokrili opekom. Ožbukali su i obijelili sve zidove, na njih objesili zaplijenjeno oružje, konjska sedla oglavice i na sredini zida dva prekrižena koplja s dugim vijorama na kvadratiće. U sredini, između prekriženih kopalja, bio je lijepo urešen branac koji je nosio ban kad se išlo u boj. Po podu su bili posvuda veliki tepisi i volovske i konjske kože. Oko zidova u dvoranama su bili poredani jastuci od kože napunjeni vunom. Na zidovima su stajali željezni klinovi na koje su se vješali kabani i oružje pri dolasku na ojat.

HOROVO

461. Kad je nešto bilo naročito važno, ban je sazivao ratnu ili županijsku ojat. Ratna ojat bi se sastajala redovito svakog mjeseca. Sabor župana, na koji su dolazili samo župani, zasjedao je svakog drugog mjeseca. Banska ojat, na kojoj su bili svi veliki kosizi i svi veliki župani, sazivana je pak svaka tri mjeseca.

462. Oko Horova oltara su izgrađene palače za sve potrebe bana, banovine, županije i vojnice. Kako je svakim mjesecom trebalo sve više pisara, službenika, notara, stražara i tjelohranitelja i drugih, počele su se graditi palače u drugom, trećem i četvrtom redu.

463. Horovo, kako su ga zvali, postajalo je sve veće i ljepše. Tako su i župani po svojim županijama, oko oltara bogova Hora, Davora, Kiša, Dobrinja, Peruna, Visle, Aštur i drugih, gradili ukrug kuće koje su služile za potrebe županija. Tako je nastalo sve više i više gradića i gradova i jedan dio ljudi se sa sela preselio u gradove. Oni nisu mogli obrađivati zemlju i hraniti životinje i zbog toga su ti gradovi imali svoje trgove na kojima se moglo kupovati što je komu trebalo.

464. Život je ušao u svoju kolotečinu. Ištar je rodila dijete. Mali je bio lijep kao ružica. Mati je brinula o njemu. Baka ga je čuvala kao oči u glavi. Ujaci su ga čuvali, a kad je narastao malo veći, vodili ga posvud sa sobom. Za prvim djetetom je došlo drugo, treće, četvrto i peto. Svi su bili lijepi, čili i zdravi. Otac i mati su za njih skrbili, učili ih pristojnosti, radu i redu. Ujaci su se također oženili i imali svoju djecu.

465. Svi su stanovali u blizini i djeca su se zajedno igrala. Na sve je obično pazila baka. Više puta je bilo plača, tučnjave i valjanja. Baka nije nikad nikomu dala za pravo. Sve bi ih pokarala i savjetovala. Pričala im je priče i pjevala pjesmice, a znala ih je jako puno.

VELIKA HRVATSKA

466. Djeca su rasla, starci umirali. Stare običaje su čuvali. Vladalo se i sudilo po starim običajima i slavilo se bogove i boginje koje su slavili i njihovi stari. Hrvatski narod se širio zahvaljujući tomu što je svaka obitelj imala puno djece. Kako su ih se susjedi bojali, nije bilo velikih ratova i narod je rastao. Proširili su se preko Karpata, prešli u Panoniju, zaposjeli zemlju oko Balatonskog jezera i proširili se do Dunava, prebrodili ga i došli do Drave. Raširili se preko Buga i Visle, Morave i Svitave.

467. Tako velikom zemljom više se nije moglo vladati s jednog mjesta. Središnja vlast je postajala sve slabija i župani i kosizi su u svojim županijama postali gospodari. Načelno su se još uvijek držali skupa i slušali bana, ali stvarno je od tog slušanja bilo malo koristi. Da se dojavi zapovijed ili vijest od najzapadnijih strana do Horova, trebalo je više mjeseci jahanja i isto tako od Horova do istočnih, sjevernih i južnih strana.

468. S istoka su počele pritiskati tatarske i mongolske vojske. Preko Hrvatske su prolazile njemačke, vandalske, gotske i druge horde. Ustroj više nije bio onako čvrst kao što je bio na početku. Taktika je postala drugačija nego prije. Sada bi neprijatelja pustili u zemlju, i kada bi se raširio i raštrkao, napali bi ga odred po odred, satnijama na plitkim prijelazima rijeka, u ušćima, u šumama i zasjedama. Tako bi svladali oslabljenog neprijatelja a da sami nisu imali velike gubitke.