PREDGOVOR

PREDGOVOR (ŠTO)

Ove priče i pripovijesti pričao je moj djed Anton Mrakovčić Pavlić (1870. – 1953.). Uvijek kad bi počeo pripovijedati, rekao bi unucima: „Djeco, ovo sam ja čuo od mog djeda, a on od svog, ovo ide od roda rodu, otkako je našega roda, plemena i naroda. Ovo jako dobro zapamtite jer i vi ćete imati unuke, koji će htjeti znati sve o našem rodu, plemenu i narodu.“ On bi nama djeci pričao zimi, kad nije bilo puno posla. Skupili bismo se navečer oko ognjišta. Stavio bi veću cjepku na oganj, povukao žeravicu na jedan kraj, pa na kliješta stavio fetice pršuta, neka se peku na žeravici. Narezao je svakomu dvije tanke kriške kruha, stavio bi na jednu pečeni pršut, a drugom ga pokrio. Rekao nam je neka malo držimo pritisnuto rukom, kako bi kriške kruha popile mast koju je pršut pustio. Nekad bi pekao ovčetinu, a nekad bi nam dao rogač, suhe smokve ili bajame i orahe. Kad bismo sjeli na stolčiće uokolo ognjišta, uzeo bi vrećicu s duhanom, koji je bio pomiješan s listićima kadulje i malo meda. Napunio bi lulu načinjenu od majolike, koja je imala dugu cijev od lule do usta. Stavio bi na lulu žar i dobro potegnuo. Kada se duhan upalio, sjeo bi u naslonjač pokriven ovčjom kožom i počeo pripovijedati. Mi djeca bismo se pretvorili u jedno veliko uho i slušali. Moja baba i mati prele bi vunu, a teta je plela čarapu na četiri igle. Kako je bio rat, nije bilo struje. Petrolej se nije mogao kupiti, pa je svjetlo davala uljanica. Uljanica je gorjela i svijetlila, čas bolje, a čas slabije, i po cijeloj kuhinji su skakale sjene, koje su čas sličile na vuka, drugi put na gomarla,^{^[1]} treći put na velikog lignja, štrige, štrigune, vile i vilenjake, malike i krsnike i na sve ono o čemu nam je pričao djed prošlih večeri. Šum vretena i cinglanje igala činili su nam se poput topota konjskih kopita po zemlji, a cik igala kao zveket mačeva koji lupaju jedan o drugoga kad bojovnici bojuju boj.

Djed Anton je bio izvanredan pripovjedač i nastojao je na mlađe prenijeti sve što je znao. Mogao je pripovijedati satima i satima i ljudi bi ga slušali bez daha. Nikada se nije dogodilo da bi mu netko upao u riječ. Meni bi često rekao: „Mili, zapiši što sam ti pričao, kako ne bi zaboravio“, a ja sam ga slušao i zapisivao. Ovu priču koju ću vam pripovijedati on je čuo od svog djeda. Djed Anton mi ju je ispričao kad je imao 81 godinu. On je ovu priču ulomcima pričao i prije, ali nikad kao taj put. Ja sam je zapisao kad sam imao 15 ljeta. Sada, kad sam i ja u njegovim godinama, dužan sam je ispričati svima vama.

Rado Žic Mikulin

PROLOGUE (EN)

These stories and narratives were told by my grandfather Anton Mrakovčić Pavlić (1870-1953). Every time he started narrating he would tell to his grandchildren: “Children, I heard this from my grandfather, and he heard it from his, this story was passed down from clan to clan, since the beginning of our clan, our tribe and our nation. Remember it well because one day you will also have grandchildren, who will want to learn everything about our clan, tribe and nation.” He used to tell us stories in the winter, when there wasn’t much work to do. We would gather around the fire in the evening. He would place a bigger log on fire, move the ember to one side, and then place slices of prosciutto on the tongs, to roast over the fire. He would slice two thin slices of bread for each of us, place the roasted prosciutto on one slice, and cover it with the other. He would tell us to hold and press it for a moment, while the bread soaked up the fat released from the prosciutto. Sometimes he would roast mutton, and sometimes he would give us carob, dry figs or almonds and walnuts. After we sat on stools around the fire, he would take his little tobacco bag, which was mixed with sage leaves and a little honey. He would fill up the pipe made of majolica, which had a long stem from the bowl to the mouth. He would put ember on the pipe and draw vigorously. When the tobacco was lit, he would sit in the armchair covered with sheepskin and start narrating. We would all be quiet and listen curiously. My grandma and mother would spin wool, and my aunt knitted a sock with four needles. As it was wartime, there was no electricity. It was not possible to buy kerosene, so we got the light from an oil lamp. The oil lamp burnt and lit, stronger for a moment, and then weaker, so the shadows were jumping around the kitchen resembling a wolf, a dragon, then a large squid, a witch, a fairy and sprite, maliks and krsniks^{^[2]} and anything that the grandpa told us about the evening before. Noises of the spindle and needles sounded like stamping of horse hooves on the ground, and the clicking of the needles as warriors clattering and banging the swords in a battle.

Grandpa Anton was an excellent narrator and tried to transfer his knowledge to the young. He could talk for hours and the people would listen to him carefully. No one would ever interrupt him. He would often tell me: “Darling, write down what I tell you, so I don’t forget” and I listened to him and wrote. This story that I am about to tell you he heard from his grandfather. Grandpa Anton told me the story when he was 81 years old. Before he used to tell it in fragments, but it was never quite like that one time. I wrote it down when I was 15 years old. Now that I am old as he was, I am obliged to share it with all of you.

Rado Žic Mikulin

UVOD

Pod zaštitom Hora, poganskog božanstva Sunca i rata, vrhovnog boga starohrvatskog panteona, ratnički narod Hrvuata (čak. Hrvata) putuje tragom Sunca, krenuvši iz azijskih prostranstava, zorom od istoka prema zalazećem Suncu, k novoj domovini u kojoj će pronaći dom i prihvatiti kršćanstvo.

Hrvatska narodna saga s otoka Krka „Po slidu Slnca“ (štok. „Putom Sunca“; eng. „On the Track of the Sun“) prati povijest hrvatskog naroda kroz daleka stoljeća i mnoge domovine u kojima je živio onako kako je vidi hrvatska narodna predaja. Priča je pripovijedana naraštajima u plemenitim krčkim rodovima Žica Mikulina i Mrakovčića Pavlića, a konačno je zapisana 1951. godine u malom gradiću Puntu na otoku Krku, na arhaičnom i vrlo specifičnom lokalnom dijalektu čakavskoga hrvatskog jezika koji nas mnoštvom neobičnih arhaičnih riječi odvodi u daleku slavensku i predslavensku prošlost. Saga pripovijeda o dolasku naroda Hrvata na Jadran te životu i selidbama bespućima Euroazije kroz više od tisuću godina povijesti. Ta duga epska priča započinje u carskom dvorcu na rijeci Tigris i prati hrvatski narod na putu od Carstva Horezma (eng. Chorasmia) preko afganistanske Arahozije (staroperz. Harauvatiš) do porječja rijeka crnomorskog sliva. Nakon dolaska u prostor između Volge i Dona, Hrvati se, prema fabuli sage, šire preko Buga i Dnjepra pa sve do planine Karpata i osnivaju veliku državu s glavnim gradom Horovom. Država Hrvata se nadalje širi na sjever Vislom i na zapad sve do Dunava. Konačno, narod Hrvata dolazi na prostor Ilirika dvjema rutama; kopnenom, koja nam je iz povijesti poznata, i vodenom, tisućama brodica preko Crnog i Egejskog mora na istočnu obalu Jadrana. Po tom slijedi opis utemeljenja hrvatske države u doba hrvatskih narodnih vladara, knezova i kraljeva hrvatske krvi, a završava opisom pomorske bitke u zadarskom kanalu potkraj 12. st.

Ova priča je enciklopedija geografskih, povijesnih, vojnih, diplomatskih, pomorskih, brodograđevnih, religijskih, etnografskih, mitoloških, etičkih, zanatskih, kulinarskih, medicinskih i drugih pojmova. Ima veliku povijesnu, književnu i etnografsku vrijednosti. U njoj su opisi odora, oružja, građevina, gradnje brodova, vjerskih obreda i običaja te kopnenih i pomorskih bitaka nestvarno realistični, dok je fabula, u koju su uklopljene ljubavne priče, viteški turniri, opisi harema, carskog sprovoda, maestralna. Njezin značaj višestruko nadilazi hrvatske okvire te će, jamačno, stati uz bok najljepšim djelima slavenske i svjetske predajne književnosti. Oni koji su je pročitali uspoređuju je s nordijskom Hervararsagom (Hervarar saga ok Heiðreks), Pjesni o Nibelunzima i Kalevalom.

Iako zapisana tek polovicom 20. stoljeća, priča je iznimno vrijedna jer je u pučkoj predaji sačuvana s više stotina kraćih priča i pjesama s kojima se duboko prožima i nadopunjuje. Čitava usmena književnost jednoga maloga otočkoga gradića i njegovih drevnih rodova, čuvana stotinama, pa i tisućama godina u predajama puka, doprla je do našeg vremena, u kojem je zapisana, a sada i objavljena u deset knjiga (knj. 2 – knj. 11.) dvanaestoknjižja Tugomerika koje je pred Vama. Ta opsežna predaja aristokratskog podrijetla i neizmjerne ljepote narativa ne samo da objašnjava, dopunjava i tumači događaje opjevane u sagi već nudi nov, neobično zanimljiv pogled na ranu povijest i etnogenezu Hrvata i Slavena^{^[3]} i korelira s radovima mnogih domaćih i svjetskih znanstvenika, arheologa i povjesničara poput Majorova, Leontjeva, Paščenka, Borisova, Toporova, Vasilieva, Korčinskog, Hauptmanna, Klaića i Šišića te sa zapisima drevnih ljetopisaca poput Jordana, Porfirogeneta, Nestora, Pavla Đakona, Grgura Barskog Zadranina, Tome Arhiđakona, Ibn Rustaha, Al-Djarmija, Ibn Faḍlana, Al-Masudija i drugih.

Sagu Po slidu Slnca ispričao je 1951. godine njezin posljednji kazivač Anton Mrakovčić Pavlić (1870. – 1953.) iz Punta na otoku Krku svom petnaestogodišnjem unuku Radu Žicu Mikulinu (r. 1936.). Nakon smrti kazivača (1953.) zapis je zaboravljen punih sedam desetljeća, sve do današnjih dana, kada ga na internetu pronalazi Leonard Eleršek i oduševljeno prevodi na hrvatski književni jezik. Skraćeni prijevod je dovršen u zajedništvu s 83-godišnjim liječnikom prim. dr. sc. Radom Žicom Mikulinom te je 2019., s dvadesetak kraćih pučkih priča i pjesama, predstavljen javnosti pod uredničkim okom dr. sc. Ante Uglešića u zbirci čakavske epike Putom Sunca – Crveni bojovnici iz Horezma.^{^[4]} Promocija pred hrvatskom znanstvenom javnošću održana je 12. studenoga 2019. u svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru.^{^[5]} Mjesec dana poslije, 8. prosinca 2019., priređena je promocija u Galeriji Toš u Puntu na otoku Krku,^{^[6]} a 16. siječnja 2020. u velikoj dvorani Matice hrvatske u Zagrebu.^{^[7]}

Saga je 2020., uz dragocjenu pomoć mlade Zadranke Ane Marije Babin, prema štokavskom predlošku prevedena na engleski jezik. U ediciji Mythologia Cravatica objavljena je u dvije knjige, na engleskom^{^[8]} i izvornom čakavskom^{^[9]} hrvatskom jeziku^{^[10]}.

Sada, u sklopu projekta Tugomerika, ovu čakavsku pučku sagu donosimo u proširenom izdanju (2. dio) na arhaičnom čakavskom, standardnom štokavskom hrvatskom jeziku te u prijevodu na engleski jezik.

[2] Croat. krsnik, a good spirit in Croatian folk belief who protected people from evil.

[3] A. V. Majorov, 2006. Velika Hrvatska – etnogeneza i rana povijest Slavena prikarpatskog područja, Sankt Peterburg, Izdavaštvo Sanktpeterburškog univerziteta.

[4] L. ELERŠEK, R. ŽIC MIKULIN, 2019. Putom Sunca – Crveni bojovnici iz Horezma, Zadar, Matica hrvatska – Ogranak u Zadru.

[8] On the Track of the Sun – The Red Warriors from Chorasmia

[9] Po slidu Slnca – Črjeni bojovnici zi Harezme

[10] Tragom Sunca – Crveni bojovnici iz Horezma.