O (PRIČA O KRAJU HAROTUSU I JIZDIMIRI), Punat 1954.

 

Priču „O“ pričala je kolovoza 1954. u Puntu gospođa Ante Harabajić Luksićeva, a zapisao Rado Žic Mikulin. Priča je prevedena i objavljena 2019. u zbirci čakavske epike Putom Sunca (L. Eleršek, R. Žic Mikulin, 2019.).

 

O (ŠTO)

 

Baka mi je rekla da smo mi Hrvati nekada živjeli u nekim velikim planinama kojima su vrhovi dodirivali nebo. „Pod tim brdima su bile velike doline u kojima je dobro rodila pšenica, raž i ječam. Ondje su imali jednoga dobroga kralja koji se brinuo za sve. Njega su zvali Harotus,[1] što znači 'Onaj koji slavi[2] Sunce'. Njegova žena, kraljica, zvala se Jizdimira.[3] Ona je odgajala svoju djecu i skrbila se za svu djecu u kraljevstvu. U toj su zemlji kopali neku rudu koju su talili u posebnim pećima od ilovače. Za taljenje te rudače trebali su ugljen jer su temperaturu morali podići jako visoko, kako bi od rudače poteklo rastaljeno željezo. Ugljen su proizvodili u drugim pećima, koje su gradili od kamenja te bi ih premazali ilovačom. Za te peći je trebalo puno, puno drva. Najbolje drvo za to bilo je od hrasta i jasena, javora, graba i brijesta. Ali to drveće je raslo po brdima samo do neke visine, a iznad su rasli borovi i jele, koji su bili dobri za pravljenje katrana, ali ne i za ugljen. Kad su knezovi, koji su zapovijedali gdje će se kopati rudača, a gdje sjeći drvo, uvidjeli da drva koje trebaju više nema, upozorili su kralja Harotusa, a on im je rekao neka se presele negdje drugdje. One koji su talili rudu, a poslije kovali željezo, zvali su kovači. To su bili jaki ljudi koji se nisu bojali rada.[4] Njih je kralj jako cijenio jer su izrađivali alate koji su se koristili za gradnju kuća, rad u polju, za oružje za bojovnike te gradnju kola i brodova koji su plovili po jednoj velikoj rijeci koju su zvali O. Ta rijeka je tekla polako, lijeno i bila je jako duboka, pa su po njoj mogli ploviti brodovi koji su vozili urod, životinje, željezo i sve što je trebalo, nekamo daleko, daleko. Ondje su to prodavali, a doma su dovozili robu koju bi tamo kupili: ulje, vino, sol i pamuk, koji su miješali s ovčjom vunom i kozjom dlakom, ovisno o tome za što je služilo platno koje su tkali. Uvijek kad bi neki brod bio spreman, ljudi bi pitali 'Kamo ideš', onaj koji je bio spreman za polazak na brod bi rekao 'O', i to nam je ostalo do danas. Kada baba zazove unuka, on odgovori 'O', što znači ovdje sam, nisam još na rijeci O, kojom se putuje tamo negdje gdje rastu masline, trsje, smokve i drugo voće kojeg ovdje nema.“ Pitao sam baku: „Ma zar nije tako, da sve to što si nabrojila imamo mi ovdje, u našim vrtovima?“ Ona je nastavila svoju priču: „Ma baš to sam ti htjela reći. Vremena su se promijenila, velike poplave s planina su uništile sve u kotlinama. Kralj je odlučio i izgradio stotine i stotine lađa i ormanica kojima su svi Hrvati ploveći tom rijekom O došli do Crnog mora.[5] Jedno vrijeme su živjeli oko njega i oko velikih rijeka koje utječu u njega. Ponovno su se vremena promijenila i naši preci su ponovno izgradili puno ormanica, kundura i šajeta te njima zaplovili u Jadran.[6] Naselili su otoke i kopno oko Jadrana. Tako su Hrvati ostali ovdje i zato smo mi ovdje gdje jesmo. Ovdje smo naučili živjeti, uzgajati masline, smokve, šipke i lozu, a nismo zaboravili ni na pšenicu, bob, grašak, slanutak, raž i ječam, koje smo uzgajali i ondje. Odatle smo dovezli magarce, ovce, koze, male krave buše i druge životinje, a ovdje smo se naviknuli na volove, kuniće i kokoši. Kad smo se selili, ovamo su nas vodili knezovi, koje je za glavare postavio kralj. Kralj je sa svojom svitom plovio na jednoj velikoj ormanici u kojoj je veslalo trideset odraslih muškaraca sa svake strane, koja se nasukala negdje kod jednoga velikoga grada. Napali su ih momuli, sve poubijali i opljačkali sve vrijedno što su sa sobom prevozili. Njihovi glavari, kad su došli ovamo, jedno su vrijeme čekali kralja i kraljicu. Kako oni nisu dolazili, odlučili su da će odsad Hrvatima vladati knezovi, a kad bude za to vrijeme, među sobom će izabrati kralja. Prvi knez koji je vodio sve Hrvate bio je Strilotus.[7] Njega je naslijedio Burutus, koji je po svim otocima i po Istri i Dalmaciji napravio luke u kojima su bile po jedna sagena, dvije velike kundure, dvije male kundure i po šest do osam ormanica, koje su pratile flotu. Svaka ormanica je imala veslačice, koje su uhodile neprijatelja. Na brodovima su bili korbani, a glavar nad svima bio je plovban. Posada je bila uvijek spremna i za obranu i za napad. Ti bojovnici su se zvali ormanci.[8] Svi odrasli muškarci od 16 do 60 godina služili su kao ormanci. Borili su se gdje je trebalo, na moru i kopnu. Za njim je došao knez Domotus, koji se više držao doma i ljudi ga nisu voljeli. Zamijenio ga je Ostoslav, a poslije Branimir, Ratomir[9], Gotomir[10], pa Kišotus[11] i Davoslav[12]. Tko je bio iza njega, više ne znam. Zaboravila sam, iako ih je moja baka nabrojala mnogo. Put po toj rijeci O je bio dug i sve je trajalo puno, puno vremena. Ali ipak smo došli i ovdje sagradili dom, koji moramo čuvati i braniti jer je jako lijep i bogat, a more, kao i valovi oko nas, veže nas s cijelim svijetom. Naši brodovi trguju po Velmoru[13] (Sredozemlju), Valmoru (Atlantiku) i Pacifiku. Trguju i donose ovamo robu, kao što su to radili i u starom kraju.“

 

 

O (ČA)

 

Baba je rekla kako smo mi Hrvati nikada živili va nikih velih hlminah kin su vrsi dotikali nebo. „Pod timi brižinami su bile vele drage va kih je dobro rodila šenica, rž i žito. Tamo su jimili jenoga dobroga kraja ki je skrbil za sve. Njega su zvali Harotus, ča znači 'On ki slavi Slnce'. Njegova žena, krajica, je bila Jizdimira. Ona je gojila svojih dicu i skrbila za sih dicu va krajestvu. Oni su tamo kopali niku minu ku su topili va posebojnih pećah od žinte. Za topit tu minu su morali jimit karbun aš su morali teplinu dvignut jako visoko, kako bi od mine steklo rastopjeno ležezo. Karbun su delali va drugih pećah, ke su bile zagrajene zi kamenjen i zalizane zi žintu. Za te peći je rabilo čudo, čudo drv. Najboje drva za to su bile dubac i jesen, žestila, glabar i brest. Ma te drva su rasle po brigih samo do nike višine, a ozgora su rasle bori i jelve, ke su bile dobre za delat katram, ma ne i za ujeni. Kada su knizi, ki su zapovidali kadi će se kopat mina i kadi će se sić drvo, prišli do toga kako više ni drv ke jih rabe, su avižali kraja Harotusa i on je ontrat rekal neka se premeste na drugi kraj. Onih ki su topili minu, a potlik kovali ležezo su zvali kovači. To su bili jaki judi ki se nisu bojali dela. Njih je kraj jako štimal aš oni su delali se ardenji ke su rabile za gradit kuće, delat va kampanji, armaj za bojovnici, za delat vozi i brodi ke su plavale po jenoj veloj riki ku su imenovali O. Ta rika je tekla pomalo, leno i bila je jako dunboka, tako su po njoj mogle plavat plavi ke su pejale intradu, živo, ležezo i se ča je rabilo, nikamo dugo, dugo. Tamo su to prodavali, a nosili doma robu ku bi bili tamo kupili: uje, vino, sol i bunbak, koga se je mišalo zi ofčju vunu i dlaku od koz, šekondo zač je rabilo platno koga su tkali. Kada god je ka plav bila pronta, bi bili judi pitali: 'Kamo greš?' On ki bi bil za poć na plav bi bil rekal 'O', i to nan je ustalo do danaska. Kada baba zazove vnuka, on odgovori 'O', ča pomini ovdi san, nisan još na riki O, zi ku se pride tamo nikamo kadi rastu ulike, trsje, smokve i drugo frutje koga ovdi ni.“ Ja san pital: „Ma kako ni tako, da se to ča si nabrojila jimamo mi ovuda, va naših vrtih?“ Ona je rekla: „Ma baš to san ti otila reć. Vrimena su se prominile, vele povodnji zi hlmin su unišćile se va dragah. Kraj je odlućil i zgradil stotine i stotine lad i ormanic zi kimi su se Hrvati po toj riki O plavajuć prišli do Črnoga mora. Jeno vrime su živili kolo njega i kolo velih rik ke utiču va njega. Poznova su se vrimena prominile i naši prednamci su poznova zgradili čudo ormanic, kundur i šajet i š njimi zaplavali va Jadriju. Naselili se bodi i talafermu kolo Jadrije. Tako su Hrvati ustali ovuda i zato smo mi ovdi kadi smo. Navadili smo se ovdi živit, gojit ulike, smokve, mogranji i trsje, a nismo pozabili nunkis na šenicu, bob, biž, čič, rž i žito, ko smo gojili i tamo. Od tamo smo pripejali i onegi, ofce, koze, buše i drugo živo, a ovdi smo se navadili na voli, kunjili i kokoše. Kada smo se selili ovamo, su nas vodili knizi, kih je za glavari klal kraj. Kraj zi svoju svitu je plaval zi jenu velu ormanicu va koj je rugalo trejset struki na svakoj bandi i ka je nigdi kol jenoga veloga mista nasegla. Napali su jih momuli, sih poubijali i opjaškali sva valor ča su sobu pejali. Glavari, kada su prišli ovamo, su jeno vrime čekali kraja i krajicu. Kada nisu prišli, su odlučili kako ćeju od seda vladat knizi, a kada bude za to vrime, će se mej njimi zbrat kraja. Prvi kniz ki je ojil sih Hrvati je bil Strilotus, za njin je bil Burutus, ki je po sih bračih i po Istri i Delmaciji udelal luke va kih su bile po jedna šajeta, dvi kundure vele i dvi kundure male i po šest do osan ormanic, ke su kunpanjale plavnicu. Saka ormanica je jimila veslačice, ke su špijale za suvragon. Va plavih su bili korbani, a glavar sih je bil plavban. Kipaj je bil vavik spravan i saki čas se je mogal branit ali napadat. Tih bojovnici su zvali ormanci. Si struki od 16 do 60 godišća su služili kako ormanci. Tukli su se kadi je bilo potriba na moru i kraju. Za njin je prišal Domotus, ki se je više držal doma i judi ga nisu volili. Zaminjal ga je Ostoslav, a potlik Branimir, Ratomir, Gotomir, Kišotus i Davoslav. Ki je prišal za njin, više ne vin, lahko da san pozburavila aš baba jih je čudo nabrajala.

Ta put po toj riki O je bil dlg i se skupa je trajalo čudo, čudo vrimena. Ma intanto smo prišli i ovdi zagradili dom, koga moramo čuvat i branit aš je jako lip i bogat, a more ko brača kolo nas, nas inprezuje zi cilin miron. Naše plavi trguju po Velmoru, Valmoru i Paćifiku. Trguju i nose doma robu, kako ča su to delali i va staron kraju.


[1] Ime hrvatskog vladara Harotusa izvedeno je iz imena boga Sunca i rata Hara (Hora), glavnoga hrvatskog boga krčkog panteona.

[2] Tusiti, slaviti.

[3] Jizd, jahanje.

[4] Prema predaji, Mikulini su bili kovači, vlasnici manufaktura na otoku Krku, pa je mnogo priča i pjesama iz predaje njihova roda povezano uz kovački zanat.

[5] Ovdje je opisan put seobe Hrvata u područje oko Crnog mora. Ondje su na ušću Dona u Azovsko more (Mićamore) pronađene su Tanajske ploče, s prvim spomenom hrvatskog imena na grčkom jeziku iz 2. i 3. st., a u prostor sjevernog Pricrnomorja ruski i ukrajinski znanstvenici smještaju ranu hrvatsku državu 4. – 6. st., koju V. Majorov naziva Velikom Horvatijom (2006.). Sličan motiv dolaska na Crno more pokazan je u sagi Putom Sunca (Eleršek i Žic Mikulin, 2019.).

[6] Motiv doselidbe Hrvata brodicama iz Crnog mora iznimno je čest, a najljepše je opjevan u pjesmi „Dlge lade“. Ti su hrvatski doseljenici utemeljili grad Dubrovnik (priča „Ragužano“).

[7] Strilotus je često ime za glavara Hrvata u krčkoj predaji. Jedan je u predaji roda bio prvi glavar Mikulinova plemena na otoku Krku, drugi dovodi Hrvate u Ilirik, a treći je veli kosiz iz sage „Putom Sunca“… Strilotus je također pobjednik, slavodobitnik streličarskog natjecanja.

[8] Vidjeti himnu hrvatske mornarice „Ormanci“ (Eleršek i Žic Mikulin, 2019.).

[9] Ratomir je dobio ime po riječi rat ili art, što znači oštrica.

[10] Gotomir je dobio ime po Gotima. U puntarskoj predaji postoje i dvije pjesme o hrvatskom kralju Odoakaru, zapravo germanskom kralju Italije iz 5. st.

[11] Kišotus nosi ime po hrvatskom bogu Kišu, koji kažnjava sve koji rade protiv Hrvata, a obitava u jami ispod oltara bogova Hora, Davora i drugih.

[12] Davoslav je nazvan po hrvatskom bogu rata Davoru

[13] Zanimljivo prastaro hrvatsko zemljopisno nazivlje odnosi se na cijeli svijet.